Pamćenje posle svedoka

01/12/2019

Autor: Muharem Bazdulj

Dve vesti su se pojavile u našim medijima u novembru mesecu, bez previše komentara. 14. novembra u Zagrebu je umro čuveni filmski producent Branko Lustig, preživeli iz Aušvica. Imao je osamdeset sedam godina. Lilijana Segre, preživela iz Aušvica, senatorka Republike Italije, tih dana je primala po oko dve stotine pretećih poruka dnevno, a sve zarad svog učešća u osnivanju parlamentarnog Odbora za borbu protiv mržnje, rasizma i antisemitizma.

Teodor Adorno je kazao kako je poezija posle Aušvica nemoguća. Po većini tumačenja, tu poezija služi kao metafora za celokupnu umetnost. Pomenuti Branko Lustig bio je producent verovatno najslavnijeg artefakta o holokaustu, uz mogući izuzetak „Dnevnika Ane Frank“.

Priča o Oskaru Šindleru, priča o čoveku koji kao da je u nomen est omen smislu naslutio umetnost koja će ga proslaviti, jest ustvari priča o tome (kažimo to Kišovim riječima) u kolikoj meri lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je fatumom i istorijskom nužnošću. To je priča o dobroti, o čovečnosti, priča o čoveku koji je spasio 1200 života. Priča o Šindlerovoj slavi, o knjizi i filmu koji ga slave, jeste lepa priča, priča o zahvalnosti. Naime, jedan od ljudi koje je Šindler spasio od pakla koncentacionih logora podarivši im sklonište u relativnoj udobnosti tvornice municije, Leopold Pol Pejdž, rođen u Krakovu kao Leopold Feferberg, na Šindlerovoj listi bio je zaveden pod rednim brojem 173. Po završetku rata preselio je u Sjedinjene Američke Države, najpre u NJujork, a zatim u Los Anđeles. Tamo je otvorio prodavnicu kožnih proizvoda te je među piscima stao širiti istinitu priču o Oskaru Šindleru. Prošlo je trideset godina dok priča nije pronašla svog pisca. Bio je to Australijanac Tomas Keneli, koji je inspirisan Pejdžovim sećanjima, fotografijama te transkriptom Šindlerovog govora svojim jevrejskim radnicima na kraju rata odlučio napisati Šindlerovu listu. Knjiga je objavljena 1982. godine i posvećena je Pejdžovoj revnosti i upornosti. Jedanaest godina kasnije Spilberg je po ovoj knjizi snimio istoimeni film. Film je ovenčan višestrukim Oskarima, besmrtnom globalnom slavom. Najbolji je to film ozbiljnog Spilberga, formalno dostojan velike teme koju obrađuje. Fascinantna crno-bela fotografija uz izvanredne glumačke nastupe čini ovaj film istinski izvrsnim ostvarenjem. Spilberg je nakon Pejdžeove smrti izjavio: ,,Da nije Leopolda Pejdža, Oskar Šindler bio bi poznat među preživelima koje je spasio te među studentima istorije i istoričarima”.

Ipak, da nije bilo Lustiga, broj ljudi koji su čuli za Šindlera, usprkos velikom uspehu Kenelijevog romana bio bi mnogo mnogo manji. To je jednostavno razlika između knjige i filma. Film baziran na istinitim događajima gledaoca mnogo lakše uverava u autentičnost, osim ako dokumentarna autentičnost knjige nije toliko snažno potvrđena i neizbežna kao u slučaju ,,Dnevnika Ane Frank.

Stranice na kojima ova devojčica opisuje tegobno odrastanje u mračnom amstemdarskom potkrovlju bolne su i nezaboravne. Ipak, Ani se ne može odreći ni neka vrsta autorske samosvesti. Naime, ona je u martu 1944. putem radija pokreta otpora čula poziv stanovništvu da za istoriju sačuvaju svoje dnevnike. To ju je ponukalo da počne prepisivati i uređivati svoj dnevnik. Poslednji datum u dnevniku jest prvi august 1944. godine. Toga dana Ana je zapisala: ,,Kad tako paze na mene, postanem najpre nestašna, zatim žalosna i napokon potpuno obrnem srce, okrenem loše prema vani, dobro prema unutra, i stalno tragam za načinom da postanem onakva kakvom bih htela biti i kakvom bi mogla biti kada … da, kada na svetu ne bi bilo drugih ljudi.” Tri dana kasnije Ana je sa porodicom pritvorena. Nije imala ni šesnaest godina kada je umrla od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belsen. Bilo je mart 1945. U istom logoru je neko vreme bio zatočen i Branko Lustig.

I pesme Pola Celana suprostavljaju se slavnom Adornovom diktumu. NJega kao čoveka dostigli su u jednom trenutku Kolridžovi stihovi: ,,Otada, u nenadan sat/ Agonija se vraća:/ O grozotama dok ti pričam/ Srce mi gori ko lomača. Ubio se skočivši u reku Senu u aprilu 1970. godine. Autor izvrsnih knjiga o holokaustu Primo Levi u jednom od svojih dela citira pomenute Kolridžove stihove. I on je sam sebi oduzeo život: jedanaestog aprila 1987. godine.

Neke od preživelih su godinama kasnije dostigle muke kojima su svedočili. Ipak, kako vreme bude prolazilo, sa ovog sveta će nužno da nestanu svi koji su lično preživeli holokaust. Sećanje će tada morati potpuno drukčije da se čuva.

Iz perspektive Srbije, upravo su za grad Novi Sad vezana dvojica pisaca u čijim se delima čuva uspomena na holokaust. To su, naravno, Danilo Kiš (za koga je holokaust takođe bio i intimna, porodična tragedija). Reč je ponajpre o romanu ,,Psalam 44 te trilogiji ,,Porodični cirkus, naročito njenom poslednjem delu, romanu ,,Peščanik. Treba istaći i Aleksandra Tišmu, posebno romane ,,Upotreba čoveka i ,,Kapo.

Pretnje koje je proteklih dana primila Lilijana Segre su pretnji živoj osobi koja sopstvenim iskustvom potvrđuje važnost borbe protiv mržnje, rasizma i antisemitizma. Takvih je osoba, u kontekstu holokausta, zločina koji se smatra zločinom bez presedana u dvadesetom veku, svakim danom sve manje i manje, dok ih jednog dana, koji ne može biti previše daleko, potpuno ne nestane. Koliko god da se u umetničkim delima i dokumentima čuvalo sećanje na ono što se desilo, čovečanstvu će ipak trebati i potpuno nova strategija pamćenja u novoj eri, eri bez (živih) svedoka.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja