Autor: Željko Injac, novinar
Promena establišmenta u SAD, ponovnim dolaskom na vlast Donalda Trampa doneće određene geopolitičke, ekonomske, kulturne i druge izazove za Srbiju. Sa novom Trampovom administracijom odnosi će biti složeni, ali i sa novim mogućnostima za koje je potrebno biti spreman i iskoristiti ih. Uz pragmatičan pristup i sposobnost da balansira između velikih sila, Srbija bi mogla iskoristiti nove okolnosti da ojača svoju poziciju u regionu, ali i da zaštiti svoje strateške interese. Ključni uspeh Srbije bio bi u balansiranju između saradnje s Rusijom i Kinom i održavanja dobrih odnosa s Trampovom administracijom.
Političke implikacije Trampove administracije na Srbiju i Kosovo
Trampov pristup spoljnoj politici, zasnovan na pragmatizmu i sklonosti ka „dilovima”, predstavlja značajan otklon od tradicionalnog ideološkog okvira koji je karakterisao prethodne američke administracije. Na Zapadnom Balkanu, ovakav pristup ostavio je dubok trag, naročito u kontekstu odnosa političkog Zapada prema Srbiji, a u vezi Kosova i Metohije. Osnovna karakteristika Trampove politike bila je manja usredsređenost na jednostrane zahteve, poput potpunog priznanja Kosova od strane Srbije, a više na ekonomske teme i kompromisna rešenja. Mada poslednji dogovor koji je postignut između Srbije i Izraela posredstvom Trampa do danas nije jasan ni Srbiji ni Izraelu, jer je Tram u prethodnom mandatu tražio da Izrael prizna KiM u zamenu da Srbija prizna Jerusalim kao glavni grad Izraela. Sve do tog „čuvenog” dila, Izrael je odbijao da prizna Kim, uprkos tome što je Srbija u vreme predsednikovanja Tomislava Nikolića priznala Palestinu.
Ipak Trampov pristup problemu KiM u njegovom prethodnom mandatu ogledao se u smanjenom pritisku na Srbiju u pogledu statusa Kosova. Za razliku od prethodnih administracija, koje su često insistirale na usklađivanju spoljne politike Srbije sa zapadnim ideološkim stavovima, Trampova politika je retko uslovljavala ekonomsku pomoć ili političku podršku reformama koje su se direktno ticale priznanja Kosova. Umesto toga, Vašingtonski sporazum iz 2020. godine istaknut je kao primer novog pristupa, fokusirajući se na ekonomske mere kao što su infrastrukturni projekti i slobodna trgovina. Ovakva orijentacija omogućila je Srbiji veći manevarski prostor u pregovorima, dok je pitanje statusa Kosova ostalo relativno marginalizovano.
Pored toga, Trampova administracija otvorila je mogućnost za kompromisna rešenja. Razmatranje opcija poput autonomije za srpske zajednice na Kosovu, ili čak podele teritorije predstavljalo je potencijalno prihvatljive ishode u okviru pragmatičnog pristupa Trampove administracije. Iako je pitanje Kosova za Amerikance, bez obzira na to ko vrši vlast, završeno pitanje, Trampov pragmatičan pristup omogućio je više prostora za pregovore koji bi uključivali obe strane. Kao deo šireg geopolitičkog angažmana, Trampova administracija je mogla nastojati da postigne brzo rešenje, predstavljajući ga kao sopstveni diplomatski uspeh, naročito u kontekstu konkurencije sa Evropskom unijom.
Istovremeno, Srbija je pod Trampom imala priliku da ojača bilateralne odnose sa SAD, naročito kroz fokus na ekonomsku saradnju i strateške projekte. U okviru šireg američkog interesa za smanjenje ruskog uticaja u Evropi, SAD su podržale energetske inicijative usmerene na povećanje energetske nezavisnosti Srbije, ili u prevodu na srpski veće energetske zavisnosti od Amerike. Takve ideje su podrazumevale izgradnju gasovoda koji zaobilazi Rusiju, ili ulaganja u obnovljive izvore energije. Ovaj period takođe je bio obeležen smanjenim uticajem nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima, nametanjem levo-liberalne ideologije i LGBT pitanjima, što je srpskim vlastima omogućilo više prostora na fokusiranje na sopstvene prioritete.
Na globalnom nivou, američki pristup Kosovu pod Trampom bio je više utemeljen na ekonomskim i geopolitičkim interesima nego na ideološkom insistiranju na nezavisnosti. Ovaj pristup podrazumevao je smanjen pritisak na Srbiju za priznanje Kosova ukoliko to nije bilo u direktnom interesu SAD, kao i manje angažovanje u regionu, osim kada je bilo povezano sa američkim ekonomskim ili vojnim projektima. Dodatno, marginalizacija uloge Evropske unije u pregovorima bila je još jedna karakteristika Trampove administracije. Američko posredovanje postalo je dominantno, potiskujući EU u sporednu ulogu i smanjujući njenu sposobnost da utiče na region.
Trampova administracija usvojila je pristup koji naglašava ekonomske i političke kompromise umesto ideoloških pritisaka. Ovo je omogućilo Srbiji da poveća svoj manevarski prostor u pregovorima o Kosovu, ali je istovremeno postavilo veći teret odgovornosti na srpske vlasti da iskoriste ovu priliku za jačanje svog međunarodnog položaja i nacionalnih interesa. Ukoliko bi se ovakav pristup nastavio u drugom mandatu Trampove administracije, regionalna stabilnost bi u velikoj meri zavisila od sposobnosti Srbije da se osloni na Ameriku, odnosno da nađe zajedničke interese sa Amerikom i uz američko posredovanje nametne svoje strateške interese regionu.
Ekonomske implikacije Trampove administracije na Srbiju i region
Trampova spoljna politika, u prethodnom mandatu, prema Zapadnom Balkanu odlikovala se pragmatizmom i ekonomskim fokusom, što je predstavljalo značajno odstupanje od tradicionalnog ideološkog pristupa prethodnih administracija. Takav model politike mogao bi imati duboke i dugoročne efekte na regionalne odnose, posebno u kontekstu Srbije i regiona.
Jedan od ključnih elemenata Trampove politike bio je naglasak na ekonomsku normalizaciju. U skladu sa tim, Vašingtonski sporazum iz 2020. godine izdvojio se kao značajan primer usredsređenosti na infrastrukturne projekte. Podrška ovim inicijativama mogla bi se nastaviti ukoliko vlast u Srbiji uspostavi dobre odnose sa Trampovom dolazećom administracijom, uz veće uključivanje privatnih američkih kompanija u regionalne infrastrukturne projekte. Takođe, značajan deo pažnje bio bi usmeren na alternativne energetske koridore, sa ciljem smanjenja zavisnosti regiona od ruskog gasa i uopšte od ruskih energenata, bez čega realno nema ozbiljnih razgovora sa Amerikancima. To bi uključivalo mogućnost izgradnje terminala za tečni prirodni gas u Jadranskom moru i novih gasovodnih koridora koji bi Srbiju povezali sa izvorima energije iz EU i Bliskog istoka. Pored toga, ulaganje u obnovljive izvore energije, kao što su solarna i vetroenergija, moglo bi biti dodatno podstaknuto, u skladu sa globalnim trendovima i američkim interesima.
Fokus na ekonomsku saradnju predstavljao bi i alternativu tradicionalnim političkim pritiscima. Umesto insistiranja na političkom rešenju odnosa Srbije i Kosova, očekivalo bi se da se akcenat stavi na pitanja trgovine, slobodnog kretanja ljudi i robe, kao i uklanjanje administrativnih prepreka za poslovanje. Američke kompanije mogle bi biti podstaknute, kao što je to i bio Trampov plan u prethodnom mandatu, da ulažu u region, čime bi se ekonomski rast koristio kao alat za podsticanje političke vezanosti za SAD. Pored toga, Srbija bi mogla imati koristi od olakšane trgovine sa SAD, uključujući mogućnost sporazuma o ukidanju carina za ključne proizvode.
Uz ekonomske inicijative, Trampova administracija će sigurno ići na izazivanje promena u odnosima Srbije i Evropske unije. NJegov kritički stav prema EU kao ekonomskom konkurentu direktno će uticati na poziciju Srbije. U takvim uslovima, Srbija bi imala priliku da iskoristi slabljenje EU za uspostavljanje direktnijih odnosa s pojedinačnim članicama, naročito sa zemljama poput Mađarske i Italije, koje su sklone pragmatičnom pristupu. Mađarska, u okviru Višegradske grupe, ima potencijal da podrži ekonomske inicijative i smanji političke pritiske na Srbiju, dok bi Italija, kao važan trgovinski partner, mogla igrati značajnu ulogu u podršci regionalnim projektima.
Direktna ekonomska saradnja Srbije i SAD ima potencijal da se proširi. Povećanje izvoza srpskih proizvoda na američko tržište i privlačenje američkih investicija, posebno u oblasti visokih tehnologija i informacionih tehnologija, predstavljali bi značajnu priliku za Srbiju. Međutim, ovaj model saradnje donosi i izazove. Primera radi, Trampova politika obuzdavanja Kine sigurno će dovesti do pritisaka na Srbiju da ograniči svoje odnose sa kineskim investitorima, što ponovo dovodi Srbiju u nezgodnu poziciju. Veće oslanjanje na SAD moglo bi smanjiti prostor za nezavisnu ekonomsku politiku Srbije. U oblasti energetike, podrška obnovljivim izvorima energije mogla bi biti dugoročno korisna, ali bi kratkoročni izazovi, poput tranzicije i modernizacije infrastrukture, predstavljali ekonomski teret.
Trampov povratak na vlast sigurno će doneti značajne ekonomske implikacije za Srbiju, posebno u oblastima energetike, infrastrukture i trgovine. Međutim, Srbija će morati pažljivo balansirati svoje odnose sa velikim silama, uključujući SAD, Evropsku uniju, Rusiju i Kinu, kako bi iskoristila nove ekonomske mogućnosti, a da pritom izbegne potencijalne izazove i zamke. Od uspeha u ovom balansiranju zavisiće sudbina Srbije. Treba znati kod koga su najjače karte i pravilno se postaviti u novim geopolitičkim previranjima. Srbija je do sada skupo plaćala pogrešne procene, ishitrene političke odluke i inaćenje velikim silama.
Kulturne i sociopolitičke implikacije Trampove administracije na Srbiju
Trampova administracija menja dosadašnji narativ u Americi, ali ima nastojanje i da to učini i u ostatku sveta, to će se sasvim sigurno odraziti na kulturni i sociopolitički pejzaž Srbije. NJen pragmatičan pristup i manja posvećenost podršci globalističkim agendama promenili bi ulogu nevladinih organizacija (NVO), dok bi društveni diskurs postao više usmeren na ekonomska i nacionalna pitanja.
Slabljenje uticaja NVO sektora
Nevladine organizacije, koje su tradicionalno uživale podršku zapadnih vlada u promociji levo-liberalnih vrednosti kao što su ljudska prava, rodna ravnopravnost i LGBT i džender ideologija, biće značajno pogođene smanjenjem finansijske i logističke podrške iz SAD. Trampova administracija, koja se tokom prvog mandata distancirala od promocije „globalističkih” agendi, definitivno će smanjiti resurse usmerene na levo-liberalne projekte. To bi lako moglo dovesti do marginalizacije NVO sektora, slabljenja njihovog uticaja na društveni diskurs i pomeranja pažnje sa tema kao što su LGBT prava i slične agende na ekonomske i nacionalne interese.
Slabljenje NVO sektora omogućilo bi jačanje konzervativnih društvenih vrednosti. Srpska pravoslavna crkva i tradicionalne institucije dobile bi dominantniju ulogu u oblikovanju javnog života. Narativi usmereni na očuvanje porodičnih i nacionalnih vrednosti postali bi centralni u političkom i medijskom prostoru. Istovremeno, kritike vladajućih struktura i zahtevi za političkim reformama, koje su često dolazile od strane NVO, bile bi umanjene, čime bi se smanjio prostor za građansku opoziciju i otvorio prostor za desnu tj. nacionalnu opoziciju, koja je do sada praktično tavorila između vlasti i građanske opozicije i bila veoma marginalizovana.
Odnos prema protestima
Skoro tradicionalni protesti u Srbiji, koji su u prošlosti predstavljali oblik društvenog otpora, ali i pritiska na vlast, takođe bi bili pogođeni smanjenjem međunarodne podrške. S obzirom na to da je Trampova administracija favorizovala pragmatičnu saradnju s autoritarnim vlastima ukoliko to odgovara američkim interesima, pokreti u Srbiji koji organizuju proteste izgubili bi podršku globalnih aktera i medija. Bez spoljne podrške, njihova sposobnost da izvrše pritisak na vlast značajno bi oslabila, a njihovi zahtevi za političkim promenama ostali bi na marginama javnog prostora.
U ovom kontekstu, pokreti i stranke u Srbiji koji organizuju proteste bi morali prilagoditi svoju retoriku i aktivnosti. Umesto ideoloških i liberalnih tema, protestni diskurs bi se pomerio ka ekonomskim pitanjima, kao što su nezaposlenost i uslovi rada, ili nacionalnim temama, što bi moglo privući širu podršku u društvu. Pored toga, organizatori protesta bi mogli pokušati da se povežu sa sindikalnim i radničkim pokretima, čime bi svoje aktivnosti usmerili ka rešavanju konkretnih socijalnih problema.
Ipak, vlast bi, oslonjena na pragmatičnu politiku Trampove administracije, bila pod manjim pritiskom da uvažava proteste ili sprovodi političke reforme. U tom svetlu i aktuelni studentski protesti bi mogli ostati ograničeni na simboličke akcije, osim ako ne postanu deo šireg društvenog i ekonomskog pokreta.
Kulturne i sociopolitičke promene koje će doneti novi mandat Trampa na čelu Amerike značajno bi uticale na ulogu nevladinih organizacija i drugih pokreta u Srbiji. Marginalizacija NVO sektora, uz jačanje konzervativnih društvenih vrednosti i dominaciju tradicionalnih institucija, promenila bi društveni diskurs, dok bi studentski, ekološki i drugi pokreti bili primorani da se preorijentišu na ekonomska, nacionalna i socijalna pitanja. Opšta društvena dinamika sve više bi se odmakla od globalnih i levo-liberalnih vrednosti, usmeravajući energiju ka pragmatičnim, lokalnim temama i interesima.
Geopolitički izazovi za Srbiju
Srbija se suočava sa komplikovanim geopolitičkim izazovima u svetlu promena koje donosi nova Trampova administracija, obeležena pragmatičnim pristupom i manjim oslanjanjem na tradicionalne ideološke pozicije Sjedinjenih Država. Ovaj pristup otvora nove mogućnosti, ali i dodatne izazove u kontekstu odnosa Srbije s velikim silama i regionalnih pitanja, posebno statusa Kosova i Metohije.
Kosovo i Metohija
Pod Trampovom administracijom došlo je do odstupanja od bezuslovnog američkog insistiranja na priznanju Kosova. Umesto toga, fokus je prebačen na ekonomsku normalizaciju, što je potvrđeno Vašingtonskim sporazumom iz 2020. godine. Ovakav pristup omogućio je Srbiji da ponovo stavi u prvi plan pitanja zaštite svoje kulturne i verske baštine, kao i da dobije podršku za infrastrukturne i ekonomske projekte. Istovremeno, otvorenost za kompromisna rešenja, uključujući specijalni status za srpske opštine ili čak podelu teritorije, ojačala je pregovaračku poziciju Srbije.
Ipak, pragmatični prioriteti Trampove administracije, usmereni na brze rezultate, postavljaju i izazove. Srbija bi se mogla naći pod pritiskom da prihvati kompromise koji uključuju ozbiljne ustupke, dok istovremeno mora da smanji oslonac na tradicionalne saveznike, poput Rusije i Kine. U takvoj konstalaciji odnosa Srbija neće imati previše mogućnosti za balansiranje, a Trampova nova administracija bi po određenim pitanjima mogla Srbiju staviti u mnogo nezgodniju poziciju, nego što je to činila prethodna Bajdenova.
Odnos sa Rusijom i Kinom
Trampova administracija donosi određeni prostor za slobodniju saradnju Srbije sa drugim državama, ali ne i sa Rusijom i Kinom. S obzirom na to da Trampova politika Rusiju manje percipira kao egzistencijalnu pretnju po interese Sjedinjenih Država u poređenju sa ranijim američkim administracijama, Srbija bi mogla nastaviti neki vid ekonomske saranje s Rusijom, ali sa dosta ograničenom slobodom u odnosu na dosadašnju politiku. Slučaj NIS-a nije incident, nego kontinuirana politika Amerike u suzbijanju ruskog energetskog uticaja u Evropi. Istovremeno, Rusija je zadržala ključnu ulogu zaštitnika srpskih interesa u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, posebno u kontekstu blokiranja priznanja Kosova, zbog čega Srbija ne može tek tako da se odrekne prijateljstva sa Rusijom.
Međutim, izazovi su se pojavili u oblasti energetike, gde SAD nastoje da Srbiju usmere ka alternativnim izvorima energije i smanjenju zavisnosti od Rusije. U tom kontekstu, Srbija bi morala da balansira između održavanja tradicionalnih odnosa s Moskvom i zadovoljavanja američkih interesa.
Odnosi Srbije sa Kinom, koji su se razvijali kroz inicijativu „Pojas i put” i investicije u infrastrukturu i tehnologiju, bili su pod značajnim uticajem Trampove politike usmerene na obuzdavanje kineskog uticaja. Američki zahtevi za ograničavanje kineskih projekata, kao što su 5G mreže i Huawei, postavili su Srbiju u delikatan položaj između dva globalna ekonomska giganta. Iako Srbija nastoji da održi dobre odnose s Kinom, pritisci iz Vašingtona će sigurno ograničiti obim saradnje, posebno u strateškim sektorima.
Izazovi u balansiranju između velikih sila
Srbija se našla u poziciji da mora pažljivo balansirati između tradicionalnih saveznika, kao što su Rusija i Kina, i novih okolnosti koje će diktirati Trampova nova administracija. Zavisnost od ruskih energenata i kineskih investicija predstavljala je značajan faktor ekonomskog razvoja, ali i potencijalnu prepreku za bliže odnose sa Sjedinjenim Državama. Održavanje političke i vojne neutralnosti, kao jedan od stubova srpske spoljne politike, postalo je još izazovnije u uslovima globalnih geopolitičkih trvenja. Ipak Srbija mora po svaku cenu ostati vojno neutralna jer predstojeće geopolitičke promene neće biti naklonjene malim nacijama, pogotovo evropskim.
Geopolitički izazovi za Srbiju u eri Trampove vladavine doneće Srbiji istovremeno i velike rizike i velike mogućnosti. Pragmatični pristup Sjedinjenih Država pod Trampom može omogućiti Srbiji više manevarskog prostora u pregovorima oko Kosova i učvršćivanju svoje uloge u regionu. Ipak, potreba za balansiranjem odnosa sa Rusijom, Kinom i SAD zahteva izuzetnu diplomatsku veštinu. Uspeh Srbije zavisi od njene sposobnosti da iskoristi novonastale okolnosti, zaštiti svoje nacionalne interese i obezbedi stabilan razvoj uprkos složenim geopolitičkim okolnostima, a globalne okolnosti će se sve više usložnjavati i s tim treba računati.
U šta se pretvara Amerika i kakve će posledice doneti njena nova politika?
Trampov stil upravljanja i spoljnopolitički pristup često se porede sa ranim Rimskim carstvom, naglašavajući aspekte populizma, centralizacije moći i imperijalističkog odnosa prema svetu. Ove karakteristike doneće velike promene u geopolitičkim odnosima u svetu, kako na globalnu geopolitiku, tako i na poziciju Srbije u tom kontekstu.
Politički populizam: Ličnost lidera iznad institucija
Jedan od ključnih aspekata Trampove politike je populistički pristup koji favorizuje ličnu harizmu i direktnu komunikaciju sa biračkom bazom, zaobilazeći tradicionalne institucije kao što su Kongres i nezavisni mediji. Ovaj model, inspirisan „carskom retorikom”, naglašava individualnu sposobnost lidera da „obnovi veličinu” nacije, često na račun institucionalnih procesa. Za Srbiju, ovaj pristup znači da bi spoljna politika Sjedinjenih Država mogla postati nepredvidiva, a odluke u velikoj meri zavisne od ličnih stavova američkog predsednika, odnosno budućih američkih predsednika. Smanjenje oslonca na multilateralne organizacije poput Ujedinjenih nacija promeniće procese pregovora Srbije sa SAD, otvarajući više prostora za bilateralne dogovore, ali uz povećan rizik od naglih promena.
Globalna dominacija i imperijalne tendencije
SAD pod Trampom demonstriraju hegemonistički pristup koji podrazumeva postavljanje pravila bez obaveze da ih same poštuju, kao što su odluke o povlačenju iz Pariskog sporazuma ili određenih trgovinskih sporazuma. Imperijalistički narativ, poput ideja o kupovini Grenlanda, ističe ekonomske i vojne interese iznad međunarodnih normi. Za Srbiju, ovaj model predstavlja ozbiljan izazov, posebno u pogledu zaštite teritorijalnog integriteta. Primer Kosova, gde su SAD ignorisale međunarodno pravo, ukazuje na potencijalnu ranjivost manjih država u globalnom poretku vođenom američkim interesima. Srbija bi se u tom kontekstu mogla suočiti sa regionalnim pritiscima, uključujući inicijative koje ugrožavaju njen suverenitet, poput pitanja Preševske doline. Pozivanje na međunarodno pravo ni do sada nije Srbiji donelo nikakve promene u odnosu na otimanje Kosova i Metohije, tek sa novom američkom politikom pozivanje na međunarodno pravo neće imati nikakvog posebnog značaja. Za nacionalne interese će biti znajačnije imati dobre lične odnose sa „imperatorom” Amerike, profesionalne lobiste, zajedničke energetske projekte, i ključno Srbija bi mogla biti značajan partner Višegradske grupe, koja je neka vrsta protivteže Briselskom centralizmu.
Imperijalno širenje uticaja
Trampovo „Amerika na prvom mestu” naglašava korišćenje ekonomskih sankcija, trgovinskih sporazuma i vojnih saveza kao instrumenata širenja američkog uticaja. Srbija bi u tom kontekstu mogla postati ekonomski zavisnija od SAD ukoliko se nametnu trgovinski uslovi koji bi je udaljili od Evropske unije, Kine i Rusije.
Oslabljena demokratija u globalnom kontekstu
Trampov stil upravljanja, oslonjen na centralizaciju moći u rukama lidera, podržavao je autoritarne modele širom sveta, ukoliko su oni bili kooperativni sa američkim interesima. U Srbiji, ovaj model bi mogao dovesti do učvršćivanja postojećih struktura vlasti, jer bi odsustvo američkog pritiska za „demokratizaciju” omogućilo vladajućim strukturama da jačaju svoj položaj.
Posledice za Srbiju
Srbija bi se u novom geopolitičkom kontekstu suočila sa brojnim izazovima i mogućnostima. S jedne strane, pragmatična politika SAD mogla bi joj omogućiti veći manevarski prostor u spoljnoj politici i ekonomsku saradnju bez značajnih ideoloških pritisaka. S druge strane, pritisci na odnose sa Rusijom i Kinom mogli bi stvoriti ekonomske gubitke i ograničiti opcije za infrastrukturni razvoj. Srbija bi morala pažljivo da balansira između novih mogućnosti koje nudi Trampova administracija i izazova koji proističu iz globalnog rivalstva velikih sila.
U eri „američke imperije” Srbija će morati da održava balans između pritisaka velikih sila i očuvanja sopstvenih interesa. Od ključnog značaja biće razvoj fleksibilne i pragmatične spoljne politike, koja će omogućiti očuvanje teritorijalnog integriteta, ekonomski razvoj i stabilnost u uslovima složenih geopolitičkih okolnosti. Ova strategija će podrazumevati intenziviranje saradnje sa SAD, s jedne strane i očuvanja tradicionalnog prijateljstva sa drugim globalnim silama, ali bez većeg oslanjanja na njih, jačanje domaćih institucija i pozicioniranje Srbije kao regionalnog igrača sposobnog da artikuliše sopstvene interese u globalnim odnosima.
Ostavi komentar