Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Posle Drugog svetskog rata 1945. godine dogodila se dvostruka pobeda – pobeda američke talasokratije i sovjetske kontinentalne moći. Ako je posle Hirošime i Nagasakija izgledalo da su SAD nepobedive, pobeda komunističke revolucije 1949. godine u Kini potpuno je izmenila posleratnu geopolitičku paradigmu. Nakon što su Amerikanci zdušno radili na cepanju velikih evropskih teritorija, prvenstveno okupljenih oko Nemačke, i istočnoazijskih teritorija okupljenih oko Japana, pojava ogromnog komunističkog regiona u Dalekoj Aziji svakako nije bila po volji vašingtonskim stratezima. To je bio jedan od povoda za početak Hladnog rata, zaoštravanje situacije i rat u Koreji.
Po završetku Drugog svetskog rata formulisanje američke geopolitike u osnovi predstavlja dalji razvitak teza Nikolasa Spajkmana i njegove teorije Rimlanda. Spajkmanove teorije u praktičnom smislu doživele su punu verifikaciju upravo u Strategiji obuzdavanja Sovjetskog Saveza koju je formulisao znameniti diplomata DŽordž Kenan. U navedenom strateškom konceptu primetna su tri suštinska stava koja su preuzeta iz Spajkmanove doktrine. To su: onemogućavanje sovjetske dominacije nad celinom Evroazije, zatim potreba za globalnom restauracijom ravnoteže snaga, te aktivno američko učešće u odbrani rubnih delova Evroazije. Kenan je izdvojio pet najvažnijih svetskih regiona: SAD, Veliku Britaniju, Japan (kao maritimne sile), Nemačku sa regionima koji se na nju oslanjaju (Rajnska oblast, Silesija, Bohemija i Austrija) i Sovjetski Savez.
Podrazumevajući američko prijateljstvo s Britanijom i Japanom, Kenan konstatuje da je srž problema u sprečavanju sabiranja vojnoindustrijskog potencijala evroazijske kopnene mase pod jednu moć, koja „preti interesima pomorskog i ostrvskog dela globusa”. Kenanovo gledište o novoj ravnoteži snaga takođe je preuzeto iz Spajkmanovog opusa, posebno u onom delu koji se odnosi na obnovu nemačke i japanske uloge u svetskoj politici. Kenan još 1948. godine označava bezbednosne interese Amerike u slučaju oružanog konflikta sa Sovjetima i ukazuje na vitalna područja atlantske zajednice: Kanadu, Grenland, Island, Skandinaviju, britanska ostrva, zapadnu Evropu, Iberijsko poluostrvo, Maroko, zapadnu obalu Afrike sve do izbočine, zemlje Južne Amerike od izbočine ka severu, zemlje Mediterana i Srednjeg istoka, uključujući Iran, Japan i Filipine. Ovde je reč o gotovo potpunom preklapanju sa Spajkmanovom teorijom o „geopolitičnosti Rimlanda” kao ključnom faktoru svetske dominacije koju su kasnije razrađivali Kisindžer i Bžežinski kao vodeći stratezi američke hladnoratovske geopolitike.
Posle maja 1945. godine posebno je zanimljiv geopolitički položaj Sovjetskog Saveza koji je zahvaljujući ogromnim vojničkim naporima uspeo da povrati one teritorije koje je Zapad oduzeo „istorijskoj Rusiji” u XIII i XIV veku. Kada je postalo jasno da se planovi američkog SIO o jednoj posleratnoj „istočnoevropskoj federaciji” od Baltika do Jadrana ne mogu realizovati, pristupilo se „rezervnoj strategiji obuzdavanja sovjetske države” čiji je osnovni cilj bilo sprečavanje bilo kakvog uticaja sovjetske imperije u oblasti Sredozemlja. U tom kontekstu valja posmatrati posleratna dešavanja u SFRJ, Grčkoj i Turskoj koje su tzv. Balkanskim paktom 1954. godine stavljene pod neposrednu kontrolu NATO-a kao simbola američke vojne moći u Evropi, kao i proces uključenja Kine u svetski privredni sistem od sedamdesetih godina prošlog veka.
U takvim okolnostima geopolitički položaj Evrope postao je veoma komplikovan. Do izvesnih promena došlo je šezdesetih godina kada na Starom kontinentu jedna grupa teoretičara nastoji da artikuliše model Evrokontinentalizma. Reč je o karakterističnom načinu rezonovanja o Evropi kao samostalnom geopolitičkom činiocu svetske politike. U suštini se radilo o obnovi ideja jednog od vodećih mislilaca nemačkog kontinentalizma Karla Šmita čije su hipoteze o „novom nomosu zemlje” iskazane u različitim stavovima teoretičara „Nove desnice” Alana de Benoa, Žana Tirijara i Robera Stojkersa. Svi oni su kao svog uzora u praktičnoj politici isticali ličnost francuskog generala De Gola i njegove koncepcije „deatlantizovane Evrope” koja je prirodno oslonjena na sovjetsku Rusiju, emanaciju Mekinderove Središnje zemlje – Srca sveta. Otuda ne čudi da su ove ideje naišle na brojne sledbenike među osnivačima „novog Evroazijstva” u postsovjetskoj Rusiji.
U sagledavanju razvoja geopolitike posle Drugog svetskog rata prepreku predstavlja i faktor nezapamćene „ideologizacije spoljne politike” čiji su nosioci bili Amerika i SSSR kao dve vodeće supersile. Ovome svakako treba dodati i činilac globalizacije koji je od šezdesetih godina prošlog veka dodatno podstakao proces „desuverenizacije svetskog poretka” i pojavu nedržavnih aktera koji su čitavu situaciju veoma zakomplikovali. Tako su se osnovne geopolitičke zakonitosti manifestovale na jednom mimikrijskom nivou, koji je bio poznat samo stratezima vodeće dve supersile. Do zaokreta je došlo tek po završetku Hladnog rata kada je postalo sasvim jasno da proces širenja NATO-a na Istok, stvaranje Nove Evrope, kao i brojne američke vojne intervencije na obodu Rimlenda (Irak, SFRJ, Avganistan, Libija, Sirija) predstavljaju akte američkog geopolitičkog ekskluzivizma. O svemu tome je još 2007. godine u Minhenu govorio ruski predsednik Putin, upozoravajući na obnovu hladnoratovske politike u drugačijim i mnogo složenijim svetsko-istorijskim okolnostima. Već naredne 2008. godine intervencijom u Abhaziji i Južnoj Osetiji, Rusija je pokazala da je spremna da se radi zaštite svojih interesa vojno angažuje izvan svojih formalnih granica. Sva potonja dešavanja, pa i aktuelnu „specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini, neophodno je tumačiti u strogo geopolitičkom ključu. Dualizam talasokratije i telurokratije i dalje je ključna geografska i pokretačka osovina svetske istorije.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike – I, Ekopres, Zrenjanin 2004; Natalija Naročnicka, Zbog čega smo i s kim vojevali?, Službeni glasnik, Beograd 2012; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021.
Ostavi komentar