Autor: doc. dr Boris Stojkovski
Petrovaradinska tvrđava, Gibraltar na Dunavu, predstavlja jedno od najznačajnijih utvrđenja na celokupnom toku reke Dunav. Tokom stoleća, Petrovaradin je predstavljao pravu granicu civilizacija, a u srednjem veku na mestu današnje tvrđave nalazila se jedna od najuglednijih i najbogatijih opatija koja se, osim Petrovaradin, u izvorima nazivala još i Belafons, odnosno Belin izvor, ali i Varadinum Petri. Ovaj konvent posvećen Presvetoj Bogorodici, odnosno Blaženoj Devici Mariji bio je među najznačajnijim u celoj srednjovekovnoj Ugarskoj. Kao takav, tokom svog gotovo trovekovnog postojanja (1235-1526) ostavio je tragove u brojnim istorijskim izvorima. Budući, pak, da se radilo o rimokatoličkom samostanu redovnika cistercita, uz to pridošlih iz Francuske, iz samostana Troa Fonten, sasvim je prirodno i očekivano da najveći broj izvora koji govori o ovom uglednom samostanu i tvrđavi koja je tu postojala bude na latinskom jeziku.
Međutim, jedan vrlo specifičan izvor postoji za sam kraj srednjeg veka, koji pominje i Petrovaradin i pad njegov pod osmansku vlast u leto 1536. godine, i to na grčkom jeziku. Te godine, naime, sultan Sulejman Veličanstveni pohodio je Ugarsku. Ovaj se pokret osmanske vojske završio turskim odlučnim trijumfom na Mohaču 29. avgusta 1526. godine, a u samoj bici život je položio i poslednji ugarski srednjovekovni kralj Lajoš II Jagelonac. Na tom putu ka Mohaču, nekih mesec dana ranije, pao je i Petrovaradin. Pored niza izvora koji o tome svedoče, jedan je posebno zanimljiv. To je grčki, odnosno vizantijski izvor, koji se naziva ‘Έκθεσις χρονική.
Na početku treba pomenuti da padom Carigrada 1453, kao i propašću Vizantijskog carstva, vizantijska istoriografija nije nestala. Dela pisana na grčkom jeziku postojala su i posle turskih osvajanja i organski su se naslanjala na vizantijsku istoriografiju iz doba milenijumskog postojanja Istočnog rimskog carstva. U novoj eposi, onoj kada su Carigradom i čitavom Vizantijom zavladali Turci Osmanlije, rodio se novi istoriografski žanr koji je prikazivao, u najvećoj meri, osmansku (tursku) istoriju. Osmanska osvajanja Balkana i Ugarske, kao i sukobi sa slovenskim zemljama, Vlaškom, Ugarskom, i drugim protivnicima u Jugoistočnoj Evropi predstavljali su jedan od ključnih aspekata ovog korpusa izvora.
‘Έκθεσις χρονική (u prevodu kao hronološko razmatranje ili izlaganje), koja je ovom prilikom u centru pažnje zbog pomena Petrovaradina, je hronika koja potiče od nepoznatog autora (kompilatora ili sastavljača) i počinje događajima iz 1391. godine, dakle još uvek obuhvata i vreme pozne Vizantije. Kada je zaključena, teško je odrediti. U nekim preostalim manuskriptima seže sve do 1517. godine, a u drugima, pak, do 1543. godine čak, ali se u tim verzijama tekst prekida bez stvarnog završetka. Verovatno da je original same hronike završavao 1517. godine, a da je kasnije nastavljeno. I pomen Petrovaradina se upravo odnosi na period posle 1517. godine, dakle izvesno da je u pitanju je neki docniji nastavak. U savremenoj nauci se pretpostavlja da je jedno kasnije delo, nastalo iz pera grčkog autora Manojla Malaksosa, kao izvor imalo upravo ‘Έκθεσις χρονική za događaje koji obuhvataju period do 1514. godine. Pored Manojla Malaksosa ova hronika se na više mesta poklapa i sa delom još jednog autora – Damaskina Studite iz Soluna koji je živeo i radio polovinom XVI veka. Ova hronika je napisana popularno, i takvi su i jezik i shvatanja hroničara, na narodnom jeziku, bez one vizantijske epistolarne uzvišenosti koja je krasila brojne izvore nastale u krilu Istočnog rimskog carstva. Bila je izvesno namenjena širem krugu onovremenih grkofonih čitalaca. Autor je možda bio crkveno lice, verovatno niži sveštenik ili neki niži službenik, odnosno klirik Velike crkve u samom Konstantinopolju. Imao je verovatno samo osnovno obrazovanje, budući da je lingvistički gledano i stilski, tekst same hronike na izuzetno niskom nivou. Trudio se da u kompilovanju svog spisa imitira starogrčki jezik i antičke i vizantijske pisce, kako po nekim rečima koje koristi, tako i po sklopu rečenice, ali pravi i određene jezičke greške. Koristi i dosta stranih reči koje su možda u doba kada je sastavljana hronika već ušle u tadašnji grčki jezik, a vrlo verovatno poznaje i turski jezik jer je hronika bogata i turcizmima koji su već izvršili prodor i u grčki jezik toga vremena, posebno na tlu samog Carigrada. Za delove koji se odnose na vizantijsku istoriju do 1453. godine, pretpostavlja se da je autor od klasičnih vizantijskih autora koristio pisce XV veka i to pre svega Duku i Georgija Sfrancesa. Od poznijih, neki smatraju da je možda mogao da konsultuje i hronološki bliskog pomenutog Damaskina Studitu, dok se drugi izvori ne daju utvrditi. Stručno gledano, hronika ima veliku vrednost, jer malo dela sa kraja XV i prve polovine XVI stoleća stoji na raspolaganju. Za istoriju Petrovaradina, Novog Sada i Vojvodine, dakle za našu lokalnu i regionalnu prošlost, ova hronika ima još veći značaj. Radi se o jedinstvenom pomenu Petrovaradina na grčkom jeziku, u jednoj postvizantijskoj hronici. U nauci ona nije nepoznata, kao ni podaci koje pruža, naprotiv. Ali, svakako je značajno da se što šira čitalačka javnost upozna sa jednim zaista posebnim pomenom Gibraltara na Dunavu.
Evo kako glasi u srpskom prevodu odgovarajući odeljak u kome se pominje i pad Petrovaradina pod tursku vlast u julu 1526. godine:
Naredne godine ponovo je gospodar zaratio protiv ostataka Ugarske, kod Sirmijuma, protiv nebrojene vojske. Budući da su napravili proizvode i oplate za sandale, učvrstili su ih okovima i sidrima na reci Dunavu, izgradili su most i narod je, stupajući jedan za drugim, prešao sa celokupnim tovarom preko njega. Jer, između dve reke, postojalo je kao neko ostrvo, gotovo najlepše, koje je imalo zamak i mnogo zemlje. U stara vremena to je bilo mesto Srba. Izgubivši svoju vlast, nisu znali kako je došlo pod vlast Mađara sve do danas. A Turci, koji su prešli Dunav, prvo su zauzeli Petrovaradin posle bitke i pobili sve muškarce u tvrđavi koji nisu želeli da se predaju, a žene i decu su odveli u ropstvo.
Ovaj pomen Petrovaradina jeste vrlo kratak, ali posve zanimljiv. Osim toga, celokupan ovaj odeljak pruža nekoliko interesantnih pogleda na Srem, Petrovaradin i čitavo ovo područje. Stoga ovaj odeljak zaslužuje nekoliko pojašnjenja koji će čitaocima koji nisu istoričari pomoći da se razjasni jedan interesantan pogled na teritoriju današnjeg grada Novog Sada na samom kraju srednjeg veka.
Najpre, što se datuma tiče: kako se prethodno poglavlje završava sa 1525. godinom, što pominje i sam pisac hronike, ovde se pod terminom naredne godine misli na 1526. godinu, dok je rečeni gospodar, zapravo turski sultan Sulejman Veličanstveni (1521-1566). Autor hronike spominje i proizvode koji su korišćeni, i verovatno su u pitanju različiti proizvodi, odnosno artikli i stvari neophodne za lakši prenos tovara preko mosta. Jedan od tih proizvoda su i oplate za sandale, izvesno kako bi ljudima omogućili lakši prelaz preko vode. Izvori, kako turski, tako i drugi, a i kasnija istoriografija su, što se tiče izgradnje mosta tokom turskog pohoda na Ugarsku, složni da je most sagrađen na reci Savi, a ne na Dunavu, odnosno da su Turci prešli preko Save. Razlog za to je sasvim logičan i prirodan. Naime, kada su Osmanlije nadirale u Srem, prva reka na koju su mogli naići jeste upravo Sava, a to potvrđuju čak i savremeni ondašnji turski pisci. Oni pišu da je vojska ojačala lancima svoje brodove, pa navode i da je tako sa lancima i sa svim tovarom vojska prešla reku. U Budimskoj (Budunskoj kako je naziva turski) fetnami, odnosno dokumentu o pobedi nad Ugarskom i osvajanju dobrog dela ove zemlje, a koju je napisao posle 23. septembra 1526. godine čak i sam osmanski sultan Sulejman I Veličanstveni piše o mostu preko Save, snažnom do neba, kao i o lancima kojima su ojačani čamci i o tome kako je vojska sa svojim tovarom prešla Savu. To potvrđuju i Ugri, koji su se, bezuspešno, pripremali za odbranu od ovog napada Turaka.
Svakako bi čitaocu koji nije istoričar ili nije dovoljno upoznat sa istorijskim izvorima zazvučalo čudno kako pisac ove grčke hronike pominje neko ostrvo dok su Osmanlije prelazile Srem. Svakako, budući da ga okružuju dve velike reke, Sava i Dunav, Srem je nazivan neretko u izvorima upravo ostrvom. Različiti osmanski izvori, pisci po imenu Kemalpašazade, Lutfi-paša, Katib Muhamed Zaim, kao i sultan Sulejman u svojim zapisima, bez izuzetka Srem nazivaju cezîre-i Sirem odnosno ostrvo Srem ili Memleket-i Sirem što se najverovatnije može prevesti kao provincija Srem dakako ne u savremenom smislu ove reči, više neka oblast ili pokrajina. Zanimljivo je da se Srem ostrvom naziva i kod latinskih autora. Naime, Đorđe Sremac, rođeni Kameničanin, koji se školovao u franjevačkom samostanu u Futogu, znao je dobro srpski jezik, takođe koristi ovaj termin. On je bio kapelan prvo kralja Lajoša Jagelonskog, koji je ostavio život na Mohaču, a potom Jovana Zapolje, jednog od pretendenata na ugarski presto. I on je Srem nazvao ostrvom u svom delu koje nosi naziv Poslanica o propasti ugarskog kraljevstva. Očigledno je da je ovo termin koji je bio odomaćen za područje između Dunava i Save. Naravno, iz aspekta vizantijske hronike koja spominje pad Petrovaradina pod Turke, prirodnije je zaključiti da je kompilator ove hronike imao pred sobom turske izvore koji su mu bili savremenici i odakle je mogao da preuzme i shvatanje o Sremu kao ostrvu. Ali, takva tradicija je bila prisutna i u vizantijskim izvorima. Naime, nekoliko stoleća ranije, pišući o vizantijsko-ugarskim borbama u Sremu 1150. godine, vizantijski istoričar i pisac Jovan Kinam daje opis Srema upravo ga nazivajući ostrvom, kao i nekoliko vekova kasnije u ‘Έκθεσις χρονική.
Zamak i zemlja koje hronika pominje se isto tako odnose na Srem, isto kao što i termin ostrvo i pomen dve reke o kojima se isto tako govori upućuju upravo na ovaj region. Pored rečenog Đorđa Sremca i sultan Sulejman Veličanstveni u svom dnevniku, odnosno zapisima, pominje Srem kao predeo sa puno brda, šuma i polja. Verovatno je pomenuti dnevnik sultana Sulejmana I poslužio i kao izvor brojnim drugim piscima, poglavito osmanskim, pa i sastavljaču nastavka ‘Έκθεσις χρονική koji je bio savremenik i živeo u Carigradu izvesno, a podatak o puno zemlje u Sremu je isto tako autor ove hronike i mogao odavde da iscrpi.
Drugi zanimljiv podatak koji može upasti u oči jeste pomen da je Srem bio mesto Srba u prošlosti. Činjenica je da različiti izvori vrlo jasno i decidno pišu još od XIII stoleća o prisustvu Srba na prostoru Srema. Tokom XIV veka, a posebno u periodu posle Kosovske bitke, kada su turski upadi postajali sve veći, dobar deo srpskog stanovništva migrira na sever, budući da je i despot Stefan Lazarević dobio veliki broj poseda u celoj Ugarskoj, pa i Sremu. NJegov naslednik despot Đurađ Branković bio je najbogatiji baron Ugarske u jednom trenutku. Posebno u XV veku, srpski narod je činio najbrojniju populaciju na tlu Srema, pa je tako i pomenuti Đorđe Sremac u okolini današnje Sremske Kamenice, gde je odrastao, dobro naučio upravo srpski jezik zbog vrlo brojnog srpskog stanovništva. I srpski despoti su, kao što je dobro poznato, imali posede u Sremu, a svega nekoliko decenija pre nego što je kompilovana ova hronika podignut je manastir Krušedol, a u Slankamenu napisano nekoliko značajnih srpskih knjiga. Ovo bi sve mogle da budu aluzije o nekoj ranijoj srpskoj vlasti nad Sremom. Naravno, podatak da je potom pao pod ugarsku vlast može biti neko prosto hronološko brkanje, ili se odnosi na nestanak srpske despotske porodice Brankovića. Dakako, ovo su sve samo pretpostavke, ali je ovo još jedan izvor koji može indirektno da potvrdi veliki srpski značaj u Sremu u poznom srednjem veku.
Na kraju, nastavljač ili kompilator ‘Έκθεσις χρονική vrlo verno i u saglasju sa drugim istorijskim izvorima opisuje pad Petrovaradina pod Turke. Stvarno, borbe su, kako navode brojni savremeni pisci, bile žestoke i trajale su pune tri nedelje. Čak i kod Turaka i njihovih izvora nailazi se na podatak da su svi muškarci pobijeni, a žene i deca odvedeni u roblje, istovetno kako piše i vizantijska hronika. Saga o 90 branilaca koji su se zatvorili u jednu kulu i bili poslednji bedem odbrane hrišćanskog Petrovaradina od osmanskog zavojevača je dobro poznata svim proučavaocima prošlosti ove tvrđave. Ovi branioci su bili istrajni i odolevali su turskom udaru, zatvorili su se tu poslednju kulu tadašnje petrovaradinske tvrđave, i tek posle 12 dana opsade, Petrovaradin je konačno i u potpunosti pao. Neki izvori, posebno turski, svedoče da su ovi poslednji branioci pošteđeni, te da su zbog hrabrosti i pomilovani. Pojedini istoričari pišu o navodnoj eksploziji u toj kuli zahvaljujući čemu je tvrđava koju su izgradili cistercitski redovnici i pala, prema izvorima, mesec dana uoči Mohača 29. jula 1526. godine.
‘Έκθεσις χρονική jedini je vizantijski izvor koji spominje Petrovaradin u srednjem veku. NJegovi pisci, kompilatori i sastavljači imali su pred sobom čitav niz istorijskih izvora, a verovatno su im bili dostupni i neki izveštaji i drugi spisi koji do danas nisu sačuvani i u koje današnji istraživači nemaju uvid. Međutim, ovaj poznosrednjovekovni izvor na grčkom jeziku dopunjuje poznate informacije o padu Petrovaradina, ali i čitavoj ekspediciji sultana Sulejmana na Ugarsku i vredno je svedočanstvo lokalne i regionalne povesnice.
Ostavi komentar