Autor: Miroslav Jovičin, istoričar
Pod silinom proboja Solunskog fronta, 15.septembra 1918. godine, Bugarska je 24. septembra zatražila prekid neprijateljsva.S obzirom na teško stanje na frontu i u državi, bugarska vlada je želela da što pre izađe iz ratnih operacija.Pet dana docnije, 29.septembra 1918. godine, Bugarska je potpisala primirje u Solunu i kaoporažena bila izbačena iz rata.Parlament u Sofiji je 2.oktobra ratifikovao Solunski sporazum, a sledećeg dana je kralj Ferdinand abdicirao u korist sina Borisa. Front ispred zahuktalih Srba i Saveznika ostale su da drže veći deo nemačkog 61. korpusa (bez bugarskih jedinica), 11. nemačkaarmija i grupa austrougarskih armija.
Moćna 11.nemačka armija je 9–12. oktobrapretrpela presudan poraz kod Niša od Moravske divizije i francuske konjičke brigade. Borbe su bile tako krvave da su rovovi na prilazima Nišu ostali prepuni mrtvih nemačkih vojnika, s tim da je i srpska strana imala znatne gubitke.Nemački general Kun fon Štojben povukao je glavninu armije ka rezervnim položajima na Moravi, na liniju Kraljevo – Kruševac – Knjaževac. Nad reformisanom grupom austrougarskih armija, komandu je dobio feldmaršal mađarskog rodafon Keveš (Hermann FreicherrKövessfonKövesshàya, 1854 – 1924).Kevešu je odmah po prijemu dužnosti postalo jasno da od uspostavljanja nove linije odbrane, ispod Niša, neće biti ništa.
Kada su delovi Drinske divizije 26.oktobra 1918. godine oslobodile Kragujevac, došlo je do konačnog sloma 11. nemačke armije. Kolaps ove nekada moćne armije izbio je iz glave njenog komandanta generala Štojbena mogućnost protivnapada.Štojben je znao da pred sobom ima 6 srpskih i po jednu francusku i grčku diviziju, a iz pozadine sve žešće su napadali srpski ustanici. Stoga je istog dana sa Kevešom doneo odluku da se njihovetrupe, bez zaustavljanja, evakuišu iz Srbije. Kevešu i Štojbenu ostaju dva prioriteta: da evakuišu vojsku sa što manje gubitaka i da iz Srbije preko Save izvuku 4000 vagona zaliha hrane.Tada nisu računali da teritorije preko Save i Dunava više neće biti njihove.Od 28.oktobra, srpske jedinice više neće voditi ozbiljnije borbe sa pešadijskim, konjičkim i artiljerijskim jedinicama neprijatelja, biće mnogo manjih, izolovanih čarki. U nekoliko navrata,vojska će imati sukobe sa austrougarskim monitorimai nemačkom vojnom silom u povlačenju.
Prestonica Srbije je oslobođena 1.novembra 1918. godine.Beograd je pred oslobodiocima stajao razrušen, nagoreo i opljačkan.Besomučno su ga pljačkali Austrougari, da bi Nemci poslednjeg dana svog boravka u Beogradu opustošili sve prodavnice u gradu, od Terazija do Slavije. Prekinuli su struju i vodu, i porušili sve pontone i železnički most na Savi. Prvi je u svoj grad noću ušao 7.pešadijski puk, čiji su borci bili iz Beograda, zatim ujutro 1. novembra ulazi u grad jedinica Dunavske divizije i prodire na Kalemegdan. Popodne su Moravska i ostali delovi Dunavske divizije izbili na liniju Vračar – Banjica – Topčidersko i Banovo brdo. Izviđači su poslati ka Banovom brdu, Železniku i Ostružnici. Beograđani su sa ogromnim oduševljenjem dočekali prve oslobodioce koji su ušli u prestonicu.Srpska komanda je bila oprezna, plašila se da bi sa zemunske strane moglo da se ponovi strahovito bombardovanje iz 1915.godine, pa je nerado gledala na okupljanje razdraganih Beograđana. Želela je se da se sačuvaju životi građanstva i ono malo infrastrukture koja je pretekla razaranjem. Kada je oko 17 časova na Torlak stigla francuska teška artiljerija sa preostalim delovima Dunavske divizije, bilo je očigledno da sa druge obale Save nema reakcije i strah je minuo.Beograd je iz Velikog rata izašao kao jedan od najrazrušenijih gradova u Evropi.
Prateći dinamiku prodora Dunavske i Moravske divizije i prateći bokovi, desni na istoku i levi na zapadu, izbili su na Savu i Dunav. Teritorija Kraljevine Srbije je bila konačno oslobođena 1.novembra, sa izuzetkom džepova neznatnejačine,iz kojih još nisu izbegle manje grupe neprijateljskih vojnika.Najjača neprijateljska enklava nalazila se kod Šapca, ukupne jačine od četiri čete sa osam mitraljeza.Procenivši situaciju kao povoljnu, glavnokomandujući savezničkih snaga na Balkanu, general Luj Franše dˈEpere, je 30.oktobra 1918. godine uputio poruku vojvodi Živojinu Mišiću da, čim okolnosti dozvole, srpske jedinice pređu preko Dunava, Save i Drine. Saveznicima je iz njihovih razloga bilo potrebno da u kominikeu navedu da su njihove jedinice prešle na teritoriju Austrougarske monarhije. Kako je teritorija kraljevine Srbije bila oslobođena, ovaj zahtev je imao isključivo političku prirodu.Srpska Vrhovna komanda je, shodno ovom zahtevu, 2.novembra izdala naredbu I srpskoj armiji da se neprijatelj spreči u obavljanju svakog saobraćajaDunavom, Savom i Drinom, te da se od dobrovoljaca obrazuju jedinice i prebace preko granice radi izviđanja teritorije na kojoj bi se te trupe lako snabdevale. Dalje instrukcije za glavninu vojske bile su da treba zastati sa prodorom, odmoriti vojsku od nadčovečanskih napora koje je podnela i dobro je nahraniti.Vršiti kontrolu državne granice na rekama, i u tu svrhu koristiti konjicu uz manje odrede pešadije.
Napredovanje srpske vojske i oslobađanje Srbije ubrzalo je proces raspada Austrougarske monarhije.Nekada je to bio savršen, borben i disciplinovan mehanizam, a danas senjena vojska raspala kao kula od karata.Mnoge jedinice su odbile poslušnost, pohapsile, negde i pobile oficire i podoficire i u velikim masama, bez reda i poretka krenule kućama.Jedno vreme bez sledovanja, a pod oružjem, vojnici su se odavali pljačkanju stanovništva koje su pratili razni oblici terora i nasilja.Po većim gradovima Monarhije nestašica životnih namirnica i pojava gladi izazvali su nezadovoljno stanovništvo na ulice.Država se našla na ivici haosa, poraz u ratu bio je evidentan. Vlada u Beču je, još početkom oktobra, pokušala da diplomatskim aktivnostima ublaži teško stanje u kome se našla Monarhija. Austrougarska je pokušala da zaključi mir sa Antantom pod bilo kakvm uslovima, uz jedinu molbu: da se državi ostavi celovitost i da se Habzburzima obezbedi presto.
Kada je oktobra 1918. godine slom Centralnih sila bio potpuno izvestan, dr Ante Trumbić, predsednik Jugoslovenskog odbora (političko telo čiji je legitimitet bio pod znakom pitanja jer nije bilo izabrano voljom naroda, već odlukom Nikole Pašića, kao instrument za privlačenje Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu sa Srbima), izneo je zahtev da se ovo telo proglasi za međunarodno priznati organ koji će predstavljati Slovence, Hrvate i Srbe koji žive u Austrougarskoj. Odbor je 19. oktobra 1918. godine izabrao političko telo nazvano Narodno vijeće, koje je odmah proglasilo otcepljenje Hrvatske i Slovenije od Austrougarske. Jugoslovenski odbor je tokom rata delovao propagandno u savezničkim prestonicama, finansiran iz Srbije i u skladu sa njenim ratnim ciljevima, proklamovanim kao Niška deklaracija decembra 1914. godine.Ujedinjene sa Kraljevinom Srbijom, ove austrougarske pokrajine, izbegle bi plaćanje ratne odštete i realnu opasnost da postanu plen Italije.
Usled naredbe nove mađarske vlade 2.novembra da sve mađarske jedinice na frontu polože oružje, u njihovim redovima, došlo je do opšteg rasula. Vojnici su u neredu, u odsustvu bilo kakve discipline, krenuli kućama.Feldmaršal fon Keveš je svoj štab premestio iz Novog Sada u Apatin, odakle je 3.novembra prema srpskojvojsci uputio dve delegacije sa zadatkom da započnu pregovore o primirju. Jedna se pojavila pred frontom Dunavske divizije, a druga ispred Timočke divizije. Opunomoćeni potpukovnici u štabu Dunavske divizije, Jožef Kozlovski i Geza Dormanti, su u razgovoru sa srpskim oficirima izjavili da više ne postoji Austrougarska, već četiri samostalne države: Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Jugoslavija. Preneli su i da su se Nemci zadržali sa leve strane Dunava i da neće gađati preko ako ne budu prvi gađani.
Mađarskim parlamentarcima su od komandanta svih savezničkih vojski, generala Šarpija, stigle sledeće instrukcije:
A. Pre početka pregovora o primirju, neprijatelj treba da primi sledeće uslove:
- Neprijateljske trupe. koje se nalaze na 15 kilometara, počevod rumunske granice, severno od Dunava, Save i dalje duž Drinei srpsko – crnogorske granice, moraju položiti svoje oružje iratni materijal i povući se za jedan kilometar severno, odnosnozapadno od ove linije, dozvolivši okupaciju ove zone od straneSavezničkih trupa.2. Ratna flotila i sav plovni materijal, ma kakve vrste kojise nalazi na Dunavu, Savi, Drini i Jadranskom moru, na označenoj zoni ima se odmah predati ispravan najbližim Savezničkimtrupama kao ratni plen.Sve komunikacije u označenoj zoni imaju se takođe predati ispravne.3. Odgovor o prijemu ovih uslova ima se dostaviti u Beograd uroku od 24 časa, po saopštenju, uslove poslati parlamentarima.4. Neprijatelj je dužan potom poslati odmah delegate sa punovažnim dokumentima za vođenje pregovora o primirju u Beogradu. Iz tih dokumenata treba da se vidi tačno u ime čije Vlade suovlašćeni delegati, da vode pregovore o primirju.5. Nikakvi pokreti neprijateljskih trupa ili evakuacija materijala nije dozvoljena posle saopštenja ovih uslova parlamentarima.6. Slobodna veza sa svima komunikacijskim sredstvima i krozneprijateljsku teritoriju, između komandanta Savezničkih trupa i šefova narodnog Jugoslovenskog Saveta i komandanta Jugoslovenskih trupa i flote.
B. U tom smislu odgovoriti i parlamentaru u Višegradu i nadrugim mestima, ako bi se javili.
V. Vojvoda Mišić biće označen za delegata komandanta Savezničkih vojski za vođenje pregovora o primirju.
G. Javiti najhitnije naše specijalne uslove za primirje, te dase dostave sa uslovima komandanta Savezničkih vojski u Versaljradi odobrenja.
Problem su mogle da predstavljaju nemačke trupe kod Oršave, koje nisu ni pod kontrolom mađarske vlade, niti pod komandom feldmaršala fon Keveša.
(Preuzeto iz rada: Nebojša Đukić, Branko Nadoveza, Srpska vojska i oslobađanje Vojvodine novembra 1918. godine, 2018).
***
Dok su pregovori Saveznika sa Ugarskom bili u toku, na osnovu informacija da će primirje sa Austrougarskom biti potpisano, predsednik srpske vlade Nikola Pašić je 2.novembra 1918. godine, iz Pariza, o tome telegramom izvestio vojvodu Živojina Mišića. Izveštaj je završo rečima: „Hitajte najbrže u Bosnu, Banat i Srem i druge oblasti Austrougarske“. Dok je srpska vojska očekivala komandu da pređe granice Austrougarske monarhije, šefu sekcije za vezu sa štabom savezničke vojske, stigla su uputstva u šest tačaka, koja je potpisao regent Aleksandar Karađorđević. U uputstvima se insistiralo da se prilikom postavljanja uslova za primirje treba insistirati na potpunoj evakuaciji jugoslovenske teritorije; takođe, da će se pitanje statusa jugoslovenskih zemalja rešiti između srpske vlade i Saveznika. Dalje, moli se general dˈEpere da zahteva da srpske trupe posednu ceo Banat (…jer se Srbija uvek i najviše interesovala za sudbinu Banata, čije je stanovništvo čisto srpsko, pravoslavno) i Bačku, na koju je pravo priznato od Saveznika 1915. godine, do linije Moriš – Baja – Subotica – Pečuj.
Komandama srpskih jedinica, koje su se nalazile duž granice, stizale su vesti da su srpski zarobljenici pušteni iz logora, da u Mađarskoj vlada revolucionarna anarhija i nered, te da duž toka Save nema više ni jednog neprijateljskog vojnika.Po naseljima u Sremu istaknute su srpske zastave, narod po ulicama veliča srpsku vojsku i uzvikuje „Živeo kralj Petar“.Srpsko stanovništvo je razoružalo Mađare i Nemce, a svuda po selima bile su izlepljene proklamacaije za ujedinjenje sa Srbijom. Trojica čeških oficira parlamentaraca, koji su u ime dve češke divizije prešli inkognito Savu, i došlina pregovore u štab srpskog 9. pešadijskog puka u Obrenovac. Izjavili su da sudve divizije koncentrisane u Ašanji, kao i oko nje, i da su spremne da sa celokupnom artiljerijom i naoružanjem krenu preko Mađarske za Češku. Proneo se glas da su Nemci stigli u njihovu zemlju i da vrše nasilje u cilju sprečavanja formiranja nove češke vlade i nezavisne države. Češki oficiri su takođe rekli kako su čuli da ka Češkoj hita sedam čeških divizija sa Pijave (Italija) sa istom namerom da se suprotstave Nemcima. Dan ranije, svi hrvatski pukovi su napustili svoje oficire i otišli za Hrvatsku. Hrvati navodno žele jedinstvo svih Južnih Slovena, izvestiše Česi. Češke divizije su, međutim, noću 3 i 4. novembra napustile položaje i povlačile se preko Hrvatske.
U Banatu situacija je bila znatno dinamičnija i nestabilnija, pravi ratni prevrat i rasulo.U noćiizmeđu 2.i 3. novembra, nekoliko Srba meštana sela Sokolovca, prešlo je Dunav na srpsku stranu i obavestila srpsku komandu da su se neprijateljske snage razišle kućama, kao i da je u Mađarskoj u punom jeku revolucija, neredi i anarhija. Vojnici su razbijali i pljačkali prodavnice po Beloj Crkvi, Vršcu i Temišvaru. Usput su napadali oficire i žandarme, terajući ih da bace kokarde i perjanice, otimali im pištolje i sablje, a neke odvažnije, koji su se usprotivili, su ubili.Slično su svedočili srpski zarobljenici koji su pobegli iz logora, izjavljujući da su ih mađarski vojnici uvažavali i odavali im najveću pažnji, nudeći im da zajedno piju.
Jutra 3.novembra pojavilo se kod Moldove odeljenje nemačkih biciklista a naoružani meštani su ih pobili. Jedna nemačka jedinica je na obali Dunava kod Belobreške mirno i bez reakcije posmatrala srpske meštane koji su čamcima prešli u Banat da prihvate oslobođene srpske zarobljene vojnike.Građani Moldove su otvorili državne magacine i robu razvukli kućama, jedan austrougarski oficir je u Moldovi tražio da da pređe na srpsku stranu, pa ga je jedna patrola prevela u srpski štab.Tokom 3.novembra komandant Konjičke divizije je od meštana organizovao obaveštajne grupe i naredio prikupljanje čamaca na određenim mestima.
Nešto više od četiri godine, posle Sremske ofanzive septembra 1914.godine, 3. novembra oko 15 časova, srpska vojska je prešla na teritoriju Austrougarske radi nasilnog izviđanja. Jedan manji odred četnika prešao je Dunav na banatsku stranu, kod sela Dević,i tu napao dve nemačke čete, primoravši ih na povlačenje ka Beloj Crkvi. Izdata je naredba da se jedinice iz Konjičke i Moravske divizije prebace preko Dunava i izbiju na liniju Bela Crkva – Vršac – Temišvar i da spreče bilo kakve pokrete neprijatelja.
Prelazak srpske vojske u Srem;oslobođenje Zemuna, Rume i Petrovaradina
Ritmajster 5.ulanskog puka Raša Krnić, koji je svoje rodoljublje pokazao pomažući Šapčanima dok je sa eskadronom bio u Šapcu, 4. novembra je prešao Savu i dao komandi Drinske divizije važan izveštaj. Rekao je da je član Srpskog veća u Sremu i da je poslat kako bi izvestio srpsku komandu da su Srbi Sremci kod Rume zadržali svu stoku (oko 3000 goveda, veliki broj kola i konja) i hranuopljačkanu u Srbiji. Traži da u Rumu pređe bar 1000 srpskih vojnika, iz straha da ne bi došlo do anarhije i pljačke od strane meštana. Smatrao je da je neophodno da se sva stoka i hrana vrati u Srbiju. Ritmajster Krnić je rekao kako je iz austrijskih vojnih sredstava informisanja saznao da se jedan deo carske flote izdvojio pod komandom ličkog Srbina Dragutina Price. Iste večeri, 4.novembra, srpska pešadijska odeljenja su ušla u Mitrovicu i Klenak. Oslobađanje Srema je počelo.
U štab Dunavske divizije 5. novembra rano izjutra sprovedena su tri gimnazijalca i dva radnika iz Zemuna, koji su javili da se nemačka vojska povukla u pravcu Stare Pazove, da je železnički most kod Petrovaradina porušen i da u Zemunu ima dve, tri hiljade srpskih i italijanskih zarobljenika i da još pristižu. U Zemunu nema neprijateljske vojske, grad je okićen srpskim zastavama i očekuje dolazak srpske vojske.Nešto kasnije, oko 10:30 časova, lađom iz Zemuna, došli su ovlašćeni izaslanici Narodnog veća i potvrdili izveštaje o povlačenju Nemaca, zamolivši da se pošalje vojska radi održavanja reda.Rekli su još da u zemunskom pristaništu ima četiri lađe.Ubrzo je lađom koja je dovezla izaslanike u Zemun prebačena jedna čete 7.pešadijskog puka, gde je svečano dočekana. Za komandanta mesta određen je potpukovnik Božidar Tucaković. Zemun je u toku Velikog rata po drugi put bio oslobođen.Do kraja prvog dana u slobodi u Zemunu je popisano pet lokomotiva, oko 80 zatvorenih i otvorenih vagona, više kola i pet lađa.Između Beograda i Zemuna uspostavljena je telegrafska veza.
Istovremeno, sa prispećem Zemunaca, komanda I armije je naredila da se prebace izviđačka odeljenja u pravcu Mitrovice, Rume i Inđije. U Klenku i Mitrovici odeljenja su se našla sa srpskom prethodnicom, poslatom 4.novembra. Iz Klenka je komanda telefonom vodila razgovor sa dr Žarkom Miladinovićem, koji je saopštio da su se Rumljani uz pomoć srpskih povratnika iz logora dobro organizovali: obrazovana je naoružana Srpska garda koja patrolira gradom i stara se o redu i miru, razoružava i zarobljava neprijateljske vojnike. Obrazovan je i preki sud za sve prekršioce.
Sutradan, 6.novembrau Zemun su prebačeni preostali delovi bataljona 7. pešadijskog puka,izaslate su patrole za Buđanovce i Rumu, a jedno odeljenje je upućeno u Petrovaradin. Na frontu 9. pešadijskog puka, prebačenog na liniju Kupinovo – Boljevci, poslat je jedan bataljon i odeljenje na pravac prema Rumi. Na osnovu izveštaja poslatog komandi Drinske divizije, u 19 časova 6. novembra 1918. godine, austrijske trupe su odstupale preko Hopova, Kamenice, Cerovca i Iloka, gde su se prebacile preko Dunava. Delovi17. i 18. brigade su 5. novembra odstupili od linije Ruma, Kraljevci, Dobanovci, Pećinci, jačine tri popunjena bataljona. Nemačke trupe, jačine 10 – 15.000 vojnika, povlačile su se linijom Stara Pazova, preko Novih Karlovaca ka Petrovaradinu, gde su se prebacivale preko Dunava. Toga dana, južno od linije Klenak – Ruma –jugozapadne padine Fruške gore, nije više bilo ni jednog neprijatelja.
Prema izveštaju Sremskog župana, neprijatelj je 6.novembra, prilikom odstupanja, porušio Čortanovački tunel na pruzi Inđija – Sr. Karlovci, ali od podneva u čitavom Sremu se nije nalazilo više neprijateljskih vojnika. Srpska vojska je bila neophodna da održava red.Delovi Dunavske divizije su tokom 7.novembra dospele na liniju Surčin – Bečmen – Ašanja. U rano popodne komandant Zemuna je depešama molio da se iz Boljevaca hitno upute po jedan vod u Surčin i Bečmen, radi održavanja reda i zaštite znatne količine hrane i državnog materijala. Istovremeno, obezbeđena su vojskom i sela Jakovo i Dobanovci. Ujutru istog dana sa fronta Drinske divizije, preko Save, prebačene su dve čete pešadije, jedna za Mitrovicu a druga je raspoređena u Jarku, Rumi i Buđanovcima. Jedna četa Mačvanskog odreda sa dva mitraljeza upućena je iz Rume na pravac ka Irigu, Vrdniku i Inđiji radi izviđanja, dok je druga poslata u Vukovar radi zaštite brodova satovaromčija je vrednost iznosila nekoliko miliona dinara.
.
Stanje na terenu 8.i 9. novembra 1918. godine
Stalne i brze promene stanja na terenu su zahtevale od srpskihtrupnih komandanata da hitro reaguju bez traženja dozvole od stranenadređenih.Zbog toga je komandant I armije 8.novembra izdao sledećuzapovest potčinjenim jedinicama:
„Pošto se događaji razvijaju vrlo brzo i uspešno i pošto semožda neće uvek moći dostaviti direktne i precizne zapovestikomandantima, te ovlašćujem komandante divizija da sami uzimaju rešenja prema momentalnoj situaciji na sledećim osnovima:
- Na severu uzeti liniju: Banat do linije Maroša, na istokuzauzeti liniju Bela Crkva – Vršac – Temišvar – Arad i desetakkilometara istočno od nje. U Bačkoj zauzeti liniju Segedin – Subotica – Baja. Na zapadu i severozapadu razviti akciju u celomSremu, Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni, Hercegovni i Dalmaciji.
Prema tome,naređujem:
- Konjička i Moravska divizija sporazumno će okupirati štopre Banat u gornjim granicama. Operaciju izvoditi obazrivo idovoljno solidno, pošto se nemačke trupe nalaze još u Rumuniji a
slabijim delovima u Banatu. Obratiti naročitu pažnju na zauzimanje rudnika gvožđa Rešica. Ako se komandantima ukaže zgodnaprilika, potrebno je razrušiti železničku prugu Temišvar –
Turn Severin. Prugu treba razoriti u velikim razmerama, štedeći mostove i tunele, vijadukte i tako dalje. Ovo izvršiti akobude mogućnosti dok se nemačke trupe nalaze još u Rumuniji. Pri
ovome biti takođe obazriv, pošto je ta pruga jedna od onih kojomNemci evakuišu svoje trupe. - Dunavska divizija: posešće Bačku (između Dunava n Tise)do linije Baja – Subotica – Segedin,sa jednim pukom. Drugi pukdivizije ostaće privremeno u Beogradu za njegovu posadu a trećipuk divizije biće privremeno u armiskoj rezervi na mome raspolaganju, pozadi desnog krila prednjeg puka duž desne obale Tise.
- Drinska divizija: Razviti što pre i što energičnije akciju u Sremu, Slavoniji, Hrvatskoj, a prvenstveno i odmah posesti Srem do linnje Osek – Bosanski Brod i preko Drave, Finfkirhen
(Pečuj). - Komandanti divizija upućivaće slabe jedinice, konjicu,pojedine bataljone sa po kojim topom: nekada je dovoljno poslatii pojedine čete u izvesna mesta, tek da se pojavi naša vojska. Svuda odmah organizovati vlasti od meštana i zaplenjenim oružjemnaoružati naše elemente, a na protiv razoružati rđavo raspoložene meštane.
- Granica između Drinske divizije i II armije ide linijom:Krivaja, rekom Bosnom i dalje Savom uz vodu.
- Prema stvarnoj potrebi i mogućnosti snabdevanja, komandanti će određivati koliku će snagu i dokle upućivati. Uvektreba imati izvesnu jaču grupu kao rezervu, a sitne delove slati
da postepeno uvode red na teritoriji koja je označena. - Naše jedinice radiće svuda u vezi sa Jugoslovenskim trupama ako na njih naiđu, odnosno sa mesnim vlastima ih formirati.Isto tako, on će podržavati akciju Čehoslovačkih trupa, ako sa
njima dođu u dodir. - Komandanti divizija skrenuće pažnju svima jedinicama, anaročito svima oficirima, da ozbiljno paze na svoje ponašanjeu tim srpskim oblastima, a svaki politički razgovor uopšteizbegavati, jer to može bar u prvo vreme da izazove posledicekoje se ni najmanje ne žele.Uopšte, treba ozbiljno računati o tome, da su ove trupe poslate, da zavedu red i da ne dopuste anarhiju, te prema tome i ponašanje i celokupan rad ovih jedinica mora da bude ogledalo solidnosti reda i discipline.
- Odmah preduzeti popravku svega što je porušeno, a naročito železničkih pruga, telegrafa i telefona i uložiti sve, da seveze uvek održavaju ispravne i da im se izveštaji redovno šalju.
(Preuzeto iz rada: Nebojša Đukić, Branko Nadoveza, Srpska vojska i oslobađanje Vojvodine novembra 1918. godine, 2018).
***
Srpska Vrhovna komanda je bila zabrinuta zbog prisustva vrlojakih nemačkih snaga u Rumuniji.Pretpostavljalo se da će te snage pružiti odlučan otpor snagama Antante. Zbog toga je Vrhovna komanda 8.novembra poslala komandantu I armije sledeće naređenje „Po izvesnim neproverenim podatcima, Nemci se utvrđuju naKarpatima kod Predela. Oni misle da Saveznici ne mogu preduzeti sad ofanzivu prema Vlaškoj zbog njihove malobrojnosti,a ofanziva Mađarske ne preti ni koliko njihovim snagama uRumuniji. Pri svemu tome, izvesni znaci pokazuju da se neprijatelj nada našoj ofanzivi i da sprema jak otpor. Ovi su znaciodašiljanje teških predmeta, evakuacija zrnaste hrane, brašna,koncentracija trupa i izrada odbranbenih radova. Neprijateljima u Rumuniji: šest nemačkih divizija i to: iz 89, 218, 226 i303 pešadiske divizije i 36.rezervna pešadiska divizija i 3 landšturmske divizije. Od austriskih trupa tamo su delovi 62.landverske, 23. honvedske i 72. pešadijske divizije kao i vrloslabi delovi 6. divizije. Neprijateljske trupe u Rumuniji formiraće se u dve armije: Armija fon Šolca, sa štabom u Krajovi, armija Kolova u Bukureštu. Da bi podigli moral ovih svojihtrupa, Nemci su zamenili svoju stariju klasu mlađom. Sastav armije L. je tačno poznat.Divizije su dobile i po treći puk artiljerije.Odbranbeni radovi su zapadno na 15 – 20 kilometaraod Dunava a istočno su pokraj same reke.Znatni depoi municijei materijala su u Kalafatu, Turnu, Magureli, Đurđevu, Oltenici. Teška artilerija je na položaju.Bukureški utvrđeni logorspreman je za odbranu.Nemačke trupe pridolaze svakodnevno izOdese i Braile po četiri lađe morem i rekom, one su određene zanovi front na Balkanu. Sa zapadnog Italijanskog fronta takođese trupe šalju na ovaj front.”
U skladu sa prethodnim, Vrhovna komanda je, istog dana, naredilakomandantu I armije:
„Potrebno je znati kretanje nemačkih trupa kroz Ugarsku, naročito saznati kretanje vozova železničkihkroz Temišvar i Arad. Radi pozitivnog rezultata, molim, preduzetienergičnije mere te rezultat odmah dostaviti.”
Vrhovna komanda je 9.novembra izdala zvanični kominike za 8.novembar 1918 godine:
„Posle borbe zauzeli smo Bazjaš i Novu Moldavu, ovde su seneprijateljski vojnici razbegli i pobacali oružje (puške imitraljeze). Austriski đeneral Milivojević, sa dva oficira,
prišao nam je. Nemačke trupe, i koliko ih još ima sa one straneDunava, očekuju naređenja i vozove pa da odu.Preko Save je naša konjica ušla u Staru Pazovu, gde je najsvečanije dočekana.Sami
stanovnici nam kazuju, da kod Varadina ima još nešto Nemaca,ali se mirno ponašaju.
(Preuzeto iz studije Nebojša Đokić, Branko Nadoveza, Srpska vojska i oslobađanje Vojvodine 1918).
U toku 9.novembra, konjički divizion peške (tj dopunski divizion Konjičke divizije) stigao je do blizu Vršca. Dopunski divizionKonjičke divizije je 8. novembra zanoćio sa sledećim rasporedom: vodkonjički u selu Varadija da izviđa ka Velikom Đurduku, jedan vod peške u Vojvodincu i jedan vod peške u Zagajici sa patrolom u Izbištu.Glavnina je bila u Lagedorfu. Neprijatelj je držao desnu obalu potoka, koji protiče kroz manastir Mesić. Po svemu je izgleda da će u tokunoći napustiti varoš Vršac. Bilo je predviđeno da divizion izjutra9. novembra nastavi nastupanje. U nastupanju ka Vršcu prednji delovidiviziona peške izbili su na liniju sela Vojvodince. Nemci su držali južnu ivicu Vršca. Po podne 9.novembra došla je iz Vršca u seloJasenovo deputacija najviđenijih građana Vršca, među njima i vladika,da mole komandanta diviziona da ne napada na Nemce, jer bi u tom slučaju stradala varoš.Za sutradan (10. novembra) do 9 časova, predviđa se da će Nemci, poobećanju, napustiti varoš i tada da srpske trupe mogu bez borbe da uđu u Vršac. Primivši izveštaj o stanju kod Vršca, komandant Konjičke divizije je naredio da divizion sutra produži nastupanje ka Vršcu i uđe u varoš.
Prelazak srpske vojske u Banat i oslobođenje Pančeva, Bele Crkve i Vršca
Srpske jedinice su 6.novembra sa jačim snagama nastupile i do kraja dana ušle u veći broj naselja u Sremu i južnom Banatu. Odmah iza ponoći, delovi Konjičke divizije prebačeni su kod Velikog Gradišta i pod borbom su zauzeli selo Zlaticu, iako je neprijatelj dejstvovao artiljerijom. Srpski konjanici su nastavili progon i oko 10 časova oslobodili Bajzaš. Za to vreme, preostale jedinice divizije su se prikupile kod Velikog Gradišta, odakle je jedan deo prešao Dunav i pridružio se oslobodiocima Bajzaša. Druga grupa jedinica Konjičke divizije je tokom dana prekomandovana u Zemun.
Kada je lađa „Haću”na Mitrovdan, 8.novembra 1918. godine pristala na pančevačko pristanište i kada su prvi srpski vojnici zakoračili na banatsko tlo,nestade austrougarska vlast u Pančevu. Komandant operacije oslobađanja Pančeva, kapetan Petar Aračić je postrojio svoj bataljon, dao uputstva i održao govor:
„Junaci, sada ste prešli u našu lepu, srpsku Vojvodinu. Svaki od vas ima da se ponaša junački ispravno i ni jednom građaninu, bez razlike vere i narodnosti, ne sme dlaka sa glave da fali. Napred!“
Kada je Beograd 1.novembra 1918. godine oslobođen, Pančevci su očekivali prelaz srpske vojske na banatsku stranu u što skorijem vremenu, ali čekanje se odužilo. Srpska komanda nije želela da, sada na kraju rata, srlja i gubi ljudstvo, već je 4.novembra Moravska divizija dobila zapovest da svaki njen otsek uputi po jedno odeljenje preko Dunava sa zadatkom da izvidi stanje. Odeljenja su imala zadatak da preko pouzdanih ljudi u Banatu dođu do željenih informacija.Radi što bržeg protoka informacija, odeljenja su bila snabdevena telefonskim aparatima.Istog dana Srpsko narodno veće Pančeva šalje oko 15 časova nekoliko omladinaca preko Dunava da obaveste srpsku komandu da u Pančevu više nema Austrijanaca. Takođe, Pančevce je zanimalo zašto vojska ne prelazi i kada će.
Uveče 5. novembra u štab Moravske divizije prispeli su izaslanici Narodnog veća iz Pančeva, Božidar Kovačević, sveštenik; Mića Mićić, poručnik fregate sa monirora Bodrog i potporučnik Bogdan Aleksić. Delegacija je izjavila da se varoš Pančevo organizovala, da je proglasila jedinstvo sa Jugoslavijom, da je formirala svoju gardu koja patrolira gradom i održava red. Na čelu garde je Srbin, bivši austrijski pukovnik, te da je cela varoš spremna za dolazak srpske vojske.Čitava varoš je iskićena srpskim trobojkama.
Jedan od omladinaca koji su prvi prešli u Srbiju, Giga Stojanov, povodom obeležavanja dvadesetogodišnjice oslobođenja Pančeva,u tekstu prigodne knjige, prisetio se te nezaboravne noći i susreta sa oslobodiocem grada:
„Kada je kapetan Aračić stupio u sobu, videli smo jednog otmenog i energičnog srpskog oficira koji je bio oduševljen što nas vidi i tu, pred nama zamolio je komandanta puka da mu se dodeli bataljon i da on oslobodi Pančevo“.
Aračić u predgovoru iste knjige kazuje da je 8.novembra pre podne rešeno i naređeno da naredne noći 1. bataljon 2. Pešadijskog puka „Knjaz Miloš“pređe Dunav i zauzme Pančevo. Naglasio je da su se stari i prekaljeni ratnici radovali što im je dopala u zadatak istorijska uloga da oslobode „naše Pančevo“. U dva sata po ponoći, bataljon se iskrcaoiza Crvenog magacina na pristaništu.Neposredno pred iskrcavanje kapetan Aračić je svojim vojnicima skrenuo pažnju da dolaze da oslobode braću, a ne u neku neprijateljsku zemlju.
Austrougarska vojska se već evakuisala iz grada i povlačila na sever. Jedinu potencijalnu opasnost predstavljala je jedinica nemačke armije, veličine 1000 vojnika i tri topa, koja se pojavila između Pančeva i sela Borče sa ciljem da zaštiti nemačkiživalj od eventualne osvete srpskog stanovništva. Bio je to ojačani bataljon jedinicečije se levo krilo protezalo od Oršave do Bele Crkve. Ove jedinice, međutim, nisu pokazivale ofanzivne ni borbene namere, ali su nosile veliku količinu plena i želele da ga sačuvaju.Oko devet sati, jedna četa Nemaca je bez borbe propuštena kroz Pančevo i ona se povukla u pravcu Novog Sela. Kada se među većinskim srpskim stanovništvom pročulo da je stigla srpska vojska i donela slobodu, u centar varoši se slegla ogromna masa sveta.Oduševljenje je bilo neizrecivo veliko, radosno su brujala crkvena zvona, narod je kitio cvećem oslobodioce, bacao hrizanteme i zimske ruže pod kopita konja oslobodilaca.Slavlje je trajalo nekoliko dana jer je Pančevo po prvi put od svog nastanka ušlo u sastav srpske države.
Dok se slavilo oslobođenje, prvi komandant srpskog Pančeva kapetan Aračić je preduzeo prve korake ka uvođenju varoši u normalno stanje svakodnevnog života.Prvo je izdao naredbu za održavanje reda, za predaju oružja, a upravljanje grada dao je u ruke Srpskom narodnom veću.Odmah su upućena odeljenja da zauzmu zgradu pošte i telegrafa, žandarmerijsku kasarnu i da se razoruža mađarska garda.U međuvremenu, prešlo je iz Srbije na pančevačku obalu još vojske i bezbednost varoši je bila osigurana.Devetog novembra u 9 časova održano je bogosluženje u pančevačkoj crkvi, kojoj su prisustvovali građani, staro i mlado, i vojska sa svim oficirima.Oslobodiocima, Drugom pešadijskom puku, predate su dve vezene srpske zastave, jedna od sestara Srpkinja, druga od omladinaca i građana Pančeva.
Aračić se kasnije sećao kako su meštani angažovani u preuzimanju vlasti u Pančevu sva naređenja izvršavalisa voljom i velikom energijom. Dalje kaže:
„Pančevački Srbi i Srpkinje dočekali su srpsku vojsku s najvećim oduševljenjem i osećanjem bratske ljubavi,jer im je ona donela oslobođenje od tuđinskog jarma i ujedinjenje sa braćom iz postojbine predaka. Rodoljubive pesme orile su se srpskim domovima u kojima su, kako oficiri, tako i vojnici, dočekani sa najvećim gostoprimstvom. Taj lepi doček koji se ispoljio prema našoj vojsci, ostaće mi uvek kao jednaod najlepših uspomena mog života.“
Kapetan Petar Aračić je među Pančevcima zavredeo veliku slavu, dodeljeno mu je zvanje počasnog građanina Pančeva. Danas jedna od glavnih ulica nosi njegovo ime, a Mitrovdan se slavi kao slava grada.
Dešavanja u Pančevu novembra 1918.godine, viđena očima nesrpskog stanovništva, saznaćemo iz delova dnevnika dr Rudolfa Vitišlagera, sreskog lekara i uglednog građanina, koga su zbog savesnosti iposvećenosti pozivu poštovali svi građani i sve etničke zajednice ugradu:
„Sinoć sam video prvu srpsku vojnu patrolu kod ćoška birtaMohanek; patrola se sastojala od tri vojnika. (…) Noćas je zauzet i Magistrat. Zamenika kapetana gradske policije, Svobodu,noćas su odveli iz stana (stanovao je kod mog brata Lajoša) i utoku noći uhapšeno je više lica: doktor Pancel kome su razbiliulične prozore, Graf, Janoš Pal i drugi. Tokom pre podneva jošjedan broj talaca: Lajoš, Karolji, dr Ščitinski, Bauer, Čanji,Bera, Kozmos Vrani, Alfandari, Fišgrund Oskar, dr Rada Ignjac, dr Hetlinger, Štajner, Koršoš, Dajč Emil i drugi. Ja samcele noći očekivao da će doći po mene. (…) Pre podne, ispredMagistrata je bio veliki narodni zbor na kome su govorili drBogdanov (novi gradonačelnik) i dr Bošković, advokat.Saopštili su da su grad zauzeli Srbijanci što su oni već 50 godinapriželjkivali; odsada pripadamo Srbiji, ali nikom se nikakvozlo neće desiti.Sa Magistrata je odstranjena mađarska zastavai istaknuta srpska. (…) Noćas je razoružana, bez ikakvog incidenta, i mađarsko – nemačka Narodna garda u prisustvu štamparaLeopolda i dr Dragićevića lekara”.
Poslednje borbe u južnom Banatu Konjička divizija vodila je 7. novembra, kada se u Kovinu pojavila jedinica od 70 Nemaca, a kod Nove Moldove jedna četa Mađara sa mitraljezima, te je štab divizije kod Velikog Gradišta poslao na prelaz Dunava tek prikupljen divizion konjice. U toku dana, neprijatelj je pod zaštitom jake artiljerijske vatre zauzeo Bajzaš, ali su oko 16 časova snažnim protivnapadom srpske snage povratile ovo mesto.Tom prilikom, Srbi su imali jednog poginulog i jednog ranjenog vojnika.U isto vreme, jedan srpski vod sa naoružanim meštanima, zauzeo je Novu Moldovu, gde su se mađarski vojnici, koji su je branili, odmah razbežali, ostavivši mitraljeze i drugo oružje.Istog dana oslobođeno je mesto Lokve.Jedna neprijateljska pešadijska četa iz Tumarka od Topolovca je 7.novembra preduzela razvijanje snaga duž leve obale Nere, ali se oko 13 časova povukla jer je tučena vatrom sa Gorice.
Divizion Konjičke divizije zauzeo je ujuto 8.novembra 1918. godine Belu Crkvu i tokom dana izbio na reku Karaš, odakle je uputio izvidnice prema Vršcu i Alibunaru. Prema podacima dobijenim od izvidnica, u Alibunaru je bilo oko 6000 Nemaca. U Belu Crkvu je ujahao konjički poručnik Blažić sa dvadesetak svojih konjanika i otišao u magistrat sa zahtevom da se varoš preda. Gradonačelnik Vac je još pre četiri dana pobegao, a njegovo mesto zauzeo je Kosta Putnik, dotadašnji varoški podbeležnik.Za sreskog načelnika postavljen je advokat Miletić. Uskoro je u grad ušla konjička jedinica pod komandom majora Dodića, a za njima odmah 3.pešadijski puk Moravske divizije.
Srpsku vojsku je oduševljeno pozdravila velika masa sveta, bilo je tu Pevačko društvo sa svojim programom i emotivni govor je održao prota Aleksandar Milošević. Odmah potom, došlo je do preuzimanja vlasti od strane viđenijih meštana, poštu je preuzeo Sima Andrejević. Mornarički austrougarski poručnik, Srbin Slavko Milošević, je u ime srpskih vojnih vlasti otišao u Jasenovo i tamo zaplenio 4 lokomotive i 17 vagona sa raznom robom. Pošto su Nemci prilikom povlačenja oštetili železnički most na Karašu, poručnik Milošević je u pratnji učitelja i jednog srpskog vojnika obišao mesto i rasterao nekolicinu Nemaca koji su se tu našli.Dovedeni su radnici koji su oštećenje na pruzi brzo popravili.U selu Dupljaji kod Vršca seljaci su izlazili pred vojsku, pozdravljajući ih i blagosiljajući.Poručniku Blažiću meštani su poklonili lepog konja sa punom jahaćom opremom.
Oko 10 časova 4.novembra jedan se meštanin Vršca iskrao iz varoši i dospeo do Velikog Gradišta da traži da srpska vojska dođe u Vršac i uspostavi srpsku vlast. U Vršcu vlada anarhija, izvestio je, Srbima se oduzima oružje i deli Mađarima. Gradske vlasti su ovakav potez pravdali proklamacijom grofa Karoljija. NJegovom proklamacijom zahtevalo se da se svi mađarski vojnicivrate u svoje jedinice, „jer je otadžbina u velikoj opasnosti, koju čine neprijatelji Mađarske, Srbi, Česi i Rumuni.”
Pred Vršcem je srpsku vojsku sačekala molba episkopa temišvarskog dr Georgija Letića da zaustavi svoje napredovanje, jer je u Vršcu bilo dosta nemačke vojske, koja je pretila odmazdom nad srpskim stanovništvom u gradu.Srpska komanda je zauzela taktički stav da Nemce treba pustiti da se na miru, ali bez plena povuku, kako bi se izbegle borbe i nepotrebne žrtve na kraju rata.Kada su se Nemci u redu povukli iz Vršca, divizion Konjičke divizije je ušao u Vršac, oduševljeno dočekan od tamošnjeg stanovništva.Na železničkoj stanici u Vršcu i po okolnim mestima pronađena je velika količina raznog materijala i hrane, koje su kao plen Nemci planirali da izvuku sa sobom.Ulazak srpske vojske u Vršac je bio veličanstven.Vršačka sokolska organizacija je srpskoj vojsci poklonila 250 pastuva engleske i arapske rase sa potpunom jahačkom opremom.Izvaštaji beogradske štampe kazuju da je domaće stanovništvo bilo očarano srpskom vojskom i oficirima.Čak meštani drugih narodnosti nisu mogli da nahvale kavaljerstvo i širokogrudost majora Dodića.
Diplomatske aktivnosti 6.i 7. novembra 1918. godine
Ulazak jedinica srpske vojske na teritoriju Austrougarske monarhije pokrenuo je niz političkih i diplomatskih aktivnosti među zaraćenim stranama.U Zemun je 6.novembra 1918. godine pristala mađarska lađa kojom su doputovali predsednik mađarske vlade grof Mihalj Karolji i ministar bez porfelja Oskar Bakon. Predsednik vlade Karolji je doputovao kako bi se sreo sa glavnim komandantom Bakanskog fronta, francuskim generalom Lujem Frnš dˈEpereom. Bio je to pokušaj očajnika, ne bi li sprečio sunovrat u koji je Mađarska padala. Kako se general d’Epere tada nije nalazio u svome štabu u Beogradu, Karoljija je posetio komandant Prve armije i obavestio ga da će general dˈEpere stići sutradan, 7.novembra. Predsednik vlade Karolji je zamolio da, ukoliko je moguće, general dˈEpere stigne što pre radi pregovora, kako bi sutra uveče mogao da bude u Pešti, gde je situacija kritična.Karolji je tražio da sa njime u Peštu otputuje i nekoliko francuskih oficira.NJihovo prisustvo u Mađarskoj bilo bi neophodno zbog poboljšanja odnosa između Čeha i Poljaka s jedne, i Mađara s druge strane.Oni su, reči su Karoljija, u otvorenom neprijateljstvu sa Mađarima, zbog čega je Mađarska potpuno otsečena od Evrope. Da nevolja bude veća, i bivši saveznici Nemcisu neprijateljski raspoloženi prema Mađarima.
Karolji je u svojim memoarima ovekovečio sećanja na dolazak u Beograd. Bio je iznenađen toplim i prijateljskim dočekom srpskih domaćina i zapisao:
„Duboko me je potresla izražena velikodušnost ovog naroda, s kojim smo tako sramno postupali.”
Do susreta sa dˈEpereom je došlo sutradan, 7. novembra, odmah po dolasku generala u Beograd. Kod srpske Vrhovne komande postojala je bojazan od tih pregovora, zbog čega je komandi Prve armije poslata depeša sa instrukcijom da francuski general od Mađara zahteva da se povuku iza linije Moriš – Subotica – Baja – Pečuj, što je pravdano vojničkim razlozima.U slučaju da general dˈEpere učini drugačije i eventualno pristane na liniju južno od pravca Temišvar – Sombor, u poslednjem trenutku bi mu trebalo saopštiti da prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević ne može pristati na takav uslov i da je Kraljevina Srbija formalno još uvek u ratu sa Austrougarskom monarhijom.Grof Mihalj Karolji je saopštio generalu dˈEpereu da je stvorena nova, demokratska Mađarska i od njega zahtevao da je zaštiti tako što ne dozvoli ulazak vojski okolnih malih država na mađarsku teritoriju. Odgovor francuskog generala bio je za Karoljarazočaravajući: Česi, Rumuni i Jugosloveni su podržavani od Francuza i oni imaju svoje teritorijalne zahteve.
Karolji je očigledno računao na prisustvo velikog kontigenta nemačke vojske u istočnom Banatu kao na izvestan pritisak na Saveznike. Osećajući to, Vrhovna komanda je poslala depešu Prvoj armiji sa naređenjem da se preseče železnička pruga Temišvar – Turn Severin. Oštećenje pruge ne bi trebalo da se izvrši u velikim razmerama, niti da se ruše mostovi i tuneli, jer će kasnije biti potrebni.Na ovaj način kretanje nemačke vojske na severozapad biće usporen i izvlačenje plena onemogućeno.
Načelnik operativnog odeljenja Vrhovne komande pukovnik Danilo Kalafatović (šef srpske vojne obaveštajne službe) je redovno i pravovremeno izveštavao Vrhovu komandu o rezultatima pregovora između dˈEperea i Karoljija. Prvi njegov izveštaj govori da je prijem mađarskih izaslanika kod generala, njih osmorice, upriličen u 19 časova.GeneraldˈEpere je Mađare oštro tretirao, a zatim Karolju dao uslove primirja.Francuski komandant se zalagao za potpuno zaposedanje Vojvodine, na šta su Mađari, između ostalog izjavili, da su srpske pretenzije na Suboticu i Fimfkirhen (Pečuj) neosnovane.Mađarska delegacija je napustila Beograd u noćiizmeđu 7.i 8. novembra.
Prema izveštajima koje je Vrhovna komanda dobijala 7.novembra stanje na zaposednutim teritorijama u Vojvodini bilo je veoma povoljno. Prebačene srpske trupe su oduševljeno dočekivane od strane domaćeg stanovništva, koje je vojsci davalo tačne podatke, gde su se i u kom broju zadržali Nemci. U svim većim mestima i varošima priređeni su svečani dočeci srpskoj vojsci kao oslobodilačkoj, varoši su okićene i srpske zastave vile su se svuda. Srbi meštani su se uveliko organizovali i naoružali i zadržali su sav plen koji je neprijatelj poneo iz Srbije. Neprijateljske trupe su bile u rasulu, grupno i pojedinačno su sepredavali srpskoj Narodnoj gardi.Vrhovna komanda je nastojala da se toga dana u Srem i Banat pošalje što više vojske, kako bi se u sadejstvu sa Francuzima izvršio pritisak na mađarsko javno mnjenje i vladu u Pešti. Raspoloženje ostalih naroda u Vojvodini bilo je bezuslovno za Srbiju.
Značajan događaj 8.novembra bio je dolazak prestolonaslednika Aleksandra u Beograd, koji je u prestonicu stigao u 16 časova. Za njegov doček izašla je 1.četa 7. pešadijskog puka sa svečanom zastavom i muzikom, oficirski kor i mnogobrojno građanstvo.
Ulazak srpske vojske u Novi Sad 9.novembra 1918. godine
Posle proboja Solunskog fronta, septembra 1918.godine, i vešto nezadrživom prodoru srpske vojske ka Savi i Dunavu, nestale su iposlednje iluzije da se može održati status quo.Mađarska gradska uprava Novog Sada sa gradonačelnikom Belom Profumom je bila povezana sa budimpeštanskimkrugovima koji su nameravali da slom Austrougarske iskoriste za obrazovanje nezavisne Mađarske u granicama „krune Svetog Stefana”.Utom smislu, čelništvo Segedina uputilo je predstavku svim gradovima Ugarske radi podrške predlogu za raskid zajedništva sa Austrijomuspostavljenom Nagodbom 1867.godine.
U službu novoformirane vlade grofa Karoljastavila se i novosadska gradska vlast a 1.novembrastvoreno je Mađarsko narodno veće, kojim je rukovodio novinar JožefMajer. Ono je pod svojom komandom imalo više stotina naoružanihMađara nemzetera. Veliki zbor u Novom Sadu, održan 27.oktobra, pozdravio je Karoljijevu politiku samostalnosti i integriteta Ugarske.Istovremeno, koristeći krizu vlasti, po gradu su počeli da haraju naoružani pljačkaši. U takvoj atmosferi, a podstaknuti i glasovima o burnim događajima po celoj južnoj Ugarskoj, i novosadski Srbi su rešilida se organizuju.Srpski narodni odbor u Novom Sadu je formiran krajem oktobra1918. godine od strane Jaše Tomića, Ćorđa Velića, Dušana Monaševića, Ignjata Pavlasa, Mite Ćorđevića, Dušana Markovića i Joce Jovanovića. Odboru su ubrzo pristupili skoro svi najugledniji Srbi,kao i nekolicina Slovaka i Rusina. NJegov zadatak je bio da deluje u cilju povezivanja sa srpskom vladom, Vrhovnom komandom srpskevojske i zagrebačkim Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba; daorganizuje osnivanje srpskih narodnih odbora i po drugim vojvođanskim mestima, te da bude njihov centralni predstavnik.
Sticajem okolnosti, novosadski Srpski narodni odbor došao je u situaciju da vršifunkciju lokalne vlasti u gradu čitavih mesec dana, koji su bili međunajpresudnijim u prošlosti Novoga Sada.Svoju prvu javnu sednicu ovo telo održalo je 2. novembra i odlučilo da se pokrene akcija za političko organizovanje Srba u Vojvodini radi preuzimanja vlasti u gradu Novom Sadu. Sutradan po podne, u dvorištu škole na Salajci, održan je,prvi put od početka rata, javni zbor novosadsknh Srba. Razlog sazivanjazbora bile su teške bezbednosne prilike koje su tada vladale u gradu.U ime Srpskog narodnog odbora građanima se obratio njegovpredsednik Jaša Tomić.Tomić je apelovao na okupljene da pomognu da se očuva red i mir,što je bilo u interesu svih građana. Naglasio je da je glavni zadatakSrba da u svojim kvartovima uspostavljaju i održavaju red, ali da utome treba da pomognu i svojim sugrađanima drugih nacionalnosti.Podsećao je svoje sunarodnike da, upravo zaslugom njihovih komšijadruge vere, nisu doživeli pogrome kakvi su 1914. godine priređivaniSrbima po mnogim gradovima Austrougarske. Na kraju zbora okupljenisu pozvani da se pridruže novoformiranoj Srpskoj narodnoj straži,formaciji čiji je zadatak bio da čuva imovinu i živote Novosađana.
Na licu mesta straži se priključilo oko pet stotina srpskih mladićakoji su, odmah potom, na čelu sa svojim komadantom Jovanom Živojinovićem (budućim gradonačelnikom), odmarširali do Gradske kuće da prime naoružanje. Gradskavlast je u prvi mah oklevala da podeli oružje novosadskim Srbima, ali je suočena sa sve većom anarhijom i sve manjim sopstvenim oružanimsnagama, to ipak učinila 5.novembra. Straža je, na inicijativu MarkaVilića, podeljena na manja odeljenja i odmah je počela, ponekad zajednosa malobrojnim mađarskim redarima, da patrolira gradom i da čuva državnu i ličnu imovinu.Osim zelenokadrovaca i odmetnika, na vojnemagacine, a često i na privatne kuće, nasrtali su i pojedini građani.Srpski list, organ Srpskog narodnog odbora, neprekidno je apelovao na Novosađane da se pridruže Srpskoj narodnoj straži: „Srbinebrate i Srpkinjo sele! Nastojmo svi i svuda, da se održi mir i red ida se spreči svaka pljačka, rušenje i tlačenje!… Starešine, domaćini, inteligencijo! Skupite se po rejonima, kako je podeljena naša stranaNovog Sada! Sastanite se po grupama, da se zarana udesi pitanje odbrane života porodica naših i imanja našeg, dok još zloća i obest nisupotkopali tle pod nogama našim i zapalili krov nad glavama našim!”
I pored velikog uloženog truda Srpska narodna straža nije imalani dovoljno snage, ni autoriteta, da zavede red u gradu.To nisu uspevalini mađarski nemzeteri, a u gradu prisutne jedinice nemačke vojske, zatako nešto nisu bile ni malo zainteresovane.U pomoć su pritekli srpskiratni zarobljenici kojih je u Novom Sadu tih dana bilo nekoliko hiljada.Među njima je bio i mladi potporučnik Boško Pavlović. Na sopstvenu inicijativu, a u sporazumu sa Srpskim narodnim odborom, on jeobrazovao jedan odred Srbijanaca koji je primio naoružanje od Srpskenarodne straže.Sama pojava disciplinovanih i odlučnih srpskih vojnika mnogo je doprinela smirivanju situacije u gradu i okolini.
Potporučnik Pavlović je imao i druge ciljeve.Nameramu je bila da spreči bilo kakvo rušenje i nanošenje štete na saobraćajnim i privrednim objektima u gradu, a koje je mogla da nanese prisutnaneprijateljska vojska u povlačenju.Sa svojom jedinicom, koju je nazvao„Kraljevska srpska vojna policija”, zaposeo je 6.novembra železničkustanicu sprečivši Nemce i Mađare da odvuku veliki ratni plen natovaren na vagone. Istoga dana zauzeo je i električnu centralu, fabrikugasa, aerodrom i pristanište.Sutradan, saznavši da Nemci planirajuda miniraju oba novosadska mosta, Pavlović se, u društvu sa predstavnicima Srpskog narodnog odbora i gradske uprave, uputio u nemačkištab.Nemačkom komandantu je postavio ultimatum da neodložno predamostove i magacine koje je kontrolisao, a da se nemačke trupe morajudo narednog dana povući iz Novog Sada.
Suočivši se sa pretnjom oružanog sukoba, Nemci su sve te zahteve prihvatili.Tako je 8.novembra,pošto su Pavlovićevi vojnici preuzeli iz mađarskih ruku preostale magacine u Novom Sadu, srpska vojska kontrolisala ključne tačke ugradu. Konačno, oko pola noći, na sednici Srpskog narodnog odbora, uzprisustvo čelnnka gradske uprave, potporučnik Pavlović je izjavio dau ime kralja Petra Karađorđevića preuzima vlast nad Novim Sadom, anjegovi vojnici su ušli u Gradsku kuću i sve važne ustanove.Dva dana ranije, tačnije oko 10 časova 6.novembra, došlo je lađomu Beograd izaslanstvo iz Novog Sada i Petrovaradina i to: pretsednikNarodnog odbora dr Ignjat Pavlas, izvršni članovi: Dušan S. Monošević, Dušan Marković i Petar Lazić iz Novog Sada i zapovednikPetrovaradinske tvrđave Franjo Malin n gradski senator Milan Vidman iz Petrovaradina. Izaslanstvo je odmah došlo kod komandantaDunavske divizije izjavilo:
- Da se Nemci još nalaze u Petrovaradinu, da su poseli položajeza štićenje njihovog povlačenja, da odstupaju u redu i dalje; drže da ćese i poslednji nemački delovi povući u toku noći ili sutra do podne.
- Da je u Ugarskoj potpuna anarhija, da vojske nema, jer su vojnicipobacali oružje i otišli svojim kućama.
- Da je sva teritorija do Osjeka slobodna i spremna i organizovana da dočeka Srpsku vojsku.
- Da je počeo i kod njih da se širi nered i da Narodni odbor zadržali 2000 naših vojnika – zarobljenika, naoružali ih i gotovi da sa njima održered. Nemci prolaze pored ovih naših vojnika i ništa ne rade, madaznaju da su to zarobljenici koji se vraćaju u Srbiju.
- Mole da sa njima pođu odmah nekoliko naših oficira i podoficira u Petrovaradin, da organizuju vojsku od naših tamo zadržanihvojnika.
- Da je nužno, da što pre tamo dođe naša organizovana vojskaradi uvođenja reda.Odmah je pozvan na telefon načelnik štaba I armije, ali se umestonjega javio lično komandant I armije, koji je o svemu detaljno izveštenna osnovu čega je on odobrio, da komandant divizije uputi u Petrovaradin sa izaslanstvom potreban broj oficira i podoficira radi organizovanja srpskih vojnika – zarobljenika, koji su tamo zadržani.
Depešom je komandantu 7.i 8. Pešadiskogpukanaređeno da do 16 časova, uputi u diviziski štab po pet nižih oficira ipo dvadeset podoficira sa celokupnom spremom, da bi se uputili saizaslanstvom u Petrovaradin. U 17:30 časova, upućen je u Petrovaradinsa izaslanstvom pešadiski major Vojislav Bugarski sa 10 oficira i 40podoficira radi organizovanja srpskih zarobljenih vojnika u Petrovaradinu i Novom Sadu.U Petrovaradinu im se priključio Konjičkieskadron Dunavske divizije koji je je 8. novembra zanoćio u Karlovcima, a 9. novembra produžio za Petrovaradin. Konjički eskadron Dunavske divizije i major Bugarski (koji je ranije upućen sa 10 oficira i40 podoficira u Petrovaradin za organizacnju naših zarobljenika – vojnika) ušli su, iz pravca Petrovaradina u Novi Sad 9. novembra u10 časovasa, sa hiljadu organizovanih i naoružanih vojnika. Prešavšimost, praćena masom oduševljenih Novosađana, kolona se uputila kazgradi Matice srpske.Oslobodioce je sa balkona pozdravio Jaša Tomić a narodno veselje je trajalo ceo taj dan. Mostovi su bili ispravni a plen u varoši veliki:bilo je: hrane, uglja, raznog materijala, topovastarog sistema i novih brzometnih sa dosta municije, teretnih automobila, nekoliko remorkera i preko 100 šlepova. Neki šlepovi su bili puni hrane, na jednom se nalazio sanitetski materijal.Naređeno je da se šlep sa sanitetskim materijalom odmah uputi u Beograd.U 13 časova 10.novembrakomandant 3. bataljona 7. pešadiskog puka javio je komandantu Dunavskedivizije da je major Bugarski posrednim putem iz Petrovaradina javiotelefonom, da u Novom Sadu vlada red i da je tamo postavio vlast.
Prvi detaljnije izveštaj major Bugarskog stigao je nadređenoj komandi tek 11.novembra:
„Danas, u 10 časova, ušao sam sa 1000 vojnika u Novi Sad. Nemci su 8 časova napustili Novi Sad i odstupili u pravcu Kisač – Subotica.Konjički eskadron naše divizije došao je takođe u Novi Saduisto vreme kad i ja. Mostovi su neporušeni.Naoružao sam i formiraotri bataljona vojnika jačine po 680 ljudi.Naših zarobljenih vojnika, koji se vraćaju i koje nisam naoružao, ima ih još 2 – 3000.Isti pristižu stalno.Preduzeo sam mere da i ostale naoružam i osposobim za borce.Formirao sam jednu mitraljesku četu.A takođe, naredio sam da se formira jedna baterija sporometnih austriskih topova8 santimetara modela 75.Ovakvih topova ima u Petrovaradinu, 50 potpuno upotrebljivih sa 16.000 metaka.U Novom Sadu ostavljena je od strane neprijatelja garaža sa 16 aeroplana od kojih je jedan danas vršio probu leteći nad Novim Sadom.
Novi Sad, Petrovaradin i Karlovci potpuno su obezbeđeni,uređeni i u njima uveden red i poredak. Stanovništvo ovih mesta neobično je oduševljeno dolaskom srpske vojske.Svi magacini i celokupni ratni plen u mojim je rukama i podstražom.Potrebno bi bilo da dobijem što veći broj pomoćnika međukojima i artiljeriskih oficira.Neprijatelj je, po sigurnim izveštajima, glavnim snagama odstupio preko Banata.Viđeni građani Subotice i okoline sa nestrpljenjem očekuju našdolazak k njima.”
Istog dana, 11.novembra, Komandant mesta u Novom Sadu je službeno izvestio komandanta I armije vojvodu Petra Bojovića depešom u kojoj je pisalo:
„U Novom Sadu ima do 15.000 srpskih zarobljenika – vojnika,žene i staraca kao i dece.Voz svakog dana donosi po nekolikohiljada.Molim za objašnjenje, kako ću da postupom u pogledu vozova koji saobraćaju sa Peštom, da li bi bilo celisohdno ipotrebno da ovu vezu prekinem u kome bi slučaju bio obustavljendovoz ovih naših zarobljenika i interniranih.Takođe, molimza objašnjenje, hoću li dozvoliti ovoj masi zarobljenika pokretdalje suvim za Srbiju, jer je nemoguće uputiti ih lađama.Ako biovo dozvolio, veoma bi rđavo uticalo na organizovane čete i bataljone, jer bi i oni tražili da idu svojim kućama i najverovatnije, da bi se i oni samovoljno rasprštali, a ja nebi imaomogućnosti da ih zadržim.Potrebno je, da još danas, a najdalje sutra pre podne, dođe jedanod pešadiskih pukova sa artilerijom u Novi Sad. Ovo je potrebno i iz drugih razgloga koje mi je nemoguće ovim putem dostaviti.”
Komandant armije Vojvoda Bojović je odmah odgovorio i naredio komandantu mesta u Novom Sadu sledeće:
„Vozove iz Pešte nemojte obustavljati.Zarobljenike povratnike upućujte lađom koliko možete, ostale hranitetamo.Sutra, 12.ovog meseca, stižu puk pešadije i divizion artilerije.”
Tokom 11.novembra konjički eskadron Dunavske divizije i odredmajora Bugarskog je držao i dalje položaje u Novom Sadu sa izbačenimdelovima unapred. Osmi pešadiski puk sa jednim poljskim divizionom nalazi se na liniji: Inđija – Stara Pazova. Deveti pešadiski puk sa brdskimdvizionom na prostoru Mihaljevci – Kupinovo. Štab poljskog artiljeriskog puka i drugi divizion kod Nove Pazove. Haubički divizion u Zemunu. 7. pešadijski puk u Beogradu sa jednim bataljonom u Zemunu. Naređeno je da 8. pešadiski puk sa poljskim divizionom 12. novembra odmaršira u Novi Sad, a 9. pešadiski puk i artilerija da budu u NovomSadu 13. novembra. Štab divizije zanoćio je u Zemunu i kreće 12.novembra za Novi Sad.
Razdragana atmosfera vladala je i 12.novembra prilikom dočeka štaba Dunavske divizije na čelu sa pukovnikom Dragoljubom S. Milojevićem. Pukovnik Milojević je tom prilikom izjavio da je za njega velika čast štoje stupio na tle Novog Sada, „te Matice Srpstva”, kao i 3. decembra,pri dolasku vojvode Petra Bojovića sa štabom Treće armije. Prilikomovih svečanih dočeka, osim razdraganog građanstva, prisutni su bilipredstavnici srpskih ustanova i udruženja, ali i svih verskih zajednica, nove gradske uprave i Srpskog narodnog odbora.Ubrzo po ulasku srpske vojske u Novi Sad ulazi i francuski kontigent, koji će se tu zadržati skoro čitave 1919.godine.
O svom ulasku u Novi Sad 12.novembra komandant Dunavske divizije dostavio je sledeći izveštaj:
„Danas u 14 časova,na čelu 8.pešadiskog puka i 1. poljskog diviziona ušao sam u SremskeKarlovce, dočekan od strane naroda na najsvečaniji način, oduševljenjui ovacijama naroda nije bilo kraja. U 17 časova, ušao sam u Novi Sad,gde je narod činio takve ovacije vojsci, da se to neda opisati. Uz pevanjehimne, neprestanim usklicima: „Živeo Kralj Petar, Živeo Vrhovni komandant Prestolonaslednik Aleksandar i Živela Srpska vojska“. Stigao sam na čelu 8.pešadiskog puka do Matice srpske u Novom Sadu, gdeje vojsku pozdravio predsednik matice Jaša Tomić, odajući joj u dirljivom govoru osobito priznanje i blagodarnost za slobodu, koju im donosii sreću koja ih ispunjava, što se narodni ideali o ujedinjenju ostvaraju.Zablagodario sam predsedniku Matice i odgovorio, da je Srpska vojskasrećna što vidi da se njen davnašnji željeni dan o ujedinjenju ispunjuje.Posle ovoga, ovacije i manifestacije po varoši, dugo su se produžileuz pevanje himne i miogobrojie usklike: „Živeo Kralj Petar, Živelasrpska vojska.”
U Novom Sadu je bila smešten štab Dunavske divizije.
Komandant srpskih snaga u Novom Sadu je procenio da je nastupilo vreme da se nepouzdani magistratski činovnici nesrbi suspenduju sa pozicija i na njihova mesta izaberu pouzdani ljudi s kojma će se moći sarađivati.Na sedici održanoj 13.novembra, Srpski narodni odbor je odlučio da preuzme Novi Sad iz ruku dotadašnje gradske uprave, uz obrazloženje da „ona pruža pasivan otpor kojim ugrožava interese grada i srpske vojske.“U saopštenju se navodi da stara vlast nije dovoljno predusretljiva prema srpskoj vojsci, ne haje za epidemiju španske groznice koja se širi u gradu, ne obezbeđuje snabdevanje i druge stvari.Za gradonačelnika je postavljen prof.Jovan Živojnović, za velikog kapetana dr Aleksandar Moč.
Do 10.novembra srpska vojska je nastupala oprezno, u manjim kontigentima kao izviđačkim jedinicama. Do toga dana vršilo se prikupljanje jedinica iz Srbije i formiranje novih, od prispelih logoraša. Od tada je srpska vojska započela sa razvojem značajnijih snaga na prostorima Srema, Bačke i Banata
Napredovanje Srpske vojske 10.i 11. novembra i oslobođenje Subotice
„Rat je svršen.Ko je dobio, a ko li je izgubio u tom ratu?Izgubile su rat središnje vlasti, Nemačka i bivša Austrougarska. A mi? Mi smo dobili!“
Tako se 10 novembra 1918. godine, u subotičkom hotelu „Hungarija“ mnogobrojnim Subotičanima obratio katolički sveštenik i prvak Bunjevaca Blaško Rajić. Subotica je oktobra poslednje ratne godine pažljivo pratila šta se događa na frontu u Srbiji, zatim početkom novembra napredovanje srpske vojske i prelazak Save i Dunava. U iščekivanju slobode, subotički Bunjevci i Srbi su se organizovali, kako velike događaje ne bi dočekali nespremni. Bilo je iskustva od ranije u zbližavanju ova dva slovenska naroda, posebno prvih godina HH veka, kada su se sindikalno prvacii svo radništvo Bunjevaca i Srba zbili u jedan čvrst front protiv bezobzirnrnosti vlasnika kapitala.
Prvih novembarskih dana, na predlog katoličkog sveštenika Blaška Rajića, u stanu advokata Vladislava Manojlovića, održan je sastanak na kome je osnovan Bunjevačko – srpski narodni odbor.Prva javna aktivnost Odbora i prvi politički nastup sveštenika Rajića bili su 10.novembra ispred hotela „Hungarija“, pred oko 10.000 egzaltiranih Subotičana.
„Mi koji govorimo jugoslovenski, Srbi, Bunjevci i Hrvati, mi smo svi jedan narod, sinci Majke Jugovića (…) ne sme da nas rastavlja način ko se kako krsti, da li šakom, ili sa tri prsta. Dakle, mi Jugosloveni, Srbi i Bunjevci, mi smo dobili, jer od sada nas neće niko psovati kada kod varoške kuće progovorimo našim jezikom, neće nam šibati decu ako ne znadu u školi rešiti zadatke na tuđem jeziku, neće nas istiskivati iz crkve koje su naši oci gradili.“Govor župnika crkve Svetog Roka u Subotici bio je prekidan više puta klicanjem i ovacijama.Ovaj govor je upamćen kao prvi javni nastup nekog katoličkog sveštenika u kome se Bunjevci i Srbi pozivaju na čvrsto jedinstvo.
Sloboda, nošena srpskim oružjem i pod srpskom zastavom, stigla je u Suboticu 13.novembra 1918. godine, dva dana nakon proglašenja primirja u Prvom svetskom ratu. Hroničar je zabeležio da je tačno u 10:15 časova u Suboticu, najveći grad buduće zajedničke države, pobednički umarširao Osmi pešadijski puk Dunavske divizije srpske vojske, pod komandom potpukovnika Ante Živulovića. Dok su marširali ka Subotici, pešadinci 1.poljskog diviziona Dunavske divizije oslobodili su Vrbas. U Subotici im je sveštenik Blaško Rajić organizovao dočekispred crkve, blagosiljajući svetom vodicom umorne ratnike u opancima. Patnike koji su prošli snežnu Albaniju, probili Solunski front, jurili dolinom Morave, prešli dve velike pogranične reke i oslobodile Srem, pa Bačku. Rajić je onda blagoslovio komandante, pa srpsku artiljeriju.Zatim je u ime 70.000 subotičkih Srba i Bunjevaca održao strastven i nadahnut govor, zahvaljujući pobedonosnoj srpskoj vojsci. Na kraju govora poručio je „Zveket vašeg oružja, to je glas zvona što najavljuje vaskresenje naše.“
Ovde posebno treba istaći zaslugu Blaška Rajića za opredeljenje Subotičana da se Bačka, Banat i Barenja,na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25.novembra 1918. godine, neposredno prisajedini sa Srbijom. U vezi sa ulaskom Vojvodine (bez Srema, koji se kao deo Trojednice bezuslovno priključio Srbiji dan pre, 24. novembra) u okvire prve zajedničke južnoslovenske države, postojala su dva suprotstavljena koncepta. Jaša Tomić i njegova radikalska struja bili su zadirektno i bezuslovno spajanje sa Kreljevinom Srbijom, dok se demokratska opcija, predvođena Vasom Stajićem, Petrom Konjovićem i Ignjatom Pavlasom, zalagala za posredni put.Naime, demokrate su smatrale da dojučerašnji delovi Austrougarske treba prvo da obave ujedinjenje sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba sa središtem u Zagrebu, pa tek takvi da sa Srbijom formiraju zajedničku državu.Na sednicu Hrvatskog sabora je radi toga bio upućen pop Blaško Rajić.
Primirje
Istovremeno sa napredovanjem srpske vojske tekao je ubrzani proces raspada Austrougarske monarhije, koji je bio praćen demonstracijama stanovništva i pobunom u redovima vojske.Vlada u Beču, svesna svogporaza, početkom oktobra 1918.godine, pokušala je diplomatskom akcijom da ublaži teško stanje u kojem se monarhija nalazila. Austrougarska diplomatija je nastojala da zaključi mir sa Antantom pod bilo kakvim uslovima, ili bezuslovno, jedino je tražila priznanje habzburškedinastije.Inicirala je pregovore sa SAD i slala ponude slovenskimnarodima.U skladu sa tim nastojanjima, 4.oktobra 1918. godine, Beč je prihvatio program „14. tačaka” predsednika SAD Vudro Vilsona, a 16.oktobra predložena je federalizacija, po kojoj su nacionalne vladetrebale da sarađuju sa carskom vladom, pri čemu se garantovao „integritet zemalja koje pripadaju Svetoj Kruni Ugarske”. Odgovor predsednika SAD stigao je 21.oktobra 1918. godine. Priznavši čehoslovačkuvladu i opravdanost jugoslovenskih zahteva, on je odbio da prihvati„autonomiju” kao osnovu za zaključivanje mira.
To je za slovenske narode u monarhiji bio znak za početak akcija koje suimale za cilj stvaranje njihovih nacionalnih država.Nezavisnost jeprva proglasila Čehoslovačka, 28.oktobra 1918. godine, a zatim je, dankasnije, Hrvatski sabor prekinuo sve državno-pravne veze sa Austrougarskom. Nezadovoljstvo naroda u Budimpešti dostiglo je vrhunac 31.oktobra 1918. godine kada je na ulici ubijen bivši predsednik ugarskevlade grof Ištvan Tisa. Nedugo zatim, 16. novembra, došlo je do proglašenja Mađarske Demokratske Republike. Istovremeno sa ovim događajima, u Padovu je 31. oktobra 1918. godine, stigla je austrougarska vojnadelegacija, zatraživši od sila Antante primirje, koje je i zaključeno3. novembra 1918. godine. Nekoliko dana kasnije, 11.novembra 1918. godine, i Nemačka je bila prisiljena na kapitulaciju, čime je Prvi svetski rat bio završen.
U noći između 29.i 30. oktobra, revolucionarno vrenje je zadesilo Nemačku, kada je izbila pobuna mornara u ratnoj luci Vilhelmshafenu. Vođena strahom od daljeg širenja revolucije, nemačka delegacija je u pet automobila, jutra 8. novembra, prešla liniju fronta u severnoj Francuskoj. Tu su ih diskretno prihvatili Saveznici, odveli i smestili na tajnu lokaciju, u privatni luksuzni voz maršala Fernana Foša, postavljen na šine u Kampijenskoj šumi.
Tačno jedan čas pre podneva, 11.novembra 1918. godine, stupilo je na snagu toliko željeno primirje među zaraćenim stranama, Nemačkom carevinom na jednoj i Antantom sa pridružnim članicama na drugoj strani. U pulman vagonu u blizini Kompiena, u pet časova i četrdesetpet minuta tog jutra, dogovoren je i potpisan dokument kojim su u jedanaest časova prestale borbe na kopnu, morima i u vazduhu.
Svoje potpise na dokument o primirju u Velikom ratu stavili su: u ime sila Antante glavnokomadujući savezničkih snaga francuski maršal Ferdinan Foš i u ime britanskih snaga Prvi lord admiraliteta admiral Roslin Vemis; u ime Nemačkog carstva potpisala su četvorica: Matijas Ercberger, nemački publicista i građanski političar, grof Alfred fon Oberndorf ispred Ministarstva spoljnih poslova, i dvojica oficira, general – major Detlef fon Vinterfeldt kao predstavnik kopnenih snaga i kapetan Ernst Fanselov, predstavnik mornarice. Potpisivanju dokumenta prisustvovala su kao zvaničnici još tri visoka oficira Antante. Sam čin sklapanja primirja tekao je hladno, bez vidljivih emocija i ceremonije.
Za Srbiju rat još uvek nije bio završen.Trebalo je ispuniti zahteve visoke politike koja je postavila ratne ciljeve Srbije decembra 1914.godine.Povrh toga, ispred nastupajuće srpske vojske, na nekim sektorima bivše frontovske linije, nalazile su se nemačke jedinice u odstupanju, sa velikim ratnim plenom, opljačkanim u Srbiji. Želeli su po cenu sukoba da ga sačuvaju, i ponašale su se kao da primirje nije na snazi.
Načelnik štaba Prve armije je 13. novembra u 13 časova telefonom saopštio komandantu Dunavske divizije da će ovog dana u Beograd doći delegati mađarske vlade da potpišu uslove primirja sa Mađarskom. Vrhovna komanda zbog toga nalaže Dunavskoj diviziji da tokom toga dana, do mraka, a najkasnije do ponoći, ovlada prostorom i uspostavi front na liniji Subotica – Baja, kako bi se moglo smatrati da je cela Bačka zauzeta do samog čina potpisivanja primirja. Tako će se ova teritorija, prema konvenciji za primirje, smatrati kao zauzeta, a ne kao posednuta.Na novosadskoj stanici je ubrzano vršeno ukrcavanje 8.pešadijskog puka, 1. bataljona i 1 baterije Dunavskog poljskog artiljerijskog puka u vozove kako bi krenuli ka Subotici. Krenula je trka sa vremenom, jer do ponoći su makar patrole morale da izbiju na označenu liniju i zaposednu je. Komanda konvoja je upozorena da se ispred njih, ali neizvesno gde tačno, nalaze nemačke trupe sa kojima je Srbija još uvek bila u ratnom stanju.U Novom Vrbasu, saopšteno je komandantu ešalona, su Nemci zaposeli liniju Senta – južno od Subotice – Baja, na kojoj žele da daju otpor.
U međuvremenu, usput se od železničkog osoblja, meštana i srpskih bivših zarobljenika, doznalo da su Nemci odustali od sukoba i povukli se iz Subotice i zaposednute linije. Ispostavilo se da su štitili levi bok delovima svojih jedinica, snage oko 6.000 vojnika, koja se izvlačila iz Banata, Temišvara, preko Segedina. Stigavši u Suboticu oko 18:30 časova, prvi ešalon je poslao vozom jednu četu u Baju koja je tamo stigla u 23 časova i zaposela stanicu i predviđene objekte. Jedan polubataljon bio je upućen u Sombor u 15 časova i kada je stigao u Sombor uspostavljena je telefonska linija sa Suboticom i Novim Sadom.
Konačno primirje Saveznika sa Nemačkom i činjenica da je srpska vojskaveć 8.novembra oslobodila Pančevo, Vukovar i Belu Crkvu, 9. novembra Novi Sad, 10. novembra Vršac i 12. novembra Osijek, prisililisu vladu Mađarske da se suoči sa realnošću. U zgradi Uprave fondova (današnjeg Narodnog muzeja) u Beogradu13.novembra 1918. godine, potpisana jeVojna konvencija o primirju u Ugarskoj, u 23:15 minuta. Ovo je bilo poslednje primirje u Prvom svetskom ratu. Samađarske strane potpisnik je bio pukovnikBela Linder, Karoljijevministar vojni; sa strane Saveznika konvenciju su potpisali srpskivojvodaŽivojin Mišić i francuski generalPol Anri. Dokument sesastojao od 18 tačaka, od kojih su najvažnije odredile demarkacionu liniju:reka Maroš (Moriš) – Subotica – Baja – Pečuj – reka Drava, zatim obavezu dase sve vojne snage Centralnih sila evakuišu u roku od osam dana i načelnuodredbu da mađarska administracija u krajevima pod srpskom vojnomupravom ostaje u nadležnosti mađarske vlade. Nakon stupanja na snaguKonvencijeSrpska vojska je zaposela Pečuj, Baju, Mohač, Vilanj, Dardu,Temišvar, Lugoš i Oršavu. U Pragu i Bukureštu nisu bili zadovoljniovim sporazumum, koji njih nije uzimao u obzir i sa te strane se haotičnost i nekontrolisan prodor u mađarsku teritoriju nastavio.
Na dan potpisivanja primirja sa Mađarskom, 13.novembra 1918. godine, u Sombor vozom dolazi major srpske vojske, Nikola P. Ilić Bajka, sa prethodnicom srpske vojske. Nakon oduševljenog dočeka od strane mnogobrojnih Somboraca, među kojima su se nalazili članovi Narodnog većaSrba i Bunjevaca, formiranim 5.novembra, na čelu sa njegovim predsednikom Jovanom Jocom Laloševićem, major Ilić, odlazi u prostorijeNarodnog veća. Dotadašnjem gradonačelniku Lajošu Štajneru saopštava da je Sombor zauzet i da preuzima grad.Veći kontigent srpske vojske,9.pešadijski puk, pod komandom pukovnika Milivoja Momčilovića,stiže u Sombor 16. novembra 1918. godine, što stvara pretpostavke za preuzimanje vlasti i u drugim mestima na širem području.
Jedna jedinica 9.puka, pod komandom poručnika Ilije Savića,ulazi 22. novembra 1918. godine u Apatin. Ovo mesto na levoj obali Dunava, jugozapadno od Sombora, bilo je veoma privredno razvijeno i strateški važno. U njemu je do Velikog rata živelo većinsko nemačko stanovništvo (Nemci 11.661, Mađari 1061, Jevreji 126 i Srbi 71, prema Opštem popisu stanovništva Ugarske iz 1910. godine).Od dotadašnjeg predsednikaopštine Jozefa Kesa i ostalih članova lokalne uprave, poručnik Ilićpreuzima vlast i formira Vojnu upravu za mesto Apatin. Na njenom čeluse, do formiranja novih opštinskih vlasti, nalazio poručnik IlijaSavić, koji je 22.novembra izdao naređenje, obznanjeno putem plakata (lepljeni na najfrekventnijim mestima u gradu).Naređenje se sastojalo od četiri tačke kojima se definisalo ponašanjestanovništva Apatina u narednom periodu. Prva i druga tačka su se odnosile na oružje i municiju u posedu Apatinaca, a koje je trebalo, uroku od 24 časa, predati novim vlastima, od tog dana, stacionirane uapatinskoj opštinskoj kući.
Oslobađenje banatskog Potisja
Jedan puk (prethodnica) Konjičke divizije, u nastupanju od Vojteka ka Temišvaru, došao je do reke Tamiš, gde je zadržan od 12.nemačkog jegerskog bataljona koji sekao zaštitnica 6. nemačke rezervne divizije zadržao kod sela Saga. Drugikonjički puk obišao je neprijatelja sa istočne strane i jedan vod ovogpuka 17. novembra u 11:20 časova ušao je u Temišvar, u kome su se još uvek nalazili Nemci. Nemci su izjavili da će odstupiti iz Temišvara toga dana u podne. Jedna srpskapatrola izbila je na Maroš (Moriš) kod sela Sent Peter. Desna kolona Moravske divizije stigla u Temišvar, a leva u Veliki Bečkerek. Srpska vojska, delovi puka „Knjaz Mihajlo” i pešadijske brigadelegendarnog pukovnika Dragutina Ristića, vozom ulaze u Veliki Bečkerek 17. novembra1918. godine. Nešto ranije, poslednjeg dana oktobra 1918.godine u Velikom Bečkereku je osnovano Srpsko narodno veće kao budući privremeniorgan vlasti. Na njegovom je čelu bio dr Slavko Županski.
Odmah po dolasku u Veliki Bečkerek, vojska predvođena pukovnikom Ristićem, u pobedničkom defileu uputila se prema Županijskoj palati, da bi od mađarskog podžupana Janka Agoštona formalno preuzela vlast.Odmah je izdata naredba o postupanju sa vojnicima poraženih vojski i zahtevanju poslušnosti stanovništva prema pobedničkoj vojsci i novim vlastima.Nakon toga, pukovnik Ristić se sa balkona obratio okupljenom narodu ispred Županijske palate. Pukovnik Ristić:
„Sad ste braćo i sestre Bečkerečani i svi prisutni iz celog Banata, pod zaštitom svoje braće, vojske kralja Petra. Pod istom zaštitom biće i sve druge narodnosti, koje stotinama godina žive sa vama zajedno, na nekadašnjoj oblasti Đurđa Brankovića.”
Kada je obezbedio mirnu primopredaju vlasti u Velikom Bečkereku, pukovnik Ristić je sa delom svoje vojske nastavio oslobađanje Potisja i 21.novembra oslobođeni su Turski Bečej i Vranjevo.
Novi Bečej činila su do 1918.dve posebne administrativne opštine:Vranjevo i Turski Bečej. NJih je i tada razdvajao samo jedan manji kanal(jendek). Dok je u Turskom Bečeju većinsko stanovništvo bilo mađarsko, dotle je u Vranjevu u apsolutnoj većini bilo srpsko, i to naseljenograničarima iz nekadašnje razvojačene Potisko pomoriške granice.Vranjevčani kao vredni i bogati domaćini su živeli ceo vek u okviruVelikokikindskog dištrikta, ali bili su i trgovci najznačajnijeg žitarskog izvoznog centra Banata na obali Tise. Za razliku od Vranjeva, u Turskom Bečeju najveći deo stanovništva činili su Mađari i toagrarna sirotinja koja je radila na imanjima Rohoncija, Šojmošija iIvanovića, ali je bilo i dosta uspešnih i bogatih zanatlija.
Dolasku srpske vojske u Banat prethodili su socijalni nemirii anarhično stanje koje nije mimoišlo ni ova dva naselja.I srpska imađarska sirotinja iskoristila je ovu situaciju i vreme bezvlašća za pljačku trgovačkih radnji i imanja veleposednika.Tako je3.novembra 1918. opljačkana i zapaljena radnja trgovca gvožđarskomrobom Jevrejina Huga Rihtera u centru Turskog Bečeja. Kolike je razmere poprimila ova pobuna svedoči podatak da je jedna kaznena ekspedicija
sa stotinak nemačkih vojnika iz Temišvara došla u varoš da je uguši.Organizatori nemira, njih petorica, streljani su 16.novembra 1918. godine ispredvranjevačke pravoslavne crkve. Sledećeg dana ista sudbina zadesila jei trojicu Novobečejaca.Da bi sprečili haotično stanje, sami građani u ova dva mesta izabrali su neformalne organe narodne vlasti, Narodna veća, na čijem čelu je u Turskom Bečeju bio GigaJovanović, a u Vranjevu Bogoljub Malešev.
Srpska vojska je pod pukovnikom Ristićem ušla u Vranjevo 21.novembrau 16 časova, a u TurskiBečej sat kasnije. Srpskostanovništvo,u oba naselja, razdragano je pozdravilo srpsku vojsku,a pukovnika Ristića vezenom košuljom darivala je Draginja Josimović. Za tu priliku u centru Turskog Bečeja podignuta je svečana tribina sakoje je meštane oba naselja pozdravio sam Ristić. Zahvalnost srpskojvojsci za oslobođenje izrazio je Giga Jovanović. Vranjevčani su svojom ekonomskom snagom uspevali da odole vekovnoj mađarizaciji i sačuvaju svoj nacionalni identitet, gde im je posebno smetalo da se njihovo mestomađarski naziva Aracs.
I pored toga što je u Vranjevu mađarsko stanovništvo bilo manjinsko, uVeću je bilo, od 26 članova, čak 9 Mađara.Jedan hroničar toga vremena zabeležio je da „Mađari kukaju za svojom propalomotadžbinom, dok Sloveni pevaju svom oslobođenju i ostvarenju sna o ujedinjenju“.Ishranu ismeštaj srpske vojske prihvatilo je stanovništvo oba naselja, a ekonomRada Lucić, koji je bio na čelu Narodne garde u mestu, ispekao je vola zaoslobodioce.On je svojim novcem i prilozima građana izdržavao okostotinak srpskih vojnika.Na Velikoj narodnoj skupštini 25. novembra u Novom Sadu, kadasu se oblasti Banata, Bačke i Baranje priključile Kraljevini Srbiji,učestvovalo je osam Vranjevčana i dvojica Turskobečejaca. Budimpeštanski list, na nemačkom, „Dajčes Folksblat” je pod naslovom „U okupiranom Banatu“ objavio dopis iz Temišvara u kome seizmeđu ostalogpisalo:
„Grof Karolji, kada se u Beogradu bavio pregovorima o zaključenju primirja, molio je generala Franšea d’Esperea da se za okupaciju Mađarske odrede engleske i francuske trupe.Alise mnogo šta drukčije dogodilo nego što se očekivalo, te su i uBanat ušli Srbi da ga po naredbi glavnog komandanta Antante okupiraju.Banatski Srbi dočekali su srpske trupe sa velikim oduševljenjemi slaviln su ih kao oslobodioce.Drugi deo stanovništva nalazio seu skrušenom raspoloženju, jer se moralo pretpostavljati da će srpskeokupacione trupe otpočeti vršiti svoju samovolju.Ali već prvi danidoneli su u tom pogledu prijatno razočarenje.Srbi su izjavili da je njihov glavni cilj da održe mir i red, i ko ih u tom poslu bude potpomagao moći će biti uveren da će uživati njihovu zaštitu.Svaki semogao uveriti da Srbi sa svojom izjavom ozbiljno misle.Svuda sam slušao samo pohvalne reči o Srbima. Stanje lične i imovne bezbednostiu Banatu, gde se god srpska vojska nalazi, takvo je da se ne može boljepoželeti.”
(Preuzeto iz rada: Nebojša Đukić, Branko Nadoveza, Srpska vojska i oslobađanje Vojvodine novembra 1918. godine, 2018).
Praktično, Srpska vojska je 21.novembra okončala zaposedanje Bačke, Baranje, Banata i Srema. Dalji zadaci srpske vojske će se uglavnomsvoditi na očuvanju reda i mira na tim prostorima.
Velika narodna skupština 25.novembra 1918. godine u Novom Sadu
Prateći instrukcije sa Sabora, dan uoči Velike narodne skupštine, prvaci slovenskog življa u Subotici, izabrali su 75 delegata koji su instruisani da glasaju za demokratsku, „zagrebačk“opciju. Prema nekim svedočenjima „Subotičani su u Novi Sad stigli pomešanih osećanja, njihovo lomljenje podgrejali su Banaćani, delegati koji su na rukavima nosili srpsku trobojku i natpis Živela Velika Srbija.”
Nešto pre početka zasedanja Velike narodne skupštine Jaša Tomić je izašao sa rezolutnim predlogom da se Banat, Bačka i Baranja neposredno prisajedine Kraljevini Srbiji, što je izazvalo negodovanje subotičkih delegata. Atmosfera u velikoj sali novosadskog hotela Grand bila je veoma burna sve dok za govornicu nije stupio sveštenik Blaško Rajić, i na opšte iznenađenje, podržao rezoluciju Jaše Tomića. U istorijskom govoru Rajić je rekao sledeće:
„Neću ovde razlagati šta je Srbija uradila, jer o tome govori danas sav veliki svet, nego ću u ime mojeg potlačenog i pritisnutog, dosad na uništenje osuđenog naroda, javno pred Skupštinom da zahvalim Srbiji što nas je svojom neprispodobivom vojskom oslobodila jarma i smrti…“
Ova odluka katoličkog sveštenika ostaće zauvek nerazjašnjena, nju je pokušao da na osnovu činjenica i profila Rajićeve ličnosti objasni bunjevački književnik Mijo Mandić (1857 – 1945):
„Pretpostavljamo da je smatrao (Blaško Rajić) da je sudbina Banata, Bačke i Baranje bila sigurnija ukoliko se one priključe direktno Srbiji, koja je od samog početka rata bila na strani članica Antante.“
Verovatno je Blaško Rajić bio svestan da 75 delegata iz Subotice, sa još trinaestoricom iz severne Bačke, što je činilo skoro 12 posto od svih poslanika na Velikoj narodnoj skupštini, neće rešiti pitanje prisajedinjenja Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji, ali će njihov stav i raspoloženje formirati buduće odnose Srba i Bunjevaca. U tom bremenitom istorijskom trenutku njihovo jedinstvo bilo je preko potrebno u višenacionalnoj Vojvodini.
Veliku narodnu skupštinu Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena, održanu 25.novembra 1918. godine u Novom Sadu, otvorio je najstariji poslanik po godinama, unijatski sveštenik Jovan Hranilović. Na Skupštini bili su zastupljeni poslanici 211 opština iz Banata, Baččke i Baranje, a bili su prisutni i poslanici iz Srema, članovi Srpskog narodnog odbora Novi Sad, srpski i saveznički oficiri koji su se zadesili u Novom Sadu. Kada je završeno konstituisanje Skupštine, predsedavanje je preuzeo dr Ignjat Pavlas.Istorijsku Skupštinu sačinjavalo je 757 poslanika iz svih delova Vojvodine (sa Baranjom, ali bez Srema), od kojih su 578 bili Srbi, 84 Bunjevci, 62 Slovaci, 21 Rusini, dvojica Hrvata, šest Nemaca i jedan Mađar. Među poslanicima bilo je sedam žena, najviše ih je došlo iz Subotice: Katica Rajić, Olga Stanković, Anastazija Manojlović i Manda Skenderović.
Korišćena literatura:
Đokić, Nebojša; Nadoveza, Branko. Srpska vojska i oslobađanje Vojvodine novembra 1918. godine. Beograd: Metafizika, 2018.
Janković, Olga. „Čovek koji je oslobodio Pančevo“. Politika, 6.11. 2016.
Lemajić, Jelena. „Priče iz Vojvodine: Bunjevci sinci majke Jugovića“. Novosti, 21.11. 2018.
Mitrović, Andrej. Srbija u Prvom svetskom ratu. Beograd: Srpska književna zadruga 1984;
Oslobođenje Novog Sada 1918: svedočanstva i polemike. Prir. Slobodan Bjelica. Novi Sad: Novosadski klub; Gradska biblioteka, 2018.
Rokai, Petar; Đere, Zoltan; Pal, Tibor; Kasaš, Aleksandar. Istorija Mađara. Beograd: Clio, 2002.
Ostavi komentar