KURTIZANE I KONKUBINE – STRAST I VLAST
Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Istorija uglavnom dugo pamti samo ličnosti sa vrha društvene hijerarhije, pretežno muške vladare, kao i njihove protivnike na putu do prestola. Veći deo školske istorije zapravo je istorija evropskog nasilja. Učimo najviše o ratovima, vladarima, vojskovođama i pobunjenicima. Dakle, upoznajemo istoriju muškog sveta. Žene su istorijski prisutne kao pratilje vladara, zvanične ili tajne, ili kao žene iz sive zone društvenog života. Ali i tada ih pamtimo najčešće kada bi dolazile u dodir sa glavnim protagonistima svog vremena. Kada bi bile ljubljene u naletima strasti ili suđene zbog pakta sa đavolom. Naravno, postoje izuzeci jer bilo je i žena koje su vladale. Ali i takva istorija jasno ukazuje na to da je u društvenoj podeli rada, u izrazito hijerarhijskim društvima, kakva su bila sva evropska društva, oduvek postojao sloj vladajućih i sloj onih koji su bili na samoj margini društvene prihvatljivosti. Tu mislimo prvenstveno na žene koje su iz različitih pobuda prihvatale ulogu prodavačica ljubavi – bez obzira na to da li su pripadale najnižim slojevima, pa su bivale prostitutke ili su bile deo viših slojeva, katkad i visokog plemstva, pa su bile kurtizane, od kojih bi tek poneka uspevala da dođe do samog vrha lanca nezvanične ljubavi, te bi postala metresa i konkubina.
STAROGRČKE HETERE
Istorijski gledano, pojava pratilja, ljubavnica, kurtizana nije originalna novina u periodu renesanse o kome ćemo najviše kasnije govoriti. Prostitucija je bila prisutna još u Mesopotamiji i imala je ritualni karakter. Antičko doba već pamti podelu preslobodnih žena na hetere (stgrč. ἑταῖραι / hetairai) tj. pratilje i na prostitutke (stgrč. πόρναι/ pórnai). Ove druge istorija poimenice retko pamti. A kako etimologija naziva njihove profesije ukazuje, one su bile prodavačice više tela a manje ljubavi, čiji je ekonomski rad bio organizovan na identičan način kao što je i danas. Dakle, sa svodnicima (stgrč. πορνοϐοσκός, pornoboskós), odnosno u bukvalnom prevodu pastirima i svim problemima koji uz taj zanat idu. O njihovom postojanju najbolje svedoče Pseudo-Demostenove reči iz 4. veka p. n. e. kada je pred sudom i okupljenim građanima, tokom govora protiv hetere Neere rekao: „Imamo prostitutke radi zadovoljstva, ljubavnice da nam pružaju dnevnu negu, supruge da nam rađaju zakonitu decu i da budu verne čuvarke našeg ognjišta“. Biće da je filosofska iskrenost koristila dozu prenaglašenosti da bi ukazala na suštinu muško-ženskih odnosa tog doba. U svakom slučaju, nije bila daleko od istine. Činjenica je da ondašnji Grci nisu imali nimalo moralnih skrupula oko korišćenja usluga prostitutki – kako ženskih, tako i muških, što ne znači da je društvo ogrezlo u razvratu. Tadašnji zakoni propisivali su najoštrije kazne za vanbračne seksualne odnose sa udatom ženom slobodnom građankom. U slučaju ženine preljube, prevareni muž imao je zakonsko pravo da ubije muškarca koji ga je uvredio ako ga je zatekao na delu.
Ali vratimo se heterama, koje su bile originalna verzija renesansnih kurtizana. Hetere su bile žene izrazite lepote, gospodarice zavodljivih veština, poput plesa i glume, natprosečno obrazovane. Neretko, to su bile naočite strankinje ili robinje koje bi stekle slobodu. Poznato je njihovo učešće na muškim intelektualnim okupljanjima – simpozijumima, i to u formi učešća u strogo muškim raspravama. Pojedini gradovi su im nalagali obavezu nošenja posebne vrste garderobe ili garderobe određene boje. U većini gradova morale su plaćati posebne poreze, što bi značilo da su bile tražene, da su bile miljenice svog vremena. Jedini grad u kom nije bilo prostitutki, a zna se da je bila tek poneka hetera, bila je Sparta. Odsustvo prostitucije u Sparti navodno se vezuje za nepostojanje novca od plemenitih metala koji mu daju vrednosnu univerzalnost. Spartanci su se koristili novcem od železa. A značajno manji broj hetera negoli u drugim gradovima tog vremena objašnjava se posebnim položajem žena u Sparti. Sem Spartanki, jedino su hetere od svih žena u Grčkoj bile nezavisne i kadre da same sebe izdržavaju. Za svoju pažnju, koja je obično trajala duži period, primale su darivanja od izabranih „družbenika“ (hetairoi) ili „prijatelja“ (philoi). Hetere su uglavnom bile strankinje poput pomenute Neere iz Korinta, sa čijeg suđenja iz sredine 4. veka pre Hrista potiče navedeni Pseudo-Demostenov citat. Najpoznatija hetera svog vremena bila je Aspasija iz Mileta (470. p. n. e. — 400. p. n. e.), Periklova ljubavnica, koja je, prema Plutarhu, „gospodarila najviđenijim državnicima, a kod filozofa je pobuđivala pažnju, za koju se ne može reći da je bila ni slaba ni beznačajna“..Među Heterama koje vreme pamti su i Frina, možda najpoznatiji model pri izradi starogrčkih statua; bogata Teodota, uvek okružena robovima; i fatalna Taida. Ona je bila pratilja Aleksandra Makedonskog na njegovim osvajanjima, da bi kasnije postala ljubavnica makedonskog vojskovođe, Aleksandrovog generala a kasnije i kralja Egipta Ptolemeja Sotera. Upravo se Taidi, rođenoj Atinjanki željnoj osvete, pripisuje nagovaranje Aleksandra da se spali persijska prestonica Persepolj.
Dominacijom hrišćanstva stvari se bitno menjaju, naročito od momenta kada crkva preuzima ulogu jedinog društvenog arbitra na tržištu slobodne ljubavi, i sa značajnom razlikom u praksi Zapada i Istoka. Istok je bio daleko tolerantniji, pa se pamte vizantijske harlote, kao i bordeli u svim značajnijim vizantijskim gradovima. O tome govore zapisi o životu Svetog Vitalija iz Gaze, koji je kao monah živeo u Aleksandriji početkom 7. veka i za kog se tvrdi da je izvršio popis svih gradskih prostitutki, moleći se za njih i materijalno ih potpomažući. Na Zapadu je odnos crkve i društva bio osetno rigidniji i te žene su neretko bivale izložene pojedinačnom ili kolektivnom nasilju. Primoravanje na seks žena iz redova robinja i porezi na prostituciju ipak su bili zajednički. Istina, bilo je i drugačijih glasova. „Nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti“, izgovorio je Sveti Augustin (354–430). Valja mu verovati i kao jednoj od najvažnijih ličnosti hrišćanstva, ali i kao čoveku koji je do svoje trideset druge godine živeo veoma razuzdanim životom, bivajući čest gost javnih kuća. Ipak, ono što je bilo osuđivano i neretko proganjano, već sa rečima Tome Akvinskog (1225–1274), najvažnijeg katoličkog teologa svog vremena, lako se ponovo uzdiglo kao društveno prihvatljivo i neophodno. Upravo tu neophodnost postojanja prostitucije je Sveti Toma Akvinski konstatovao sredinom 13. veka. Time je stvorio pogodnu crkvenu klimu za vreme o kom govorimo, vreme poznatih i društveno prihvaćenih i priznatih kurtizana i konkubina.
VENECIJANSKE KURTIZANE
Položaj i uloga kurtizana u društvenom, a to znači i političkom životu Venecije, zapravo sasvim dobro oslikava društvene i istorijske uzore Mletačke Republike. Sagrađena na šipovima, ciglama i kamenu sa Torčela, nastala u romejskoj civilizacijskoj orbiti, Venecija se u mnogo čemu dala lako prepoznati kao svekoliko nasleđe Konstantinopolja, u čijem rušenju je na kraju svojski učestvovala.
Poznato je, kako to navodno tvrdi hroničar tadašnjeg vremena Prokopije, da je žena cara Justinijana (527–565), bila kurtizana u cirkusu. To je bilo završno doba rane Vizantije, kada su kao i u vreme antičke Grčke postojale obične, siromaštvom podstaknute prostitutke. Ali su postojale i glumice koje su pripadale takođe najnižem društvenom sloju, s obzirom na to da je ta profesija tada smatrana nedoličnom. Pored skaradnih radnji tokom glume, gotovo se podrazumevalo da će glumice nakon predstave biti spremne da dodatno zabave platežno raspoloženu publiku. Pozorišta, cirkusi i javna kupatila bila su mesta na kojima se kupovala ljubav. Dakle, Prokopije u svom kultnom delu Tajna istorija navodi činjenice koje potvrđuju da je carica Teodora (500–548) pripadala društvenom sloju koji se bavio zabavom svake vrste. Ali to je iznenađujuće samo za one koji nisu upoznati sa društvenim životom Istočnog Rima, čije plemstvo bi se radovalo vlažnim snovima sa prostitutkama jer su oni, prema tumačenjima, nagoveštavali veliku dobit.
I Venecija je u pogledu te vrste društvenog života zapravo bila samo konstantinopoljski odraz u venecijanskim društvenim ogledalima. I kao kod društvene istorije Konstantinopolja i kroz istoriju Mletačke Republike, imenom se pamte samo one žene koje su ostvarile vezu sa nosiocima društvene moći i vlasti. A ostalih anonimnih prodavačica ljubavi bez stila ili sa njim, sećamo se samo uz opaske o jednom vremenu i bitnim ljudima koji su u njemu živeli. Tako ćemo pročitati da su prostitutke kojima je bilo dozvoljeno da ordiniraju isključivo u blizini mosta Rialto, imale za obavezu i gašenje požara koji bi izbio u njihovoj blizini.
U Veneciji je 1511. živelo 11.654 kurtizana. Ali nisu sve pobrojane u katalogu u kom su navedeni lični podaci kurtizana, kao i podaci njihovih principala, sa podacima o afinitetima i o poklonima koje rado prihvataju. Samo najtraženije kurtizane, samo „kurtizane od časti“ su se našle među redovima Catalogo di tutte le Principal e più Honorate Cortigiane di Venetia.
Veronika Franko (1546–1591) u katalogu je predstavljena kao cortigiana onesta, što je bila kovanica koja je navodno potekla od majstora protokola pape Aleksandra Šestog, svetovno poznatog Aleksandra Bordžije (1431–1503), smišljena da bude alibi mnogobrojnim „poštenim“ damama koje su redovno posećivale papske odaje u kojima je boravila i papina zvanična ljubavnica.
————————————————————————–
Đulija Farneze (1474–1524) poreklom je bila visoka plemkinja. U više izvora opisana je kao žena nestvarne lepote, koju je pratio opšteprihvaćeni nadimak „Đulija la bela“. Kada je proglašen za Papu Aleksandra Šestog, tada šezdesetogodišnji Bordžija već je imao devetoro dece od kojih je u Rim sa sobom poveo četvoro – Čezara, Huana, Lukreciju i Hofrea. Ni godine života, ni prisustvo dece, nisu mu ni najmanje smetali da nastavi sa vođenjem raskalašnog ljubavnog života. Bez mnogo tajnovitosti sa sobom je u Rim doveo i svoju četrnaestogodišnju ljubavnicu Đuliju. Kao ljubavnica pape Aleksandra Bordžije, učinila je sve da kasnije postane i sestra pape Pavla Trećeg.
—————————————————————————-
Veronika je poticala iz plemićke porodice, iz reda nižeg plemstva sa jednim neuspelim brakom iza sebe. Kada se obrela u katalogu, imala je tek dvadeset godina. NJen principal, dakle osoba koja je ugovarala njene susrete i koja je bila odgovorna za njeno postupanje, bila je njena majka. Ima tvrdnji da je i njena majka bila kurtizana, što bi bilo u skladu sa vizantijskom tradicijom. A u katalogu je pisalo ono što je cela Venecija i dobar deo tadašnje Evrope već znao – da je Veronika temeljno obrazovana, književno i muzički veoma nadarena i sklona javnom ispoljavanju tih svojih afiniteta. U to vreme, tokom 15. i 16. veka, nije bila retkost da se žene mletačkog plemstva, lepe, negovane i obrazovane, nude moćnim, bogatim muškarcima – bilo kao kurtizane, poput Veronike, bilo kao ljubavnice poput Bjanke Kapelo. Bjanka je najpre bila ljubavnica, a potom i zvanična supruga Frančeska Prvog Medičija, velikog vojvode Toskane. I nije to bio običaj izolovan i vezan samo za Veneciju. Prisetimo se Rima u liku Đulije Farneze.
————————————————————————–
Bjanka Kapelo rođena je 1548. u Veneciji. Bila je venecijanska plemkinja, poznata po izrazitoj lepoti i po oštroumnosti, ali i kao žena spremna da ne birajući sredstva, sigurno stiže do svojih ciljeva. Ostala je upamćena po svojoj sklonosti ka intrigama i skandalima.
Iz Venecije je protiv volje svoje porodice pobegla u Firencu, da bi se udala za Pjetra Buonaventurija. Bila je to obostrana, ali kratkotrajna mladalačka ljubav. Nije prošlo mnogo, a ova lepa i neobuzdana žena postala je ljubavnica Frančeska Prvog Medičija. Isprva je to bivala tajno, a nakon zagonetnog ubistva njenog muža (1569), veza sa velikim vojvodom od Toskane postala je javna. Napokon, nakon bizarne predstave uspela je da se uda za Frančeska (1578). Do braka je došla glumeći trudnoću, predstavivši vojvodi bebu neke obične žene kao njegovog sina.
Sklona spletkama i mahinacijama, ubrzo je zaslužila opasnog neprijatelja, moćnog kardinala Ferdinanda Prvog de Medičija, Frančeskovog brata. Istorija pamti da su se uskoro Bjanka i Frančesko razboleli i da su u obližnjem Pođou oktobra 1587. umrli u razmaku od jednog dana. Iako nikada nije dokazano, s razlogom se pretpostavlja da su bili otrovani po nalogu kardinala Ferdinanda.
————————————————————————–
Kult kurtizana živeo je gotovo puna dva veka uz punu podršku države i crkve. Država je koristila kurtizane radi špijuniranja i ucenjivanja, ali i kao socijalni ventil sa ciljem artikulisanja nezadovoljstva. Tako im je gradskom uredbom s početka 16. veka bilo dozvoljeno slikanje golih grudi, kao i isticanje takvih slika radi promocije. Veroniku Franko je u takvoj pozi ovekovečio čuveni Jakopo (Robusti) Tintoreti. Posebno su interesantne brojne prepiske kurtizana i prostitutki sa katoličkom crkvom. Crkva je dugo skriveno odobravala, pomagala, a katkad i podstrekivala tu vrstu razvrata. Naravno, imala je uzvišeni cilj koji se ogledao u nameri da se potisne sve prisutniji i sve agresivniji homoseksualizam.
A onda je 1575. došla kuga i suočenost ljudi sa gotovo izvesnim umiranjem probudila je osećaj griže savesti. Počelo je kolektivno preispitivanje – da li je kuga kazna za nemoral. I prve su se na meti, za osudu i za spaljivanje, našle venecijanske prostitutke i kurtizane. Tako je 1580. Veronika Franko optužena zbog bavljenja magijom, zabranjenih igara, zanemarivanja sakramenata, nepoštovanja posnih i nemrsnih dana, pakta sa đavolom da bi se volela od strane bogatih nemačkih trgovaca i lažnog braka, za pokazivanje nakita koji prostitutke nisu smele da poseduju i prikazuju. Zahvaljujući uticajnim i bogatim prijateljima Veronika je oslobođena. U strahu da se takva osuda može uskoro ponoviti i dovesti do fatalne presude, napisala je svoj testament. Imetak je ostavila deci, kako rođenoj, tako i usvojenoj. Testamentom je opredelila i sredstva da se dve prostitutke udaju, čime je pokrenula rad fondacije „Pia Casa del Soccorso“.
Ostala je enigma da li je njena veza sa francuskim kraljem Anrijem Trećim (1551–1589), ostvarena iz ličnih interesa i strasti ili zbog interesa Mletačke Republike. Budući francuski kralj je tokom svojih čestih poseta Veneciji vodio poprilično neobuzdan i prejednostavan život. Naočigled cele Venecije, bez ikakvog skrivanja, često je posećivao Veroniku u njenoj kući. Kako je tamo provodio dosta vremena, svima je postalo jasno da nije u pitanju samo neutoljena muška strast. U zbirci pedeset intimnih pisama, koju je Veronika sama objavila i koja predstavlja veoma interesantan istorijski izvor, Anriju Trećem (onom kojeg je Aleksandar Dima tako mračno opisao u priči o najlepšoj i najobrazovanijoj ženi svoga vremena, Kraljici Margo), posvetila je sledeće redove:
„Vaše Veličanstvo se udostojilo da mi pruži ogromnu uslugu tako što će doći u moje skromno prebivalište i uzeti moj portret, u zamenu za ovaj živi znak vaših herojskih vrlina i tvoju božansku hrabrost koju si ostavio u mom srcu”.
Kao da je dvostrukim oslovljavanjem u jednoj rečenici Veronika, koja je bila sklona igrama reči, zapravo htela reći da je Anrija Trećeg poštovala kao kralja, a volela kao ljubavnika.
Za života je napisala i objavila dva dela: zbirku petrarkističke poezije Terze rime 1575. i zbirku pisama iz privatne prepiske Lettere familiari a diversi 1580. Poslednje godine života proživela je kao povučena i skromna. Umrla je tu gde je i rođena, u Veneciji 1591.
METRESE FRANCUSKE
„Svaka žena je rođena sa ambicijom da postane kraljeva mezimica“, zapisao je Primi Viskonti, hroničar sa dvora Luja Burbonskog. Našu pažnju privlače metrese – konkubine vladara, koje su najčešće dolazile iz redova kurtizana i koje su se izborile za status zvaničnih ljubavnica. Nema bolje istorijske pozadine za priču o njima od leksikona konkubata francuskih kraljeva. Konkubina (lat. soncubine) nevenčana je, vanbračna žena koja živi u konkubinatu. Ali kada živi sa oženjenim muškarcem i vladarom, ona je zapravo njegova prva metresa (fr. maitresse), ljubavnica, naložnica i gospodarica.
Ali teško bi ih bilo sve opisati jer su francuski vladari bili okruženi njima. Biće sasvim dovoljno podsetiti se Agnes Sorel, ljubavnice Šarla Sedmog, Dijane od Poatjea, konkubine Anrija Drugog i možda najpoznatije i najuticajnije kraljevske ljubavnice – Madam Pompadur.
Agnes Sorel (1422–1450) bila je ljubavnica, pratilja i savetnica francuskog kralja Šarla Sedmog Pobednika (1403–1461). Bila je žena neobične životne priče, izuzetne lepote i prepoznatljivog stila. Iako je ljubitelji umetnosti pamte po uskim haljinama, počupanim obrvama, rumenilom na obrazima, dijamantima i iznad svega po otkopčanom korsetu iz kog bi se gotovo u potpunosti prelivala leva dojka, njena priča je mnogo kompleksnija. Nesporno je kao dvorska dama odudarala od svog okruženja, obdarena uskim strukom i bujnim grudima i krajnje neobičnim stilom koji je sve iritirao, ali se nastavio i kada je postala zvanična metresa i konkubina dvostruko starijem kralju, kom je za šest godina veze rodila tri ćerke. Mislilo se da je umrla od dizenterije, pri porođaju četvrtog deteta, u momentu kada je kralj bio na bojištu. Forenzičari će 2005. utvrditi da je zapravo bila otrovana živom, najverovatnije po nalogu kraljevog sina i budućeg kralja Luja Jedanaestog (1423–1483), koji nije mogao da podnese njen izrazito veliki uticaj na svog oca, iako je upravo ona zaslužna, a to pamte i ozbiljne istorijske hronike, za to što se Šarl povratio iz letargije i što se zahvaljujući njenim naporima usredsredio da povrati izgubljene teritorije. Agnes ga je uslovila: ako mu nije stalo do Francuske, neće imati ni nju. Kako je kralj uspeo u onome što mu je konkubina zacrtala, nazvala ga je Šarl Pobednik, što je ostalo za sva vremena. Iako je isprva sahranjena u kraljevskoj katedrali, njeni ostaci su sredinom 18. veka stavljeni u urnu u jednostavnu grobnicu iznad koje je napisano: „Jedina ljubavnica dostojna zemlje, pošto su njeni predlozi doveli do proterivanja Engleza iz Francuske“.
Dijana od Poatjea (1499–1566) bila je ljubavnica, prijateljica i savetnica Anrija Drugog (1518–1599). Bila je noćna mora moćne francuske kraljice Katarine Mediči, jer je već bila privijena uz kralja kada se on oženio Katarinom na papski nagovor. Nakon što je rano ostala udovica iz braka u koji je ušla sa petnaest godina, sa četiri decenije starijim suprugom, uputila se na dvor sa samo jednom željom – da uspe. Poznato je da je Dijana svakog jutra jahala tri sata, da je bila strastven lovac lukom, da je spavala sedeći jer je tako smatrala da neće dobiti bore i otoke ispod očiju. Ispijala je napitak od zlata u prahu i kupala se u magarećem mleku. Govorila je latinski i starogrčki. Imala je odaje u kraljevom dvorcu, a ceo dvor je znao i prihvatao da je ona pravi i prvi kraljev izbor iz strasti. Anri joj je poklonio i dvorac Šenanso, iako nije zanemarivao ni svoju kraljicu, sa kojim je u braku dobio desetoro dece, od kojih će tri sina biti tri poslednja francuska kralja iz dinastije Valoa. Kada je Anri Drugi, poznat po nezapamćenoj brutalnosti prema protestantima koje je žive spaljivao, nenamerno proboden na smrt na viteškom nadmetanju, imao je četrdeset godina, a njegova ljubavnica je napunila tek šezdesetu. Ta razlika u godinama govori i o Dijaninoj ukupnoj (nad)moći, kao i o njenoj neverovatnoj fizičkoj lepoti. Anrijevom smrću sve se promenilo. Katarina je vrlo brzo potpuno isključila Dijanu iz života na dvoru. Umrla je u šezdeset šestoj godini, nakon pada tokom jahanja.
Madam Pompadur (1721–1764) bila je izuzetno uticajna ljubavnica francuskog kralja Luja Petnaestog (1710–1744). Bila je prva žena koja se uselila u Versaj a da nije bila plave krvi, što joj visoki krugovi Pariza nikad neće oprostiti. Iako nije imala zvaničan status metrese i konkubine jer je kralj uporedo imao više ljubavnica, pitala se gotovo za sve, naročito od momenta kada je ojačala svoje pozicije preselivši se u kraljeve lične odaje. Žana Antoaneta Poason (kako je glasilo njeno pravo ime) bez sumnje je bila žena od stila. Zapravo, bila je ikona modnog stila tadašnjeg Pariza. Tako ju je kralj i zapazio. Potom je usledio njen razvod i preseljenje u potkrovlje Versaja. Svaki početak je težak, naročito kada je uz kralja kraljica koja mu je rodila dvanaestoro dece i još tuce mladih ljubavnica. Ali istorija pamti da je Madam Pompadur, koja je postala markiza, bila ključna figura za gotovo sve veće državne poslove tadašnje Francuske. I vremenom je, naročito nakon dva pobačaja, sve manje bila na raspolaganju kralju a sve više se posvećivala državničkim obavezama. Dok je za živahnog Luja birala mlade ljubavnice, idealne za kratkotrajne veze, ona je podržavala prosvetiteljske napore, izlažući se sukobima sa jezuitima. Madam Pompadur i danas zaslužuje sve komplimente za podršku umetnosti i književnosti, kao i za doprinos urbanom planiranju i izgradnji Pariza. Ali njena značajna uloga u kreiranju političke i vojne orijentacije Francuske dovešće do katastrofalnih rezultata. Iako je savez sa arhineprijateljem Austrijom imao ozbiljnog državničkog smisla, pokazaće se nepopularnim i pogubnim za Pariz. Dovešće do poraza od Britanije u Francuskom i indijanskom ratu (1754–1763), što je Francusku koštalo Kanade, Luizijane ali i mnogih kolonijalnih poseda u drugim delovima sveta, poput Indije i Kariba. Istovremeno je francusko-austrijska koalicija pretrpela poraz na tlu Evrope u Sedmogodišnjem ratu (1756–1763). Oba poraza će pasti na teret ključnoj zagovornici saveza sa Austrijom i to će Madam Pompadur baciti u duboku melanholiju, koja je zapravo bila nagoveštaj dolazećeg kraja od neizlečive plućne bolesti.
Ožalošćen njenim preranim odlaskom, njen veliki prijatelj Volter ispratio ju je rečima, sa kojima se ne bi složili svi ljudi njihovog vremena: „Tugujem i zahvalan sam joj. Iskrena od rođenja, volela je kralja zbog njega samog. Imala je pravednost u duši i pravde u svom srcu. Sve se to ne vidi svaki dan“. A narod, već lagano obuzet revolucionarnom strašću, skovao joj je epitaf: „Ovde leži ona koja je 15 godina bila devica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica“.
Ostavi komentar