Autor: dr Aleksandra Kolaković, viša naučna saradnica Instituta za političke studije
Francuska je obeležila 80. godišnjicu okončanja Drugog svetskog rata 8. maja 2025. godine, a dan kasnije 9. maja i Dan Evrope, mada su manifestacije povodom ova dva događaja uključile više događaja tokom nekoliko dana i nedelja pre i nakon ovih važnih datuma. Kraj strašnog rata i izgradnja Evropske unije kao u osnovi ekonomskog, bezbednosnog i mirovnog projekta, pored podsećanja na istorijske događaje i odavanje pošte onima koji su dali svoje živote u borbi protiv nacizma i fašizma, kroz politike sećanja i refleksije komemorativnih praksi ukazuju i na smer kojim se kreću društva i države. Francuska u ovome nije izuzetak. Kao država u kojoj je nasleđe prošlosti bitna komponenta, prolazila je kroz diskusije i različite etape oblikovanja kolektivnog sećanja u politike sećanja. Razmatranje uloge Francuske u ratu i njenog odnosa sa saveznicima i protivnicima, tokom proteklih nekoliko godina bilo je intenzivno, ali i povezivano sa savremenim geopolitičkim promenama i odnosima Francuske sa nekadašnjim kolonijama.
Da bi se sagledala obeležavanja 2025. godine, mora se imati u vidu i obeležavanje 80. godišnjice iskrcavanja u Normandiji, koje je započelo sećanjima na ovaj važan događaj francuske istorije nizom manifestacija od 5. juna 2024. godine, potom i tokom simbolične ceremonije na Trgu Denfer-Rošro 25. avgusta 2024. Godine čime je obeležena 80. godišnjica oslobođenja Pariza od strane Druge oklopne divizije generala Leklerka. Učešće ne samo francuskog predsednika Emanuela Makrona, zvaničnika i istoričara u organizovanju ovih komemoracija, konferencija i predavanja koja su ih pratila dopunjeno je i međunarodnom i diplomatskom dimenzijom. Ona je podrazumevala poseban akcenat na prisustvu najvažnijih “savezničkih” i američkih zvaničnika, a posebno tadašnjeg predsednika DŽoa Bajdena. Ovo je veoma važna komponenta uključivanja komemorativnih praksi u diplomatske inicijative i kreiranje podrške Ukrajini. Otuda je i odsustvo Rusije moguće posmatrati i kao kontinuitet različitih percepcija i ocena Drugog svetskog rata i ruskog narativa o “nacizmu Ukrajinaca” i vođenju “pravednog rata”.
Takođe, veoma je važno imati u vidu i obeležavanje 11. novembra 2024. godine, tokom koga je insistirano i na obeležavanju 125. godišnjice Srdačne Antante i redefinisanju odnosa između Francuske i Velike Britanije, a u kontekstu i rata u Ukrajini. Tada su Kir Starmer i Emanuel Makron odali poštu između ostalog i Čerčilu, čiji spomenik je na jednom istorijski za Francusku ključnom prostoru Jelisejskih polja, u blizini spomenika Žoržu Klemansou i preko puta spomenika De Golu. Ako je do tada bilo neupadljivo i nejasno povezivanje politika sećanja u okvire diplomatije u kontekstu obeležavanja datuma bitnih za dva svetska rata, mada smo to na francuskom primeru videli još 2018. godine prilikom obeležavanja stogodišnjice Velikog rata, od tada je svaka sumnja morala biti uklonjena. Stupanje na dužnost Donalda Trampa u SAD, čini se, dodatno je uticalo na to da francuske i evropske politike sećanja, ne dovodeći u pitanje žrtve i istorijske činjenice, pronađu svoj specifičan izraz i u obeležavanjima događaja postizanja mira u Drugom svetskom ratu 8. i 9. maja 2025. godine. Ukrajina, “koalicija voljnih” i osnaživanje Evropske unije su spoljnopolitički okvir koji se reflektuje na aktuelne komemorativne prakse.
Predsednik Francuske Emanuel Makron učestvovao je u više komemoracija, naglašavajući važnost kolektivnog sećanja i nacionalnog jedinstva, što je inače karakteristika njegovog, posebno drugog mandata, tokom kojeg nastoji da “skine paučinu” sa lika i dela “zaboravljenih heroja Francuske”, a posebno onih koji nisu rođeni kao Francuzi i vrati ih u kolektivno sećanje. Otuda je inicirao i podržao izložbe, ulazak u Panteon heroja tog doba i aktuelizovanja u javnosti i pitanja koja su kontradiktorna za savremenu istoriju Francuske. U većini svojih govora, o čemu je pisala i francuska štampa, Emanuel Makron nastoji da izgradi jedinstvo kroz istorijske narative i poveže francuske građane u okvire francuskog identiteta bez obzira na rasnu, versku ili etničku pripadnost. On stoga potencira narativ o “slobodnoj, vernoj velikim delima iz prošlosti i odlučnoj da nastavi da ih ostvaruje zajedno”, a paralelno, kao što je to činio i tokom obeležavanja Stogodišnjice Velikog rata, potencira aktuelne događaje u međunarodnim odnosima i pozicioniranje Francuske u njima. Stoga je i u obeležavanju 8. i 9. maja očekivano njegova pozicija jasna. Ne umanjivanje doprinosa i žrtava Rusije i ruskog naroda, kao i drugih naroda nekadašnjeg SSSR, ali i potenciranje aktuelnog trenutka, ugroženosti i agresije na Ukrajinu iz pozicije evropskih saveznika.
Polje sećanja, i samo ranjivo, jer ono čega se svedok istorije seća podložno je emocijama i brisanju, (ne)namernom interpretiranju, pa i (zlo)upotrebama, definitivno je postalo polje novih ratova, kulturnih, političkih i ideoloških. U 21. veku ovi ratovi preseljavaju se i na društvene mreže, a možemo biti sigurni i u oblasti lažnih vesti i veštačke inteligencije. “Biti na pravoj strani istorije” najčešće se pominje iz usta onih koji u svom „sefu znanja” imaju najmanje istorije, a više nekih drugih dragocenosti. Istoričari, koji pričaju o istorijskim događajima nisu tako zanimljivi za “klikove” i “lajkove”, a i nedostatak vremena utiče da nakon škole većina u svim delovima sveta poseže za “instant istorijskim znanjima” koja staju u par, najviše 30 sekundi ili minuta na društvenim mrežama ili internetu. Ovo su novi izazovi za kolektivno sećanje i događaja Drugog svetskog rata, a posebno u vreme kada je u Evropi na njenom tlu jedan novi rat. Interesantno je da je tzv. “afera kokain”, optužbe da su lideri Francuske, Nemačke, Velike Britanije i Poljske koristili kokain tokom posete Ukrajini i navodno ga skrivali pred kamerama, što je potom demantovala Jelisejska palata, jedna od vesti koje su se pojavile i odmah dobile milione pregleda. Time su potisnule priču o događajima, ličnostima i procesima Drugog svetskog rata, za šta je ovo bila velika prilika jer je reč o jednoj od tzv. “okruglih godišnjica”, kada se društva i države “vraćaju” u prošlost kako bi pronašle pouke za aktuelne i buduće probleme. Istoričari će uvek insistirati na istorijskim činjenicama, dok će političari u okvirima politika sećanja i komemorativnih praksi pratiti međunarodne odnose i težnje da kroz ove manifestacije osnaže svoje unutrašnje i spoljne pozicije, savezništva i ciljeve. Ovo smo videli iznova 2025. godine, kada je fokus bio na Kijevu i Moskvi, a verovatno će i neka naredna “velika godišnjica” pokazati sličnu matricu.
Ostavi komentar