Život je smrtna kazna…
Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
Bila je hrabra. Bila je neustrašiva. Bila je revolucionar koji se ne plaši da postavlja pitanja koja niko drugi nije smeo da postavlja. Bila je svoja i mudra, strastvena, a opet tako ranjiva kada su pokušali da je slome. Bila je Orijana Falači, jedna od najboljih i najuspešnijih novinarki sveta.
Intervjuisala je sve najznačajnije ljude iz sveta politike i javnog života tokom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog veka. Svojim novinarskim i publicističkim radom već za života je ušla u istoriju. Uradila je intervjue sa ljudima iz sveta vladajućih, koji su retko pristajali na razgovore i koji nikom drugom nisu rekli ono što su rekli njoj. U tome je bila njena posebnost i sposobnost. U dugoj i izuzetno plodnoj karijeri napravila je na desetine sjajnih ekskluzivnih intervjua. Svojim britkim natpisima skrenula je pažnju, ne samo čitalaca i kolega, već i celokupne svetske javnosti.
Uz ime Orijane Falači uvek je stajao pridev „kontroverzna“. Bila je žena bez dlake na jeziku, hrabra, odvažna i, pre svega, svoja. Ova žena sitne konstitucije, nije se bojala ničega i nikoga.
Italijanska novinarka Orijana Falači rođena je u Firenci 29. juna 1929. godine, u skromnoj porodici. NJen otac Edoardo bio je zanatlija, majstor za umetnički nameštaj. On je bio i politički aktivista, koji se protivio Musolinijevoj diktaturi. Zajedno sa njim, kao četrnaestogodišnja devojčica, uključila se u pokret otpora, tokom Drugog svetskog rata. Učestvovala je u italijanskom partizanskom pokretu „Giustizia e Liberta“. Tada se prvi put suočila sa svom surovošću koju nosi realan život za vreme rata. Upravo se na otpor osvrnula u jednom od svojih radova: „Bilo da dolazi od tiranskog vladara ili od izabranog predsednika, od zločinačkog generala ili voljenog vođe, vidim moć kao nehuman i mrzak fenomen… Uvek sam gledala na neposlušnost prema ugnjetavačima kao jedini način za korišćenje čuda koje je život.“
Šifrovano ime „Emilija“…
Za vreme Drugog svetskog rata tako su zvali Orijanu kada je, kao devojčica, prenosila ilegalne poruke. Sićušna i krhka, niska za svoj bicikl, Emilija – Orijana je uspevala da dostavi tajne poruke i novine partizanima po firentinskim brežuljcima. Najverovatnije zahvaljujući svom detinjastom licu i pletenicama, prolazila je gotovo nezapaženo pored nemačkih stražara, pa su i mislili da je čovek koji je jednom sa Orijanom prošao pored njih na biciklu devojčicin otac ili sin. Nisu mogli ni da sanjaju da je on bio engleski vojnik u bekstvu.
U neobjavljenom članku koji je predstavljen na izložbi u njenu čast, Orijana se priseća svog neveselog detinjstva koje joj je poslužilo kao odlično privikavanje na disciplinu, i saznanje da život nije lagana avantura: „Naučila sam da razumem nelogičnost, glupost, ludilo…“ Posle klasične gimnazije koju je, sa najboljim ocenama završila godinu dana pre roka, Orijana se upisala na Medicinski fakultet. Zbog slabe materijalne situacije, ubrzo je napustila fakultet i u potpunosti se posvetila novinarstvu. Prvi tekst napisala je iz bunta, sa nepunih sedamnaest godina, na dvolistu školske sveske, ne sluteći da će završiti u listu „Matina del Italia centrale“. Novinarsku karijeru počela je u ratnom periodu, radeći za list „L’Europeo“.
Davno je zapisala: „Novinarstvo je divno i strašno iskustvo. Kada se nađem u žiži nekog zbivanja ili važnog susreta, plašim se da neću imati dovoljno vida i sluha i dovoljno razuma da gledam, slušam i shvatim. Ne preterujem kada kažem da u svakom profesionalnom iskustvu ostavljam komadiće duše. Ne moraš biti Herodot, ali pridonećeš kamenčić u stvaranju mozaika, pružiti korisnu informaciju koja će naterati njude na razmišljanje.“
Kada su je upitali koje okolnosti su bile značajne za njenu karijeru, Orijana je precizirala: „Pre svega činjenica da pripadam liberalnoj i politički angažovanoj porodici. Zatim, herojski dani italijanskog pokreta otpora protiv fašizma koje sam u detinjstvu preživela uz mog oca, lidera pokreta. I, još, činjenica da sam Firentinka… Ipak, ponekad se pitam da li je najznačajnije to što sam rođena kao žena i siromašna. Kada si žena, moraš više da se boriš. Da više vidiš i misliš, i da budeš kreativniji. Isto je i kad se rodiš siromašan. Preživljavanje je velika motivacija.“
Od 1967. godine Orijana Falači počinje da radi kao ratni izveštač. Izveštavala je iz rata u Vijetnamu, Pakistanu i Libanu. NJene priče su bile duboke, istinite i potresne. Bila je u Južnoj Americi, Aziji i na Bliskom istoku. Tokom velikog masakra u Meksiku 1968. godine, upucali su je meksički vojnici tri puta, a onda su je vukli za kosu niz stepenice i na kraju je ostavili da umre. Bila je mrtva po mišljenju očevidaca, ali ju je jedan sveštenik spasao tako što je primetio da diše, i to kada su je već odneli u mrtvačnicu. NJeno svedočanstvo postalo je važan dokaz u pobijanju iskaza meksičke vlade, koja je tada tvrdila da masakra nije bilo.
Izazivala je divljenje, zato što je imala mušku energiju, a s druge strane je bila veoma ženstvena. Sa lakoćom je pisala tekstove i sa uživanjem se pripremala za svoje sagovornike. Verovala je u sebe, imala je samopouzdanje i nije bila površna. Na njene intervjue se čekalo i po nekoliko meseci. Međutim, ona nikada nije želela da bude nečiji urednik, već samo da piše i to ne radi novca, jer joj je to onda značilo da piše po narudžbi i po dogovoru sa izdavačem.
Veliki dar i strast novinarstva doveli su je do najvećih svetskih moćnika, tadašnjih vladara sveta. Uradila je do tada neviđene intervjue sa Goldom Meir, Jaserom Arafatom, Ajatolahom Homeinijem, Ričardom Niksonom, Henrijem Kisindžerom, Indirom Gandi, Vilijamom Brantom, carem Hajlom Selasijem, arhiepiskopom Makariosem, Federikom Felinijem… I sve ih je razoružala. Josip Broz Tito je odbio da joj da intervju. Najviše je radila i stvarala u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetog veka i tada joj niko nije bio ravan u toj profesiji.
Bila je prva žena sa Zapada koja je razgovarala sa vođom islamske revolucije Homeinijem. Intervju je prekinut kada je skinula feredžu. Nije mogla da izdrži da je nosi, kao da je u srednjem veku. „Moram vam postaviti mnogo pitanja i o feredži, na primer koju sam prisiljena da nosim u razgovoru sa vama, a koju namećete iranskim ženama. Usput, kako se uopšte pliva sa njom?“, pitala je Homeinija. „Ništa od toga nije Vaša briga, naši običaji se Vas ne tiču. Ako Vam se ne sviđa islamska odeća, niste dužni da je nosite, jer je namenjena mladim ženama i pristojnim damama“, odgovorio je ljutito Homeini. „To je veoma lepo što ste mi upravo rekli i iz ovih stopa ću se osloboditi ove glupe srednjovekovne krpe“, gnevno mu je odgovorila Orijana, nakon čega je razgovor prekinut.
Kada je kralj Mohamed Reza Pahlavi upitao da li je zaista na „crnoj listi“, ona je odgovorila: „Može biti, Vaše veličanstvo. Ja sam kod svih na crnoj listi“. Kralj joj je na to odgovorio: „Šteta, ali nije važno, iako ste i kod mojih vlasti na crnoj listi, ja ću vas staviti na belu listu moga srca.“
Dok je radila intervju sa Jaserom Arafatom u detalje je opisala njegov izgled. Govorila je o njegovim gustim brkovima, niskom rastu, malim rukama, debelim nogama, ogromnim bedrima i obešenom stomaku. „On gotovo da i nema obraze i čelo, sve je sakupljeno u velika usta sa mesnatim usnama, upadljivim nosom i očima koje vas hipnotišu“, samo je deo njenog opisa tadašnjeg palestinskog vođe. Inače, za ljude iz sveta politike govorila je da su gadovi koji koji odlučuju o našim životima.
Car Hajle Selasije je pobegao sa prestola urlajući: „Šta hoće ta žena?“, pošto ga je pitala za sudbinu Etiopije posle njegove smrti. 1972. godine Orijana je intervjuisala američkog državnog sekretara Henrija Kisindžera, koji je tada rat u Vijetnamu nazvao beskorisnim, što je bilo prilično šokantno priznanje. Kisindžer je kasnije nazvao „prvorazrednom lažljivicom“ i kazao da je to bio „najkatastrofalniji razgovor koji je ikad vodio s nekim predstavnikom medija“.
Sve njihove reakcije rezultat su, zapravo, smišljene taktike Orijane Falači. Orijana bi u prvim minutima intervjua krenula u žestok napad, prisiljavajući sagovornika da se i sam razbesni i tako ogoli do kraja. NJena izuzetno provokativna pitanja zahtevala su direktan i otvoren odgovor. Tom metodom postizala je cilj – govorili su joj ono što nisu nikome pre toga. Zato je ponela epitet kontroverzna. NJen prijatelj, proslavljeni španski toreador El Kordobes, ovako je prokomentarisao njen stil: „Ona upotrebljava reči kao što bik upotrebljava rogove“.
Radila je za Londonski „The Times“, „The New York Times“ i „The Washington Post“, kao i za mnoge druge svetske novine. Zbog nekih tekstva u kojima je rekla previše istine imala je godinu dana zabrane pisanja, a jednom je izjavila kako su se njenom radu podsmevali ili ga potcenjivali. Posle 11. septembra 2001. godine objavljivala je antiislamske tekstove u kolumni za italijanski list „Corriere della Sera“. NJeni oštroumni tekstovi su zabeležene izjave i nepromišljeno izrečene istine mnogobrojnih sagovornika, uramnjene u briljantne knjige. Intervjuisala je samu sebe u knjizi „Orijana Falači intervjuiše Orijanu Falači“. Prodala je više od 20 miliona knjiga širom sveta, što je učinilo jednim od najčitanijih pisaca svih vremena. I to je činjenica. Sve ostalo je stvar ličnog odnosa prema Orijani Falači, koji nikada neće moći da umanji njen trag koji je ostavila u novinarstvu 20. veka.
Orijanina ljubav prema novinarskoj profesiji za nju je bila jača od svega na ovom svetu. Čak i od želje da ima dete. Između novinarstva i potomstva izabrala je ovo prvo i zbog toga su je mnogi osuđivali. Ipak, u dubini duše želela je sina i u to ime je napisala knjigu „Pismo nerođenom detetu“. Strepela je da ne rodi devojčicu, jer nije bila sigurna da li će moći da je zaštiti od poniženja, zloupotreba i činjenice da će, ako bude lepa, svi poželeti da je odvedu u krevet. Sa druge strane, smatrala je da će muško dete lakše podići zato što bi ono umelo da se izbori samo u svetu koji je bio surov. Nadala se da će njen sin biti dobar, pošten, da će biti grub jedino prema onim ljudima koji su nepravedni i nasilnici, i da neće trpeti da mu neko zapoveda. „Dete moje, nastojim da ti objasnim da biti muškarac ne znači imati samo rep spreda. Nego znači biti ličnost.“ To su bile njene reči, kao i uvek, pomalo provokativne, ali to je bila ona. Nije se ustručavala da pazi šta piše i po tome je bila posebna i izdvajala se od ostalih. Originalan naziv ove knjige glasi „Lettera a un bambino mai nato“ i prodata je u milionskim tiražima. U njoj Orijana nije pisala samo o svojim strahovima, strepnjama, ljubavi prema imaginarnom detetu, već se dotakla i morala, individualnosti i odgovornosti. Čuvene su njene reči: „Čemu služi igrati se kao dete, ako to dete neće kasnije roditi još dece koja će se igrati“. Ovom knjigom je pokazala da je ne samo velika novinarka, već i uspešan pisac.
Orijana Falači se nikada nije udavala, ali je doživela veliku ljubav sa grčkim političarem i pesnikom Aleksandrosom Panagulisom. Nakon intervjua koji je Orijana uradila s njim, početkom 1970. upustili su se u ljubavnu vezu. Panagulis je bio poznat kao čovek otpora protiv grčke diktature, koja je nastala 1967. godine, pa je bio uhapšen i mučen zbog pokušaja ubistva diktatora Jorgosa Papadopulosa. Panagulis je poginuo u automobilskoj nesreći 1976. godine, pod vrlo nejasnim okolnostima. Orijana je to vema teško podnela, iako se na dostojanstvenom licu ove hrabre žene to nije moglo videti: „Pošto mi je otac, dok smo se krili tokom rata, rekao da devojke ne smeju plakati, nikad nisam zaplakala“. Iste godine je navodno izgubila i dete koje je nosila s Panagulisom. Do kraja života je tvrdila da je on ubijen, a njegov život ju je inspirisao da napiše roman „Jedan čovek“. U njemu je otkrila svoju vezu sa grčim disidentom Panagulisom, no knjiga je naišla na mukli odjek i grčki izdavači su odbili da je štampaju.
Na izborima nije glasala. Govorila je da su Silvio Berluskoni i Romano Prodi idioti. Nije volela da daje intervjue, dane je provodila uz pisaću mašinu, uvek sa cigaretom u ruci.
Dom u NJujorku, na Menhetnu bio joj je utočište od kada joj je ustanovljen rak dojke. Znajući da joj je smrt za vratom, intervjuisala je samu sebe. Bila je uverena da je za njenu bolest kriv Sadam Husein i da se razbolela zato što je udisala otrovne plinove, koji su nastali jer je Irak palio kuvajtske naftne izvore. Poslednjih godina živela je povučeno, okružena knjigama i biranim antikvitetima. Sve snimke svojih intervjua sa vodećim državnicima dvadesetog veka prepustila je Univerzitetskoj biblioteci u Bostonu, gde se čuvaju u posebnoj prostoriji sa klimatizovanim vazduhom.
Posle napada Al kaide na tornjeve Svetskog trgovinskog centra, 11. septembra 2001. godine, Orijana Falači napisala je bestseler knjigu, pod nazivom „Bes i ponos“. U njoj je opisala Islam kao represivan, a arapske imigrante u Evropi kao prljave i zatucane. Knjiga je izazvala mnogobrojne kritike i optužbe da podstiče mržnju prema muslimanima. Knjiga je u Italiji prodata u više od milion primeraka, a u Francuskoj se sprema drugo izdanje sa nekim dodacima. U svom kasnije delu „Snaga razuma“, ona je optužila Evropu da je prodala dušu islamskoj invaziji. „Evropa se kao kurva prodala sultanima i sada se više ne zove Evropa već ‘Eurabija’, najnovija arapska provincija“, napisala je Orijana Falači. Zbog vređanja religije u Bergamu je protiv nje pokrenut sudski postupak, koji je bio u toku u trenutku njene smrti. Italijanski političari i novinari iz svih krajeva sveta hvalili su njenu hrabrost, zbog spremnosti da kaže ono što misli. S druge strane, brojne organizacije i pokreti protiv rasizma uputili su javne proteste i zahteve pravosuđu da se knjiga zabrani. Tužilaštvo u Francuskoj je ipak odbilo da zabrani ovu knjigu.
Nekoliko dana pred smrt vratila se u svoju rodnu Firencu, u velikoj diskreciji, i to avionom koji je po nju poslao Silvio Berluskoni, čovek kojeg je toliko puta vređala u svojim tekstovima. Umrla je u sedamdeset sedmoj godini. Sahranjena je na groblju Alori u porodičnoj grobnici, pored spomenika njenom životnom saputniku Panagulisu i sa svojim vojničkim satom koji nije skidala. Sa kovčegom, u grob su položeni primerak lista „Corriere della Sera“, tri žute ruže i „Zlatni florin“ (nagrada koju Firenca nije dodelila Falačijevoj), posmrtni poklon prijatelja Franka Zefirelija.
Orijana Falači je imala poseban pogled na svet, na život, na ljudsku zajednicu. Zato je mnogi nisu voleli, ali su je svi cenili i plašili je se. Naročito moćnici kojima, ni kada je sa njima bila intimni prijatelj, nije opraštala za grehe koje su počinili koristeći svoju moć.
Orijana Falači, bezobrazna, hrabra do besvesti…
Komentari
Uživao sam čitajući Vaš tekst o Orijani Falači, kao što sam uživao i u čitanju njene knjige, Razgovori sa istorijom. NJene intervjue, u tom izdanju, sam čitao, nekoliko puta. I, neki put je bila razočarana jer je shvatila da i među tim ljudima ima prosečnih i dosadnih, onih koji ne govore istinu, ili se ne užasavaju činjenice da njihove odluke mogu biti fatalne, za mnoge nevine. Mislim da su posledice ranjavanja u Meksiku takođe uticale na to da oboli. Svako dobro Zvezdan
Ostavi komentar