Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Nikolaj Sergejevič Trubeckoj (Moskva, 15. april 1890 – Beč, 25. jun 1938) bio je lingvista, kulturolog, etnosociolog i jedan od utemeljivača klasičnog evroazijstva. Reč je o karakterističnoj ruskoj geopolitičkoj školi mišljenja, koja prve obrise iskazuje još sredinom 19. veka, u stavovima dela intelektualne elite koja je pod snažnim uticajem lekcije izgubljenog Krimskog rata (1853–1856) i otvorenog neprijateljstva koje je „hrišćanska Evropa“ ispoljila prema Rusiji u tim događajima. Trubeckoj je od 1908. do 1912. godine studirao na Istorijsko-filološkom fakultetu u Moskvi, a zatim u zvanju privat-docenta držao predavanja iz uporedne lingvistike. Od 1919. godine je živeo u emigraciji i do 1922. godine predavao na Univerzitetu u Sofiji, a zatim je od 1923. godine bio profesor filologije na Bečkom univerzitetu.
U ranoj fazi stvaralaštva počeo je da istražuje kulture naroda koji žive sa Rusima, ističući postojanje „zakona raznovrsnosti nacionalnih kultura“. Iz jednog takvog stava prvi je formulisao pojam „jezičkog saveza“ koji je posledica zajedničkog života naroda koji naseljavaju istu geografsku i kulturno-istorijsku oblast. Zahvaljujući tome, među kulturama datog areala stvaraju se kulturno-istorijske zone čije se granice uzajamno ukrštaju, a što dovodi do pojave kultura mešovitog ili prelaznog tipa. Otuda, pojedini narodi i delovi naroda u dati kulturni tip unose svoje individualne osobine, iz čega proizilazi postojanje „evroazijskog jezičkog saveza“[1].
Trubeckoj je na osnovu lingvističkih istraživanja uspostavljao dalekosežne geopolitičke zaključke, čiji je osnovno načelo odbacivanje postojanja tzv. opšečovečanske kulture, što je stanovište koje je zastupao i slavni Nikolaj Danilevski. Ipak, suštinska razlika u odnosu na slovenofile leži u njegovom isticanju gotovo presudnog značaja istočnog „turanskog“ elementa u ruskoj kulturi, uz napomenu da slovenstvo ne predstavlja kulturnu, već samo jezičku zajednicu. Za razliku od dobrog dela bele emigracije koji je revolucionarna dešavanja 1917. godine doživljavao kao okončanje ruske istorije, Nikolaj Sergejevič je ukazivao na napuštanje modela rusifikacije ostalih naroda koji su postali „narodi SSSR“, posmatrajući ovu pojavu kao pozitivan proces. Dakle, Trubeckoj nije delio kulture na više i niže, nego samo na slične i neslične, pa iz toga kao logičan proističe njegov stav o evropskoj kulturi (romansko-germanskoj) kojoj nije priznavao predvodničku istorijsku ulogu. Zbog toga se Trubeckoj s pravom svrstava uz Herdera, koji je kao filozof istorije razbio uske okvire evropocentrizma, ali i uz Špenglera, Tojnbija i Sorokina, koji su kritički govorili ne samo o evropocentričnoj pravolinijskoj shemi istorije, nego i „propasti Zapada“ i spasonosnoj misiji koja pripada istočnim oblastima Evroazije[2].
Nikolaj Trubeckoj je krajem dvadesetih godina 20. veka napustio evroazijski pokret i lične razloge takve odluke izneo u časopisu Evroazija u januaru 1929. godine. Poslednje godine života posvetio se naučnom i pedagoškom radu. NJegova najpoznatija dela su: Evropa i čovečanstvo, Ka problemima ruske samospoznaje, O istinskom i lažnom nacionalizmu, Nasleđe DŽingis-kana, a autor je i mnogih radova iz oblasti lingvistike.
Ka ruskoj samospoznaji
Otvoreno neprijateljstvo koje su evropske države iskazale prema Rusiji u Krimskom ratu (1853–1856) izazvalo je tekstonske potrese u ruskoj društvenoj svesti i podstaklo proces radikalnog preispitivanja celokupne ruske istorije. Reviziju ruske istoriografije, koja je bila pod neposrednim zapadnoevropskim uticajima, istrajno su zahtevali slovenofili Dostojevski, Danilevski i Leontjev. Tako je, primera radi, Danilevski čitava poglavlja kapitalnog dela Rusija i Evropa posvetio svevremenskim zakljucima o neevropskom karakteru Rusije, zatim trajnom neprijateljstvu Evrope prema Rusiji, evropskom ekspanzionizmu, ali i silaznoj putanji Zapada, dubljem značenju Istočnog pitanja i pogubnom uticaju „evropejštine“ na ruski civilizacijski identitet. Kao posebno važno obradio je pitanje istorijskog i simboličkog značaja Carigrada koji je posmatrao kao stožer nove sveslovenske ere istorije. Ipak, Danilevski nije u Sveslovenskom savezu isticao prevlast Rusije, već je ovaj vid povezivanja Slovena posmatrao kao prirodnu zajednicu naroda srodnih po poreklu i duhu. NJegov sledbenik Konstantin Leontjev je ukazivao na rizike slovenske integracije i posebno predvodničke uloge Rusije u tom procesu. Kao ubeđeni konzervativac i monarhista, sa skepsom je posmatrao procese nacionalne emancipacije slovenskih naroda i mogući prodor ideje zapadnjačkog liberalizma u Rusiju. U svojim radovima često je isticao da su revolucije u Evropi prividno nacionalne, ali da su po svom duhu kosmopolitiskog karaktera. Otuda je jedan od njegovih najvažnijih stavova da „slovenstvo postoji ali slavizma nema“ (ovde je pojam slavizma shvaćen kao objedinjujuća kulturna ideja).
Ruski evroazijci su u odnosu na stavove slovenofila zauzeli rigidniju poziciju, insistirajući na različitim istorijskim putanjama Evrope i Rusije-Evroazije. Ovo stanovište posebno je došlo do izražaja u knjizi Nikolaja Trubeckoja Nasleđe DŽingis-kana. Pogled na rusku istoriju ne sa Zapada, već sa Istoka, koja je objavljena 1925. godine u Berlinu. Reč je o svojevrsnom opštem pregledu ruske istorije posmatrane iz strogo evroazijskog ugla, a koja je zasnovana na nekoliko osnovnih premisa. Prva premisa koju Trubeckoj ističe je ona o evroazijskom svetu kao najzatvorenijoj i završenoj geografskoj, privrednoj i etničkoj celini, različitoj kako od Evrope u užem smislu te reči tako i od Azije. Prva manifestacija državnog jedinstva evroazijskih naroda bila je ostvarena za vreme imperije DŽingis-kana. Zatim je u sledećoj etapi istorije misija objedinjavanja Evroazije prešla s turanskih naroda na Ruse, koji su postali naslednici i sledbenici ove ideje. Tako je Rusija-Evroazija dobila mogućnost da postane samostalna kulturna, politička i ekonomska oblast i da razvija osobenu evroazijsku kulturu.
Trubeckoj naglašava da je najveći izazov s kojim se Rusija-Evroazija suočila odbrana od nasrtaja agresivnog evropskog ekspanzionizma, što je ruske vladare primoravalo da od te iste Evrope nabavljaju tehnička sredstva za odbranu teritorije. Vremenom je ovaj proces prerastao u svoju suprotnost, odnosno pretvorio se u nastojanje ruskih vladara da naprave državu po uzoru na evropske autoritete. Tako je Rusija, spolja posmatrano, počela da liči na druge evropske države, ali je iznutra otpočeo mnogo opasniji kulturni uticaj Zapada, koji je ovu zemlju pretvorio u „provinciju evropske civilizacije“ i doveo do „izopačenja ruskog čoveka“. Usled svega, izopačili su se i svi drugi odnosi među Rusima i stvoren je dubok socijalni raskol koji je u krajnjoj liniji uzrokovao revolucionarna dešavanja 1917. godine. Tim događajem se na neki način završava dvovekovni period vladavine jedne „antinacionalne monarhije“, koji je otpočeo vladavinom Petra Velikog.
Za Trubeckoja je period vlasti Petra Velikog označio početak razaranja načela ruskog nacionalnog života, kada je pod izgovorom spoljašnjeg vojničkog jačanja države postepeno rastakana njena unutrašnja moć. Tada je razorena institucija patrijaršije, koja je bila suštinski važna kao osnova ideološko-državnog sistema, ali i uporedo s tim razorena su religiozna i moralna načela. Na taj način se sav Petrov rad, izazvan vatrenim rodoljubljem u sudaru sa ruskom realnošću, pretvorio u ismevanje ruskog istorijskog puta, njene tradicije i pravoslavne duhovnosti. Nastala je nova ideologija zasnovana na čistom imperijalizmu i jedna vrsta „državničkog kulturgerterstva“ koja je davala ton potonjoj istoriji Rusije sve do oktobra 1917. godine. Međutim, prema mišljenju Trubeckoja, revolucija nije promenila suštinu stvari jer se pokazalo da su elementi koji su se našli na vlasti i sami zaraženi istim onim otrovima evropske civilizacije koji su pogrešno nazvani kulturom „čovečanstva“. Tako ni posle revolucije Rusija nije postala ono što jeste, odnosno nije se oslobodila duhovnog jarma evropske kulture i ne može da stvara svoju nacionalnu kulturu zasnovanu na psihološkom tipu ruskog-evroazijskog čoveka. Naime, suštinska greška postrevolucionarne vlasti bila je u tome što je boreći se protiv kapitalističkog poretka, počela da u Rusiji kalemi tuđe nasleđe ekonomskog materijalizma i nameće ideale življenja koje su stvorili evropski teoretičari.
Konačno, bez obzira na to što je komunistička vlast licem okrenuta ka Zapadu, ka proleterijatu „civilizovanih država“, pozitivna strana stvaranja sovjetske države je u neminovnosti saradnje sa Azijom, a što neminovno vodi sjedinjenju evroazijskih naroda i „dubokom preoravanju čitavog socijalnog organizma“. Veoma je zanimljivo i zapažanje Trubeckoja o poziciji buduće Rusije u međunarodnim odnosima, a koja će se, sećajući se nasleđa imperije DŽingis-kana, truditi da se na svaki način čuva od uticaja evropskih ideja, što ne isključuje njenu obavezu da prati razvoj evropske materijalne tehnike. Takva Rusija se neće mešati u unutrašnje poslove evropskih država, svesna da je „međunarodni kapital jedan od instrumenata uticaja evropske civilizacije“, ali će se distancirati i od podrške evropskom proleterijatu koji se protiv tog kapitala bori do pola, odnosno do onog nivoa koji bi mu obezbedio deo profita koji ovaj kapital stiče u „necivilizovanim zemljama“. Sasvim suprotno u odnosima prema narodima evroazijskog areala, Rusija treba da gaji prijateljske odnose, i održava one ekonomske i kulturne veze koje služe zauzdavanju evropskog imperijalizma na tim prostorima.
Osnove evroazijstva
Nikolaj Sergejevič je odmah po dolasku u Sofiju 1920. godine napisao knjigu Evropa i čovečanstvo koja sadrži temeljne postavke njegovog pogleda na svet. U ovom radu anticipirao je principe evroazijstva koji su zasnovani na višedimenzionalnoj dualnosti, različitosti i naglašenoj podeli sveta na dve celine. Prvu celinu čini romansko-germanska Evropa koja se samoidentifikuje kao centar s univerzalističkim i hegemonističkim ciljevima usmerenim na prinudno evropeizovanje ostatka sveta, koji iz te perspektive ima status „varvarske“ periferije. Na drugoj strani je „čovečanstvo“ kao jedinstvena celina koju čini mnoštvo kultura i koja se kao takva razlikuje od romansko-germanskog sveta i njegovog agresivnog totalitarizma. Iz jedne ovakve osnove Trubeckoj je ukazivao na policentričnost kultura i istorijskih tokova, odričući mogućnost postojanja jedne integralne svetske istorije koju determiniše romansko-germanski civilizacijski krug. Za Trubeckoja je pojam čovečanstva tangentalno vezan za Rusiju-Evroaziju koja je posledica intezivnog uticaja mongolsko-tatarske vladavine tokom dvovekovnog razodblja Moskovske Rusije. Reč je o periodu koji se smatra ključnom epohom ruske istorije i koji je prethodio njenom peterburškom razdoblju.
U Sofiji je sledeće 1921. godine objavljen prvi zbornik radova na ruskom jeziku Otvaranje ka Istoku – slutnje i dostignuća, a naredne godine i drugi zbornik Na putevima koji sadrži radove M. Bicilija (o fenomenima Istoka i Zapada u istoriji Starog sveta) i A. Kartaševa (o pitanjima crkve). Posebna sveska posvećena odnosima pravoslavaca i katolika objavljena je 1923. godine pod naslovom Rusija i latinstvo, da bi se od 1925. do 1927. godine pojavila tri broja Evroazijskog vremeplova u Berlinu (dva broja) i u Parizu. Svi radovi objavljeni u ovih pet zbornika bili su teorijskog karaktera i izražavali su temeljne postavke evroazijske ideje. Pored toga, evroazijci su objavili više knjiga, časopisa, izveštaja i popularnih brošura, a sam evroazijski krug mislilaca počeo je postepeno da poprima obeležja političke grupacije, što je nagoveštavalo prve raskole među njima. Kada je u Parizu 1928. godine odštampan kulturno-politički nedeljnik Evroazija čiji su pokretači bili Suvčinski i Karsavin, bilo je jasno da više nema jedinstva u pokretu. Već sledeće 1929. godine pokret su zbog jačanja „levih strujanja“ napustili Trubeckoj i Savicki, koji je tokom tridesetih godina prošlog veka bio najangažovanija ličnost među evroazijcima.
Iz stvaralačkog opusa Trubeckoja posebno izdvajamo značaj njegovog članka O istinskom i lažnom nacionalizmu koji je posvetio zatiranju ruske kulturne samobitnosti do koje je došlo usled pogubnih uticaja zapadnoevropskih modela uređenja država. Ogled se bavio analizom ruskog nacionalizma i pojavom njegovih mutiranih oblika koji su izazavali duboke raskole u ruskom društvu, počevši od perioda vladavine Petra Velikog. O uzrocima dubokog kulturnog raskola između elite i običnog naroda Trubeckoj je pisao u radu Gornji i donji slojevi ruske kulture. Etnička osnova ruske kulture. Zanimljivo je to što je pokušaje slovenofila da premoste pomenuti kulturni jaz smatrao unapred neuspešnim zbog činjenice da slovenska komponenta nije isključivi element ruskog identiteta, jer je ovaj (ruski identitet) istorijski prožiman uticajem tatarskog i čak ugro-finskog elementa, da se neretko ne može sa sigurnošću reći koji je dominantiniji.
Na sličan način o ovim temama pisao je Petar Suvčinski u tekstu Snaga slabih u kojem je analizirao razloge sunovrata carske Rusije. Suvčinski je procese degradacije ruskog nacionalnog načela uočavao – slično Trubeckoju – u procesima koji su zahvatili rusku inteligenciju od 18. veka. On je smatrao da je postrevolucionarna emigrantska sudbina ruske inteligencije jedna vrsta zaslužene kazne, odnosno mogućnost da se sama upozna s nedostacima evropske civilizacije i prilika za nacionalno preispitivanje. Suvčinski je u svom radu naglašavao da će buduća epoha biti „epoha vere“. U prilog evroazijstvu bogoslov Georgije Florovski napisao je više emigrantskih ogleda (Prekidi i spone; Lukavstvo uma; O neistorijskim narodima), u kojima se osim razmatranja negativnih uticaja zapadnoevropske misli na rusku inteligenciju posebno suprostavio stereotipu o večnom zaostajanju tzv. neistorijskih naroda. On je isticao samostalnost ruskog istorijskog puta, ali je prilikom napuštanja pokreta evroazijaca 1923. godine ukazivao na potrebu ponovnog oživljavanja pravoslavnog načina života (Evroazijska sablazan).
Evroazijska država
Posle otvaranja tzv. Klamarskog pitanja i pojave struje koja je u emigraciji izražavala simpatije prema sovjetskoj državi, Trubeckoj je napustio pokret evroazijaca i nastavio svoja fonološka i lingvistička istraživanja. Zbog svega toga, aktivnosti evroazijaca su naročito uoči Drugog svetskog rata gotovo zamrle. Izuzetak je bio Petar Nikolajevič Savicki koji je nastavio svoje delovanje, ostajući dosledan evroazijskim idejama do kraja života. Savicki je još 1921. godine u tekstu Evropa i Evroazija u emigrantskom časopisu Ruska ideja u Sofiji objavio prikaz knjige N. Trubeckoja Evropa i čovečanstvo. Tada je prvi put upotrebio pojam Evroazija. Svoje geopolitičke sheme ispoljio je u tekstu Evroazijstvo koji je objavljen 1925. godine u berlinskom izdanju časopisa Evroazijski vremeplov, a u kojem se pozvao na ogled Vladimira Lamanskog Tri sveta azijsko-evropskog kontinenta iz 1892. godine. Polazeći od fizičko-geografske integralnosti evroazijske kopnene mase, nasuprot do tada dominantnoj evropocentiričnoj slici sveta o Uralu koji deli Evropu i Aziju, Savicki je izdvojio treći kontinent Evroaziju, čiji su Azija i Evropa periferni delovi. Ovu teoriju kasnije je obrađivao u tekstu Geografske osobenosti Rusije (1927), u kojem je ne samo detaljno prikazivao Evroaziju nego i potencirao njene fizičko-geografske posebnosti u odnosu na Evropu i Aziju. U svemu tome zbog svog središnjeg položaja Rusija ima ulogu stožera evroazijskih integracija, a čitavo područje Rusije-Evroazije je „sinteza geografskih i istorijskih načela“, koje je opisao terminom „mestorazvoj“.
Na ovim osnovama istaknuti pravnik i univerzitetski profesor Nikolaj Aleksejev (1879–1964) sačinio je istinsku pravnu teoriju evroazijske države. NJeni principi su: ideokratija kao osnovni kriterijum izbora vladajuće elite, demotija kao posledica organskog poimanja nacije iz koje vlast crpi legitimitet, zatim dužnosna država koja je ishodište ideokratije i demotije, potom nepartijski sistem, državno-privatna privreda i evroazijska federacija koja bi trebalo da preoblikuje koncepciju tadašnjeg sovjetskog federalizma. Naime, Aleksejev je s pravom uočio opasnost od radničkog internacionalizma koji podstiče lokalne nacionalizme i koristi kao izgovor tzv. pravo naroda na samoopredeljenje kako bi manje narode uključio u velike zapadne antiruske geopolitičke projekte.
Posle završetka Hladnog rata i raspada sovjetske države, u pojedinim intelektualnim krugovima je obnovljeno interesovanje za radove Trubeckoja, Savickog i drugih evroazijaca. Uzroke ove pojave najpre treba tražiti u „masovnom razočaranju u Zapad“ koji je nastavio da vrši agresiju na Rusiju. U takvim oklonostima nastao je pokret „novih evroazijaca“ koje je predvodio filozof Aleksandar Dugin. U traganjima za novim putevima ruske samospoznaje, ovaj krug intelektualaca razvio je široku delatnost koja se sastojala od publikovanja dela klasičnih evroazijaca, štampanja popularnih brošura, radijskih i televizijskih nastupa, čiji je konačni cilj bila artikulacija ruskih interesa u novim svetskoistorijskim okolnostima koje nameće koncept mondijalizacije sveta. Posle mnogo lutanja i raskola tokom jeljcinskog perioda, ovaj krug intelektualaca počeo je da igra značajniju ulogu od Putinovog dolaska na vlast, osvajajući u savremenoj Rusiji sve više javnog i političkog prostora. Najpotuniji dokaz za ovu tvrdnju jeste uspostavljanje Evroazijskog saveza.
U međuvremenu je pokret Nove evroazije svoje sledbenike stekao i na međunardnom planu, a ideje povezivanja na Velikom kontinentu postale su deo programskih opredeljenja mnogih evropskih političkih grupacija. Dugin je već odavno u svom kapitalnom delu Osnovi geopolitike pisao o modelu Nove imperije koji, uz izvesne osobenosti, neodoljivo podseća na koncepciju Rusije-Evroazije koju su zastupali klasični evroazijci. Konačno, u svojim radovima, ovaj filozof se temeljno bavio stvaralaštvom Nikolaja Trubeckoja, kojeg je na jednom mestu opisao kao „svojevrsnog ruskog Špenglera“.
LITERATURA
Vukašinović, Milorad (2021). Misliti prostorno. Novi Sad: SAJNOS.
Stepić, Milomir Stepić (2016). Geopolitika. Ideje, teorije, koncepcije. Beograd: Institut za političke studije.
Trubeckoj, Nikolaj (2012). Nasleđe DŽingis-kana. Beograd: Logos.
[1] Vavilonska kula i pometnja jezika, Evroazijski zbornik, knj. 3, Berlin 1923.
[2] O. Špengler, Propast Zapada, 1918, 1922–1923.
Ostavi komentar