Autor: Đorđo Sladoje
Već smo uveliko pocrnjeli i pomodreli od pečata vremena koje nas je zadesilo, a jedan od najdubljih i gotovo neizbrisivih jeste pečat samoće – usamljenosti, samštine ili samotinje, kako bi rekli u Hercegovini. A tamo su oduvijek znali kako se izlazi na kraj sa samoćom, čak i onom kosmičkom, metafizčkom u koju smo rođenjem potopljeni. Samoća je preovlađujuće stanje duha i duše savremenog čovjeka, a kult individualizma koji se bjesomučno, čak bizarno njeguje i nameće doveo je do toga da se može govoriti i o narodu kao „usamljenoj gomili”, u kojoj se drugi doživljava kao strano i opako biće. Razorena je duhovna i kulturna osnova i pokidane niti koje su pojedince držale u kakvoj-takvoj zajednici, a na tim razvalinama ostale su tobož slobodne, a zapravo duboko usamljene individue koje povezuje još samo interes. Najveći zajednički sadržatelj jeste zapravo najmanja moneta.
Tehnološki napredak je umjesto oslobađanja čovjeka i njegovih duhovnih i stvaralačkih potencijala – kako su predviđali klasični humanisti – doveo do još dublje i pogubnije razgradnje čovjekovog bića, svodeći ga na prostu česticu biomase. U svijetu koji je sam proizveo i tehnološki usavršio čovjek se sve teže snalazi, a neprestane promjene koje bezobzirno nameće nemilosrdna borba za profit čine ga nesigurnim, prestrašenim i često bespomoćnim. U tom do sitnica uređenom i programiranom sistemu čovjek je u suštini karika bez koje se može, za šta je skovan zaista tačan koliko i strašan termin – tehnološki višak. U takvom svijetu život je lišen višeg smisla i autentičnih sadržaja, dubljih socijalnih odnosa i istinske komunikacije sa drugima, ali i sa sobom. Umjesto toga njemu se kao surogat zamjena nude beskrajne mogućnosti tehnički savršene komunikacije, ali površne i isprazne. Današnji, a po svemu sudeći i budući čovjek, može putem „pametnih uređaja“ da komunicira sa dalekim, virtuelnim svjetovima i sa nepoznatim osobama, ali sve manje ili gotovo nikako sa sobom i sa sebi bliskim bićima. Tako savremeni čovjek uhvaćen u informatičku, sad već digitalnu mrežu, ostaje beznadežno sam u ogromnoj, nepreglednoj gomili usamljenika, kao jedinka bez svojstava, kako bi Muzil rekao, ali i bez mogućnosti da suštinski razumije ne samo osnove i principe svijeta i „logiku“ istorije, već i smisao sopstvenog života. Možda bi se moglo govoriti i o fenomenu pandemijske samoće, ali misteriozni virus kovid 19, osim što je pojačao strah, paniku i opštu nesigurnost, nije donio ništa novo. Jedino je opšta usamljenost ozvaničena maskom i socijalnom distancom.
Sami su gotovo svi – i djeca i starci, mladići i djevojke i srednjovječni, oni u punoj snazi i oni na izmaku snage, bolesni i naizgled zdravi. Sami su bračni parovi i oni raspareni, bogati i siromašni, nepismeni i visokoučeni, umreženi i oni koji vjeruju da to nisu. Same su naše knjige i njihovi kao „šareni konji“ rijetki čitaoci. Sami su naročito oni misleći i moralno osjetljivi pojedinci koji još gaje dirljivu zabludu da će „ljepota spasiti svijet“ i da će joj u tome pomoći istina, pravda i dobrota. Sama je naša prošlost i u njoj veliki i slavni preci koje oholo zaboravljamo, iako nema dokaza da smo ih u ičemu nadmašili.
Kako su samo same naše rodne kuće i zavičajni predjeli, opustjeli i zakorovljeni, i naša sela u planinama i u njima usamljeni starci i starice; same su naše turobne varoši zaglavljene u mulju tranzicije i naše rijeke i njihove pritoke koje se dave u našem smeću.
I Srbija je u današnjem svijetu u suštini sama i oklevetana za zločine koji su nad njom izvršeni; Srbija koja čitav vijek živi van sebe – juče u ime bratstva i jedinstva, danas i sutra u ime evropejstva. Kako je samo Kosovo bez Metohije koju sve rjeđe i pominjemo. I Prizren u Metohiji. I u Prizrenu ona do juče jedna jedina djevojčica, posljednja srpaka vlastelinka u carskom gradu. A mora biti da je i Tvorac sam u svijetu gdje su manastiri u žici, a groblja u ruševinama. I tako u nedogled kosmičke i metafizičke samoće u koju smo bačeni, „ bez imalo znanja i bez svoje volje“.
Na drugoj strani, samoća je prirodna i gotovo neizbježna stvaralačka pozicija, ali i egzistencijalna, jer u njoj nam se dešavaju gotovo sve životno važne stvari. U samoći se pored ostaloga čita, ali i piše; ona izoštrava čula, bistri misao i dušu pročišćava, a samim tim i pjesmu oslobađa slučajnih, nevažnih i banalnih pojedinosti – tričarija koje nas svakodnevno zatrpavaju.
Samoća je ona tačka u kojoj se sabiraju i trijerišu detalji haotične stvarnosti. Iz samoće se lakše razabiru unutrašnji zamršaji i jasnije vide suštinske i duboke veze koje svijet drže kao cjelinu, istina opasno načetu i zaljuljanu. Gotfrid Ben kaže da se u poeziji mora biti sam, vidjeti nadaleko, ako je moguće preko vode, i privlačiti riječi guste od sadržaja, otežale od istorije, tragične riječi, realne kao živa bića.
Neki će reći da je samoća privilegija hrabrih i otmenih duhova, a Dučić veli da je demokrata čovjek koji ne smije da se osami. Samoća, pogotovo ako je stvaralačka, nije tek povlačenje u sopstvenu ljušturu pred izazovima, već dublji i istinskiji oblik pripadanja svijetu i životu. A naši stihovi trebalo bi da su one stazice kojima se prečicom stiže do sebe i do drugih – do bližnjih koji su vrijedni i života i pisma.
Pjesma je ujedno i krik usamljenika i drevni način da se bude manje sam.
Ostavi komentar