Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Područje užeg gradskog jezgra Novog Sada, činjenica, nema tako bogatu i slavnu stariju, srednjovekovnu i ranu novovekovnu istoriju. To, naravno, ne znači da ovo područje nije naseljeno stolećima, pa i milenijumima. Istini za volju, ako bismo posmatrali teritoriju koju danas zahvata administrativno Novi Sad doista bismo došli do neverovatnih zaključaka koji se tiču prošlosti ovog kraja. Radi se o prostoru vrlo bogatom istorijskim događajima i procesima, za koji su bile vezane brojne istorijske ličnosti, poznate čak i u dobrom delu poznatog sveta.
U srednjem veku se ističu posebno Petrovaradin, kao mesto čija prebogata istorija srednjeg veka može zapravo biti i tema za sebe, zatim sa sremske strane Kamenica i sa bačke strane Futog, kao i uostalom, sam Novi Sad sa nekoliko bitnih lokaliteta koji će biti spomenuti.
Jednako kao što je Pešta razvila u podnožju moćne budimske tvrđave, tako se i današnji Novi Sad (Petrovaradinski šanac) razvio upravo u podnožju Petrovaradinske tvrđave, Gibraltara na Dunavu, koji ponosno ispisuje milenijumsku istoriju. U povesnici Petrovaradina ostaje zabeleženo da se na njemu nalazi i vredno naselje iz doba eneolita, te da postoje na taj način jasni i nedvosmisleni arheološki dokazi da je Petrovaradin bio naseljen od praistorije. Potom, Petrovaradin je bio i značajna tvrđava na Dunavu u rimsko doba, posebno u okviru sistema pograničnih utvrđenja u Carstvu koje se nazivalo limes, a samo rimsko ime ovog lokaliteta je bilo Cusum.
Ipak, ključno doba za prostor današnje Petrovaradinske tvrđave nastupa u srednjem veku. Prostor na kome se nalazi Petrovaradin je bio jedan od poseta župana Petra, sina Gurvejevog, koji je učestvovao u zaveri protiv majke ugarskog kralja Bele IV, Gertrude. Kralj mu je zbog toga oduzeo sve posede, a on sam, zajedno sa ostalim zaverenicima je pogubljen. Petar je na ovakav način iz istorije iščezao, ušao je, doduše, u mađarsku književnost preko drame Bank ban Jožefa Katone, gde se pominje pod imenom Petur-ban. Iako su podaci o njemu oskudni i upamćen je prevashodno kao jedan od zaverenika protiv kraljice Gertrude, po njemu je ipak ostalo ime Petrovaradin.
Nakon ovog nemilog događaja na Petrovaradin dolaze redovnici iz rimokatoličkog monaškog reda cistercita, i to iz Šampanje u Francuskoj. Cisterciti u Petrovaradin dolaze iz opatije Trium Fontium (Troifontaine), što bukvalno znači tri izvora. Na molbu princa Bele, sina ugarskog kralja Andrije II i budućeg vladara Ugarske, iz Troafontena dolaze opati koji osnivaju cistercitski samostan u Petrovaradinu i posvetili su ga Bogorodici. Kralj je još 1236. godine, upravo u Petrovaradinu, izdao dve povelje, jednu u vezi sa nekom crkvom u Austriji, a druga povelja je doanciona izdata jednom drugom ugarskom cistercitskom samostanu. Tad je nazvan Belafons – Belin izvor, a 24. juna 1237, dve godine posle dolaska cistercitskih redovnika, izdata je i osnivačka povelja. U toj povelji je i prvi pomen Rumenke, kao i još nekih delova današnjeg Novog Sada. Stoga se s pravom, i naravno uz diplomu Slobodnog kraljevskog grada Novog Sada iz doba Marije Terezije, ova povelja smatra jednim od ključnih dokumenata u istoriji Novog Sada.
Kao što je slučaj sa brojnim donacijama manastirima u srednjem veku grad je i Petrovaradin opskrbio sa 25 sela i pustara. Opatiji su pripadali NJarad, Petur-Varad (Novi Sad na drugoj obali Dunava) i tamošnja kraljevska palata, odnosno rezidencija, o kojoj će nešto kasnije biti reči. Opatiji je pripadala i desetina, kao i vinograd sa područja opatije u Dumbovu, odnosno današnjem Rakovcu. Opat je, prema povelji, trebalo da živi u tvrđavi gde mu je bio posed i mesto stanovanja i gde bi trebalo da se sagradi palata, odnosno objekat u kome bi sami redovnici živeli. Sama opatija se izgleda nalazila verovatno na samoj obali Dunava, najpre u okolini današnjeg Gornjeg grada, a preseljena je na brdo, posle tatarske najezde 1241−1242. godine.
Opatija je imala posede u Bačkoj, kao i u Sremu, sa posedima i odličnim uslovima za bavljenje vinogardarstvom. Poljoprivredni razvoj opatije odlikovao se pre svega proizvodnjom odličnog vina i to je, kao i desetina prihoda od vina iz okoline Budima osiguravalo dobre prihode. Osim toga, cisterciti su doneli pravu revoluciju u proizvodnji vina. Doneli su savremene poljoprivredne tehnike iz Francuske koje su od vina iz Srema načinile vrlo unosan trgovački artikal na prostoru od Baltika do Mediterana. Sremsko vino iz Petrovaradina je bilo svojevrsni brend srednjega veka i stoga i ne treba da čudi da srednjovekovni izvori svedoče o sremskom vinu u Krakovu, Dubrovniku, Košicama, Erdelju i drugde. Bogatstvo i ugled opatije Svete Marije na Petrovaradinskoj tvrđavi privlačilo je i krunisane glave onoga vremena. U Petrovaradinu među svojim sunarodnicima Francuzima, uz dobro vino, boravio je i isprva pretendent, a potom i ugarski kralj Karlo Robert. Podrška ove opatije je bila izuzetno bitna kada je ovaj anžujski vladar pokušavao da se dokopa ugarskog trona, u čemu je i uspeo i uspostavio vlast anžujske dinastije u Ugarskoj. Posle 1344. godine Petrovaradin i samostan su utvrđeni kamenom tvrđavom, što je sankcionisao i papa Kliment VI čime je srednjovekovna tvrđava dobila mnogo jaču fortifikaciju i bila spremna na izazove novog vremena.
Matija Korvin je upravo u Petrovaradinu 1463. godine potpisao sa Mletačkom Republikom sporazum o zajedničkoj borbi protiv Turaka, a isti ugarski kralj je sve do 1475. godine u više navrata boravio u ovoj velikoj i uglednoj opatiji. Budući da je bila toliko bogata, nije čudo da se za prihode ove opatije borio i gotovo pa legendarni kardinal Rodrigo Bordžija, potonji papa Aleksandar VI, jedna od najozloglašenijih ličnosti svetske istorije. Kao kardinal, Rodrigo Bordžija je bio zaštitnik, odnosno gubernator ove ugledne i bogate opatije, ali treba pomenuti da on sam nikad nije ni bio u Petrovaradinu. Kasnije se, od 1493. godine pa sve do 1495. za prihode ove tvrđave borio nadbiskup Kaloče i Bača i veliki ugarski humanista, Petar Varadi. Ovaj sporazum je izglađen tek kada je Varadi platio 5000 forinti za tvrđavu i njene zaloge, a kaločko-bački nadbiskup je postao i formalno gospodarem ove opatije.
Postoji i zanimljiv podatak iz kulturne istorije ove opatije, a to je da je Frater Gregorius, petrovaradinski cistercit (professus in Petrovaradino) 15. jula 1475. godine upisao na univerzitet u Beču da studira teologiju. Osim toga, ona je bila arhiv, bila je mesto javne vere (preteča današnjeg notarijata), a na osnovu jednog inventara iz 1498. godine saznaje se da je ovaj konvent posvećen Bogorodici imao i bogatu biblioteku. Negde u isto vreme odlučeno je da Petrovaradin daje dvesta vojnika, koliko su davali i bački i titelski kaptol, kako bi se sakupila vojska za borbu protiv Osmanlija, ali je u konačnici to bilo uzalud. Turska najezda, međutim, učinila je kraj Petrovaradinu kakvim ga znamo u srednjem veku. Uoči Mohačke bitke, u julu mesecu 1526. godine nestalo je nekoć bogate opatije, ali je Petrovaradin opstao i ostao kroz vekove kao jedna od najbitnijih tvrđava na Dunavu.
Druga strana Dunava, zapravo današnji Novi Sad, takođe je bila naseljena u srednjem veku. I za njega se može naći naziv Petrovaradin, Peturvarad ili Stari Petrovaradin u izvorima, kao i Vašaroš Varad. Arheolozi su dokazali da je ova naseobina bila smeštena kod stare Barutane na Temerinskom putu, odnosno kod Temerinske petlje, a ovo je bilo i najznačajnije srednjovekovno naselje na području današnjeg Novog Sada. Pominje ga još arapski geograf Idrizi u periodu 1153−1154. godine kao Ibrandis i navodi da je to mesto sa lepim zgradama i palatama. Doista i drugi izvori svedoče da je na ovom području postojala neka vrsta kraljevske rezidencije.
Pojedini istoričari smatrali su da se upravo leva obala Dunava, Petrovaradin na mestu današnjeg Novog Sada spominje i u popisu papske desetine 1332−1337. godine kao deo bačkog arhiđakonata (dakako Kaločko-bačke nadbiskupije) kao Varadinum Petri. Međutim, izvesnije je da se radi o crkvi u podgrađu Petrovaradinske tvrđave, budući da za ovu crkvu postoje podaci i iz kasnijeg vremena. Tako da zapravo do pred kraj srednjeg veka nema nikakvih podataka o levoj obali Dunava, odnosno Novom Sadu i njegovom užem gradskom jezgru današnjeg grada. NJega pominje ugarski pisac i visoki crkveni prelat, ostrogonski nadbiskup Antun Vrančić 1521. godine, i to pod nazivom Stari Petrovaradin – Ó Pétervárad, kao mesto gde je zastala vojska na pohodu protiv Turaka. Zatim, naredne godine, Vašaroš Varad je bio spomenut u popisu bačke županije i to je zapravo prvi popis Novog Sada. Iz njega se saznaje da je mesto bilo opustošeno i da se na ime poreza nije sakupilo ništa, za razliku od obližnjeg Sajlova. Tu je već sakupljen određen iznos poreza. Oba ova popisa pokazuju da je stanovništvo već bilo mešovito jer se počinju javljati i slovenska imena (Radovan, Vuk i slično), koja pored mađarskih figuriraju, te možemo sa sigurnošću tvrditi da je započeto i naseljavanje Srba na ovo područje.
Pomenuta povelja iz 1237. godine je, uistinu, riznica za istorijsku topografiju Novog Sada, a uz pomoć arheologije naselja na levoj obali Dunava, osim rečenog Petrovaradina, ubikovana su na sledeće načine. Bakšafalva, odnosno Bakša, je naselje koje se na osnovu nalaza Katoličke porte i drugih lokacija u centru Novog Sada (poput NJegoševe 10 gde je 2002. godine pronađen deo srednjovekovnog naselja sa stambenim objektima), smatra u nauci da je bilo smešteno upravo blizu centra. Ranije se pretpostavljalo da je u srednjem veku ležalo severno od prostora današnje ulice Alekse Šantića, od Limana i Grbavice prema Telepu. Marton, odnosno Sent Marton ili Kőszentmárton se izgleda nalazio na prostoru Telepa, a Bivaljoš je od ranije ubikovan na Slanoj Bari.
Na najstarijoj karti Ugarske, dijaka Lazara iz 1528. godine, ucrtano je nekoliko naselja na tlu današnjeg šireg gradskog područja. Tu su i Futog, Kamenica, očekivano Petrovaradin, ali i Bistrica. Svakako da ovo potonje najviše zvuči kao današnje Novo Naselje, ali postoje svakako neke druge indicije. Nažalost, nedostatak ikakvih drugih pisanih izvora o ovom naselju i njegov iznenadni dolazak i nestanak iz istorijskih vrela, pre svega sa starih mapa, ukazuje da su se naselja na tlu Novog Sada menjala kroz istoriju, te da je ovo područje imalo bogatu i dinamičnu istoriju.
Futog se pod imenom Terra Futokg pominje još 1250. godine, i predstavlja vrlo značajno naselje južne Ugarske u srednjem veku. Ovo mesto je posebno važno jer je imalo skelu, a portus odnosno neka vrsta luke, tj. pristaništa se spominje već 1270. godine. Bio je trgovište i kao takvog ga navode dokumenti iz anžujskog doba, kao i iz vremena vladavine kralja i cara Žigmunda Luksemburškog (1387−1437). Futog je imao izuzetan i ekonomski značaj, kao trgovište, a skelom se dopremalo i sremsko vino koje je bilo izuzetno bitan trgovinski artikal, što je već istaknuto. Značaj Futoga je dakle ležao u činjenici da se nalazi na Dunavu i da je bio jedna od stanica u trgovini sremskim vinom. U Futogu je spaljen kao jeretik bukinski župnik u periodu 1440−1450. godine, kada je u toku bila velika borba sa husitima na jugu Ugarske. U Futogu je oktobra 1456. godine održan i državni sabor, svega nekoliko meseci nakon bitke za Beograd i smrti Janka Hunjadija. Turci su prodrli sve do Futoga i tu ih je 1467. godine, kod Futoga, Sebastian Rozgonji, erdeljski vojvoda i učesnik bitke za Beograd 1456, pobedio i navodno oslobodio 17 000.
Futog je najkasnije oko 1517. godine imao i samostan franjevaca, kasnije salvatorijanaca i tu je u proleće tečene godine održan franjevački kaptol poslednji srednjovekovni vikar ugarskih franjevaca. Samostan je opustošen 1528. godine, a njegov najpoznatiji đak je bio Kameničanin Đorđe Sremac, autor Poslanice o propasti ugarskog kraljevstva. Ovaj značajni pozno srednjovekovni ugarski pisac jedan je od najvažnijih izvora za ovo turbulentno postmohačko doba. Futog je takođe naselje koje je u novom veku imalo značajnu ulogu, i bio je posed uglednog vojskovođe Marije Terezije, Andraša Hadika, kome je spomenik podignut čak u Beču.
U Topkapi saraju u Carigradu danas se čuva jedna knjiga, odnosno manuskript, koji predstavlja važan doprinos istoriji kulture Futoga. To je Futoški graduale, iz 1463. godine, koji potpisuje izvesni Franja iz Futoga, prepisivač verovatno, a možda i kompozitor. Podsetimo da je graduale liturgijska knjiga u Rimokatoličkoj crkvi gde su sadržane crkvene pesme koje se izvode na određenim misama. Izuzetno su važni za razvoj gregorijanskog pevanja, a ovaj graduale iz Futoga je jedan od najznačajnijih u srednjem veku. Nejasno je da li je autor neki franjevac iz Futoga, ili pak neki Franja (Francisko) koji je poticao iz ovog mesta kraj Novog Sada.
Za okolinu Novog Sada, odnosno danas deo same gradske teritorije, važna je istorija Sremske Kamenice, u srednjem veku trgovišta Kamenica. Iako je ovo mesto za čiju rimokatoličku crkvu postoji dosta podataka, ono je ipak posebno značajno zapisano kao mesto gde je zaiskrila reformacija na jugu Ugarske. Naime, ovde su delovali sledbenici Jana Husa, češkog reformatora, od Rimokatoličke crkve prokazanog jeretika. Otkud husitizam u Sremu i to baš u blizini Novog Sada? U istoriografiji je ostalo zapisano da je izvesni magistar Balaž iz Kamenice uz pomoć građana svog grada otišao na studije, i bila mu je obećana kamenička crkva, gde bi postao sveštenik po povratku. Studirao je navodno u Pragu gde je bio oduševljen husitskim idejama. Problem je, međutim, što se on ne navodi među studentima iz Srema koji su studirali u Pragu, ali je izvesno moguće da nije bio Kameničanin rodom, već da je trebalo tamo da službuje, a da je bio iz nekog drugog dela Ugarske. Pored njega, za Kamenicu su bili vezani Toma i Valentin, iako rodom iz Pečuja, odnosno Iloka, a koji su takođe bili husiti, studirali su i oni u Pragu i sa nekoliko prijatelja i prijateljica usled progona otišli za Moldaviju i preveli Sveto Pismo na mađarski. Ovo se smatra prvim celovitim prevodom Biblije na mađarski jezik i naziva se neretko u nauci Husitska Biblija. Toma je ostao na kraju u Moldaviji, a Valentin je otišao u Tursku, naučio čak turski i slao vesti sultanu, bio neka vrsta uhode ili špijuna.
Svakako najistaknutija ličnost među progoniteljima ovih husita bio je Jakov Markijski, inkvizitor koji je 1436. godine u Bačkoj i Sremu na vrlo surov način gonio husite. Jakov Markijski je po Bačkoj jeretike vadio iz zemunica, vodenica, pećina, a u Kamenici je toliko krvavo vodio istrage da je pobunio narod protiv sebe, čak je i iskopavao mrtve jeretike i spaljivao ih. Pojedini rimokatolički sveštenici su ustali protiv delovanja Jakova Markijskog u svojim župama, požalivši se čak i papi na delovanje inkivizitora, čiju su surovu ruku osetili i pravoslavci u Sremu.
Ovaj poslednji podatak je bitan jer govori da je upravo tokom XV veka srpsko stanovništvo postalo dominantno u Sremu. Đorđe Sremac, rodom baš iz Kamenice, svedoči u svom spisu kako je kao mlad naučio srpski jezik, što mu je, primera radi, pomoglo i da razume Cara Jovana Nenada kada je ovaj došao kod Jovana Zapolje. U osmansko doba, a naročito nakon odlaska ove i zacarivanja habzburške vlasti, započeo je ubrzani razvoj Novog Sada i okoline, a sam grad postao je Srpska Atina i evropska prestonica kulture, sa bogatom istorijom čak i u srednjem veku.
Ostavi komentar