Kratak prikaz dokumenata o jugoslovenskom ujedinjenju
Autor: msr Ognjen Karanović
Kao što je poznato, glavni protivnik ideji stvaranja zajedničke države južnoslovenskih naroda bila je Austrougarska, čija je generalna spoljno-politička orijentacija, već krajem XIX veka, a naročito u prvim godinama druge decenije narednog stoleća bila na liniji opšte politike nemačkog imperijalizma, koji je težio da se preko Srbije i Crne Gore probije na Balkan i dalje na Istok. Austrugarska je u Srbiji posmatrala prepreku svom širenju i stožer okupljanja južnoslovenskih naroda, pre svega izvan granica Monarhije, državu koja je potkopavala osnove uređenja dualizma i nemačko-mađarske prevlasti u njoj. Istorija srpsko-habzburških odnosa na početku XX veka bila je ispunjena pritiscima Austrougarske koja je nameravala da slomi Srbiju, prekine njeno širenje na Balkanu i spreči joj izlazak na more, te da joj tako onemogući da postane odlučujući faktor balkanske politike. Pobede srpske vojske u balkanskim ratovima naišle su na veliki odjek kod jugoslovenskog stanovništva Austrougarske, što je još više pojačalo zabrinutost njenih vladajućih krugova za budućnost Dunavske monarhije.
„Vetrovi rata“ početkom 1914. godine počeli su snažno da „duvaju“ širom zapadnog dela jugoistočne Evrope. U središtu tog kovitlaca našla se Srbija sa svojim nadanjima i strahovima, ali i sa nepodeljenom odlučnošću da od nasrtaja Centralnih sila brani svoju slobodu i tradiciju državne samostalnosti do kraja. Istovremeno radeći na složenim međunarodnim okolnostima i zaokupljena teškim odbrambenim bitkama svoje vojske, u nacionalni koncept svoje odbrane srpska vlada Nikole Pašića utkala je i program oslobođenja i ujedinjenja svih jugoslovenskih naroda u jedinstvenu i nezavisnu državu. Krajem prve ratne godine, ideja o ujedinjenju svih jugosloveskih naroda formulisana je kao deo neposrednog ratnog programa Pašićeve vlade. Data pitanja pretočena su u Deklaraciju Narodne skupštine koja je 7. decembra 1914. godine usvojena u Nišu sa izrazitom većinom glasova, čime je kao cilj Srbije u ratu označeno i „oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće“. Taj dokument, poznat kao Niška deklaracija izjednačio je „veliku stvar srpske države i srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena“. Rat do potpunog uništenja koji je Austrougarska nametnula Srbiji nije bio više samo borba za nezavisnost Srbije, nego i za oslobođenje svih porobljenih Srba, Hrvata i Slovenaca. Deklaracija je, nezavisno od svoje opštosti, opredelila srpske ratne ciljeve, koji su dobili zvaničan pečat i međubarodnu težinu saopštavanjem njene sadržine poslanicima država Antante u Nišu.
Niška deklaracija otvorila je nove vidike jugoslovenskom ujedinjenju i udarila je osnove za tešnju saradnju između srpske vlade i jugoslovenskih političara u emigraciji iz Austrougarske, koji su se pre ili posle izbijanja rata našli na teritoriji savezničkih ili neutralnih zemalja, spremni da se van Monarhije bore za njeno razbijanje i u zajednici sa srpskim zvaničnim državnim organima, za stvaranje zajedničke jugoslovenske države. Van Austrougarske našlo se više političara i drugih javnih delatnika jugoslovenske političke i ideološke orijentacije, kao što su: Ante Trumbić, Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević, Hinko Hinković, Ivan Meštrović, Franc Potočnjak, Remito Gazari, i drugi. Mnoge od ovih ličnosti postaće kasnije kadrovske okosnice budućeg političkog života u prvoj jugoslovenskoj državi. Sa svoje strane, srpska vlada je od početka rata dostavljala je preporuke emigraciji, da se ona organizaciono konstituiše stvaranjem jednog odbora sa sedištem u Londonu, koji bi održavao veze sa srpskom vladom i u inostranstvu branio interese jugoslovenskih naroda, obaveštavajući javno mnjenje evropskih zemalja o jugoslovenskom pitanju. Konture budućeg Jugoslovenskog odbora faktički mogle su da se naslute na sastanku jugoslovenskih političara iz Austrugarske, novembra 1914. godine u Firenci, kao i na sastancima u Rimu, decembra iste godine i januara 1915. godine. Formalno gledano, Jugoslovenski odbor bio je konstituisan u Parizu krajem aprila i početkom maja 1915. godine na instistiranje i požurivanje srpske vlade i u času kada je već bilo poznato da su sile Antante učinile poznate ustupke Italiji.
Predsednik odbora bio je Ante Trumbić, pravnik i političar iz Splita, a članovi predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca iz Austrougarske koji su se zalagali za stvaranje jugoslovenske države. Posle povlačenja naše vojske u Albaniju 1915. godine, odbor se znatno osamostalio od srpske vlade, tim pre što je počeo da dobija i novčanu pomoć od Jugoslovenske narodne odbrane iz Južne Amerike. Došlo je i do razmimoilaženja, naročito kad je reč o granicama i uređenju buduće države. U tom smislu 1917. je bila posebno delikatna. Vojska i vlada već dve godine nalazile su se izvan zemlje, zbog čega je bilo nužno povući potez koji bi pokazao da Srbija ne odustaje od svojih ratnih ciljeva, uključujući i stvaranje jugoslovenske države. To je bio jedan od glavnih razloga za održavanje konferencije na Krfu, od 15. do 20. jula. Naročito su teški bili razgovori o budućem uređenju zemlje. Pašić i srpska vlada zalagali su se da zajednička država bude centralizovana i bez unutrašnjih granica, dok je Trumbiću i većini hrvatskih političara bio bliži federalistički model. Na kraju je bio postignut kompromis da se o budućem unutrašnjem uređenju izjasni ustavotvorna skupština, formirana posle sprovedenih opštih izbora. O ostalim pitanjima dogovori su lakše postignuti, pa je Krfska deklaracija usvojena i svečano proglašena 20. jula 1917. godine.
„Država Srba, Hrvata i Slovenaca poznatih još i pod imenom Južni Sloveni ili Jugosloveni biće slobodna, nezavisna Kraljevina sa jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom. Ona će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza da se sa idejama i osećanjima ne dvoji od naroda i da stavlja narodnu volju i slobodu vrh svega. Država ova zvaće se Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, a vladalac Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca”, navedeno je u prve dve (od ukupno 13) odredbi Krfske deklaracije. Istoričari naglašavaju da je važnost ovog dokumenta u tome što je istakao zahtev da se ujedinjenje izvrši na osnovu jedinstva „troimenog” naroda, odnosno njegovog prava na samoopredeljenje. Krfskom deklaracijom bilo je određeno da posle ujedinjenja južnoslovenskih pokrajina u jednu državu ona postane ustavna i parlamentarna monarhija, čiji će zajednički poslovi biti odbrana i diplomatija, kao i da će imati jedinstvenu valutu i monetarni sistem, poštanski i telegrafski saobraćaj i druge funkcije. Dogovoreno je i da se u novoj južnoslovenskoj državi poštuje jednakost građana, ravnopravnost ćirilice i latinice i ravnopravnost priznatih vera, da država ima jedinstvene simbole (grb, zastavu i himnu) i jedinstven kalendar, a definisan je i način donošenja ustava.
Krfska deklaracija imala je veliki odjek, kako u emigraciji, tako i u „jugoslovenskim zemljama”, a nije prošla neopaženo ni kod saveznika, posebno onih, poput Italije, čiji su se interesi, kad je reč o budućim granicama, preklapali sa interesima Srbije. Krfsku deklaraciju odmah je podržao i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, u čijem su sastavu bili političari koji su se, za razliku od kralja Nikole, zalagali za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom. Tako se u deklaraciji Crnogorskog odbora, usvojenoj 11. avgusta 1917, pored ostalog kaže: „Nalazeći da Crna Gora ovim ratom završuje svoju ulogu kao zasebna srpska država i da joj, kao takvoj, dosljedno svemu predstoji samo ulazak u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, prihvata u cjelini deklaraciju predsjednika srpske vlade g. Nikole Pašića i predsjednika Jugoslovenskog odbora dr Ante Trumbića”. Valja istaći da je Nikola Pašić tokom celog rata ujedinjenje Srbije i Crne Gore smatrao unutrašnjim srpskim pitanjem i insistirao da do njega mora doći, makar i ne bilo Jugoslavije. Zapisano u Krfskoj deklaraciji materijalizovano je godinu i po kasnije – 1. decembra 1918, kad je regent Aleksandar Karađorđević u Beogradu proglasio stvaranje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.
Za razliku od Krfske deklaracije, tzv. Majska deklaracija koju su dva meseca ranije usvojila 33 zastupnika Jugoslovenskog kluba u bečkom Carevinskom veću, izjašnjavala se za ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u samostalno „državno tijelo“ pod „žezlom habzburško-lorenske dinastije“, dajući toj manifestaciji jugoslovenstva austrijsko-habzburški karakter, opredeljujući se za varijantu jugoslovenskog ujedinjenja skladno ciljevima i ratnim programom zvaničnih bečkih krugova. Takva suština Majske deklaracije ne bi smela da zanemari činjenicu da je ona politički i nacionalno evoluirala u daljem toku događaja. Sa pravom se navodi da je Majska deklaracija, uprkos svom prohabzburškom karakteru, koji je objektivno proizilazio iz dotadašnjeg razvitka slovenačke nacionalne misli, pomogla 1917. godine da se jugoslovenska ideja izdigne iz provincijalnih okvira na jedan viši, nacionalni novo, te je tako tu jugoslovensku ideju dovela do njenog prihvatanja kao nacionalnog smera i politike. Majska deklaracija uticala je da se u Sloveniji obrazuje širok nacionalni pokret, koji je isticao zahteve za samostalnošću Jugoslovena u Austrougarskoj, ali bez nemačke prevlasti. Godinu dana kasnije, vlasti Autrougarske zabranile su svaku agitaciju za Majsku deklaraciju, plašeći se sve snažnijeg uticaja tzv. „deklaracijskog pokreta“, koji se u tom periodu razvijao kao slovenački narodni i jugoslovenski pokret, istovremeno.
Majska deklaracija 1917. godine, zastupnika austrijskog parlamenta iz Slovenije, Dalmacije i Istre kojom se zahteva konstituisanje južnoslovenske države u sklopu Habzburške monarhije, izazvala je gotovo jednodušnu podršku u Hrvatskom saboru. Na sednici Sabora 13. jula 1917. godine, Starčevićeva stranka prava – milinovci (SSP) zatražila je „da se sve hrvatske zemlje i svi dijelovi hrvatskog naroda ujedine na temelju historijskog državnog prava u jedinstvenu hrvatsku državu od Triglava do Drine pod žezlom […] Habsburške dinastije”. Čak je i srpski prvak Srđan Budisavljević, iz hrvatsko-srpske koalicije, podržao tu ideju rekavši da se „Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine u […] nezavisno državno tijelo”. Stjepan Radić je izjavio kako Majska deklaracija „znači najsretniju i najpotpuniju formulu našeg […] državno-pravnog demokratskog programa…”, dodavši da se ta ideja može ostvariti u Monarhiji, ali „ako to ne bude moguće onda ćemo to provesti i bez nje”. Živko Petričić u ime SSP-a, tumači Majsku deklaraciju kao zahtev za „uspostavu hrvatske države“, a ne „neke jugoslavenske države“. Na zasedanju Sabora 3. avgusta 1917. godine ponovo se raspravljalo o budućnosti Majske deklaracije. Stjepan Radić izjavio je kako je Antanta pristala na „Veliku Srbiju“, ali da je ruska revolucija donela „novo svjetlo koje daje nadu da se granice u srednjoj Europi neće mijenjati, pa će zato u monarhiji biti Kraljevina Hrvatska slobodna i ujedinjena, a izvan Monarhije obnovit će se Srbija i ostati Bugarska“.
Kao refren, na sednici Sabora 9. avgusta 1917. milinovac Dragutin Hrvoj ponavlja: „[…]Starčevićeva stranka prava traži ujedinjenje svih slavenskih zemalja na jugu monarhije Habsburga u jedno jedinstveno državno-pravno tijelo, u državu Hrvatsku, na temelju hrvatskog državnog prava i u ime načela narodnosti, uz potpuno respektiranje svih vjersko-kulturnih individualiteta […] Starčevićanci […] kao predstavnici jugoslavenske ideje ne tražimo hegemoniju niti nad Slovencima, niti nad Srbima […] nego politički paritet, potpunu jednakost sviju u svakom pogledu”. Frankovac, Aleksandar Horvat, je 10. avgusta 1917. oštro napao jugoslovenstvo Starčevićeve stranke prava povezujući ga sa „velikosrpskim jugoslovenstvom A. Belića, J. Banjanina, F. Potočnjaka i M. Marjanovića“, rekavši da je „jugoslavenska ideja pogibeljna“ sa stajališta „čistog hrvatstva“. Na zasedanju Sabora 25.septembra 1917. godine Stjepan Radić evoluirao je u svojim stavovima, rekavši: „Danas smo mi još svi jednodušni […] naročito radi držanja Italije […] kao i radi srpske vanjske politike da se ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca, ne dirajući u Srbiju i Crnu Goru, može provesti u monarhiji, ali ako se bude ovako dalje s nama radilo, ja ću biti prvi, koji se neću bojati vješala i koji će vikati: dolje Habsburg“.
Vođa milinovaca, Ante Pavelić (stariji), na sednici Sabora 3. decembra 1917. oštro je napao austrougarskog ministra inostranih poslova, oduzimajući mu pravo da govori u ime Slovena u Monarhiji, naroda koji čine većinu u državi. U ovom dramatičnom istorijskom trenutku Stjepan Radić je uzimao u obzir i Rusku revoluciju i Lenjina sa kojima je bio impresioniran. Nije odobrio brutalnosti prema svrgnutoj vladajućoj klasi, ali je rekao: „[…] Neće više biti gospodujućih i podložnih naroda, neće više biti na jednoj strani spahija, a na drugoj kmetova, nego će svi narodi biti posve jednaki […] bez obzira na to jesu li veliki ili mali… Ruska revolucija je promijenila temelje međunarodnog prava […] koje će osigurati slobodu i sreću svakome iole svjesnom i slobodnom narodu“. Radić, čovek kontroverznih emocija i impresija, očigledno se zaletao, ali je i u ovom velikom događaju video nove mogućnosti borbe za svoj populistički seljački pokret. Zbog velikog značaja, potrebno je da spomenemo da je Sabor 19. decembra 1917. godine usvojio „Zakon o uvođenju općeg, izravnog i tajnog prava glasa za parlamentarne izbore“. Jedino su frankovci (Čista stranka prava) kritikovali zakonski članak o izbornim kotarima, jer je omogućavao Srbima pobedu u gotovo polovini izbornih jedinica.
LITERATURA
Tošić, Desimir: Demokratska stranka 1920-1941, Fond „LJuba Davidović“, Službeni list SCG, Beograd, 2006
Čulinović, Ferdo: Jugoslavija između dva rata, Zagreb, 1961
Čulinović, Ferdo: Dokumenti o Jugoslaviji, Školska knjiga, Zagreb, 1968
Ostavi komentar