Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Kada je na Vaskrsni ponedeljak objavljena vest o smrti pape Franciska odmah su otpočele analize njegovog učinka na čelu najmnogoljudnije hrišćanske crkve, koja prema nekim grubim procenama, ima preko milijardu i četiri stotine miliona vernika na svim kontinentima širom sveta. Nema nikakve sumnje da papa Francisko svojim teološkim stavovima i nadasve praktičnim delanjem nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Katolički konzervativci su ga doživljavali kao suviše „liberalnog papu” koji je u život Rimske crkve uneo teme koje pripadaju ideološkoj agendi globalizma, dok su ga njegovi sledbenici opisivali kao „narodnog papu” koji je imao razumevanja za društvene slojeve i marginalizovane grupe o čijim problemima se unutar Crkve, sve do njegove pojave, nikada tako otvoreno nije razgovaralo. Zbog toga nije iznenađenje da se od pape Franciska biranim rečima oprostio legendarni Leonardo Bof, jedan od osnivača „teologije oslobođenja” u Brazilu, čije se reči i danas sa uvažavanjem osluškuju širom katoličke Latinske Amerike.
Šta bi za ocenu Bergoljovih teoloških doprinosa mogao – za ovo vreme – da bude osnovni vrednosni kriterijum? Iako je reč o pitanju koje je prvenstveno stvar temeljnih bogoslovskih rasprava, pre svega unutar Rimske crkve, nema sumnje da je za jednu ovakvu, makar i laičku ocenu, nepogrešiv kriterijum privrženost odlukama i „duhu” Drugog vatikanskog koncila (1962–1965). U tom pogledu papa Francisko je svakako bio najpribližniji stavovima pape Jovana XXIII koji je još početkom šezdesetih godina 20. veka pokrenuo održavanje najambicioznijeg skupa u istoriji Rimokatoličke crkve. Osnovna namera je bila da Koncil pruži celovit odgovor na pitanje položaja i istorijske uloge Crkve u svetu koji je, još tada, kreirala nadolazeća era globalizacije.
Pojedine procene koje su tada izrečene čini se da su danas još aktuelnije. To su pre svega ocene o tome da će se do kraja 20. veka dogoditi „krah monolitnog rimokatoličanstva”, kao i da su pod uticajem fenomenalnog razvoja nauke i tehnologije nastale takve društvene i duhovne alternative kojima Crkva treba da ide u susret. Dakle, reč je o svojevrsnoj potrebi prilagođavanja Crkve ovom svetu, što je vazda rizičan proces i ozbiljan izazov, naročito za jednu Crkvu koja ima globalni karakter i uticaj. Upravo iz te perspektive donekle je razumljiv strah katoličkih konzervativaca o postepenom odstupanju Rimske crkve od teoloških dogmi i posledično njenoj „unutrašnjoj sekularizaciji”. Ugledni teoretičar Marsel Goše zastupao je naizgled ekstravagantnu teoriju o rastu verskog fundamentalizma kao reakciji na proces neminovne sekularizacije društva.
Ono što nije sporno jeste činjenica da su pomenute okolnosti uticale na svetonazore svih papa posle održanog Drugog vatikanskog koncila. Za neke od njih, poput Jovana Pavla II, slobodno se može reći da su životom i delom anulirali odluke Koncila, stavljajući politička iznad duhovnih pitanja, što je posebno u Evropi izazvalo teške posledice. Utisak je da je tog negativnog nasleđa bio svestan i potonji papa Benedikt XVI, koji je i pored aure tvrdokornog konzervativca, zastupao znatno umereniji stav u odnosu na pravoslavnu crkvu, napuštajući poziciju verskog eksluzivizma koji je karakterisao nastup pape Vojtile. Kod pape Franciska taj otklon bio je više nego očigledan.
Stranac na putu
Najveću pažnju teološke i laičke javnosti izazvala je treća, ali svakako najvažnija, papska enciklika Svi smo braća koja je objavljena oktobra 2020. godine u čast Svetog Franje Asiškog čiji je svetački život bio večna inspiracija pape Franciska. Za ovu encikliku bismo bez preterivanja mogli da kažemo da predstavlja kvintesenciju papinih stavova o onim pitanjima koja opterećuju savremeni svet.
Pisana veoma pitkim i više novinarsko-filozofskim rečnikom, enciklika se u osam poglavlja bavi onim temama koje je podstakla globalna pandemija virusa korone. Nastala u neposrednom razgovoru sa velikim imamom Ahmadom al Tajibom ona pokušava da odgovori na mnoga etička pitanja koja su proistekla iz epohe globalizacije. Ne zanemarujući doprinose nauke i tehnologije, enciklika podseća na istorijsku zakonomernost takvih pojava u razvoju civilizacije, koje su se ispoljavale u padu etičnosti, slabljenju duhovnih vrednosti i društvene odgovornosti. Upravo iz jedne atmosfere „globalne ravnodušnosti” nastaju sve pošasti savremenog sveta: gomilanje oružja, velike političke i društvene krize, siromaštvo i glad koji uzrokuju stradanje miliona dece širom sveta, nepostojanje pravične raspodele prirodnih resursa.
Osvrćući se na tragediju koju je izazvala pojava kovida-19, papa Francisko konstatuje da je baš ovim povodom na trenutak oživelo osećanje da je svet ipak globalna zajednica. Enciklika ukazuje da se svet nemilosrdno kretao ka ekonomiji, koja je zahvaljujući tehnološkom napretku, nastojala da smanji „ljudske troškove”, tj. bilo je onih koji su nas naterali da verujemo da je sloboda tržišta dovoljna da sve bude bezbedno. Papa je upozoravao da bi posle završetka pandemije najgora stvar bila da zaboravimo lekcije ove zdravstvene krize tako što bismo još više uronili u „grozničavi konzumerizam i nove oblike egoističnog samoodržanja”.
Enciklika Svi smo braća naročito se bavi osetljivim migrantskim pitanjem i u njoj je iskazano protivljenje antimigrantskim ideološkim i političkim stavovima. Papa podseća na ratove, prirodne katastrofe i progone ljudi kao osnovne uzroke migrantske krize. On ukazuje da neke od migranata privlači zapadna kultura, ponekad sa nerealnim očekivanjima koja ih izlažu teškim razočaranjima. Takođe, upozorava na beskrupuloznu praksu trgovine ljudima, fizičko i psihičko zlostavljanje ljudi i njihove neizrecive patnje. U isto vreme pojava migranata drugačije kulture u mnogim zemljama izaziva ksenofobiju koja se često koristi u političke svrhe. Zbog toga je, ističe papa, Evropa u obavezi da ostane dosledna svom velikom kulturnom i verskom nasleđu i uspostavi ravnotežu između „dvostruke moralne dužnosti”, odnosno istovremeno zaštiti prava svojih građana i pomogne migrantima. Zanimljivo je da u ovoj enciklici papa iskazivanje osećaja hrišćanske bratske odgovornosti povezuje sa temeljima civilnog društva.
Kada piše o oblicima podložnosti i samoprezira, papa zapravo kritikuje privilegovane i bogatije društvene slojeve u siromašnim državama koje su žrtve tuđih i nametnutih ekonomskih i kulturnih modela. Kod ovih društvenih slojeva on uočava pojavu „niskog nacionalnog samopoštovanja”, kao i sklonost da se sopstveni kulturni identitet prezre i proglasi za jedini uzrok sveg zla. Ta okolnost urušava kreativne potencijale svakog društva i jedan je od mehanizama kolonizacije u funkciji beskrupuloznih nadnacionalnih finansijskih i drugih interesa. Tome u prilog svakako ide i jedan proces mentalne agresije koji se odvija putem interneta i društvenih mreža koji podstiču razne destruktivne oblike političkog i verskog fanatizma. Papa poruke koje se primaju na ovakav način naziva „informacijom bez mudrosti”. Konačno, za papu Franciska su posebno izazovne teme „slobode, jednakosti i bratstva” naglašavajući na primer da „ravnopravnost žena i muškaraca ne sme da bude stvar apstraktnih proklamacija”, već rezultat svesnog i pažljivog negovanja bratstva među ljudima (zanimljivo je da se žene u ovoj enciklici pominju čak 28 puta).
Sveta stolica
Na početku Drugog vatikanskog koncila (1962) papa Jovan XXIII se zalagao za otvaranje dijaloga sa nekatolicima. U tom smislu interesantna su dva dokumenta: Dekret o ekumenizmu i Dekret o Istočnim katoličkim crkvama koji su prilagođeni ondašnjem „duhu vremena” u hladnoratovski podeljenoj Evropi. Veoma brzo, u martu 1963. godine, u Vatikanu je boravio Nikita Hruščov, a zauzvrat je Sovjetski Savez dopustio obnovu biskupata u Mađarskoj. Nakon toga dijalog s pravoslavnima podignut je na najviši nivo, a sve je kulminiralo 7. decembra 1965. godine kada su dokument o međusobnom skidanju anatema iz 1054. godine potpisali papa Pavle VI i vaseljenski patrijarh Atinagora. Ovaj čin se u verskim analizama događaja opisuje kao „kamen temeljac ekumenizma”. Ne ulazeći detaljnije u ovu problematiku, sa ove distance nema sumnje da „ekumenski dijalog”, uprkos učešću pravoslavnih jerarha na brojnim skupovima s rimokatolicima i protestantskim denominacijama, nije dao nikakve praktične efekte. Duboke podele unutar hrišćanstva i dalje su opstale, a Rimska crkva, i pored retoričkog zaokreta, nije suštinski promenila ekskluzivistički odnos prema „pravoslavnim šizmaticima” sve do pontifikata pape Franciska (2013–2025) o čemu ubedljivo svedoče aktuelna dešavanja u Ukrajini.
Drugi vatikanski koncil nije uspeo da prevaziđe protivrečnosti unutar Rimske kurije. Nasuprot „reformatorskoj” struji formirana je tvrda „konzervativna opozicija” koju su predvodili uticajni poljski kardinali, a koja se nije mirila sa novim spoljnopolitičkim smernicama i distanciranjem od tvrdokornog antikomunizma. Sedamdesetih godina ova struja je naišla na podršku američke administracije, što je rezultiralo izborom Poljaka Karola Vojtile za papu u oktobru 1978. godine. Mada je u društvenom i teološkom smislu bio zagovornik tradicionalnih vrednosti, u spoljnoj politici se opredelio za strateški savez sa Vašingtonom i bio ključna duhovna podrška mondijalističkoj ideji „novog svetskog poretka”. U istoriji Rimokatoličke crkve ostaće upamćen kao jedan od najkontroverznijih papa. Naime, u njegovom delovanju nastojao je da spoji nespojivo: podršku doktrini američkog „humanitarnog intervencionizma” i opredeljenje za „ekumenski dijalog” sa drugim religijama. Vojtila je bio prvi rimski papa koji je posle hiljadu godina raskola otišao u posetu carigradskom patrijarhu, kao i prvi katolički poglavar koji je pohodio sinagogu i džamiju, a u Damasku 2001. godine ušao u islamski hram. Ipak, to ga nije ograničavalo da aktivno podržava proces nasilnog razaranja SFRJ i bombardovanje Srba, kao i da uz američku pomoć odlučno guši pokrete „teologije oslobođenja” u Latinskoj Americi. NJegova podrška razaranju Istočnog bloka i Sovjetskog Saveza pokazala se kao delimično uspešna, jer su društva nastala na razvalinama komunizma danas daleko od onih vrednosnih i moralnih ideala kojima teži Rimokatolička crkva.
Nakon smrti Jovana Pavla II, za njegovog naslednika izabran je Nemac Jozef Racinger (Benedikt XVI). Zanimljivo je da je u nekim ruskim analizama označavan kao prelazni papa (tranzicioni papa). Mada je važio za najbližeg saradnika pape Vojtile, Benedikt XVI je vodio umerenu i obazrivu spoljnu politiku. Za vreme njegovog pontifikata izostala je podrška američkim vojnim intervencijama u Iraku, Avganistanu i drugim područjima Bliskog istoka. U vođenju ekumenskog dijaloga bio je oprezan, a u svom regenburškom govoru citirao reči vizantijskog cara Manojla II Paleologa i ukazao da islam nasiljem nikakva dobra nije doneo. Konačno, osuđivao je Holokaust, ali je i spram judaizma bio uzdržan. Prema nekim izvorima, na zahtev „svetske zakulise” uklonjen je u februaru 2013. godine.
Treći svetski rat
Izbor nadbiskupa Buenos Ajresa Horhe Marija Bergolja bio je po svemu revolucionaran čin jer je prvi put posle 1300 godina izabran papa koji nije sa evropskog kontinenta. Bergoljo je pre izbora za papu bio veliki kritičar MMF-a i liberalnog kapitalizma, a dane je provodio u siromašnim delovima argentinskih gradova. Posećivao je bolesne i zatvorenike. Papini stavovi o položaju žena u društvu i crkvi, seksualnim manjinama, migracijama, smrtnoj kazni, klimatskim promenama, izazovima i nejednakostima slobodnog tržišta, izazvali su pažnju liberalnih krugova i kao takvi predstavljaju otklon u odnosu na konzervativne stavove ranijeg pape Racingera. Svega pola godine posle izbora, u septembru 2013. godine, papa Francisko uputio je dramatično upozorenje o opasnosti od Trećeg svetskog rata koji se vodi „parcijalno, uz zločine, masakre i uništavanja”. Za rusku analitičarku Olgu Četverikovu ova izjava je još jedan dokaz da se Vatikan nalazi pod velikim pritiskom nekog moćnog finansijskog centra koji želi da ovu državicu „pretvori u sistem globalne vlasti, ali i da stavi pod kontrolu njegove tajne strukture”.
U pontifikatu pape Franciska najvažniji događaj bio je susret sa ruskim patrijarhom Kirilom u februaru 2016. godine u Havani. Tom prilikom usvojena je deklaracija od 30 tačaka koja sadrži zajednički poziv za okončanje progona hrišćana na Bliskom istoku, kao i pažljivo sročenu izjavu o Ukrajini gde se sve strane uključene u sukob pozivaju na oprez, a što je izazvalo razočaranje grkokatolika u ovoj zemlji. Baš kao i papina izjava o NATO-u koji je godinama lajao na ruskim granicama, koji je izrekao na početku specijalne vojne operacije Rusije u Ukrajini. Važan je i legat pape Franciska za nas Srbe. Reč je pre svega o njegovom odbijanju da kardinala Stepinca proglasi za sveca, kao i vatikansko nepriznavanje „nezavisnosti Kosova”. Na taj način je Sveta stolica pokazala spremnost da na istinski ravnopravnim osnovama uspostavi produktivan dijalog sa našom crkvom. Naravno, pri tom ne treba gajiti iluzije da će se odnosi brzo normalizovati, tim pre jer postoje mnoga pitanja koja kako na teološkom, tako još više na istorijsko-psihološkom planu kod pravoslavnih izazivaju otpor prema vatikanskoj politici.
Konačno, na izbor novog pape znatno će uticati i projekcije buduće spoljne politike Vatikana. Naime, i pored sve očiglednije promene strukture sveštenstva i vernika unutar same crkve u korist neevropskog elementa, teško je očekivati radikalne iskorake. Ekonomski i finansijski interesi na tlu Evrope suviše su važni za Svetu stolicu koja strateške prioritete planira decenijama unapred. Otuda bi se pre moglo govoriti o nastojanju vatikanske spoljne politike da se, za vreme pontifikata pape Franciska, na osoben način prilagodi promeni globalne geopolitičke paradigme koja se evidentno kreće u smeru višepolarnosti. U traganju za novim geopolitičkim identitetom, Katolička crkva će i dalje nastojati da svoju „univerzalnu duhovnu misiju” prilagodi navedenim okolnostima zahtevajući od svoje pastve „kreativan pristup izazovima nove evangelizacije”, pre svega na afričkom i azijskom tlu.
Ipak, nikada ne treba zaboraviti da Vatikan održava diplomatske odnose sa 180 država, dok je pri Svetoj stolici akreditovano 69 diplomatskih misija, što mu omogućava da svakodnevno ima najpreciznije informacije iz svih delova sveta. Snaga vatikanske diplomatije, osim na unutar crkvenom ustrojstvu, počiva na brojnim društvenim, političkim, ekonomsko-finansijskim, kulturnim i drugim organizacijama koje se nalaze pod njenim presudnim uticajem. Ekonomska moć Vatikana zasniva se na ogromnoj imovini koja je grubo procenjena na oko 40 milijardi dolara, zatim na enormnim udelima u bankarskom sektoru (samo u Italiji 32 milijarde dolara), obradivom zemljištu, kao i prihodima od poseta vernika koji godišnje dostižu do 100 miliona dolara. Kao moćna podrška vatikanskoj diplomatiji služe i mnogobrojna sredstva masovne propagande, pre svega radio i televizija, ali i novine, časopisi, literatura, i svakako u novije vreme uticajni internet portali. Sve to upućuje na jedan logičan globalni diskurs Svete stolice u pitanjima međunarodne politike.
LITERATURA:
- Vukašinović, M. (2011). Rat za ljudske duše, autorsko delo, Novi Sad
- Vukašinović, M. (2023). Globalna perestrojka, SAJNOS, Novi Sad
- Papa Frančesko, (2022). FRATELLI TUTTI – Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu, Beogradska nadbiskupija, Beograd
Ostavi komentar