Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Dr Mihailo Polit Desančić, predstavlja jednu od najmarkantnijih političkih ličnosti srpskog liberalno-opozicionog pokreta u Vojvodini u drugoj polivini XIX, te u prve dve decenije XX veka. Kada bi se našli pred pitanjem kako da odredimo njegov politički rad, odgovorili bi isticanjem na prvom mestu Politove političke misli, zatim političke publicistike, te artikulacijom istih na Ugarskom i Srpskom crkveno-školskom saboru, gde je bio poslanik. Operativni, izvršni, terenski rad nije bio blizak Politovoj političkoj praksi. Politova idejno-politička aktivnost je trajala, sa određenim pauzama, od 1860. pa do 1918. godine, kada je dočekavši srpsku vojsku u okolini Temišvara, u koji je bio prinudno preseljen tokom rata, doživeo moždani udar usled prevelikog ushićenja. Mihailo je rođen u Novom Sadu 1833. godine, u uglednoj i bogatoj novosadskoj porodici srpsko-cincarskog porekla. Bogati roditelji mu za tutora dovode najboljeg učenika Srpske pravoslevne gimnazije u Novom Sadu – Svetozara Miletića. Ovaj susret će se pretvoriti u neraskidivo prijateljstvo i političku saradnju. Kada je Svetozar Miletić, nakon ukidanja Srpske Vojvodine formulisao princip „Mi smo i Srbi i građani“, ističući jednak značaj nacionalne slobode, demokratije i građanskog društva, zajedno sa njime i političku borbu, kročio je i Polit. Zahteve za teritorijalnim zaokruženjem i autonomijom Vojvodine u svojim člancima razradio je Polit koji se zalagao za primenu švajcarskog federalnog modela, koji je uvažavao sve nacionalne, verske i političke različitosti, te omogućio održiv napredak svojim građanima. U Ugarskoj bi se švajcarski model primenio, tako što bi se dozvolilo zaokruženje nekoliko županija po narodnostima (Srbi, Slovaci, Rusini i Rumuni), koje bi zajedno sa mađarskim županijama funkcionisale u okviru ugarskog državno-pravnog okvira, ali se služile svojim narodnim jezicima. Po ovom predlogu Vojvodina bi posedovala i simbolična istorijska prava zbog srpskih privilegija iz prošlosti. Polit nije naišao na razumevanje među mađarskim političarima koji su držali „da bi samo ime Vojvodina značilo, ni više ni manje, nego povredu integriteta Ugarske!“
Pod uticajem nemačke ekspanzionističke politike došlo je do stvaranja englesko-francuskog saveza 1904. godine. Da bi odnos snaga i geostrateški položaj bili nepovoljniji za nemačko-austrougarski savez, Englezima i Francuzima je bila neophodna Rusija u savezu. Rusko-Francuska alijansa sa svojim usponima i padovima je postojala duže vreme, međutim veliki problem je predstvljalo već tradicionalno neprijateljstvo Engleske prema Rusiji i njenim geopolitičkim interesima. Čak i u poslednjem rusko-japanskom ratu, Engeska je otvoreno podržavala Japan.
Vezivanje dobrobiti Srbije za ruski vojni uspeh u stavovima dr Mihaila Polit Desančića, što najbolje oslikava njegova analiza: „Ako Rusija postane nemoćna, odzvonilo je Slovenstvu, odzvonilo je Srpstvu na Balkanu. Ali je Rusija gorostas i taj gorostas znaće razviti svoju divovsku snagu. Pa tom gorostasu daje još nešto višu snagu. Danas se Rusija ne bori samo za Slovenstvo, nego se bori i za evropsku civilizaciju protiv azijatskog neprijatelja, koji je iako je izučio evropsko ratovanje i prisvojio sebi strašne sprave evropskoga ratovanja na moru i na kopnu, ipak ostaje azijat kao i Turčin…“ No, nakon ruskog poraza u ratu i revolucije 1905. godine, Engleska je procenila da Rusija više ne predstavlja konkurentsku velesilu već poželjnog saveznika kako bi se zaokružile Nemačka i Austrougarska (sa kojima je u trojnom savezu u tom trenutku formalno bila i Italija). Razvoj geopolitičkih događaja je na koncu rezultirao 1907. godine formiranjem Velike antante (Engleska, Francuska, Rusija) i podelom Evrope na dva antagonizovana bloka.
Srbija je, do aktivnog povratka Rusije u balkansku politiku, imala ozbiljan problem sa pronalaženjem saveznika na zapadu. Naime, zbog ubistva bračnog para Obrenović, Engleska i Holandija su ispoljavale veliko neprijateljstvo i stvarale velike probleme Srbiji. Zbog rasta tenzije u Aziji i nemogućnosti da deluje na više strana Rusija je potpisala sa Austrougarskom sporazum u Mircštegu 15. oktobra 1903. godine, koji je propisivao status quo na Balkanu. Ruski i Austrougarski car su usvojili i set rešenja o Makedoniji, gde se još osećao barut Ilindenskog ustanka (izbio na svetog Iliju, 2. avgusta 1903. godine), koje je prihvatio i turski sultan. Uz nadzor svih velikih sila u Makedoniji je trebalo izvršiti čitav niz reformi i likvidacije bašibozluka i paravojski. Kada je Rusija ušla u krizu 1904. godine, austrougarsko-nemačke inicijative su pojačale pritosak na Srbiju.
Lider Srpske liberalne stranke u Ugarskoj, Mihajlo Polit Desančić, je pokušavao da racionalizuje ruski razlog za ovakav čin: „Sporazum između Rusije i Austrougarske u Mircštegu nije bio ni od kakve koristi za srpski narod u Staroj Srbiji i Makedoniji. Taj sporazum je negativne prirode: da se ništa ne preduzima, da se mir održi na Balkanu. Za vreme velikog rusko-japanskog rata Rusija nije mogla činiti ništa na evropskom istoku i sporazum sa Austrougarskom u Mircštegu dobro je bio došao Rusiji. Ali, sporazum u Mircštegu nije smetao našoj monarhiji da pravi propagandu za svoje eventualno prodiranje ka Solunu.“ Polit je smatrao da reformska akcija velesila osuđena na neuspeh sve dok velike sile ne obezbede potpuno nacionalno razgraničenje Makedonije na srski, bugarski i grčki deo, koji bi se nakon reformi sjedinili sa svojim matičnim državama. Ovo je donekle revizija stava usmerenog ka međunarodnoj javnosti, ali i vlasti u Srbiji iz perioda početka srpsko-bugarskog rata, kada je Srpska liberalna stranka bila na stanovištu da se kao nadoknada za prisajedinjenje Istočne Rumelije Bugarskoj, treba da dođe do proširenja Srbije na Makedoniju i Staru Srbiju.
Poseban akcenat Polit stranka je stavljao na neophodnost sprečavanja terora srpskog življa od strane bugarskih četa, ali i zvanične turske vojske. Zanimljivo je da se kao suštinska razlika izmeću srpskih i bugarskih seljaka navodi to da su Srbi „patrijaršisti“ a Bugari „egzarhisti“, te da bugarske paramilicije teraju srpska sela da pređu u egzarhat.
Sa govornice ugarskog sabora, gde je bio jedini predstavnik srpskih liberala, Mihajlo Polit je govorio o pokoljima bugarskih četa nad srpskim stanovništvom u Makedoniji, kao i o bugarskoj propagandi. Ugarskim parlamentarcima i javnosti Polit je skrenuo pažnju sledećim rečima: „Ostvarila se pogodba u Mircštegu među našom monarhijom i Rusijom. Najneposredniji predmet te pogodbe beše pacifikacija Makedonije i Stare Srbije, da tamo bude odbranjeno stanovništvo u svome imanju, veri i narodnosti i da tamo bude redovno rukovanje sa finansijama. Priznajem da u tome ima nekog uspeha, ali glavna stvar, pacifikacija i Makedonije i Stare Srbije, nije pošla za rukom. Možemo zamisliti kakve su prilike tamo. Velesile, a naročito naša monarhija i Rusija, uputile su notu Srbiji, Grčkoj i Bugarskoj da ne šalju onamo dobrovoljce, četnike. Srbija i Grčka su popustile, no Bugarska nije popustila i četnici ili bugarski dobrovoljci neprestano idu po Makedoniji i Staroj Srbiji. Dabome da srpsko stanovništvo, kad je Srbija pozvala natrag srpske dobrovoljce a Grčka grčke, nije više našlo zaštite. Baš sam u jednom srpskom listu čitao, kakvi su srednjovekovni odnosi tamo. U Makedoniji i Staroj Srbiji događaju se pokolji i tek kasnije, dolazi nizam, turska vojska da pod izlikom pomoći, dovrši pokolj. To je vrlo žalosno stanje.“; „Makedonija je potpuno istorijski pojam, makedonskog naroda, makedonske narodnosti i makedonskog jezika nema, nego onde postoje narodi kao: Bugari, Srbi, Grci a i raštrkani Rumuni. Arnauta u Makedoniji nema, nego ih ima u Staroj Srbiji i Albaniji. Ono tumačenje što se nalazi u noti, koju sastaviše naša monarhija i Rusija a koju su zajednički predale u Sofiji, Beogradu i Atini, kaže da u pogledu mircšteške pogodbe vlada pogrešno shvatanje, jer kad je ta pogodba kazala da je potrebna teritorijalna, etnička podela, to je mislila samo sa upravnog gledišta, a ne sa političkog. A povod joj beše što balkanske države i narodi u Makedoniji: Bugari, Srbi i Grci rekoše da treba zauzeti dotična zemljišta, no nota kaže da je grešan postupak, kad oružijem hoće da zauzme ta zemljišta. Ko poznaje prilike na Balkanskom poluostrvu – a ove sam je proučavao – kako prema Solunu, tako i prema Carigradu – taj je uveren, da rešenje makedonskog pitanja ne može biti drugo, nego teritorijalna etnička podela, jer je jasno, da se ni Bugari, ni Srbi, ni Grci, jedni sa drugima nikad neće pogoditi u pogledu podele tog zemljišta. Šta bi dakle bio zadatak? To, da velike sile uzmu u svoje ruke reformu, da odrede granice, i onda će se malo po malo, kako ona tri naroda, tako i sve tri balkanske države pomiriti sa time. Samo tako se može obustaviti ono strašno krvoproliće u Makedoniji. Ali za to je potreban autoritet velikih sila, koje bi imale da odrede granice. To se stanje ne može dalje trpiti, nego je potrebno da pri teritorijalnoj i etničkoj podeli budu sudije, one narodnosti koje onde stanuju u masi. Prva bi dužnost bila velesilama, da proizvedu zdrave administrativne prilike, kako bi oni narodi živeli u miru. Pa onda, kada dođe čas, kad u istočnom pitanju valja konačno rešavati, biće to lakše.“ Zanimljivo je da je Polit, za kog često navode da je Grk ili Cincar poreklom, ovom prilikom izneo ceo elaborat o odnosima ovih naroda: „Oni makedonski Rumuni, oni Cincari, sačuvali su kroz čitava stoleća svoj čisti rumunski karakter, ali čim su obukli kaput nisu hteli više da budu Rumuni nego su se izdavali za Grke. Nisu imali ni svoje književnosti i pisma su svoja pisali grčkim jezikom, ali sada kada se Rumuni počinju da bude, vele oni: Nismo Grci, nego hoćemo da ostanemo Rumuni!“
Turkofilska Engleska se aktivno uključila u rešavanje problema u Makedoniji. Tokom tog procesa uočila je da Porta u Istambulu, mnogo veći uticaj daje nemačko-austrougarskom učešću u ovom procesu nego Engleskom. Polit se na ugarskom saboru zapitao: „U čemu se sad sastoji politika Engleske? Engleska potpomaže avtonomiju Makedonije… Ako se pored te potpore ostvari avtonomija Makedonije, šta će onda biti posledica tome? Biće to što se dogodilo s Istočnom Rumelijom, da će Bugarska anektirati Makedoniju i onda će Bugarska biti velesila na Balkanskom poluostrvu. Po mome mišljenju makedonsko pitanje moglo bi se tako rešiti, da se etničke granice među Bugarima i Srbima u načelu ustanove.“
Engleska diplomatija je shvatila da bi bilo najoportunije da se u vezi sa balkanskim pitanjem poveže sa mladim balkanskim državama, prema tome i sa Srbijom. Srbija je željno očekivala ovo približavanje i jačanje savezništva koje će je štititi od austrougarskih aspiracija. Engleska je ipak Srbiji postavila niz antiustavnih i protivzakonitih unutrašnjepolitičkih zahteva, pre svega vezanih za kažnjavanje i eliminaciju iz političkog života aktera Majskog prevrata. Pritisci Engleske su izazvali niz političkih sukoba u samoj Srbiji, parlamentarne krize, zatezanje odnosa novog kralja i skupštine i nekoliko ostavki vlada.
Na kraju je nova Pašićeva radikalska vlada postigla kompromisno rešenje sa petoricom oficira na čijem uklanjanju je posebno insistirala Engleska. „Pašić je sa zaverenicima postigao sporazum o materijalnom obeštećenju: da dobiju penzije u visini svojih plata, a istovremeno je tražio izjavu od Engleske da će obnoviti odnose nakon penzionisanja zaverenika.“[1]
Apstinencija Rusije na Balkanu uskoro je rezultirala intenziviranjem srpsko-bugarskih odnosa. Naime, Bugarska je nakon propasti pokušaja dogovora sa Turskom shvatila da joj je mudrije da makedonsko pitanje rešava sa malom Srbijom umesto da joj se na zapadnoj granici umesto nesalomive Turske pojavi moćna Austrougarska pomognuta Nemačkom ili nekakva hibridna velika Albanija, kao eksponent Austrougarske, Italije ili drugih sila. Dogovorena je podela interesnih sfera u Makedoniji i izdvajanje Stare Srbije (Kosova) koja prelazi u srpsku interesnu sferu, nevezano za makedonsko pitanje. Načelno je dogovorena autonomija za Makedoniju, sa ravnopravnošću naroda koji tamo žive i carinska unija Srbije i Makedonije. Marta 1904. godine obeležila su dva srpsko-bugarka ugovora – tajni o savezu i javni o prijateljstvu i ekonomskoj saradnji – a 1905. godine i o carinskom Savezu. U svojoj esenciji ovaj sporazum je bio strateška mogućnost da se reši pitanje Makedonije, Bugarska zaštiti od turske zavisnosti, Srbija zaštiti od austrougarske zavisnosti, poveća zajedničko tržište poljoprivrednih proizvoda i izvozni kapaciteti, omogući Srbiji prodor na Crno more, a Bugarskoj u Srednju Evropu. Međutim, u praksi srpsko-bugarsko približavanje je više predstavljalo spisak lepih želja. Planirano je da u perspektivi dođe i do povezivanja železnicom Dunava, Jadrana, Soluna i Crnog mora, kako bi se izdejstvovala potpuna ekonomska samostalnost ove dve balkanske države.
S obzirom da je Srbija dugogodišnjim marionetskim statusom prema Austrougarskoj bila kompletno potčinjena, bio je dovoljan samo jedan austrougarski korak da onemogući srpske planove, što će pokazati nailazeći Carinski rat. Analizirajući pogubnost austrougarske politike prema Srbiji, ali i licemernost Engleske, poslanik Srpske liberalne stranke, dr Polit, je na Ugarskom saboru rekao: „Veliki plan koji se odnosi na ovu stvar, jeste prekobalkanska železnica; ovu hoće da provedu od Dunava sve do Jadranskog mora a jedan krak železnice sve do Soluna. Mada je odnos među Bugarskom i Srbijom tako zapet, ipak se u nekim stvarima slažu. Znamo da su Bugarska i Srbija sklopile ne samo carinski savez već i carinsku uniju, i ovu je samo naša monarhija sprečila. Držim da će se u ovom pitanju, to jest u pogledu te grandiozne železnice, Bugarska i Srbija složiti. Sad ćete pitati: odakle će uzeti kapitale za tu ogromnu železnicu, kada su Srbija i Bugarska tako siromašne države? To je najsitnija stvar. Eno engleskoga kapitala, eno mnogih Evropljana, koji će vrlo rado izgraditi tu železnicu, i posledica toj železnici biće, da će Engleska preko Soluna ili preko drugih luka na Jadranskome moru moći uvažati svoje artikle na Balkan i onda će se čitavo Balkansko poluostrvo otrgnuti od Austrougarske. Onda ćemo uzalud zatvarati granicu protiv Srbije, jer će oni preko Soluna i drugih luka moći uvažati i izvažati fabričke predmete.“
Ostavi komentar