Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
U jeku pandemije izazvane novim virusom korone, administracija predsednika Ruske Federacije (Prezidént Rossíйskoй Federácii) Vladimira Putina (Vladímir Vladímirovič Pútin) i Vlada Ruske Federacije (Pravitelьstvo Rossiйskoй Federacii) koju predvodi njen predsednik Mihail Mišustin (Mihaíl Vladímirovič Mišústin), suočili su se sa velikom političkom krizom na ruskom Dalekom istoku. Naime, početkom jula pokrenuti su masovni protesti nezadovoljnih građana u gradu Habarovsku (Habárovsk), inače administrativnom centru Habarovskog regiona (Habárovskiй kraй) u Dalekoistočnom federalnom distriktu (Dalьnevostóčnый federálьnый ókrug). Protesti su pokrenuti nakon smenjivanja i hapšenja veoma popularnog guvernera Habarovskog regiona, Sergeja Furgala (Sergéй Ivánovič Furgál), inače uticajnog člana Liberalno-demokratske partije, Vladimira Žirinovskog. Naime, guverner Furgal uhapšen je 9. jula ove godine, da bi potom bio predat saveznim istražnim organima u Moskvi, gde mu je posle saslušanja određen dvomesečni pritvor.
Ruske vlasti navode da je osumnjičen za umešanost u ubistva nekoliko biznismena 2004. i 2005. godine, u vremenu pre nego što je postao političar. Furgal, koji je u datom periodu bio preduzetnik, čije kompanije su bile velike uvoznice robe široke potrošnje, negirao je optužbe iz Kremlja. Kao neosnovane, stanovnici Habarovska, takođe odbacuju optužbe protiv Furgala i kritikuju Kremlj, zbog procesuiranja guvernera, kojeg su izabrali na izborima 2018. godine.[1] Na položaj vršioca dužnosti guvernera Regiona, savezne vlasti ubrzo (20. jula) postavile su Mihaila Degtjareva (Mihaíl Vladímirovič Degtяrёv), mladog, ambicioznog i veoma sposobnog člana, takođe sistemski-opozicione LDPR. Međutim, navedeni potez nije zadovoljio demonstrante, koji su u grupama od po dvadeset hiljada, nastavili sa svojim protestima i u narednih, gotovo, mesec dana.[2]
Početkom avgusta 2020. godine, u sklopu kampanje vlade, premijer Mišustin posetio je ruski Daleki istok. Tom prilikom obišao je Čukotku, Kamčatku, Magadan i Amurski region. Međutim, navedena poseta završila se neslavno, pošto je nekolicina članova Mišustinovog kabineta, osoblja, ministara i novinara, koji su ga pratili na tom putu, obolelo od COVID-19. Namere predsednika Putina i premijera Mišustina u vezi sa ovom turnejom nalazile su se u opredeljenju da Kremlj pokaže građanima ovih oblasti da je savezna država presudan činilac u određivanju kursa politike i u regionalnim nivoima u organizaciji vlasti, te da na taj način obeshrabri i energiju demonstranata u Habarovsku.[3]
Međutim, pojedini analitičari, pretežno sa desničarskim političkim uverenjima, tvrde da je Narodna Republika Kina, odnosno njen obaveštajno-bezbednosni aparat, inspirisao i podstakao ove proteste, te da je silovit odgovor Kremlja u vezi sa prestruktuiranjem političkog mozaika u Habarovskom regionu, zapravo pokušaj Rusije da suzbije veliki (posebno u poslednjih nekoliko godina) ekonomski, a za njim i politički uticaj kineskog džina. Taj uticaj ogledao se u nezapamćenom rastu kapitalnih investicija mnogih kineskih kompanija u regionu i uopšte na ruskom Dalekom istoku, naročito kada je reč o građevinskom preduzetništvu. Bez obzira na pojedine Furgalove javno izrečene, skeptične i kritički nastrojene izjave protiv rasta kineskog političkog i ekonomskog uticaja u regionu, kineske investicije doživele su veliki uspon, upravo u vreme guvernerskog mandata, Sergeja Furgala.
Da li bismo faktor Kine, mogli da pronađemo i u postizbornoj krizi u Belorusiji, kada je na upravo održanim predsedničkim izborima Aleksandar Lukašenko (Alяksandr Rыgoravіč Lukašэnka) osvojio novi mandat predsednika Belorusije sa oko 80% podrške u biračkom telu, što je pokrenulo lavinu relativno mirnih demonstracija u kojima učestvuje od nekoliko desetina do možda više stotina hiljada nezadovoljnih građana, ove, do pre koje godine, Rusiji veoma bliske istočnoevropske i slovenske države? Hladni međudržavni odnosi datiraju od pre nekoliko godina, tačnije od vremena kada je kineski kapital, krupnim koracima umarširao u Belorusiju. Sa druge strane, posle 2014. godine, postalo je očigledno da se beloruski predsednik odlučno opire ideji i praktično pokrenutom procesu formiranja svojevrsne međudržavne unije, koja bi nadgradila, već postojeći Savez Rusije i Belorusije (Savezna država Rusija i Belorusija – Soюznoe gosudarstvo Rossii i Belorussii) iz 1996. i 1998. godine, te ovaj konfederalni ugovor modifikovala u jedan vid labave federacije. Svojevremeno, beloruski predsednik bio je i glavni pokretač inicijativa u vezi sa jačanjem mehanizama koji bi dodatno proširili i učvrstili relacije između zvaničnih Minska i Moskve, ali taj Lukašenkov entuzijazam i predloženi mehanizmi presahnuli su posle 2010. godine, a posebno nakon početka Majdansko-krimske krize iz 2014. godine.
U poslednje dve godine, Lukašenko je pokrenuo i proces vidnog udaljavanja beloruskog nacionalnog identiteta od ruskih fundamenata, a Moskva je u vreme Medvedevljeve vlade ukinula povlastice Belorusiji u vezi sa trgovinom energentima, posebno kada je reč o kupovini ruskog prirodnog gasa. Još ranije, zvanični Minsk optuživao je Rusiju da ona želi od Belorusije da „napravi rusku guberniju“, te da nije zainteresovana za iskrene bratske i prijateljske veze. Opet, zvanična Moskva odgovarala je na ove tvrdnje kontraoptužbama da Lukašenko ima nameru da za sebe obezbedi položaj feudalnog velikog kneza, te da je beloruski predsednik glavni inhibitor u procesima integracije dve države.[4]
Posle 2014. godine, politički Zapad, pre svih Evropska unija, u znatnoj meri otupili su oštricu svojih kritika, koje su decenijama upućivali predsedniku Lukašenku, zbog navodnog kršenja ljudskih i političkih prava pojedinih opozicionih grupacija i pojedinaca u Belorusiji. Ukinute su i sankcije Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije protiv Lukašenkovog režima, što je uslovilo i pojačan rast privrednih aktivnosti u samoj Belorusiji. Do nagle promene odnosa i novog otopljavanja relacija između zvaničnih Minska i Moskve došlo je u drugoj polovini avgusta ove godine, kada je Lukašenko optužio NATO i politički Zapad da pokušavaju da izvrše prevrat u Belorusiji u korist prozapadno orijentisane opozicije. Veoma transparentno, zatražio je bezbednosnu, pa i vojnu podršku i pomoć predsednika Rusije, Vladimira Putina, kako bi stabilizovao političke prilike u Belorusiji, a Kremlj je na te zahteve pozitivno odgovorio.
Navedene okolnosti nalaze se u najbližoj relaciji sa položajem vlade Mihaila Mišustina, kao i sa očekivanjima u vezi sa strateškom politikom koju bi trebalo da vodi njegov kabinet. Naime, od Svetske ekonomske krize iz 2008. godine, a posebno od 2014. godine i majdansko-krimsko-donbaske tragedije u Ukrajini, u geopolitičkom pogledu, Rusija, gotovo neprestano, nalazi se u defanzivnoj poziciji. Bez obzira na prisajedinjenje Krima i Sevastopolja Rusiji, geostrateške pozicije i politika administracije predsednika Putina, a posebno vlade Dmitrija Medvedeva, oštro su kritikovani u političkim i bezbednosno-obaveštajnim krugovima u Rusiji, a navedeni napadi dolazili su (i dolaze) i od strane političke desnice, ali i od liberala. Različiti pogledi na geopolitički položaj Rusije i aktivnosti države u datom smislu, uslovili su i oštre sukobe u samoj Putinovoj administraciji, a ne bez osnova, mnogi smatraju da Medvedev nije podneo ostavku na dužnost premijera, već da je tiho smenjen i to, upravo, zbog propusta koje je napravio Kremlj, kada je reč o krizi u Ukrajini, u odnosima prema Belorusiji, na Bliskom istoku ili na Balkanu.
Desničarski elementi i nacionalni proimperijalni segmenti u bezbednosnom aparatu u Putinovoj administraciji, ruskom predsedniku nikada nisu oprostili, danas, očigledan propust sa aspekta posmatranja interesa Rusije, što Moskva nije odlučnije reagovala na Majdanski prevrat, te što je dopustila zločin počinjen nad proruski opredeljenim građanima u Odesi (kada su desetine građana živi izgoreli u podmetnutom požaru u jednoj zgradi, tokom otpora majdanskoj revolucionarnoj vlasti iz Kijeva), kao i meki pristup u odnosu na građanski rat u Donbasu, koji je od 2014. godine odneo živote petnaest hiljada građana, a kraj mu se ni danas ne nazire. Navedeni elementi u Kremlju, zauzeli su stanovište da je Rusija trebalo da otvoreno i vojno interveniše u ratu u Ukrajini, te da granice Rusije proširi na obale Dnjepra, gde bi istočni deo sadašnje Ukrajine bio prisajedinjen Ruskoj Federaciji, dok bi, na taj način, zapadni, proukrajinski deo, ostao u političkom rasulu i vremenom bio ili podeljen između Poljske i Rusije ili bi u celini bio politički i duhovno asimilovan i integrisan u granice jedne ili druge slovenske države. Slučaj nekanonskog priznanja autokefalnosti tzv. Pravoslavne crkve u Ukrajini (Pravoslavna cerkva Ukraїni) od strane Vaseljenske patrijaršije, izazvao je novi raskol u pravoslavnom svetu, što su pomenuti elementi u strukturi Putinove administracije, doživeli kao još jedan defanzivni poraz ruske vlade i države na geopolitičkom planu.
Postoji uverenje da je Putinova intervencija u Siriji 2015. godine, sa jedne strane predstavljala nužan potez, kako bi bili zaštićeni ruski interesi na Istočnom Sredozemlju i Bliskom istoku, dok, sa druge strane, opstaje mišljenje da je to bio i iznuđen korak, zbog činjenice da Putin nije smeo ponovo da ostane relativno pasivan, kao i u slučaju Ukrajinske krize, samo godinu i po dana ranije. Intervencijom u Siriji i nestabilno-čvrstim odnosima sa Turskom, Rusija pokušava strateški da zaštiti svoj geopolitički cilj i interes, koji nije promenjen još od Katarine Velike i otvaranja Istočnog pitanja u XVIII veku, a to je izlazak Rusije na topla mora. Potiskivanje ruskih geopolitičkih pozicija sa Balkana, dodatno je narušilo taj suštinski interes Moskve, kada je reč o južnim granicama njene interesne zone.
Liberalni krugovi zamerali su Putinu na izvesnom stepenu agresivnosti koju je, navodno pokazao u odnosu na pomenute krize, pri čemu su se plašili da bi preduzeti koraci mogli da ugroze zapadnu politiku Rusije u narednim decenijama. Dužni smo da napomenemo da ni desno-nacionalni elementi u političkom i bezbednosno-obaveštajnom aparatu Putinove Rusije nisu protivnici tzv. zapadne politike, ali ne pokazuju uzdržanost u okvirima mogućnosti da svojim potezima na Bliskom istoku ili u Belorusiji i Ukrajini, ugroze pozicije zvanične Moskve u odnosima prema političkom Zapadu, a pre svih prema Evropskoj uniji. Razumno shvatanje Šarla de Gola[5] (i ne samo njega) o Evropi od Atlantika do Urala (ili Vladivostoka), prema kome bi ovaj geopolitički prostor bio integrisan u ekonomskoj i delimično političkoj sferi, predstavlja jednu od okosnica ruske spoljne politike od 2002. godine. Ambiciozno zamišljeni projekat saradničkog odnosa Evropske unije i Rusije, gde bi Rusija svojim partnerima obezbedila povoljan trgovinski i korisnički pristup energentima i drugim sirovinama, a Evropa Rusiji moderne tehnologije i kapital, bila je nedovoljno definisana ideja Putina, francuskog predsednika Žaka Širaka (Jacques René Chirac) i nemačkog kancelara Gerharda Šredera (Gerhard Fritz Kurt Schröder). Taj potencijalni zajednički put Evrope i Rusije, koji bi vremenom prerastao u moćnog ekonomsko-političkog i vojnog činioca u planetarnim razmerama, torpedovan je tada od strane Sjedinjenih Američkih Država, pa i Kine.
Sasvim razumljivo, džinovi sa Zapada i Istoka bili bi daleko spokojniji, ukoliko bi politički rastresena Evropska Unija i ekonomski unazađena Rusija, nastavile da, i u međusobnim sukobima, igraju odavno namenjene uloge drugorazrednih svetskih sila. Nova Evropa, u prvom redu Poljska, baltičke zemlje, Češka, donekle i Mađarska, a sa njima i Bugarska, Ukrajina, Rumunija, kavkaski region, dakle sve zemlje iz reda bivših članica rusko-sovjetskog istočnog lagera, još uvek, nalaze se pod snažnim vojno-političkim uticajem SAD. Bez obzira na jasno ustanovljenu politiku novog američkog izolacionizma (bilo da na predstojećim predsedničkim izborima u Americi pobedi Tramp ili Bajden), ove zemlje ne mogu bitnije da izvrše određeni geopolitički zaokret u njihovim pozicijama u vezi sa odnosima sa EU i Rusijom.
Jednostavno, sve ove države predstavljaju značajan geostrateški poligon za spoljno-političke i bezbednosne interese zvaničnog Vašingtona (čiji politički fokus je već pomeren iz Evrope na Daleki istok, Bliski istok i Afriku), te i ako bi se Evropska unija transformisala u zajednicu sa dve ili tri brzine (kako je francuski predsednik Makron priželjkivao), to bi samo značilo da bi vojnopolitički paket akcija Sjedinjenih Američkih Država u ovom delu Evrope i ruskog regiona, bio prepušten na zaštitu jednoj od država-namesnica SAD – Ujedinjenom kraljevstvu (možda i Nemačkoj), bez obzira na rezultat predsedničkih izbora u SAD u novembru 2020. godine. Na ovaj način, realizacije kineskog projekta „Pojas i put“ ili rusko-evropskog energetskog projekta „Severni tok 2“ i „Turski tok“, i dalje bi nailazili na ozbiljna spoticanja, bez izgleda da u bližoj ili daljoj budućnosti zaista budu i zaustavljeni. Iz navedenih razloga, zapadna politika Rusije predstavlja okosnicu u meri saglasnosti desno-imperijalnih i liberalnih krugova u Kremlju u odnosu na podršku Putinovoj administraciji i njegovim vladama.
Ukoliko očigledni otpor Rusije interesima Zapada u Belorusiji bude otelotvoren u jasno determinisanu politiku permanentnog aktivizma u odnosu na spoljnopolitičke izazove, potencijalna saglasnost svih segmenata u bezbednosnom aparatu Kremlja za opstanak administracije predsednika Putina i njegovih vlada (pa i Mišustinove), predstavljaće neokrnjenu kategoriju ruske političke zbilje. Neopohodno je da ta dva grubo ocrtana segmenta pronađu ravnotežu u priroitetima, kada je reč o velikim koracima u oblasti spoljne politike Federacije. Sa druge strane, Putin je do sada uspevao da veštim potezima, oba segmenta drži i na dovoljnoj blizini, ali i distanci od Kremlja, što je jedan od razloga njegove državničke dugovečnosti (mada može da postane i uzork rasta njegove slabosti). Odavno preživela ruska škola spoljne politike, ustanovljena nakon pobede nad Napoleonom 1812. godine (defanzivni intervencionizam i kongresna diplomatija), pa i ranije, kao i sovjetski model obaveštajne diplomatije, pokazali su se nedoraslim u savremenim geopolitičkim izazovima. Takođe, materijalistički pristup u odnosima prema istorijskom pravu ruske države, kada je reč o njenim relacijama sa zemljama u kavkaskom, evropskom i srednjoazijskom regionu, nasleđen iz komunističko-sovjetske epohe, usporava svaki proces afirmisanja ruskog nacionalnog duha, spremnosti na odricanja kolektiviteta, te istovremeno suzbija svest o zajedničkoj sudbini ruskog naroda.
Zbog čega je to važno? U kombinaciji sa tromom ruskom i sovjetskom školom spoljne politike, materijalistički pristup ograničava svest kod ruskih političkih elita u akcijama zaštite njihovih državnih, nacionalnih, a u vezi sa njima i teritorijalnih interesa. Na primer, jedan od razloga, zbog kojih Putin nije vojno intervenisao u Ukrajini 2014. godine (u nekim širim razmerama), te na taj način realizovao snove desničara o povratku Rusije na Dnjepar, nalazi se u materijalističkom pristupu Kremlja u rešavanju ovog pitanja. Procena Putinove administracije bila je da bi daljim teritorijalnim širenjem Rusije u Ukrajini, Moskva dobila oko dvadeset miliona gladnih usta, što bi predstavljalo novo opterećenje za ionako nezavidan ruski državni budžet. Svakako, dati princip oštro je suprotstavljen interesima imperijalne svesti kod dela ruskog obaveštajno-bezbednosnog aparata i političkih elita.
Međutim, politička logika imperijalne svesti kod dela ruskih političkih elita, nasleđena iz carističkog perioda, materijalizovana je u procesima rešavanja pitanja statusa Čečenije. Nakon strahovitog vojnog poraza islamističkih i terorističkih snaga čečenskih separatista, u postupcima pacifikacije zemlje, obnovljen je caristički model organizacije vlasti, koji je do 1917. godine primenjivan u osvojenim ili oslobođenim zemljama u Rusiji. Jednostavno, Rusija je pronašla saveznika u ličnosti Ramzana Kadirova (čeč. Kъadiri Ahьmadan kIant Ramzan, rus. Ramzan Ahmatovič-Kadыrov), koji je na personalno-institucionalnom principu vazalno povezan sa zvaničnom Moskovom, te u njeno ime, kao svojevrstan namesnik upravlja carskom zemljom ili krajinom. Taj model može da pruži rezultate u integraciji nekog odmetnutog regiona, ali kao i svaki vazalni odnos, pre svega, zavisi od ugovornih relacija zainteresovanih subjekata.[6]
Pored neophodne izgradnje političko-pravne dimenzije u strukturi takvih relacija, za njihovu afirmaciju potreban je nacionalno-duhovni subelement političke nadgradnje, koji je u carskoj Rusiji ostvarivan putem utelotvorenja filozofske ideje o majčici Rusiji, kao eshatološkom cilju svih interesa jednog kolektiviteta. Kada je reč o odbrani ruskih spoljašnjih i unutrašnjih granica, te o suzbijanju širenja dominacije Zapada i Kine u interesnim sferama Federacije u zapadnim, južnim i dalekoistočnim oblastima, kao i na mekom trbuhu Rusije u Srednjoj Aziji, nedovoljno afirmisanje datog programa predstavlja ozbiljan politički nedostatak u planovima zvanične Moskve. Nije dovoljno da jedna velika sila rasporedi vojsku i nuklearno oružje na strateškim tačkama u okviru svojih interesnih zona, te da na taj način širi ofanzivni ili defanzivni uticaj na dovoljnoj udaljenosti od svojih nacionalnih i državnih granica. Uostalom, rezultat takve sovjetske politike u Istočnoj i Srednjoj Evropi u periodu posle 1945. godine, vidljiv je u slomu, ne samo ruske dominacije, već i u potpunom krahu svih vrednosti ruskog društva u poslednjoj deceniji prethodnog veka.
Da li su Putin i Mišustin politički dorasli svim ovim izazovima? Ukoliko posmatramo borbu ruske vlade protiv zdravstvene i ekonomske krize izazvane novom pandemijom COVID-19[7], možemo da zaključimo da je ona dobila prolaznu ocenu. U julu ove godine, Mišustin je objavio da je odobren sistemski mehanizam finansijske pomoći turističkim agencijama i turističkim zajednicama u regionima u Federaciji, te da vlada priprema sveobuhvatan paket mera finansijske podrške posrnuloj ruskoj ekonomiji u toku borbe protiv pandemije. Takođe, registrovanje prve vakcine protiv novog virusa korone, masovno testiranje u četvrtoj fazi medicinskih istraživanja njene efikasnosti, te najava registrovanja i nove, zapravo, druge vakcine u oktobru ove godine, pruža utehu i nadu namučenim građanima Rusije, ali i celom čovečanstvu da će civilizacija pobediti ovu globalnu pošast. Naravno, uspesi ruske medicine u vezi sa otkrićem pomenutih imunoloških sredstava zdravstvene zaštite, izazvali su nepoverenje i nervozu u krugovima zdravstvenih i političkih vlasti u SAD, koji najavljuju i novi paket političko-ekonomskog embarga protiv Moskve, ukoliko preduzmu korake u masovnoj distribuciji ovih vakcina širom planete.
Takođe, stranačka neutralnost aktuelnog premijera i njegovog kabineta može da pruži zaključak da će Rusija u narednom periodu zadržati političku distancu prema svim ideološkim interesima različitih partijskih organizacija, bez obzira prema kojem političkom polu one gravitiraju. Svakako, tehnokratski profil ruskog premijera u političko-ideološkim opredeljenjima i načinu realizacije politike vlade, mogao bi da pomogne Rusiji da održi balans u očuvanju interesa koji proishode iz njene zapadne, južne i dalekoistočne politike, ali samo ukoliko njene političke elite i strukture vlasti postignu saglasnost o prioritetima interesa, sa aspekta posmatranja geopolitičke pozicije zvanične Moskve. Takođe, metodologija rada obaveštajnih i diplomatskih struktura trebalo bi da bude modernizovana, te da Rusija izlazi u susret izazovima, a ne da ih dočekuje.[8]
Politička desnica u Rusiji, Mišustina optužuje da je u saradnji sa ministrima Jevgenijem Ditrihom (Evgeniй Ivanovič Ditrih), Dmitrijem Patruševim (Dmítriй Nikoláevič Pátrušev) i posebno sa Hermanom Grefom (German Oskarovič Gref), glavnim izvršnim direktorom „Sberbanke“ u Rusiji (Sberbank), a negdašnjim ministrom ekonomije u ruskoj vladi, kreirao uticajnu ćeliju dobro pozicioniranih eksponenata, odnosno saradnika finansijsko-političkih interesa Zapada, te da je Savezna poreska uprava, dok je sadašnji ruski premijer bio njen rukovodilac, umnogome pomogla rukovodstvu „Sberbanke“ (sukcesora sovjetske centralne banke) da putem špekulativnih poslova u oblasti poreske politike obezvredi nekadašnju imovinu nasleđenu od sovjetske centralne banke i time ošteti poverioce i deoničare koji su tražili pošteno određenu naknadu u datim transakcijama. Opet, liberali kritikuju Mišustina da je na sličan način, a u okviru Savezne poreske uprave, omogućio „Sberbanci“ da finansira donbaske separatiste, dok istovremeno previđaju činjenicu da je „Sberbanka“ u Ukrajini prodata ukrajinskom bankaru u političaru Sergeju Leonidoviču Tigipku (Sergій Leonіdovič Tigipko).
Suština strahovanja ruske desnice u vezi sa uticajem relacija između Mišustina i Grefa, sastoji se u njihovim uverenjima da je Gref, poslovna i politička ličnost sa statusom glavnog liberalnog reformatora u adminstraciji Vladimira Putina, nosilac prozapadnih duhovnih vrednosti i zaštitnik interesa globalističkog krupnog kapitala u Rusiji, te da navedeni dvojac u saradnji sa ukrajinskim poslovnim krugovima, a u korist Nemačke, podrivaju nacionalne interese ruskog naroda. Uglavnom, pomenute kritike zasnivaju se na saznanjima o ulozi kapitala „Dojče banke“ (Deutsche Bank), kao nekadašnjeg poslodavca Mihaila Mišustina, a poslovnog partnera UFG Capital Management, u poduhvatu nacionalizacije „Sberbanke“, krajem prošle i početkom ove godine, kada je vlasništvo nad većinskim paketom akcija u ovoj banci ostvarila ruska „Centralna banka“. Navodno, stratešku vezu između kapitala „Dojče banke“ i „Sberbanke“, sa jedne strane i „Centralne banke“ u Rusiji, sa druge strane, logistički je održavao Herman Gref.
Nesumnjivo, Gref je zatočnik ideje o prioritetima zapadne politike u geopolitičkim ciljevima Ruske Federacije, gde ne postoji mnogo prostora za realizaciju nacionalne politike ruskog velikodržavlja, koji zastupaju eminentni predstavnici desnice (odnosno, patriote, kako sebe nazivaju) na unutrašnjem planu. Data unutrašnja ideološko-politička platforma nije kompatibilna sa političkim senzibilitetom najuticajnijih zemalja u Evropskoj uniji. Za sada, Mišustin čvrsto zastupa ideju o tehnokratskoj neutralnosti, kada je reč o ideološkim platformama politike njegove vlade, ali, kao poslovan čovek, nesumnjivo razume prednosti geopolitičkih opredeljenja dela političkih elita u Rusiji u genezi novog konglomerata političke moći, koji bi bio sabran u jednom globalnom činiocu, kakav bi bio kontinent od Atlantika do Vladivostoka. I to u globalnom selu posle Kovida…
IZVORI I LITERATURA
Aleksandr Petrovič Počinok. — Gazeta.Ru, 14.06.2002
Biografiя Nikitы Stasišina: čto izvestno ob ispolnяющem obяzannosti ministra ŽKH. Komsomolьskaя pravda. Data obraщeniя 1 maя 2020.
Boos Georgiй Valentinovič. — Edinaя Rossiя (oficialьnый saйt partii), 28.09.2005
Boris Grigorьevič Fedorov. Biografičeskaя spravka. — RIA Novosti, 20.11.2008
Bukaev Gennadiй Ivanovič. — FLB.ru
Vadim Visloguzov. FNS zaveršaet peterburgskie sezonы. — Kommersant, 07.05.2010. — № 80 (4380)
Vladimir Zmeющenko. Virtualьnый zamestitelь Boosa. — Profilь, 21.12.1998. — 49-50
V Pravitelьstve – opяtь pribavlenie. — Rossiйskaя gazeta, 24.03.2004. — №3436
Vse pravitelьstvo. — Kommersant-Vlastь, 28.06.2004. — №25 (578)
Gref German Oskarovič. — Ladno.ru, 28.06.2006
Gosduma soglasilasь na naznačenie Mišustina glavoй pravitelьstva. // RBK.
Dmitriй Kazьmin, Elena Mяzina. Bogačeй pribыlo. — Vedomosti, 24.06.2010. — №114 (2632)
Dmitriй Kazьmin. Obяzan donesti. — Vedomosti, 08.06.2010. — №103 (2621)
Dmitriй Lюdmirskiй. Meropriяtie dlя uzkogo kruga. — Kommersant-Vlastь, 28.06.1994. — № 23 (85)
Evgeniй Vereщagin, Tatьяna Panina. Mihail Mišustin vzяlsя za zonы. — Rossiйskaя gazeta, 21.12.2006. — №4253
Elena Kukol, Tatьяna Zыkova. Mihail Mišustin vernulsя. — Rossiйskaя gazeta, 08.04.2010. — №5152 (73)
Elena Kukol. Net, эto nepravda. — Rossiйskaя gazeta, 01.03.2008. — №4602
Ivan Sas. Na vse sto. — Rossiйskaя gazeta, 19.02.2009. — №4852
Inga Vorobьeva, Alьbert Koškarov, Elena Zibrova. Nalogovый pasьяns. — RBK daily, 07.04.2010
I. o. ministra kulьturы naznačen Sergeй Obrыvalin. Kommersantъ. Data obraщeniя 6 maя 2020.
Maksim Tovkaйlo, Dmitriй Kazьmin. Druželюbnaя služba. — Vedomosti, 08.04.2010
Mihail Vladimirovič Mišustin, Prezident UFG Capital Partners i Upravlяющiй partner gruppы kompaniй UFG Asset Management, pokidaet kompaniю – ego kandidatura predstavlena k naznačeniю na post rukovoditelя FNS RF. — Deutsche UFG Capital Management, 08.04.2010
Mihail Mišustin: „Mы stroim servis“. — CIO, 09.12.2002. — №5
Mišustin Mihail Vladimirovič. — ROSEZ.RU – Rossiйskie osobыe эkonomičeskie zonы
Mišustin Mihail Vladimirovič. — Federalьnaя nalogovaя služba RF
Mišustin Mihail Vladimirovič. — Kadrovый rezerv Prezidenta Rossii
Nalogi i biznes v 2012 godu, Moskva, 2012, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii
Nalogovaя politika i puti vыhoda iz krizisa, Moskva, 2009, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennoй palate Rossiйskoй Federacii
Nikolaй Silaev. Dumu nanizali na vertikalь vlasti. — Profilь, 12.01.2004. — № 1(368)
OECD Model Tax Convention on Income and on Capital, 2010
OECD, Tax Reform Trends in OECD Countries, OECD 50th anniversary, Challenges in designing competitive tax systems, Paris, 2011
Osnovnыe napravleniя nalogovoй politiki Rossiйskoй Federacii na 2013 god i na planovый period 2014 i 2015 gadov, Vserossiйskiй nalogoviй forum Torgovo promыšlennaя palata Rossiйskoй Federacii
Otkrыlisь meždunarodnыe vыstavki. — Kommersant-Daily, 02.06.1993. — 102
Portal-prizrak. — Vedomosti“, 25.04.2001
Pravitelьstvo Primakova. — Politika (politika.su)
Počinok Aleksandr Petrovič. — Vipeson.Ru
Sergeй Kočetov. Internet-proekt Počinka. — Vedomosti, 13.04.2000
Ukaz ob ispolnenii obяzannosteй Predsedatelя Pravitelьstva. Prezident Rossii. Data obraщeniя 30 aprelя 2020.
Federal and State Income Taxes and Their Role in the Social Safety Net, Research Report, Urban Institute, 2015
Filipp Sterkin, Evgeniя Pisьmennaя, Alekseй Nikolьskiй, Anastasiя Ermakova. Čistki v FNS. — Vedomosti, 07.05.2010Filipp Sterkin, Natalья Kostenko. Biznes idet v FNS. — Vedomosti, 07.04.2010. — 61 (2579)
FNS vozglavil эks-rukovoditelь RosOЭZ Mišustin. — RIA Novosti, 06.04.2010
Hrustić, H., Elementi poreske kulture, Pravni život br. 10/2003, str. 402
[1] Furgal, član nacionalističke Liberalno-demokratske stranke, pobedom nad kandidatom Kremlja, izabran je za guvernera 2018. godine. NJegova pobeda bila je neočekivana, pošto nije aktivno učestvovao u kampanji, već je javno podržavao svog rivala. Građani su ipak glasali za njega, čime su zadali ponižavajući udarac vladajućoj Jedinstvenoj Rusiji i predsedniku Rusije, Vladimiru Putinu. U toku dve godine na mestu guvernera, Furgal je stekao reputaciju „narodnog guvernera“. Umanjio je svoju zaradu, inicirao prodaju skupe jahte koju je kupila prethodna regionalna vlast, a potom je značajno redukovao cenu avionske karte za stanovnike udaljenih oblasti. Neodobreni protesti u Habarovsku, koji ima oko 618 hiljada stanovnika, najmasovniji su do sada.
[2] Inače, Degtjarev je do 2005. godine bio član i funkcioner vladajuće Jedinstvene Rusije, da bi od te godine svoj politički put nastavio u redovima desničarskog LDPR. Prati ga reputacija, ruskom predsedniku veoma odanog čoveka, bez obzira što je član opozicione partije. Sa druge strane, protesti su u znatnoj meri izgubili na masovnosti, te se poslednjih nedelja održavaju samo u danima vikenda, a prema izvorima samih organizatora demonstracija, broj demonstranata varira, od pet do deset hiljada ljudi.
[3] Biografiя Nikitы Stasišina: čto izvestno ob ispolnяющem obяzannosti ministra ŽKH. Komsomolьskaя pravda. Data obraщeniя 1 maя 2020.
[4] Ukaz ob ispolnenii obяzannosteй Predsedatelя Pravitelьstva. Prezident Rossii. Data obraщeniя 30 aprelя 2020.
I. o. ministra kulьturы naznačen Sergeй Obrыvalin. Kommersantъ. Data obraщeniя 6 maя 2020.
[5] Charles André Joseph Marie de Gaulle
[6] Inače, može da uslovi kreiranje neke nove Ukrajine.
[7] Trenutno, u Rusiji ima negde oko milion aktivnih slučajeva, kada je reč o ovoj infektivnoj bolesti dok je oko 800 hiljada građana izlečeno. Do sada, život je izgubilo nešto više od 17 hiljada od COVID-19 obolelih građana Rusije.
[8] Primere za ove tvrdnje možemo da pronađemo u aktuelnim procesima u Belorusiji, kao i u ponašanju ruskog obaveštajnog aparata. Rusija je osnažila svoje pozicije u Minsku, odnosno u strukturama administracije predsednika Lukašenka, tek kada je politički Zapad, veoma nepromišljeno i inertno, podržao proteste nesistemskih opozicionih grupa u ovoj zemlji, čime je, praktično „gurnuo Lukašenka natrag u gvozdeni zagrljaj Putina i zvanične Moskve“, zbog čega je „torpedovan“, već odmakli, ali nestabilni proces približavanja Belorusije politici Evropske unije (makar u „Evropi na tri mora“) i SAD. Dakle, nije Rusija suzbila zaokrete u politici Minska prema političkom Zapadu, već obratno, iskoristila je nesnalaženje Brisela i Vašingtona u postizbornoj krizi u Belorusiji. Sa druge strane, obaveštajni aparat, čija je metodologija rada nasleđena iz sovjetske epohe, odavno je izgubio konekciju sa strateškim pozicijama Kremlja. Pretvorio se u „zaseban državni organizam“, koji postoji „radi sebe“. Krivicu za takvo stanje trebalo bi da snosi samo Kremlj, koji nije u stanju da pruži analitičku logistiku, kao i osnovnu platformu u determinisanju strateških ciljeva Rusije u diplomatskim interesima svoje države. Opet, ne radi se ovde o nekom, „od države otuđenom obaveštajno-bezbednosnom i diplomatskom aparatu“, već o nedostatku komunikacije i koordinacije između važnih „poluga političke vlasti i moći“ u samoj Moskvi.
Ostavi komentar