Autor: msr Mirela Lončar, politikolog religije
Uvod
Prošle, 2023. godine obeleženo je 40 godina od proglašenja nezavisnosti sporne, nepriznate „države” Turske Republike Severni Kipar. Tim povodom, 11. januara 2024. godine otvorena je najveća džamija na ostrvu Kipar – dr Suat Gunsel. DŽamiju je otvorio turski potpredsednik DŽevdet Jilmaz, koji je poručio sledeće: Postoje dve suverene, nezavisne države na Kipru, i sve o čemu će se sada razgovarati, mora da se razgovara i pregovara između ove dve države. Ako tražite rešenje, to je rešenje. Jilmaz je dalje rekao: Naša je odgovornost da prenesemo vrednosti, kulturno bogatstvo i zajedničko istorijsko nasleđe kiparskih Turaka za buduće generacije.[1]
Mnogi turski zvaničnici, uključujući i predsednika Republike Turske Redžepa Tajpa Erdoana, ističu da je pitanje Severnog Kipra turski nacionalni cilj. Imajući u vidu navedeno, mi ćemo u ovom eseju pokušati da odgovorimo na sledeće istraživačko pitanje: Da li je pitanje Severnog Kipra, pored turskog nacionalnog cilja, i islamski cilj, s obzirom na činjenicu da na severu Kipra živi 97% muslimana?
Kako bismo odgovorili na postavljeno pitanje potrebno je da istražimo odnos nacionalizma i islama. Tačnije, da analiziramo kako islam gleda na naciju i nacionalizam. Ali Muhammed Naqavi je u svojoj studiji Islam and Nationalism isticao sledeće: Nacionalizam i islam imaju dve suprotstavljene ideologije, škole i ideje i nezavisne programe i ciljeve.[2]
Pored odnosa pomenuta dva fenomena, potrebno je objasniti i koncept zajednice svih muslimana – UME. Naime, muslimani širom sveta veruju da su ujedinjeni vezom vere u zajednicu svih muslimana – UMU, koja nadilazi plemenske, nacionalne i manjinske pripadnosti. To verovanje temelji se na Kuranu (2:143). Takođe, Esposito ističe da je temeljna prepoznatljivost muslimana, to da je musliman, i ta činjenica ima prednost nad pripadnošću određenom plemenu, naciji, skupini ili rodu.[3] Kako nalazimo, religijska pripadnost kod muslimana nadilazi sve druge pripadnosti, pa i nacionalnu.
Tema kojom se bavimo u ovom eseju predstavlja predmet proučavanja politikologije religije, jedne od najmlađih politikoloških disciplina koja je nastala na Fakultetu političkih nauka 1993. godine, od strane profesora dr Miroljuba Jevtića.[4]
Jedan od najznačajnijih sociologa religije danas Piter Berger smatra sledeće: Pretpostavka da živimo u sekularizovanom svetu nije tačna. Današnji svet je žestoko religiozan. Berger dalje naglašava: Ubedljivo najdinamičniji verski procvati u svetu danas su islamski i evangelistički.[5]
Pored Bergera, Samjuel Hantington, američki politikolog u svom delu o sukobu civilizacija pisao je o važnosti religije kao ključnog fenomena koji će oblikovati civilizacije u budućnosti. U svom delu Hantington brani svoju tezu na sledeći način: Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svetu neće biti dominantno ideološki niti ekonomski. Glavni sukobi globalne politike pojaviće se između nacija i grupa koje dolaze iz različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Granične linije između civilizacija postaće borbene linije budućnosti. Prema Hantingtonu, civilizacije predstavljaju kulturne entitete i razlikuju se jedna od druge jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Takođe, Hantington smatra da je svet oblikovan međudelovanjem 7 ili 8 velikih civilizacija (Zapadna, Konfučijanska, Japanska, Islamska, Hinduistička, Slovensko-pravoslavna, Latinoamerička i Afrička), a da će se najvažniji sukobi budućnosti pojaviti duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.[6]
Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje da li Kipar može predstavljati raskrsnicu dve velike civilizacije, i ako da, kakve to posledice može imati na status ostrva, kao i na njegovo međunarodno okruženje.
Aktuelni sukob Izraela i Hamasa, akcije Huta iz Jemena, utiču i na pitanje Kipra. Naime, Kiparska vlada suočava se sa sve oštrijim kritikama zbog toga što vojne baze Ujedinjenog Kraljevstva na tom ostrvu koriste britanske i američke snage za vazdušne napade na jemenske pobunjenike Hute, koje podržava Iran.[7]
Sva navedena dešavanja nameću potrebu da se ozbiljno promisli i o pitanju Kipra u aktuelnom momentu.
Istorijski osvrt na kiparsko pitanje
Kipar je jedno od najvećih ostrva u Sredozemnom moru i ima značajnu geostratešku poziciju. Predstavlja kulturnu i istorijsku raskrsnicu između Evrope, Azije i Afrike. Poznat je po velikom mineralnom bogatstvu, bakru, solarnoj energiji, prirodnom gasu, vrhunskim vinima i prirodnim lepotama. Kipar, prema grčkoj mitologiji, predstavlja i legendarni dom Afrodite, grčke boginje ljubavi.[8]
Kipar broji oko 1,3 miliona stanovnika. Međunarodno priznata Republika Kipar broji populaciju od oko 918 hiljada stanovnika, dok na teritoriji nepriznatog Severnog Kipra živi oko 391 hiljada stanovnika. U Republici Kipar živi većinsko grčko stanovništvo pravoslavne veroispovesti (89,1% pravoslavaca). Pored pravoslavaca na teritoriji Republike Kipar žive i rimokatolici, protestanti, muslimani, budisti, Jevreji i drugi. Na teritoriji nepriznatog Severnog Kipra žive većinski Turci, sunitski muslimani koji čine 97% stanovništva. Pored većinskog muslimanskog stanovništa na severu Kipra prisutni su i drugi (pravoslavci, Jevreji, Jehovini svedoci)[9]
Tokom istorije velike sile nastojale su da zauzmu ovo bitno ostrvo. Kiprom su vladali Asirci, Egipćani, Persijanci, Rimljani, Arapi, vitezovi templari, Luzinjani, Mlečani, Osmanlije i Britanci. Osmansko carstvo vladalo je ostrvom u periodu od 1571. do 1878. godine. Po dogovoru sa turskim suverenom Britanci su preuzeli administrativnu kontrolu nad ostrvom 1878. godine. Tokom Prvog svetskog rata, Velika Britanija je 1914. godine anektirala Kipar, koji je 1925. godine formalno proglašen njenom kolonijom. Grci sa Kipra pomagali su Britaniji tokom oba svetska rata nadajući se da će im Britanija ponuditi Kipar kako bi se ujedinili sa Grčkom. Grčka zajednica sa Kipra nastojala je da ostvari ujedinjenje Kipra sa Grčkom poznatije kao ENOSIS. Ovaj zahtev grčke strane bio je u suprotnosti sa položajem turske zajednice na Kipru, što je posledično uslovilo glavnu podelu u politici ostrva. Grci sa Kipra počeli su kampanju za ENOSIS i formirali Nacionalnu organizaciju za kiparsku borbu – EOKA-u. EOKA se borila protiv protivnika ujedinjenja sa Grčkom, među kojima su bili Britanci, Turci, ali i Grci koji su bili protiv ENOSIS-a. Kada su EOKA operacije bile smanjene, turska kiparska manjina na ostrvu, predvođena Fazilom Kučukom, tražila je retrocesiju Turskoj ili podelu ostrva (TAKSIM).[10]
Situacija na ostrvu bila je izuzetno teška za obe zajednice, stoga su grčka i turska vlada odlučile da naprave značajan korak ka smirivanju situacije na ostrvu i uspostave dogovor oko statusa Kipra. Godine 1960, 16. avgusta Kipar je proglasio nezavisnost nakon potpisivanja Sporazuma u Cirihu i Londonu između garantnih sila – Velike Britanije, Grčke i Turske. U pregovore oko sporazuma bili su uključeni i predstavnici zajednica sa Kipra, arhiepiskop Makarios III, predstavnik grčke zajednice na Kipru i dr Fazil Kučuk, predstavnik turske zajednice na Kipru. Sile potpisnice i garantne sile sporazuma usaglasile su se da neće dozvoliti nikakvu promociju unije Republike Kipar sa nekom drugom zemljom poput ENOSIS-a, niti podelu ostrva (TASKIM). Ustavom Republike Kipar predviđena je funkcionalna federacija dve zajednice, grčki Kipar i turski Kipar koje dele vlast.[11]
Ustavom Republike Kipar je određeno da stanovništvo Kipra čine dve zajednice, grčka i turska zajednica. Grčku zajednicu čine svi državljani Republike koji su grčkog porekla, čiji je maternji jezik grčki ili koji dele grčke kulturne vrednosti i tradicije ili koji su članovi Grčke pravoslavne crkve Kipra, dok tursku zajednicu čine svi državljani Republike koji su turskog porekla i čiji je maternji jezik turski, ili koji dele turske kulturne tradicije ili koji su muslimani. Članom 18 Ustava garantovana je sloboda religije.[12]
Grčkoj pravoslavnoj crkvi Kipra pruža se isključivo pravo da reguliše i upravlja svojim unutrašnjim poslovima i priznaje Vakuf, islamsku instituciju. Pored Grčke Pravoslavne crkve Kipra i islama, ustav prepoznaje još tri verske grupe: katolike maronite, jermenske pravoslavce i rimokatolike.[13]
Tri godine od proglašenja Republike Kipar i usvajanja Ustava, nerazumevanje dve zajednice vodilo je ka tragičnim događajima 1963. godine. Makarios i grčka zajednica su predložili 13 amandmana na Ustav, što je naišlo na odbijanje turskog naroda na Kipru i nastavak borbe dve kiparske zajednice. Rezultat toga, bila je podela Kipra na dve zone, kao i podela glavnog grada Nikozije na liniju prekida vatre – poznatu kao Zelena linija (Green Line), pod kontrolom britanskih trupa.[14]
Situacija na ostrvu zahtevala je pažnju Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Godine 1964. usvojena je rezolucija broj: 186, koja je pozvala da se formira mirovna misija Ujedinjenih nacija na Kipru – UNFICYP. Period od 1963. do 1974. godine bio je veoma težak. Nakon držanog udara, kojeg je naredila grčka vojna hunta, na Kipru 1974. godine i zbacivanja Makariosa, Turska je u cilju zaštite turske populacije na Kipru tražila zajedničku intervenciju sa Ujedinjenim Kraljevstvom. Kada je Ujedinjeno Kraljevstvo odbilo taj predlog, Turska je otpočela vojnu intervenciju 20. jula 1974. godine. Nakon intervencije, Grci sa Kipra su bili preseljeni na jug ostrva, dok su Turci prešli na sever. Turski deo Kipra je 1983. godine proglasio nezavisnost Turske Republike Severni Kipar koja je priznata samo od strane Republike Turske.[15]
Nepriznata Turska Republika Severni Kipar donela je svoj tzv. „Ustav” 1985. godine. Članom 1 „Ustava” TRSK je određena kao sekularna „država”. Član 131 uređuje status Vakuf organizacije i Kancelarije za verska pitanja. Vakuf je „Ustavom” izuzet od svakog oblika oporezivanja. „Država” pomaže u vršenju verskih službi i podmirivanju troškova tih službi. Nijedna druga verska organizacija, izuzev Vakufa, nije oslobođena poreza, niti prima subvencije od vlasti kiparskih Turaka.[16]
Kiparski muftija imenovan od strane „Vlade Severnog Kipra” vodi „Odeljenje za verska pitanja” u „Kancelariji premijera Severnog Kipra”, koja funkcioniše kao „civilna vlast” i predstavlja islam u oblasti kojom upravljaju kiparski Turci. U svim školama, državnim i privatnim, postoji obavezna verska nastava od četvrtog do osmog razreda. Ovi časovi se prvenstveno fokusiraju na sunitski islam, ali takođe uključuju sesije o komparativnoj religiji. Učenici ispod šestog razreda koji nisu muslimani moraju da „slušaju” versku nastavu, ali se ocenjuju bez ispita. Učenici mogu da odustanu od obaveznih kurseva veronauke od šestog do osmog razreda. Na nivou srednje škole, časovi veronauke su fakultativni.[17]
Turska Vlada pruža značajnu podršku sunitskim islamskim aktivnostima u oblasti kojom upravljaju kiparski Turci. Prema ekonomskom protokolu Turska – TRSK iz 2022. godine, „Verske službe će biti uključene u glavnu dužnost i oblasti kontrole „države”, a „Odeljenje za verska pitanja” će biti reorganizovano u okviru pravnog lica „države”.[18]
Ujedinjene nacije su Tursku Republiku Severni Kipar proglasile nelegalnom i tražile povlačenje priznanja. Ujedinjene nacije su takođe donele mnoštvo rezolucija u kojima pozivaju sve zemlje da ne priznaju protektorat Turske na Kipru.[19] Događaji od 1974. godine i dalje dominiraju politikom na ostrvu, kao i u grčko-turskim odnosima.
Uloga međunarodnih organizacija u rešavanju kiparskog pitanja i značaj uloge Organizacije Ujedinjenih nacija
Ujedinjene nacije nisu priznale nezavisnost Turske Republike Severni Kipar. Čak su Tursku Republiku Severni Kipar proglasile nelegalnom i tražile povlačenje priznanja.
Angažman najznačajnije međunarodne organizacije na svetu, Organizacije Ujedinjenih nacija, otpočeo je na Kipru 1964. godine kada je uspostavljena mirovna misija na ostrvu (UNFICYP). Ujedinjene nacije su tada formirale tampon zonu između dve zajednice.
Još od sedamdesetih godina XX veka UN su promovisale i sponzorisale mnoge direktne i indirektne pregovore između dve strane kako bi se smirile strasti, našlo rešenje i formirala federalna država Kipar koja bi bila sačinjena od grčke i turske zajednice.
Jedan od predloga UN za moguće rešenje bila je inicijativa Generalnog sekretara UN Butrosa Galija poznata pod nazivom „Set ideja” iz 1992. godine. Set ideja predstavljao je okvir za pregovore kako bi se postigao dogovor dve strane. Savet bezbednosti UN smatrao je da je lider turskog Kipra Rauf Denktaš odgovoran za njegovu propast.
Nakon ovog predloga, pokušalo se i sa merama za izgradnju poverenja. Taj mehanizam prihvatile su obe strane. Međutim, strane se nisu saglasile oko metoda koji je predložio Generalni sekretar UN – snimanja izjašnjavanja.
Pored navedenog, mogućnost ulaska Kipra u Evropsku uniju u tom periodu privukao je međunarodnu pažnju i zakomplikovao napore oko dogovora dve strane.
Nastavak napora Ujedinjenih nacija za pronalaženje rešenja usledio je 1997. godine, kada su Ujedinjene nacije organizovale razgovore između dve strane u julu i avgustu. Tada je Denktaš, lider turske zajednice na Kipru, zahtevao da TRSK bude priznata jednako kao grčka strana Kipra. Godine 1998. Denktaš, lider turske zajednice na Kipru i Demirel, bivši predsednik Republike Turske, pozvani su na pregovore samo ukoliko obe strane budu priznate kao suverene i jednake države.[20]
Najznačajniji pokušaj Ujedinjenih nacija da reši situaciju na Kipru bio je Sveobuhvatni plan Ujedinjenih nacija – Ananov plan, plan generalnog sekretara UN Kofija Anana, koji je nakon referenduma 2004. godine na Kipru dobio podršku turskog dela Kipra, međutim bio je odbijen od grčke strane Kipra.[21] Cilj plana bio je da se formira Ujedinjena Kiparska Republika koja bi se pridružila Evropskoj uniji kao federalna država. Nakon odbijanja grčke strane, plan je propao.[22] Anan je optužio Papadopulosa, predsednika Republike Kipar za ovakav rezultat. Međutim, i pored poraza Ananovog plana, Evropska unija je 1. maja 2004. godine otvorila vrata Republici Kipar, koja se pridružila organizaciji.
Nakon Ananovog plana, naredni proces za rešavanje Kiparskog pitanja koji je privukao pažnju otpočeo je 2008. godine i završio se bez rezultata u Krans-Montani, u Švajcarskoj 2017. godine i to usled nepopustljivosti grčke strane Kipra.
Najskoriji pokušaj Ujedinjenih nacija za pronalaženje rešenja kiparskog pitanja predstavljao je mehanizam Neformalnih sastanaka 5+UN. Ovaj mehanizam pokrenut je u Ženevi 2021. godine uz učešće lidera obe zajednice, kao i garantnih sila Grčke, Turske i Velike Britanije, plus UN. Turska strana Kipra navela je da je kiparskom pitanju potreban novi okvir rešavanja, kao i nova verzija sporazuma koji bi se bazirao na realnoj slici sadašnjeg trenutka. Konkretno, potreban je sporazum koji bi podrazumevao dve nezavisne države na kiparskom ostrvu koje bi se međusobno priznale. Turska zajednica Kipra navela je da već decenijama pati zbog statusa KVO, kao i zbog izolacije u svim sferama života. Takođe, turska zajednica Kipra istakla je da se model federacije dve zajednice, koji se pregovara već 60 godina, pokazao neuspešnim.[23]
Napori Organizacije islamske saradnje u cilju zaštite muslimana sa Kipra
U cilju zaštite i unapređivanja položaja nepriznate Turske Republike Severni Kipar, Republika Turska, naslednica Osmanskog carstva, nastoji da što glasnije lobira za glas turske muslimanske zajednice na Kipru u mnogim organizacijama. Organizacija kojoj je prevashodni cilj da brani muslimanske interese svuda na svetu je upravo Organizacija islamske saradnje. Organizacija islamske saradnje (OIS) predstavlja najveću svetsku međuvladinu islamsku organizaciju čije su članice primarno povezane istom religijom – islamom. OIS broji 57 zemalja članica i tvrdi da predstavlja sve muslimane na svetu, njih 1,8 milijardi. OIS predstavlja drugu najveću međuvladinu organizaciju na svetu, odmah posle Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN).[24]
Kiparsko pitanje je od šezdesetih godina XX veka neodvojivi deo turske spoljne politike. Od sredine šezdesetih godina XX veka Republika Turska počela je da dobija podršku za kiparsko pitanje od muslimanskog sveta. Tako je na VI islamskom kongresu doneta odluka da se osude nasilne akcije Grka sa Kipra. Ova odluka doneta je naporima turskog komiteta. Mora se naglasiti i da Republika Turska nije bila član OIS-a u početku njenog formiranja zbog tadašnje turske prozapadne politike. Međutim, kiparsko pitanje navelo je Republiku Tursku da ojača veze sa OIS-om i muslimanskim svetom. Tako je na VI konferenciji ministara spoljnih poslova OIS-a u DŽedi, u Saudijskoj Arabiji, 1975. godine lider turskog Kipra Rauf Denktaš upitan da prezentuje svoje viđenje pitanja Kipra. Denktaš je pozvan na konferenciju kao lider turske zajednice na Kipru. Najznačajniji događaj za kiparsko pitanje bila je VII konferencija ministara spoljnih poslova OIS-a u Istanbulu, 1976. godine kada je odlučeno da turska kiparska zajednica ima mesto na sastanku OIS-a u svojstvu gosta.[25] Položaj TRSK kao gosta kasnije je unapređen u položaj posmatrača u OIS-u, i to na X konferenciji ministara spoljnih poslova OIS-a u Fesu, u Maroku, 1979. godine.[26] Republika Turska se uvek snažno zalagala da države članice OIS-a priznaju Tursku Republiku Severni Kipar i ostvare saradnju sa njom, posebno putem učešća u aktivnostima OIS-a.[27]
Kako bismo dokazali da je pitanje Kipra islamsko pitanje, navešćemo i ključnu tačku u odnosima OIS-a i turske kiparske zajednice. Na VI Islamskom samitu koji je održan u Dakaru, u Senegalu 1991. godine OIS je odlučila da produbi svoje odnose sa „turskom muslimanskom zajednicom na Kipru”. Ovaj momenat je veoma bitan s obzirom na činjenicu da je ovom prilikom prvi put upotrebljena religijska odrednica turske zajednice Kipra u deklaraciji OIS-a. Identifikacija kiparskog pitanja u religijskoj konotaciji izazvala je veću zainteresovanost za ovo pitanje u OIS-u. Na pomenutom samitu odlučeno je da se unaprede odnosi OIS-a i TRSK u sledećim oblastima: trgovina, turizam, informacije, investicije i sport, kao i da se radi na razvoju ekonomije turske muslimanske zajednice Kipra u saradnji sa Islamskom razvojnom bankom.
Države članice OIS-a nisu priznale TRSK de jure, međutim aktivnosti OIS-a ukazuju da Republika Turska ima čvrstu podršku muslimanskog sveta u međunarodnoj areni o ovom pitanju.[28] Turska Republika Severni Kipar učestvuje u radu mnogih OIS tela i institucija, poput Islamskog samita, Islamske konferencije ministara spoljnih poslova, itd.[29]
Takođe, Kiparsko pitanje ključni je razlog koji je naveo Republiku Tursku ka približavanju odnosa sa arapskim zemljama. Takođe, ovo pitanje zbližilo je tursko-saudijske odnose. Bivši kralj Kraljevine Saudijske Arabije Fajzal posetio je Republiku Tursku 1966. godine. Tada je istaknuto da dve zemlje povezuje religijska spona o pitanju Kipra. Bivši predsednik Republike Turske DŽavlet Sunaj bio je u poseti Saudijskoj Arabiji i kralju Fajzalu 1968. godine. Tom prilikom, kralj Fajzal je rekao da Saudijska Arabija nikada neće zaboraviti mudžahedine Kipra, te istakao činjenicu da svi muslimani moraju da žive zajedno i da se međusobno podržavaju. Kraljevina Saudijska Arabija uvek je bila na strani Republike Turske i pomagala tursku muslimansku zajednicu na Kipru, kako finansijski, tako i humanitarno. Takođe, Saudijska Arabija nastoji da pruža pomoć muslimanima sa Kipra u cilju izgradnje novih džamija, dobavljanja svete knjige Kurana na turski Kipar i mnogim drugim aktivnostima koje imaju za cilj jačanje verskog osećanja u turskom stanovništvu Kipra.[30]
Još jedan bitan element ove analize, jeste važan zamajac turske spoljne politike prema kiparskom pitanju koji je evoluirao dolaskom na vlast AKP Partije Redžepa Tajpa Erdogana 2002. godine. Principi turske spoljne politike formalizovani su u „Strategijskoj dubini” bivšeg premijera Republike Turske Ahmeta Davutoglua. Upravo zbog glavnih principa svoje spoljne politike, kao i zbog svoje proevropske perspektive AKP partija se odrekla prethodnih vladinih principa o kiparskom pitanju koje su podrazumevale ideju „nepostojanje rešenja jeste rešenje” („no solution is the solution”). AKP partija zalagala se za belgijski model kiparskog rešenja, ali i za podršku Ananovom planu. Turska spoljna politika pozivajući se na princip „nula problema sa komšijama” („zero problems with neighborhood”) vodila je proaktivnu spoljnu politiku kako bi dobila podršku za priznavanje TRSK i to kroz saradnju TRSK i OIS-a putem AKP Vlade.[31]
Napori i podrška AKP Vlade za pronalaženje rešenja na Kipru su neupitni. Međutim, ta konstantna podrška TRSK puno košta Republiku Tursku u njenim odnosima sa međunarodnim organizacijama, a posebno sa Evropskom unijom. Bitno je istaći da je ulazak Republike Kipar u Evropsku uniju, bitno uticao na blokiranje otvaranja novih poglavlja za članstvo Republike Turske u pomenutoj organizaciji.[32]
Čvrsta podrška TRSK stigla je i od predsednika Republike Turske Erdogana koji se zalaže, kako u UN, tako i u drugim međunarodnim organizacijama, za priznavanje Severnog Kipra. Najskoriji pozivi i podrška usledili su nakon pobede Erdogana na predsedničkim izborima 2023. godine. On je svoju prvu međunarodnu posetu nakon reizbora 2023. godine realizovao upravo na severu Kipra, gde je izjavio sledeće: Ako dođe do povratka za pregovarački sto, način da se to uradi biće kroz priznavanje Turske Republike Severni Kipar.[33]
Evropska unija i koncept „Angažmana bez priznavanja”
Vlada Republike Kipar uputila je zahtev za članstvo u Evropskoj zajednici 4. jula 1990. godine. S obzirom da je Evropska zajednica prihvatila predmetni zahtev, turska zajednica na Kipru zaključila je da Evropska zajednica priznaje samo Vladu grčkog Kipra, ali ne i njihovu. Članstvo Grčke u Evropskoj uniji i istovremeno izuzeće Turske iz Evropske unije vodilo je većoj angažovanosti EZ/EU u favorizovanju grčke strane Kipra. Turska je bila stava da, ukoliko samo grčki Kipar kao predstavnik celokupnog ostrva uđe u Evropsku uniju, onda će Republika Turska tražiti da integriše Severni Kipar na istoj osnovi. 1997. godine Evropska komisija je potvrdila da će pristupni pregovori sa Kiprom početi 1998. godine. Denktaš, lider turske zajednice sa Kipra prekinuo je kontakte sa Evropskom unijom zbog, kako je istakao, toga što je ova organizacija legitimizovala ilegalni proces ulaska u Evropsku uniju Grcima sa Kipra. 10. novembra 1998. godine Evropska unija je započela pristupne pregovore sa Kiprom, i zaključila ih u decembru 2002. godine.[34] 2002. godine Evropska unija ponudila je Kipru članstvo u svojoj organizaciji, ali pod uslovom da se razgovori o ponovnom ujedinjenju zaključe do marta 2003. godine.
Takođe, u novembru 2003. godine u godišnjem izveštaju Evropske komisije o progresu Republike Turske na putu ka Evropskoj uniji, Evropska komisija je upozorila da nedostatak dogovora oko Kipra može postati ozbiljna prepreka za pristupanje Republike Turske u Evropsku uniju. Kasnije iste godine, Evropski savet doneo je Deklaraciju u kojoj se ističe da će potencijalni pozitivni dogovor o pitanju Kipra moći da doprinese nastojanjima Republike Turske da ostvari članstvo u Evropskoj uniji.[35]
Međutim, čak i pored snažnih napora Ujedinjenih nacija za rešenjem i predloga Ananovog plana, grčka zajednica na Kipru glasala je protiv predmetnog plana na referendumu, za razliku od turske zajednice koja je bila za.
Nakon referenduma i neuspeha Ananovog plana, Evropska unija je ipak odlučila da 1. maja 2004. godine primi Republiku Kipar u svoju organizaciju. Međutim, moramo istaći da su zakoni i uredbe Evropske unije suspendovani na severu ostrva koji je ostao u izolaciji.[36]
Ovim činom je stvorena unikatna situacija u Evrpskoj uniji, zbog činjenice da je Republika Kipar postala članica Evropske unije, a nema kontrolu nad severnim delom svoje teritorije. Naime, dok se cela zemlja, Republika Kipar smatra teritorijom Evropske unije, njen severni deo je van kontrole grčke strane tj. Republike Kipar.[37] Ovde je bitno ukazati na jedan značajan momenat, tj. na dvostruke standarde Evropske unije, koja je primila Republiku Kipar u Evropsku uniju i pored nerešenog pitanja njenog severnog dela, dok se Republici Srbiji traži da ostvari sve obaveze iz Poglavlja 35, koje se tiču sprovođenja postignutih dogovora u okviru dijaloga Beograda i Prištine.[38]
Aktivnosti Evropske unije na severnom Kipru počele su 2004. godine ulaskom Republike Kipar u Evropsku uniju i do danas su se nastavile putem dva instrumenta: Regulativom zelene linije i regulativom finansijske pomoći. Međutim, moramo istaći da se Evropska unija suočava sa brojnim preprekama upravo zbog političke i institucionalne situacije na Kipru. Najveći problem u angažmanu Evropske unije prema Severnom Kipru jeste nedostatak međunarodnog priznanja ove „nepriznate, sporne države”.[39]
Prema istraživanju DŽordža Kirisa, angažovanje Evropske unije prema Severnom Kipru predstavlja formu „angažmana bez priznavanja” (Engagement without Recognition). Ovaj metod Evropska unija koristi u kontaktu sa nepriznatim (spornim) „državama”. Nepriznate (sporne) države (contested states) su entiteti koje teže i nastoje da održe nezavisnu državnost na definisanoj teritoriji, ali nisu članice Ujedinjenih nacija. Evropska unija održava odnose sa ovom vrstom entiteta što možemo uočiti na primeru kako Severnog Kipra, tako i tzv. Kosova. Kiris nalazi da je Severni Kipar zapravo idealna studija slučaja, zbog toga što je to entitet sa najmanjim brojem međunarodnog priznanja (samo Republika Turska), a koji je najbliži Evropskoj uniji, uzimajući u obzir činjenicu da je Republika Kipar država članica Evropske unije.[40]
Koliko je analiza ovog pitanja bitna za Evropsku uniju pokazuje nam podatak o mogućnosti građana Severnog Kipra da putem dobijanja državljanstva Republike Kipar, postanu i građani Evropske unije, čime se takođe stvara unikatna situacija kada je reč o pitanjima državljanstva spornih država i njihove moguće zloupotrebe.[41]
Bitno je istaći da Evropska unija pruža definitivnu prednost suverenitetu Republike Kipar nad severnim delom Kipra, što nije slučaj kada se radi o Republici Srbiji i projektima izgradnje tzv. „države” Kosovo.[42] Prema analizama Kirisa, odnos Evropske unije sa nepriznatim, spornim „državama” podrazumeva „angažman bez priznavanja”.[43] Ovaj angažman podrazumeva određenu interakciju na zvaničnom nivou sa spornim ili de facto državama, koje su unilateralno proglasile nezavisnost, ali nisu države članice Ujedinjenih nacija.[44] Ovaj angažman uključuje nekoliko stavki poput: 1. sui generis menadžment nepriznatih granica, 2. neformalne sastanke sa predstavnicima vlasti, 3. zamena predstavnika vlasti sa nedržavnim akterima kao i 4. veći akcenat na civilnom društvu.[45]
Dok je Severni Kipar većinski nepriznata od međunarodne zajednice, druge „nepriznate, sporne države” poput tzv. Kosova imaju veći broj priznanja od strane država članica Ujedinjenih nacija. Stoga, u slučaju tzv. Kosova, Evropska unija se angažuje otvorenije i direktnije. Za razliku od primera Severnog Kipra, gde se Evropska unija služi konceptom „izbegavanja stanja” (state avoidance), Evropska unija na primeru tzv. Kosova primenjuje napore za izgradnju tzv. države Kosovo.[46] Takozvano Kosovo je zapravo unikatan slučaj uzimajući u obzir druge nepriznate države, i to prvenstveno zbog široke međunarodne podrške SAD, većine zemalja Evropske unije, Turske kao i drugih velikih sila.[47] Iz tog razloga, Sumatra Bos nalazi da se tzv. Kosovo može smatrati spornom državom „međunarodnog dizajna”.[48] Ono što ipak govori o određenom, mada minimalnom poštovanju međunarodnog prava jeste činjenica da tzv. Kosovo nije postiglo „zlatni standard međunarodnog priznanja” s obzirom da nije članica Ujedinjenih nacija.
Potrebno je istaći da su statusi Severnog Kipra i tzv. Kosova različiti, iako se mnogi autori pozivaju na sličnost situacije. Na Severnom Kipru se održava stanje zamrznutog konflikta. Ugledajući se na status zamrznutog konflikata na Severnom Kipru, mnogi autori pozivaju Republiku Srbiju da u slučaju Kosova i Metohije takođe održava status zamrznutog konflikta. Prema istraživanju profesora Kutlešića, to je zabluda, s obzirom na činjenicu da se zamrznuti konflikt i pitanje Kipra odnose na ratne sukobe koji nisu okončani mirovnim sporazumom i u kojima su strane zamrzle svoje stavove i stanje odnosa. Za razliku od kiparskog slučaja, sukob Albanaca i Srba na Kosovu i Metohiji okončan je tzv. Kumanovskim sporazumom. Stoga se može reći da zamrznutog konflikta nije bilo u R. Srbiji pošto je zaključen formalni sporazum o završetku sukoba, ističe Kutlešić. Na Kipru je zamrznuti konflikt s obzirom da do sada nije postignut mirovni sporazum. Ovaj status zamrznutog konflikta odnosi se samo na Severni Kipar, ali ne i na Republiku Kipar. Takođe, bitno je istaći da je SB UN do sada doneo više od 50 rezolucija po Glavi VII protiv Severnog Kipra. Cela međunarodna zajednica podržava Republiku Kipar i traži da se vrati zauzeti severni deo, dok slučaj Republike Srbije i Kosova i Metohije međunarodna zajednica gleda drugačijim očima. Imajući sve u vidu, profesor Kutlešić navodi da pozivanje na tzv. zamrznuti konflikt ne bi pružilo realnu perspektivu Republici Srbiji o pitanju statusa Kosova i Metohije, južne srpske pokrajine.[49]
Pored mišljenja i stavova da su pomenuta dva slučaja različita, ima i onih autora, koji nalaze brojne sličnosti u pitanjima Severnog Kipra i tzv. Kosova. U oba slučaja, nalazimo dve različite nacije i religije. Na Kipru žive Grci, većinski pravoslavne veroispovesti i Turci, koji su sunitski muslimani. Na teritoriji nepriznatog Severnog Kipra živi čak 97% muslimana. Na Kosovu i Metohiji su takođe bile većinski prisutne dve nacije i religije, s tim što je danas situacija na Kosovu i Metohiji totalno promenjena, pošto 92,9% stanovništva čine Albanci, a 1,5% Srbi, više od 95% stanovništva su muslimani, dok 1,5% su pravoslavni hrišćani (CIA The WorldFactBook). Ovi podaci nas sa sigurnošću uveravaju u tačnost nedavnih tvrdnji bivšeg američkog ambasadora u Republici Srbiji Vilijama Montgomerija da je politički cilj Zapada, SAD i EU da na tlu Kosova i Metohije uspostave funkcionalno multietničko društvo potpuno propao („Politika”, 15. avgust 2023). Takođe, na obe teritorije je prisutna mirovna misija Ujedinjenih nacija, UNFICYP (1964) i UNMIK (1999), kao i Evropske unije, EULEX (2008). Međutim, ono što predstavlja ključnu razliku između ova dva slučaja jeste neodređenost i nejasnoća. Naime, za razliku od turske zajednice na Kipru, muslimani sa Kosova i Metohije su od početka imali jasan plan i cilj – nezavisnost i stvaranje većinske islamske države u Evropi.
Još jedna tačka obrta u međunarodnoj areni koja je mogla uticati na mogućnost drugačijeg sagledavanja kiparskog pitanja jeste savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde od 22. jula 2010. godine o Deklaraciji nezavisnosti tzv. Kosova, u kojem se navodi da predmetna deklaracija ne krši međunarodno pravo, kao ni Rezoluciju SB UN 1244. Posledično, ovo savetodavno mišljenje otvorilo je prostor Severnom Kipru da na primeru tzv. Kosova, pokuša da snažnim diplomatskim lobiranjem dobije priznanje od strane velikih sila, kao i drugih članica Ujedinjenih nacija. Ovim mišljenjem zapravo je otvorena pandorina kutija. Kosovska priča o nezavisnosti i pravu na samoopredeljenje je prema mnogim autorima, savršen primer lekcije o lobiranju, iako je protivna međunarodnom pravu. Nažalost, u predmetnom slučaju vidimo kako međunarodna politika i politika sile mogu oblikovati i kršiti međunarodno pravo.[50]
Razlike u diplomatskom angažmanu Evropske unije sa nepriznatim, spornim državama – uporedni modeli Severnog Kipra i tzv. Kosova
Kada govorimo o diplomatskom angažmanu sa nepriznatim, spornim državama možemo sa sigurnošću reći da se najznačajnije pitanje takvog angažmana odnosi na interakciju između zvaničnika. Države uglavnom izbegavaju kontakte sa zvaničnicima nepriznatih entiteta, kako se ne bi stekao pogrešan utisak mogućeg priznanja sporne države. Međutim, moramo istaći da je interakcija sa pomenutim zvaničnicima nekada korisna i potrebna upravo zbog činjenice da kontakt sa njima može dovesti do potencijalnog pregovaračkog postupka koji bi rezultirao rešenjem između dve strane.[51]
Ukoliko se osvrnemo na slučaj Severnog Kipra, možemo primetiti da se interakcija sa najvišim zvaničnicima turske zajednice na Kipru pažljivo sprovodi. Naime, naziv „predsednik Turske Republike Severni Kipar” se ne upotrebljava u diplomatskim kontaktima. Naziv koji je u upotrebi jeste lider turske kiparske zajednice. Takođe, još jedan metod diplomatskog angažmana sa nepriznatim entitetima jeste pronalaženje adekvatne lokacije sastanka sa zvaničnicima koja neće imati karakteristike državnosti, poput kancelarije premijera ili predsedničke palate. Umesto pomenutih lokacija, u opticaju su druge lokacije poput predstavništva političkih partija i slično.[52]
Međutim, ovakav diplomatski angažman se ne može potvrditi kada je reč o interakciji sa zvaničnicima tzv. Kosova. Čini se da su položaji i zvanja zvaničnika tzv. Kosova, kao i lokacija sastanaka sa njima, neproblematični, što ne šalje pozitivan signal kada je u pitanju poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne međunarodno priznate, suverene države, Republike Srbije.[53]
Zaključak
Imajući u vidu da je rešavanje pitanja Severnog Kipra, turski nacionalni cilj, predmetnom analizom nalazimo da je rešavanje pitanja Severnog Kipra mnogo širi cilj od cilja jedne nacije, s obzirom da je u rešavanje statusa Severnog Kipra uključena jedna religijska grupa koja ne poznaje teritorijalne granice, koja broji 1,8 milijardi pripadnika, i otelotvorena je u Organizaciji islamske saradnje, drugoj po veličini međunarodnoj organizaciji na svetu odmah posle Organizacije Ujedinjenih nacija. Zadatak svih muslimana na svetu jeste da štite i brane svoju braću po veri, kao i da teže da formiraju zajednicu svih muslimana – UMU.
Cilj ovog eseja bio je da pruži skroman doprinos proučavanju politikologije religije kao i da ukaže na činjenicu da se bez poznavanja politikologije religije ne mogu na pravi način razumeti savremeni politički procesi, kao ni politički ciljevi religijskih grupa.
LITERATURA:
Aykan, Mahmut Bali, The OIC and Turkey`s Cyprus Cause, The Turkish Yearbook, Vol. XXV, 1995.
Asmussen, Jan, Cyprus after the failure of the Annan-Plan, ECMI Brief#11, European Centre for Minority Issues, ECMI, Gemany, 2004.
Berger, Peter L., The Desekularisation of The World-Resurgent Religion in World Politics, Ethics and Public Policy Center, Washington D.C., 1999.
Bora, Erhan, Cyprus in International Law, Ankara Bar Review, 2013.
Bose, S. The Bosnian State a Decade after Dayton, International Peacekeeping, 12, 3, 2005, pp. 336-349.
Bostanci, Mustafa, The attitude of Saudi Arabia on the Cyprus Issue, Afro-Euroasian Studies Journal, Vol. 10/Issue 3, 2022, pp. 42-60.
Günter, Seufert, Turkey`s Cyprus policy in the context of Nisosia`s Presidency of the European Council: Turkey intensifies its efforts to create international legitimation for the „Turkish Republic of Northern Cyprus, Stiftung Wissenschaf und Politik (SWP) No. 34, German Institute for International and Security Affairs, Berlin, 2012.
Esposito, John L, Šta bi svatko trebao znati o islamu, Filozofsko-teološki institut družbe Isusove u Zagrebu, 2003.
Jevtić, Miroljub, Politikologija religije, Centar za proučavanje religije i versku toleranciju, Beograd, 2009
Jevtić Miroljub, Political science and religion, Politics and Religion, Vol. 1, No.1, Belgrade, 2007.
Yenigün, Cüneyt, Can Kosovo be a Sample for Cyprus?, International Conference on Balkan and North Cyprus Relations, Perspectives in Political, Economic and Strategic Studies, Center for Strategic Studies, Eastern Mediterranean University, 17-18. March, 2011.
Kalaycı, Dilek, AKP`s Foreign Policy Regarding the Cyprus Issue: Perceptions of Turkish Cypriots, M.A Thesis, Eastern Mediterranean University, North Cyprus, 2017.
Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
Kutlešić, Vladan, O nekim modelima za rešenje statusa Kosova i Metohije, Strani pravni život, 2019, str. 5-15.
Krasniqi, G. Contested states as liminal spaces of citizenship: Comparing Kosovo and the Turkish Republic of Nortern Cyprus, Etnopolitics, vol. 18, No. 3, 2019, pp. 298-314.
Lindsay, James Ker, Enagagement without recognition: the limits of diplomatic interaction with contested states, International Affairs, LSE, 91 (2), 2015 pp. 1-16.
Migdalovitz, Carol, Cyprus: Status of U.N. Nogations, CRS Issue Brief for Congress, The Library of Congress, 2005.
Naqavi, Ali Muhammad, Islam and Nationalism, Department of Translation and Publication, Islamic Culture and Relations Organization; First Edition (January 1, 1998).
Ozturk, Burcu, The Role of Religion in international relations – the case of the relations between Turkey and Organization of Islamic Cooperation (OIC), MA Thesis, Middle East Techical University, 2013, pp. 60-62.
Hantington P., Samjuel, Sukob civilizacija, Foreign Affairs, Vol. 72, No.3, 1993.
Dokumenta:
International Religious Freedom Report for 2022 – Cyprus, United States Department of State, Office of International Religious Freedom, https://www.state.gov/reports/2022-report-on-international-religious-freedom/cyprus/
Ustav Republike Kipar, 1960.
„Ustav” Turske Republike Severni Kipar, 1985.
Internet izvori:
Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus
https://www.cia.gov/the-world-factbook/countries/kosovo/
https://cyprus-mail.com/2024/01/11/turkish-vice-president-yilmaz-to-visit-cyprus/
https://www.euronews.com/2023/06/13/erdogan-demands-international-recognition-of-northern-cyprus
https://mfa.gov.ct.tr/cyprus-negotiation-process /
https://www.oic-oci.org/home/?lan=en
https://mfa.gov.ct.tr/foreign-policy/international-organisations/relations-with-the-oic/
https://www.politika.rs/scc/clanak/566429/montgomeri-kurti-balkan
[1] https://cyprus-mail.com/2024/01/11/turkish-vice-president-yilmaz-to-visit-cyprus/, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[2] Naqavi, Ali Muhammad, Islam and Nationalism, Department of Translation and Publication, Islamic Culture and Relations Organization; First Edition, 1998.
[3] Esposito, John L, Šta bi svatko trebao znati o islamu, Filozofsko-teološki institut družbe Isusove u Zagrebu, 2003.
[4] Jevtić, Miroljub, Politikologija religije, Centar za proučavanje religije i versku toleranciju, Beograd, 2009. i Jevtić Miroljub, Political science and religion, Politics and Religion, Vol. 1, No.1, Belgrade, 2007.
[5] Berger, Peter L., The Desekularisation of The World-Resurgent Religion in World Politics, Ethics and Public Policy Center, Washington D.C., 1999.
[6] Hantington P., Samjuel, Sukob civilizacija, Foreign Affairs, Vol. 72, No.3, 1993.
[7] https://www.politika.rs/scc/clanak/595096/Nezadovoljstvo-na-Kipru-zbog-koriscenja-britanskih-baza-za-napade-na-jemenske-Hute, pristupljeno 24. januara 2024. godine
[8] Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[9] International Religious Freedom Report for 2022 – Cyprus, United States Department of State, Office of International Religious Freedom, https://www.state.gov/reports/2022-report-on-international-religious-freedom/cyprus/, pristupljeno: 17. januar 2024. godine
[10] Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[11] Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[12] Ustav Republike Kipar, 1960. godine.
[13] International Religious Freedom Report for 2022 – Cyprus, United States Department of State, Office of International Religious Freedom, https://www.state.gov/reports/2022-report-on-international-religious-freedom/cyprus/, pristupljeno: 17. januar 2024. godine
[14] Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[15] Isto.
[16] „Ustav“ Turske Republike Severni Kipar, 1985.
[17] International Religious Freedom Report for 2022 – Cyprus, United States Department of State, Office of International Religious Freedom, https://www.state.gov/reports/2022-report-on-international-religious-freedom/cyprus/, pristupljeno: 17. januar 2024. godine
[18] Isto.
[19] Britannica, https://www.britannica.com/place/Cyprus, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[20] Migdalovitz, Carol, Cyprus: Status of U.N. Nogations, CRS Issue Brief for Congress, The Library of Congress, 2005.
[21] Bora, Erhan, Cyprus in International Law, Ankara Bar Review, 2013.
[22] Asmussen, Jan, Cyprus after the failure of the Annan-Plan, ECMI Brief#11, European Centre for Minority Issues, ECMI, Gemany, 2004.
[23] https://mfa.gov.ct.tr/cyprus-negotiation-process /, pristupljeno: 18. januar 2024. godine
[24] https://www.oic-oci.org/home/?lan=en, pristupljeno: 17. januara 2024. godine
[25] Ozturk, Burcu, The Role of Religion in international relations – the case of the relations between Turkey and Organization of Islamic Cooperation (OIC), MA Thesis, Middle East Techical University, 2013, pp. 60-62.
[26] Günter, Seufert, Turkey`s Cyprus policy in the context of Nisosia`s Presidency of the European Council: Turkey intensifies its efforts to create international legitimation for the „Turkish Republic of Northern Cyprus, Stiftung Wissenschaf und Politik (SWP) No. 34, German Institute for International and Security Affairs, Berlin, 2012.
[27] Aykan, Mahmut Bali, The OIC and Turkey`s Cyprus Cause, The Turkish Yearbook, Vol. XXV, 1995.
[28] Ozturk, Burcu, The Role of Religion in international relations – the case of the relations between Turkey and Organization of Islamic Cooperation (OIC), MA Thesis, Middle East Techical University, 2013, pp. 61-62.
[29] https://mfa.gov.ct.tr/foreign-policy/international-organisations/relations-with-the-oic/, pristupljeno: 5.februara 2024. godine
[30] Bostanci, Mustafa, The attitude of Saudi Arabia on the Cyprus Issue, Afro-Euroasian Studies Journal, Vol. 10/Issue 3, 2022, pp. 42-60.
[31] Kalaycı, Dilek, AKP`s Foreign Policy Regarding the Cyprus Issue: Perceptions of Turkish Cypriots, M.A Thesis, Eastern Mediterranean University, North Cyprus, 2017.
[32] Kalaycı, Dilek, AKP`s Foreign Policy Regarding the Cyprus Issue: Perceptions of Turkish Cypriots, M.A Thesis, Eastern Mediterranean University, North Cyprus, 2017.
[33] https://www.euronews.com/2023/06/13/erdogan-demands-international-recognition-of-northern-cyprus, pristupljeno: 18. januara 2024. godine
[34] Migdalovitz, Carol, Cyprus: Status of U.N. Negotiations, CRS Issue Brief for Congress, The Library of Congress, 2005.
[35] Migdalovitz, Carol, Cyprus: Status of U.N. Negotiations, CRS Issue Brief for Congress, The Library of Congress, 2005.
[36] Isto.
[37] Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
[38]https://www.kim.gov.rs/doc/pozicija-eu/Zajednicka%20pozicija%20EU%20PG%2035%20SR%20za%20sajt.pdf, pristupljeno: 18. januara 2024. godine
[39] Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
[40] Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
[41] Krasniqi, G. Contested states as liminal spaces of citizenship: Comparing Kosovo and the Turkish Republic of Nortern Cyprus, Etnopolitics, vol. 18, No. 3, 2019, pp. 298-314.
[42] Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
[43] Isto.
[44] Lindsay, James Ker, Enagagement without recognition: the limits of diplomatic interaction with contested states, International Affairs, LSE, 91 (2), 2015 pp. 1-16.
[45] Kyris, George, The European Union in Northern Cyprus: Conceptualising the Avoidance of Contested States, Geopolitics, Routledge, 25,2, 2020, pp. 346-361.
[46] Isto.
[47] Krasniqi, G. Contested states as liminal spaces of citizenship: Comparing Kosovo and the Turkish Republic of Nortern Cyprus, Etnopolitics, vol. 18, No. 3, 2019, pp. 298-314.
[48] Bose, S. The Bosnian State a Decade after Dayton, International Peacekeeping, 12, 3, 2005, pp. 336-349.
[49] Kutlešić, Vladan, O nekim modelima za rešenje statusa Kosova i Metohije, Strani pravni život, 2019, str. 5-15.
[50] Yenigün, Cüneyt, Can Kosovo be a Sample for Cyprus?, International Conference on Balkan and North Cyprus Relations, Perspectives in Political, Economic and Strategic Studies, Center for Strategic Studies, Eastern Mediterranean University, 17-18. March, 2011.
[51] Lindsay, James Ker, Enagagement without recognition: the limits of diplomatic interaction with contested states, International Affairs, LSE, 91 (2), 2015 pp. 1-16.
[52] Isto.
[53] Isto.
Ostavi komentar