Autor: dr Jelena Todorović Lazić
U Saveznoj Republici Nemačkoj (Zapadnoj Nemačkoj), Vili Brant (Willy Brandt) kandidat na izborima iz Socijaldemokratske partije, uključio je zaštitu životne sredine u svoju izbornu platformu za kancelara 1969. godine. Nešto kasnije, kao kancelar, u oktobru 1971. godine, pokrenuo je zvaničnu politiku zaštite životne sredine iako je partija Zelenih nastala nešto kasnije, tačnije 1980. godine. U poređenju sa Nemačkom, ali i ostalim državama zapadne Evrope i onima sa Skandinavskog poluostrva, Srbija je u startu bila u velikom kašnjenju. Kašnjenje se manifestovalo dvostruko: sa jedne strane, u nepostojanju partija zelenih što je bilo direktna posledica jednopartijskog socijalističkog sistema SFRJ dok je sa druge strane, kašnjenje prisutno i u nedovoljno razvijenoj politici zaštite životne sredine koja ni danas nije dostigla evropske standarde u ovoj oblasti.
Prva partija zelenih u Srbiji je osnovana 1990. godine i nakon toga može se reći da je zabeleženo „bujanje“ partija sa zelenim predznakom (26 partija takvog tipa je bilo registrovano u Srbiji 2009. godine). Danas se u Registru političkih stranaka nalazi 6 takvih partija.
Pored dve partije koje smo prethodni put analizirali – Zeleni Srbije i novopazarski Zeleni (kasnije SSP), treba pomenuti još jednu partiju zelenih koja je relevantna za analizu zelene partijske scene u Srbiji. To je Zelena stranka, politička stranka koja je osnovana 2014. godine sa sedištem u Novom Sadu. Zelena stranka zastupa ideje koje obuhvataju sistemsku zaštitu životne sredine, promovisanja ekonomskog razvoja na održiv način — davanjem prioriteta zelenoj ekonomiji, stvaranja socijalno pravednog društva u kome sve osobe uživaju jednaka prava i imaju jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala, razvijanja demokratske svesti i poštovanja ljudskih prava i različitosti, ostvarivanja političkih ciljeva demokratskim oblikovanjem političke volje građana i učešća na izborima.
Stranka je orijentisana i na zaštitu i unapređenje prava nacionalnih manjina sa akcentom na stvaranje pluralističkog i istinski demokratskog društva koje pored poštovanja etničkog, kulturnog, jezičkog i verskog identiteta svakog pripadnika nacionalne manjine mora da stvara odgovarajuće uslove koji će mu omogućiti da izrazi, očuva i razvije sopstveni identitet u Republici Srbiji, u skladu sa Ustavom, zakonom i međunarodnim standardima.
Ako bismo zavirili u Registar političkih stranaka 2021. godine, tamo možemo naći 6 političkih stranaka koje se deklarišu sa zelenim predznakom, od kojih su čak tri reigistrovane kao manjinske stranke. To su: 1. EVROPSKA ZELENA PARTIJA – politička stranka ruske nacionalne manjine; datum osnivanja: 09. 11. 2019. godine; sedište: Šabac; zastupnik: Dejan Pavlović; 2. Politička stranka „ZELENI-SOCIJALNA PRAVDA“ datum osnivanja: 21. 06. 2007. godine; sedište: Novi Sad; zastupnik: Jaroslava Bogićević; 3. Zelena Stranka Srbije – Zelená Strana Srbska; politička stranka slovačke nacionalne manjine; datum osnivanja: 20. 02. 2008. godine; sedište: Padina; zastupnik: Jan Paul; 4. „Zeleni Srbije“, skraćeni naziv: Zeleni, datum osnivanja: 17. 11. 2007. godine; sedište: Beograd; zastupnik: Ivan Karić; 5. Zelena Stranka – Zelená Strana politička stranka slovačke nacionalne manjine; datum osnivanja: 09. 08. 2014. godine; sedište: Novi Sad; zastupnik: Goran Čabradi, 6. SAVEZ 90/ZELENIH SRBIJE, datum osnivanja:12.02.2012. godine, sedište: Beograd; zastupnik: Đura Vlaškalić.
Na predsedničkim izborima koji su održani 1990. godine, nekadašnja Zelena stranka je imala svog kandidata za predsedika Srbije – bio je to Jovanović Dragan koji je u konkurenciji 32 kandidata osvojio 22.458 glasova, odnosno 0.45%. Zelene opcije nikada nakon toga nisu imale samostalnog kandidata na predsedničkim izborima, a do sada je održano 8 puta glasanje za predsednika Srbije počevši od 1992. godine, zaključno sa 2017. Međutim, imale su kandidata u okviru koalicije.
Prvi put to se dogodilo na predsedničkim izborima 2012. godine kada je Čedomir Jovanović bio kandidat za predsednika ispred koalicije Preokret koju su činile, pored Zelene ekološke partije – Zeleni i Liberalno demokratska partija, Srpski pokret obnove, Socijaldemokratska unija, Bogata Srbija, Vojvođanska partija, Demokratska partija Sandžaka, Partija Bugara Srbije. Kandidat ove koalicije, osvojio je 196.668 glasova, odnosno, 5,03%. Na sledećim predsedničkim izborima 2017. godine, Aleksandar Vučić bio je kandidat jedne široke koalicije partija i pokreta, među kojima je bila i stranka Zeleni Srbije.
Kada je reč o parlamentarnim izborima, na prvim višestranačkim izborima u Srbiji koji su održani decembra 1990. godine, Zelena stranka se na izbornom listiću našla pod rednim brojem 14 (na ovim izborima učestvovale su 44 političke stanke) i osvojila 32.007 glasova, odnosno, 0,63%, što je značilo da nije osvojila nijedan mandat. Na sledećim parlamentarnim izborima, među 34 partije koje su se našle na biračkom listiću, bila je i Nova zelena stranka koja je osvojila 7.450 glasova, odnosno 0,2 %, pa je možemo smestiti u grupu sa još 25 partija koje na tim izborima nisu osvojile nijedan mandat. Zelene opcije nisu učestvovale u tri naredna izborna ciklusa za parlament (1993. godine, 1997. godine, 2000. godine).
Prvo pojavljivanje u 21. veku bilo je na izborima održanim 2003. kao deo koalicije Odbrana i pravda na čelu sa Vukom Obradovićem i Borivojem Borovićem (članice ove koalicije bile su Socijaldemokratija, Narodna stranka „Pravda“, Stranka radnika i penzionera i Socijaldemokratska partija zelenih). Pomenuta koalicija je osvojila 18.423 glasa i nijedan mandat.
Sledi još jedan period kada zelene opcije nisu učestvovale na izborima – propustile su parlamentarne izbore 2007. i 2008. godine. Pred izbore 2007. godine izgledalo je da ekologija može da postane izborna tema, tome je doprineo slučaj zagađenja u Pančevu, i to je u tom periodu najviše eksploatisala Demokratska stranka. Bilo je i najava da će izaći na izbore sa posebnom listom i grupom stranaka koje se zalažu za zaštitu životne sredine: Vojvođanska zelena stranka iz Novog Sada, Šumadijska zelena stranka iz Kraljeva, Braničevska zelena stranka iz Kostolca, Timočka zelena stranka iz Bora, Nišavska zelena stranka iz Niša, Jablanička zelena stranka iz Leskovca, Beogradska zelena stranka ali se ova koalicija na kraju nije pojavila na parlamentarnim izborima 2007. godine.
Počevši od 2012. godine, stranke zelene orijentacije ulaze u kontinuitet učestvovanja ali i osvajanja određenog broja mandata. Na parlamentarnim izborima 2012. godine, stranka „Zeleni Srbije“ bila je na listi koju je predvodila Demokratska stranka koja je osvojila 67 manadata dok su „Zeleni Srbije“ dobili 1 mandat što formalno označava početak parlamentarnog života za partije zelenih u Srbiji. Parlamentarni izbori 2014. godine su interesantni jer stranka pred ove vanredne parlamentare izbore menja ime u Nova demokratska stranka — Zeleni i tada su većinu članova činili bivši članovi Demokratske stranke koji se nisu slagali sa vođenjem DS-a na čelu sa tadašnjim predsednikom Draganom Đilasom.
Ova stranka bila je prva na listi koju je predvodio Boris Tadić, Nova demokratska stranka – Zeleni, dok su ostale članice koalicije bile Liga socijaldemokrata Vojvodine, Zajedno za Srbiju, Zajedno za Vojvodinu, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Demokratska levica Roma. Koalicija je osvojila 204.767 glasova, 5,70 %, odnosno 18 mandata, pri čemu su Zeleni koji su se u međuvremenu odvojili, dobili 1 mandat. U julu 2014. godine dolazi do konačnog razilaženja tadašnje neregistrovane Nove demokratske stranke i registrovane stranke „Zeleni Srbije“, tom prilikom „Zeleni Srbije“ vraćaju svoje prvobitno ime.
Na izborima 2016. godine pojavile su se dve stranke zelenih – „Zeleni Srbije“ i Zelena stranka, i ne samo da su se pojavile nego su i obe ušle u parlament. Stranka „Zeleni Srbije“ bila je na listi Socijalističke partije Srbije i Jedinstvene Srbije dok je Zelena stranka nastupila kao manjinska partija. „Zeleni Srbije“ osvojili su 2 mandata u okviru koalicije SPS-JS koja je ukunno dobila 413.770 glasova, 10,95% i 29 mandata. Zelena stranka je osvojila 23.890 glasova što je 0,63% ali pošto se radi o manjinskoj partiji, dobila je 1 mandat. U naredne 4 godine imali smo po prvi put situaciju da su dve partije Zelenih, koje su zajedno imale 3 mandata, bile prisutne u srpskom parlamentu.
Takva situacija koja je nosila zrno nade da će se uloga zelenih partija promeniti u pozitivnom smeru, raspršila se na poslednjim parlamentarnim izborima održanim 2020. godine budući da je samo jedna partija ostala u parlamentu. „Zeleni Srbije“ su učestvovali i na ovim izborima kao deo koalicije Socijalističke partije Srbije i Jedinstvene Srbije koja je osvojila 334.333 glasova, 10,38 % , odnosno 32 mandata, pri čemu je jedan mandat pripao „Zelenima“. Zelena stranka nije nastupila kao manjinska partija već kao deo koalicije Nek maske padnu zajedno sa Novom strankom i osvojila 7.805 glasova – 0,24 % i ni jedan mandat s obzirom da je izborni cenzus bio postavljen na 3%. Među razlozima ovog poslednjeg neuspeha, predsednik Zelene stranke, Goran Čabradi, navodi da je dosta lakše ući u parlament kao manjinska stranka između ostalog i zbog toga što zahteva mnogo manje novca nego što je 50.000 evra koliko je potrebno za stranku na nacionalnom nivou.
Poslednjih godina svedoci smo promena na zelenoj sceni jer su dve partije uspele da dođu do srpskog Parlamenta, sa jednim ili dva mandata, u jednom periodu, periodu između 2016. i 2020. godine bilo je čak tri poslanika iz partija Zelenih. Međutim, iako je ovo korak napred, ove partije nemaju realni uticaj na formulisanje i sprovođenje politike zaštite životne sredine.
Ono što partije Zelenih ipak mogu da čine, iako ne učestvuju u vlasti, jesu mere i akcije za koje čak nije neophodno ni formalno organizovanje. To su apeli na javnost, pokretanje sudskih postupaka protiv zagađivača, čišćenja prirode, kao i razne vrste protesta. Menjanje ekološke svesti građana Srbije jedan je od glavnih preduslova za uspešnu politiku zaštite životne sredine. Nedostatak ekološke svesti manifestuje se kako u broju divljih deponija u čemu Srbija prednjači u Evropi, tako i u nezainteresovanosti za učešće u procesu kreiranja propisa iz domena politike zaštite životne sredine u skladu sa procedurama koje evropske Direktive propisuju.
Neformalna ekološka moć u Srbiji, paradoksalno, ne nalazi se u zelenim partijama kojih u Registru, videli smo, ima čak 6, već u pokretima koji se trenutno nalaze u fokusu zelene scene. Sa jedne strane to je određena vrsta retrogradne zaostavštine jer su ekološki pokreti prethodili nastanku partija zelenih, ne samo u Zapadnoj Evropi nego i u čitavom svetu, i nisu imali političke ciljeve. Naši pokreti na čelu sa Ekološkim ustankom već su najavili izlazak na izbore.
Šta možemo očekivati na sledećim izborima? Iako su zelene ideje u Srbiji dobile masovnost, što se videlo kako na skupu koji je u aprilu 2021. održan u centru Beograda, tako i na aktuelnim protestima, one nemaju još uvek dovoljan ekološki kapacitet. Razlog tome je činjenica da nemaju celovitu ekološku politiku već ih odlikuje zalaganje za trenutno aktuelne i akutne ekološke probleme (reke, vazduh, jadarit). To je bila prvobitna karakteristika ekoloških pokreta u svetu koji su prethodili institucionalizaciji partija. Takođe, našim pokretima nedostaje šira socijaldemokratska agenda što se može donekle nadoknaditi koalicijama sa mejnstrim partijama. To što će izaći u koaliciji sa nekim mejnstrim partijama može im pomoći u određenoj meri jer te partije imaju širi korpus definisanih politika, međutim, u takvim situacijama postoji mogućnost zloupotrebe zelenih ideja da bi se došlo do vlasti.
Ostavi komentar