MULTIKULTURALNI ASPEKTI I POLITIČKO-DRUŠTVENE PRILIKE UOČI PRISAJEDINJENJA VOJVODINE
Autor: Divna Dodić
Iako postoji uvreženo mišljenje da je prisajedinjenje Vojvodine matici Srbiji bio plod viševekovnih želja i aspiracija isključivo srpskog naroda, a u pojedinim republikama bivše Jugoslavije se kao zvanično-propagandni stav tom događaju daje asimilaciona nota i pridaje priroda velikosrpskih pretenzija, istorijske činjenice svedoče posve drugačije.
Pre svega, valja imati u vidu nekoliko činjenica i drugih spoznajno-istorijskih saznanja, koje su neumitne i neupitne u oku objektivnog posmatrača:
- Skupština je u potpunosti imala demokratski karakter, sa proporcionalno zastupljenim brojem delegata u odnosu na broj stanovnika i teritorijalne jedinice, o čemu će kasnije biti reči;
- Skupština je u potpunosti imala multinacionalni i multikonfesionalni karakter, imajući u vidu da su, u skladu sa demografskim procenama i podacima na osnovu ranijih popisa, u njoj učestvovali i ravnopravno odluku donosili pripadnici svih nacionalnih zajednica zastupljenih na tom prostoru, i
- Diskusija, kao i sama odluka, vođena je u strogo i izraženo demokratskom tonu, bez bilo kakvih autoritativnih postupaka bilo koje zajednice, grupacije ili lobija.
Kada pričamo o strogoj faktografiji, kojom se nećemo puno baviti u daljem toku rada, iz prostog razloga nepotrebnog zamaranja čitaoca, moramo naglasiti osnovne podatke.
Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, održana je 25. novembra 1918. godine, a pravo glasa je imalo 757 delegata, među kojima je čak bilo i 7 žena, što je imajući u vidu onovremenske društvene okolnosti, prilike i izrazito patrijahalna shvatanja tipična za taj vrmenski period, bilo ne samo iznad proseka, nego i avangardno u svakom pogledu.
Demokratičnost se, dakako, ogledala i u samom pravilu glasanja: mogućnost da većaju o konačnoj odluci i ravnopravno učestvuju u prethodnoj raspravi imali su svi Srbi, Bunjevci i ostali Sloveni, oba pola sa navršenih dvadeset godina, što ukazuje na poštovanja svih demokratskih tekovina i principa koji su aktuelni i danas, vek kasnije. Ovi uslovi proglašeni su proglasom objavljenim 17. novembra.
Osim polne, nacionalne i konfesionalne ravnopravnosti, ispunjen je preduslov i teritorijalne raspoređenosti, pa su poslanici birani po opštinama, u vidu zborova ili aklamacija, a tako da je dolazio po jedan poslanik na hiljadu građana.
Konačno, u nacionalnom smislu, u radu i odlučivanju, ravnopravno zastupanju zaključaka, kao i donošenju istih, a kroz funkcionisanje ove Skupštine, postojala je takođe ravnoteža u skladu sa tadašnjom demografskom slikom: od 757 delegata, 578 su bili Srbi, 84 Bunjevci, 62 Slovaci, 21 je bio rusinske nacionalosti, nemačku nacionalnu zajednicu predstavljalo je šest delegata, ruke za šokačke interese su dizala trojica, a pravo glasa su mimo toga imala i dva Hrvata i jedan Mađar.
Imajući u vidu tadašnje raspoloženje većinskog naroda, ali i populacije na tim prostorima u većini uopšte, kao i podatke sa popisa, evidentno je da ne samo da nije reč o „velikosrpskom“ nametanju volje i agresivnoj asimilaciono-hegemonističkoj politici, kako se to da pročitati u naučnim radovima u „komšiluku“, već su drugim zajednicama načinjeni i određeni, nikako za potcenjivanje, ustupci.
Imena, prezimena i biografija kandidata koje su ušli u privremeno formirane institucije, preteču današnjih pokrajinskih institucija, pokazuju da ni tu nije ispoštovana proporcija, odnosno da su kabineti sačinjavani na uštrb realne slike i srpske zajednice u celosti, kako bi se dočarala i stvorila slika jedinstva naroda i narodnosti na ovim prostorima, a u aspiracijama za pridruživanje novoformiranoj državi.
Danas, vek kasnije, možemo izvući ne samo određene zaključke, već sa odgovarajuće istorijske distance, u prilici smo da se bavimo i paralelama, odnosno da shvatimo liniju kontinuiteta koji postoji u odnosima Srba i drugih zajednica prisutnih na ovom prostoru.
Može se reći, a to nije usamljen stav kod svih objektivnih istoričara, savremenika i drugih tumača-laika, da je Velika narodna skupština, kao nadasve demokratski događaj, utabala stazu politici koja predstavlja trajnu crtu suživota i multikulturalne slike Vojvodine, a koja je u pojedinim periodima čak doživela i grubu zloupotrebu, ponovo na štetu srpskog naroda.
Naime, koliko god se komunistički prvaci, ideolozi tog pokreta na ovim prostorima i podstrekivači ove oštre doktrine trudili da zatru sve što ima nacionalni ili, još gore, slobodarsko nacionalni predznak, upravo su tekovine ove zanemarivane Skupštine iskoristili za nekoliko bitnih stvari u njihovom delovanju:
- Forsiranje priče o multikultularnosti AP Vojvodine, „gde svi narodi i narodnosti žive složno, kao primer ostalima“;
- Formiranje organa AP Vojvodine po principima privremenih organa nakon Velike narodne skupštine, sa nacionalnim ključem koji neretko nije išao na ruku većinskom narodu, i
- Formiranje AP Vojvodine kao zasebnog organa uprave, delimično po ustrojstvu Skupštine, što je kasnije doživelo zloupotrebe i otvorene ili češće, nešto prikrivenije, suptilne separatističke tonove.
Iako smo decenijama bili izloženi ideji da istorija počinje sa sednicom AVNOJ-a, a završava se u maju 1980. godine, zvanični podaci ipak govore drugačije.
Iste zloupotrebe autentične tekovine Skupštine doživljavaju i danas, kada marginalni, ali poprilično glasni politički ili kvazi politički faktori, uvijeni u druge profesije i navodni društveni aktivizam, pogrešno interpetiraju i parafraziraju njene zaključke, poruke i istorijsko nasleđe, bez navođenja istorije, kako bi otvoreno promovisali i agitovali za kvazi tvorevinu Vojvodinu kao samostalni pravni i državni subjekat.
Jedna od najvećih poruka ovog multinacionalnog i multikonfesionalnog događaja, a u svetlu današnjih dešavanja i društvenih prilika, svakako jeste da su 1918. godine delegati, inicijatori i organizatori Skupštine ostavili avangardnu poruku, daleko ispred vremena i daleko za buduća vremena, možda i nesvesno.
Pravni i politički okviri koje su tada uspostavili, jesu najbolja, najpreciznija i verovatno i jedina tačna smernica kako treba da funkcioniše multinacionalna Vojvodina.
Principijelno gledano, pokazali su način kako se sve zajednice mogu integrisati oko višeg i značajnijeg društvenog uloga, cilja i značaja;
Kako se mogu ispoštovati sve specifičnosti i različitosti, i umesto razdora napraviti jedinstvo;
Kako ciljevi različitih zajednica mogu biti identični i sinhronizovani, a ne sitno sebični;
Kako se različite zajednice mogu proporcionalno zastupiti i kako se mogu definisati uslovi zajedničkog života, borbe i delovanja;
Kako prisustvo većeg broja zajednica može doprineti jačanju, a ne razbijanju državnog i nacionalnog jedinstva.
Ostavi komentar