O poeziji i čorbi od kapućina

02/04/2020

Autor: Đorđo Sladoje

 

1.

Kad bi me neko od mladih pjesnika upitao  (a ne pitaju nikog i ništa) šta je u poeziji i za poeziju najvažnije, ja bih mu odgovorio da je u poeziji najvažniji doživljaj – iskren, autentičan, dubok i snažan – koji protrese cijelo biće. Lako ga prepoznam, ali ne umijem ga tačno opisati. Takav doživljaj, svejedno je da li ćemo ga zvati inspiracijom, nadahnućem, epifanijom  ili  „unutrašnjim potiskom“  – pokrene, uvijek kao da je prvi put, nataložene emocije, pročisti zakržljala čula, izoštri i produbi misao i razgori imaginaciju. Takvom doživljaju se obraduje i jezik i otvore duboke i tajne odaje, pa nudi  blago nebrojeno – i zaturene i zaboravljene riječi, sočne i smislom nalivene i „mlade arhaizme“, jedre pridjeve pa čak i svježe rime. Važno je  samo da se ne žalimo na jezičke mogućnosti, jer su one beskrajne, a samo je naš talenat ograničen. Kad čujem nekog kako se vajka na leksičku oskudicu i nesposobnost  jezika da izrazi njegove misli i osjećanja, toga više ne čitam. Na mlak, hinjen i krivotvoren doživljaj  jezika ostaje ravnodušan i jedva nudi obične, od svakodnevne upotrebe umorne riječi koje ne mogu izdržati pjesnički ritam.

Autentični doživljaj, međutim, gotovo nepogrešivo pronalazi formu, stvara odgovarajuću akustiku, bira frekvenciju i štimuje intonaciju i nudi neophodne stilske alatke. Bez njega, bez toga doživljaja ne vrijede mnogo ni učenost, ni savršenstvo forme, ni intertekstualnost, ni inovacije u postupku niti metapoetičke poštapalice. Samo pjesma koja je pod „unutrašnjim potiskom“ morala nastati, ima izgleda da dotakne čitaoca i da ostane u njgovoj svijesti. Sve ostalo je tek metrička mehanika koja se da savladati, ali uzalud, jer do poezije ne dopire.

 

2.

Imaao sam davno iznuđen poetski čas u nekoj vrbaskoj osnovnoj školi, i to sa učenicima nižih razreda. I nekao sam, uz svakojake majmunarije, uz pomoć svojih i tuđih pjesama, izgurao. Ali, kako već biva na ovakvim susretima, uvijek se nađe neko da nešto pita. Ustade dječak od desetak godina  i drsko mi sasu u lice pitanje (koje mu je učiteljica prišapnula):

  • Zašto Vi pišete poeziju, a ne pišete prozu?

Zvuče pomalo strašno i prijeteće te krupne riječi iz usta jednog  nižeosnovca. Sjetio sam se odgovora Brane Petrovića na takvo pitanje ( šta tebe boli k…),ali ja ipak nemam pravo na takvu nepristojnost.

A na stolu rastvorena knjiga-spasiteljka:

  • Vidiš ove kratke redove – to su ti stihovi, pa kad ih ja složim u strofe, to bude pjesma. Oni koji sve znaju, kao tvoja učiteljica, kažu to ti je dobro, vrlo dobro. Ako je to dobro, ponekad i odlično, što bih ja tjerao preko čitave stranice i uzalud trošio riječi?
  • Potpuno te rzumijem, i ja ću tako, kaže moj zadovoljni pitalac. A milo i učiteljici.

 

3.

Na neizbježno pitanje o tome kad sam počeo da pišem davao sam  improvizovane, često i protivrječne odgovore. A istina je da sam počeo da pišem na snijegu i to slova koja sam prerano prečeo od starijeg brata, šiljkom ili prstom po onom prebijelom cijelcu kakvog više nigdje nema. I to mi je donosilo veliku radost i neuporedivo ushićenje, to da makar i na snijegu ostavljam  tragove koje  moje vršnjaci ne razumiju, a odrasle ionako ne zanimaju. Ali za dugih mraznih noći, uhvati površica pa se i ona slova skočanje u nečitke ožiljke slične onima u koje su se pretvarala naša imena, urezana u mladu jasenovu koru.

Ili dune mećava i razvije na sve strane i moju „sniježnu azbuku“, ili još strašnije bude kad okrene jugovina i snijeg nagla iskopni, pa moja slova završe u nekoj prljavoj lokvi. I to me je znalo istinski rastužiti, i možda su se u toj dječijoj tuzi začele prve sumnje u moći i domete poezije. Slično se dešavalo i kasnije kad sam po hartiji počeo da pišem riječi i slažem ih u stihove – neke bi se rastočile u nerazgovetne mrlje, a druge bi grabio onaj isti „vjetar zaborava“. Ali ako ti je dato ne obazireš se na te nevesele pojave, već pišeš i dalje, sve u nadi da će te nešto od toga nadživjeti.

Zanimljivo je, međutim, da me niko ne pita kad ću prestati da pišem, kad ću se manuti ćorava posla za koji je teško naći racionalne i pramatične razloge. Jer pisanje kao nekorisna i neprofitna praksa samo donosi nevolje i autoru i njegovim bližnjima, a u bližoj i daljoj okolini proizvodi podozrivost i prezrivo sažaljenje. A prestaću, to već znam, kad popusti „versifikacijski nagon“, kao što uveliko popuštaju oni drugi, mnogo važniji.

 

4.

Na pitanje o socijalnom položaju pisaca (juče, danas i dovijeka), odgovaram da mi socijalnog položaja nemamo, baš kao u onoj dječijoj pjesmi Duška Trifunovića u kojoj učiteljica pita: „Kakvo je vaše imovno stanje?“, a dječak odgovara: „Mi nismo imali imovnog stanja“. Onda se učiteljica naljuti i prestane da razgovara sa tim bezimovnim učenikom. A kad se učiteljica naljuti, to kod osjetljive djece zna da proizvede razne traume i postraumatske sindrome iz kojih poslije nastaju pjesme. I tako  ukrug – i opet – kao u nijemom kolu.

Socijalni položaj pisaca najtačnije je ipak izrazio iz sopstvenog iskustva  Vuk Stefanović Karadžić: „Živjeti među Srbima od knjižestva isto je što i srkati čorbu od kapućina“. Te sam se čorbe, Vuče, beli nagutao.

 

 

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja