Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine svakako predstavlja jedan esencijalno važan momenat za sve narode koji su se našli u toj državi. Prevashodno zato što je za svojih oko osamdeset godina postojanja ta zajednička južnoslovenska država ostavila poseban pečat na ekonomski, politički i kulturni život, kako Srba, tako i ostalih južnoslovenskih naroda. Uostalom posledice njenog postojanja osećaju se i danas, a njena sudbina i dalje je tema koja privlači značajnu pažnju javnosti na ovim prostorima.
Stvaranje južnoslovenske kraljevine nesumnjivo se odrazilo i na razvoj političkih partija, koje su se te sudbonosne 1918. godine našle u okvirima nove države. Ne treba zanemariti da su se one razvijale u različitim državno-pravnim sistemima Kraljevine Srbije ili Austrougarske. Samim tim, imale su različit put razvoja, nastajale su u drugačijim političkim miljeima i sazrevale u sredinama sa specifičnom političkim kulturom. Samim tim, te 1918. godine veliki izazov predstavljalo je uključiti ih, ne samo u politički sistem nove države, nego u sam proces njenog formiranja. Jugoslavija se tada tek rađala, trebalo je uskladiti različite privredne, finansijske, monetarne, zdravstvene, sudske, bezbednosne, obrazovne i druge sisteme, a važnu ulogu u tom procesu morale su odigrati upravo te političke organizacije.
Zavisno od odnosa prema najvažnijim pitanjima u novonastaloj državi, političke partije su se pozicionirale i borile za svoj deo biračkog tela. Pošto je pitanje svih pitanja, koje je ostalo nerešiva enigma do sloma Jugoslavije, bilo nacionalno, logično je što su se sve političke organizacije o njemu izjašnjavale i naspram njega gradile svoju poziciju. Samim tim, jugoslovenski parlamentarizam iznedrio je veliki broj stranaka sa nacionalnim predznakom, koje su prevashodno težile da ostvare dominaciju u svom biračkom telu. Poseban uticaj u tom smislu imale su Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), koja je uspela da ostvari dominantnu poziciju među Hrvatima a Slovenačka ljudska stranka (SLS) među Slovencima. Narodna radikalna stranka (NRS) se predstavljala kao jedini pravi branilac srpskih nacionalnih interesa, dok je jugoslovenske muslimane zastupala Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO). Albance, Turke i muslimane sa prostora Stare i Južne Srbije zastupao je DŽemijat, dok su i pojedine druge manjinske zajednice, poput nemačke, imali svoje političke organizacije. Međutim, bilo je i onih koji su baštinili ideologiju integralnog jugoslovenstva i koje su na tom temelju insistirali na postojanju jednog troimenog naroda, suprotstavljajući se podelama po nacionalnom ključu, a među kojima se po uticaju i snazi izdvajala Jugoslovenska demokratska stranka (JDS).
Jugoslovenska demokratska stranka spada u one partije koje su obeležile politički život nove države. Demokratska stranka nastaje fuzijom opozicionih partija u Kraljevini Srbiji, najjače Samostalne radikalne stranke LJube Davidovića, zatim nekada veoma uticajnih partija na srpskoj političkoj sceni, liberalne i napredne, u tom trenutku sa najjačom političkom opcijom u Hrvatskoj, Hrvatsko-srpskom koalicijom, čiji je najistaknutiji lider bio Svetozar Pribićević. Upravo ta Hrvatsko-srpska koalicija, koja je u Austrougarskoj zastupala ideju jedinstva dvoimenog naroda Srba i Hrvata, utemeljila je ideološki pravac na kom će funkcionisati Demokratska stranka. Integralno jugoslovenstvo i unitarno državno uređenje, koji su predstavljali temelj nove države i glavnu branu svakom eventualnom nacionalno-regionalnom separatizmu. Takođe, demokratskoj stranci prići će Narodno napredna stranka iz Slovenije kao i brojne organizacije i pojedinci liberalnih i umereno levičarskih shvatanja. Na taj način nastaće politička partija koja će predstavljati jedan od temeljnih stubova jugoslovenskog parlamentarizma, jedinstva jugoslovenskih naroda i ideologije jugoslovenstva. Prvi predsednik demokratske stranke bio je LJuba Davidović, ali poseban uticaj u toj političkoj organizaciji imao je Svetozar Pribićević i to praktično sve do raskola 1924. godine.
Naime, Pribićević je te 1924. godine napustio JDS i formirao Samostalnu demokratsku stranku (SDS). Spremnosti Davidovića i vođstva partije na popuštanje oko pitanja unitarizma, odnosno njihova težnja ka pravljenju dogovora sa vođom HRSS-a Stjepanom Radićem, za Pribićevića nije bila prihvatljiva. Inače, iako je SDS u prvi mah nastavila da beskompromisno zagovara unitarizam, Pribićević je nakon sukoba sa kraljem Aleksandrom, napravio radikalan zaokret ka federalizmu. Pa je čak 1927. godine ušao u savez sa Radićem, formirajući Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). Srbi iz hrvatskih krajeva mahom su gravitirali Pribićeviću, tako da je zapadno od Drine bilo jezgro SDS-a, dok je baza JDS ostala na prostoru nekadašnje Kraljevine Srbije. Samim tim, od 1924. godine demokrate su, bar što se tiče partijske organizacije, sve više gubile taj jugoslovenski, a poprimale srpski karakter. Nakon prvih izbora na kojima je ostvarila pobedu, popularnost demokratska stranka je uglavnom opadala. Sve do Šestojanuarske diktature ona je zauzimala drugo ili treće mesto po podršci u biračkom telu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon ukidanja diktature i obnavljanja višestranačja, demokrate su uglavnom delovale kroz šire opozicione blokove. Za demokratsku stranku vezuje se i Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA), koja je baštinila ideje unitarizma i integralnog jugoslovenstva. Kao takva, iako formalno nije bila deo demokratske stranke, predstavljala je njen svojevrstan jurišni omladinski odred, koji se i fizički obračunavao sa separatistima i političkim protivnicima demokrata.
Pored demokrata, istaknutu ulogu u jugoslovenskom političkom životu igrala je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića. Iako nije bila protivnik južnoslovenskog jedinstva, ova partija beskompromisno je zagovara federalno državno uređenje. Upravo ta nepokolebljiva borba protiv unitarizma i centralizma donela je HRSS dominantnu podršku u hrvatskom biračkom telu. Na prvim izborima zauzeli su četvrto mesto iza demokrata, radikala i komunista, ali već u narednom izbornim ciklusima HRSS je uspela da zauzme drugu poziciju po brojnosti u parlamentu Kraljevine SHS. Samim tim, HRSS postaje ne samo ključna partija u zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa, nego i nosilac borbe protiv unitarizma u Jugoslaviji. Nakon, Šestojanuarske diktature ova partija postaće centar okupljanja opozicije unitarističkim vladajućim strukturama. Iako su isprva odbijali da priznaju monarhiju i Vidovdanski ustav, Radić i njegovi sledbenici su na kraju izbacili tu reč „republikanska“ iz svog imena i prihvatili uspostavljeno državnog uređenje. Bilo je to u sklopu pokušaja pronalaženja zajedničkog jezika sa radikalima i demokratama oko izmene ustava i unitarističkog državnog uređenja. Međutim, rezultata nije bilo. Radikali su ostali čvrsto na unitarističkim pozicijama, demokratska stranka se oko tog pitanja podelila, dok dvor svakako nije imao nameru da podržava bilo kakve izmene državnog uređenja. Oštri sukobi u parlamentu između HSS-a i Radikala eskalirali su 1928. godine, kada je poslanik NRS Puniša Račić pucao u Radića i njegove sledbenike. Radić se od ranjavanja nije oporavio, a kralj je kao odgovor na dešavanja u parlamentu reagova zavođenjem diktature. Iako je HSS tada izgubio velikog lidera, to nije značilo i pad popularnosti te partije. Već nakon ukidanja diktature i obnavljana višestranačja HSS je pokazao da i pod vođstvom Vlatka Mačeka može da beleži odlične rezultate. Inače, ta partija bila je veoma dobro organizovana. Disciplinovano članstvo, spremno da finansira rad svoje političke organizacije i da se, zatreba li i fizički, obračunava sa svojim oponentima, predstavljalo je najveću snagu te političke organizacije. U tu svrhu imali su i svoju omladinsku organizaciju (HANAO), po ugledu na demokrate i njihovu ORJUN-u.
Kada govorimo o jugoslovenskom parlamentarizmu, ne možemo a da ne pomenemo i Narodnu radikalnu stranku, do stvaranja zajedničke južnoslovenske države najjaču političku partiju u Kraljevini Srbiji. Neprikosnoveni vođa radikala Nikola Pašić pokazao je da i u novim i drugačijim okolnostima može uspešno voditi svoju političku organizaciju. U tom trenutku, ovaj vremešni osamdesetogodišnji državnik, uprkos otporu različitih frakcija i pokušajima dvora da kadruje unutar te partije, sve do svoje smrti ostao je lider radikala i ključna politička ličnost u zemlji. U dva navrata nalazio se na čelu vlade, ukupno oko pet godina, učestvovao je kao šef delegacije na konferenciji mira u Parizu i bio jedan od ključnih protagonista Vidovdanskog ustava. Radikali su ostali čvrsti zagovornici unitarizma. Smatrali su da je stvaranjem Jugoslavije završen proces ujedinjenja srpskog naroda i bilo kakvo crtanje unutrašnjih granica, po nacionalnom principu, radikali su doživljavali kao pravljenje novih barijera unutar srpskog etničkog korpusa. Veliki deo njihovog biračkog tela bilo je srpske nacionalnosti i nisu pristajali na utapanje svog naciona u projekat jugoslovenske nacije. Međutim, nakon smrti Pašića osetio se nedostatak liderstva u toj partiji. Frakcionaštvo je sve više uzimalo maha, tako da je pred uvođenje diktature ta stranka bila ophrvana unutrašnjim previranjima. Ipak, na poslednjim izborima uoči diktature 1927. godine, čak i bez Pašićevog vođstva, ta partija je uspela da ostvari pobedu sa oko 31% osvojenih glasova. Skoro isto onoliko koliko su druga i treća po snazi, JDS i HSS, osvojile zajedno.
Nakon obnavljana višestranačja, general Petar Živković, udarna pesnica Aleksandrove diktature, od pripadnika radikalne, demokratske i Slovenačke ljudske stranke formirao je Jugoslovensku radikalnu seljačku demokratiju (JRSD). Novoformirana partija imala je zadatak da bude oslonac kralja Aleksandra u vođenju države. Međutim, ni general Živković, kao ni Bogoljub Jeftić nakon njega, nisu uspeli da na adekvatan način odgovore na sve veće izazove koji su se nalazili pred državom. Osim toga, trebalo je napraviti i izvestan otklon sa vremenom diktature. Samim tim, tražila se pogodna ličnost koja će predvoditi novu političku organizaciju, a koja će oslonjena na dvor biti najmoćniji činilac partijskog života u zemlji. Izbor je pao na radikala i istaknutog srpskog ekonomskog stručnjaka Milana Stojadinovića. Udruživši radikale sa Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom i Slovenskom ljudskom strankom on stvara Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ). Upravo će ta takozvana „jereza“ biti sve do napada nacističke Nemačke na Jugoslaviju najjača politička grupacija u zemlji.
Takođe, moramo pomenuti i Komunističku partiju Jugoslavije, stranku koja je na prvim izborima zauzela visoko treće mesto, ali se zbog antidržavnog delovanja našla pod udarom zakona. Pošto je zabranjen njen rad, nastavila je da deluje u ilegali. Međutim, delovanjem jugoslovenskog obaveštajno-bezbednosnog aparata ova partija je, naročito u vreme Šestojanuarske diktature, razbijena. Samim tim, njen značaj u društvu je samo opadao, tako da se do Drugog svetskog rata mogla podvesti pod marginalne političke organizacije terorističkog karaktera. Slično poput hrvatskih ustaša ili bugeraškog VMRO-a.
Suštinski, politički život u kraljevini Jugoslaviji može se podeliti na period pre i posle Šestojanuarske diktature. Iako su ključna pitanja, nacionalno i unutrašnjeg državnog uređenja uvek bila ista, okolnosti u kom su delovale političke partije bile su značajno drugačije. Nakon diktature osećala se dominantna pozicija dvora u političkom životu zemlje. Sam izborni proces bio je takav da je favorizovao velike političke organizacije. Samim tim, od obnavljanja višestranačja, formiraju se svojevrsne koalicije partija od kojih je dvor pružao podršku svojim favoritima. Nema sumnje da je sa srpske tačke gledišta to predstavljalo očiglednu regresiju u razvoju parlamentarizma i političkog sistema. Sve ono za šta su se srpske političke partije izborile, naročito radikali u borbi protiv apsolutističke vlasti Obrenovića, suštinski je obezvređeno u Jugoslaviji. Radikali, koji se nisu povlačili ni pred Milanom ni pred Aleksandrom Obrenovićem u novoj državi su ustuknuli pred Aleksandrom Karađorđevićem. I ne zbog toga što su vremenom oslabili ili zato što su postali plašljivi, već zato što su u dvoru videli saveznika u borbi za očuvanje Jugoslavije. Srpske političke partije su u toj jugoslovenskoj državi videle ostvarenje svojih nacionalnih i istorijskih težnji ka ujedinjenju srpskog naroda, dok je federalizacija za njih značila razbijanje postignutog jedinstva. Upravo zato je srpska politička elita većinski bila na stanovištu unitarnog uređenja, bez obzira na to da li su ili nisu pripadali ideologiji integralnog jugoslovenstva. Doduše, bilo je i onih srpskih stranaka koje su tridesetih godina 20. veka, već spustile gard i zagovarale sporazum sa Hrvatima. I to uz prihvatanje federalizma. Mahom, one su bile deo opozicije, čiji stožer je prestavljao HSS, i smatrali su da se jedino izlaženjem u susret Hrvatima može staviti tačka na permanentnu političku krizu u zemlji. Međutim, većinski, Srbi su ipak stajali uz unitarističke snage.
Stvaranje Banovine Hrvatske i sporazum Cvetković – Maček predstavljali su pobedu federalističke opcije i konačan poraz unitarističkih snaga u Jugoslaviji. Međutim, odluka o takvom raspletu situacije doneta je na dvoru i svakako protivno većinskom raspoloženju srpske elite. Međutim, u trenutku kada su najuticajnije srpske političke partije već odavno kapitulirale pred vladarem i kad su postale ništa drugo do puki instrument u njegovim rukama, značajnijeg otpora nije ni moglo biti. Suštinski, razvijeni srpski parlamentarizam nije te 1918. godine udario snažne temelje za dalji razvoj političkog života u novoj državi, već se izgubio i razgradio u grotlu beskrajnih sukoba, koji su obeležili jugoslovenski parlamentarizam. Samim tim, kada kažemo da su Srbi u Jugoslaviju uložili sve, svoje dve nezavisne kraljevine Srbiju i Crnu Goru, najveće i veličanstvene pobede u oslobodilačkim ratovima od 1912 do 1918. godine, više od milion i dvesta hiljada života i neprocenjiva materijalna sredstva, tu se ne smemo zaustaviti. U tu državu Srbi su uložili i razvijen demokratski parlamentarni sistem, na kom su mogli da im pozavide mnogi drugi narodi razvijene zapadne Evrope. Nažalost, i to kao i sve drugo Jugoslavija je obezvredila, nestajući u vihoru građanskog rata i ostajući najtragičnija srpska zabluda u modernoj istoriji.
IZVORI I LITERATURA
Vladimir Ćorović, Istorija Srba. Lirika: Beograd, 1999.
Branko Petranović, Istorija Jugoslavije: Kraljevina Jugoslavija (1914–1941). Nolit: Beograd, 1988.
Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919–1928). Narodna knjiga: Beograd, 1979.
Branislav Gligorijević, Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Institut za savremenu istoriju: Beograd, 1970.
Andrija Radenić, Radikalna stranka i timočka buna: istorija Radikalne stranke: doba narodnjaštva. 1. Istorijski arhiv Timočka krajina: Zaječar, 1988.
Andrija Radenić, Radikalna stranka i timočka buna: istorija Radikalne stranke: doba narodnjaštva. 2. Istorijski arhiv Timočka krajina: Zaječar, 1988.
Ostavi komentar