Autor: Jovanka Simić, novinar
S razlogom je pisac i satiričar Milovan Glišić (1847–1908) u istoriji srpske književnosti označen kao rodonačelnik srpske realističke pripovetke o seoskom životu. NJegovi prethodnici pisali su o selu romantičarskim stilom u nameri da čitaocu dočaraju tzv. dušu naroda, zanemarivši pri tom činjenicu da je život seljana svakodnevno ispunjen napornim radom od ranog jutra do večeri.
Uveren da je takva slika o selu iskrivljena, Milovan Glišić je u svojim najpoznatijim pripovetkama: Glava šećera, Šilo za ognjilo i Prva brazda opisao realistične prizore iz seoskog života, ali i ekonomsko propadanje sela krajem 19. veka. Pravo da se zove osnivačem seoske i realističke pripovetke u Srba, majstorom jezika, sjajnim prevodiocem i pregaocem koji je ostavio duboko zaoranu brazdu za sobom, dodelio mu je Jovan Skerlić.
Milovan Glišić rođen je u selu Gracu, nadomak Valjeva, 6. januara 1847. godine. Kako u selu nije bilo škole, njegov otac Đorđe i majka Jevrosima naučili su ga da čita i piše, onoliko koliko su znali i umeli. Otac je često pevao uz gusle, a mati je bila rečita i sinu je pričala narodne bajke, te je narodna književnost postala značajna podloga duhovnog i književnog razvoja Milovana Glišića.
Zahvaljujući podukama svojih roditelja, Milovan je primljen u drugi razred osnovne škole, a Beogradsku nižu gimnaziju upisao je 1864. godine kada je bio sedamnaestogodišnjak. Bio je marljiv đak, izdržavao se sam služeći po bogatim kućama, prehranjujući tako sebe i sestru Staniju.
Upisao je tehnički odsek Velike škole, ali je posle dve godine prešao na filozofiju. Voleo je i strane jezike te je naučio ruski, francuski i nemački, a veoma dobro poznavao je rusku i francusku književnost. Kao studentu dopadale su mu se ideje Svetozara Markovića, te je jedno vreme uređivao satirični list „Vragolan“ . Zbog toga što je sa dvojicom drugova iz Zemuna u Beograd prenosio primerke zabranjene Markovićeve knjige Srbija na istoku, dospeo je u zatvor.
Mada je docnije odustao od ideja socijalističkog pokreta Svetozara Markovića, do kraja svog života kritikovao je anomalije i nepravdu u društvu. Takvim kritikama prožeto je gotovo celokupno njegovo književno stvaralaštvo. Studije je napustio i prvo uposlenje dobio je 1875. godine. U dva navrata bio je urednik „Srpskih novina“, duže vreme obavljao je posao dramaturga u Narodnom pozorištu, a već pred kraj života u Narodnoj biblioteci poverena mu je dužnost pomoćnika upravnika.
Bio je već u zrelim godinama kada se 1875. godine posvetio pisanju. Započeo je prevodima u satiričnim listovima, a zatim je prešao na pripovetku. NJegov rad obuhvata dva pozorišna komada Dva cvancika i Podvala, kao i dve zbirke pripovedaka. NJegove zbirke sadrže i popularne humoristične i satirične priče: Glava šećera, Roga, Ni oko šta, Šilo za ognjilo, Šetnja posle smrti, Zloslutni broj, Redak zver, Posle devedeset godina i lirska skica Prva brazda.
Književna zaostavština Milovana Glišića nije mnogo obimna i sadrži oko trideset pripovedaka i dva pozorišna komada. Napisao ih je samo sebi svojstvenim realističnim stilom, ustajući u odbranu sela i seljaka od varoških zelenaša, a pod uticajem ruskih pisaca i svoga seoskog porekla, kao i ljubavi prema seoskom patrijarhalnom moralu. Nije, pri tom, idealizovao selo i seoske ljude, ništa nije ulepšavao. Kritičari su to vrednovali ističući da najveću vrednost njegovih pripovedaka predstavljaju jednostavan stil, čist jezik, vedar humor i satira.
Jovan Skerlić je u Istoriji nove srpske književnosti o Glišiću zapisao da nije bio samo običan tendenciozni pisac, te nije davao samo prolazna dela sa tezom koje žive koliko zloupotrebe jednoga doba i strasti jednoga pokolenja: Dete sa sela, on je sačuvao seljačku dušu i nikada nije mario za varoš, za gadnu čaršiju, kako je on govorio. Stari duh patrijarhalne kulture izgledao mu je nesravnjeno viši od tadašnjeg vizantijsko-cincarskog duha naših varoši. A pored toga kod Svetozara Markovića je naučio ceniti socijalni život i patrijarhalni moral seoskih zadruga. I on će sa naročitom ljubavlju uzeti da opisuje srbijansko selo, pokazujući isto toliko simpatije za seljake koliko nije krio antipatije za varoške birokrate i zelenaše. Ali kod njega ipak neće biti ružičaste idealizacije seoskog života, sladunjavih i sentimentalnih pastorala kao kod ranijih romantičkih pisaca. On je realista po uverenju i hoće da verno i istinito slika.
Koliko je Glišić u svojoj književnosti držao do stvarnosti, iz koje je crpeo svoju inspiraciju, vidljivo je iz njegovog predgovora komediji Podvala u kojem navodi da se trudio da iznese što vernije nacrtane tipove kakvih i danas ima po našim palankama.
Ovom stavu ostao je dosledan do kraja i ceo opus ispisao je na osnovu istinitih događaja u kojima katkad nije menjao ni imena lica, ni mesta u kojima se radnja dešava. Upravo Skerlić je uočio da je učeni starac u priči Zloslutni broj, kao i profesor u Glavi šećera – zapravo profesor iz Beograda, Miloš Milojević.
Zatim, Polagušić u Novoj mesiji je Vasa Pelagić, a i Glava šećera nastala je na osnovu istinitog događaja. O Vulu Pupavcu, Neši – drvenom advokatu, Petku i ambijentu u kojem se Podvala događala, pisac u jednom pismu navodi kako strepi da mu se neće verovati da je sve što je napisano istinito. Istoriju odadžije Taleta u Šetnji posle smrti piscu je ispričao jedan poznanik, a pretpostavlja se da je Prvu brazdu čuo 1884. godine dok je boravio u jednom mestu podno Kopaonika.
Istoričar književnosti Slobodan Ž. Marković zabeležio je da Glišićeva šala nije jednobojan humor, već su to iskre koje vrcaju u toku pripovedanja različitom bojom i intenzitetom: One se prelivaju od dobroćudnog smeha koji razvlači usta svima, preko podsmeha i ismejavanja koji prate sitnu manu i preko ruganja kojim se obeležavaju veće karakterne slabosti, pa sve do ironije i satire u kojima u formi karikature daje društvenu kritiku.
Osamdesetih godina slovio je kao najkvalitetniji prevodilac književnih dela ruske i francuske književnosti. NJegovi najbolji prevodi sa ruskog su Gogoljeve Mrtve duše, Taras Buljba i Tolstojev Rat i mir. Za pozorište je preveo preko trideset komada ruskih autora, a sa francuskog nekoliko dela Balzaka, Žil Verna i drugih pisaca.
I pored svega, Glišićev život prošao je mahom u nemaštini. Bio je tridesetpetogodišnjak kada se oženio jednom od pet kćeri bogatog beogradskog trgovca Nikole Stefanovića. Brak nije bio skladan i trajao je samo pet godina. Gospođa Glišić, naime, nije pristajala da obavlja kućne poslove, te im je hrana donošena iz najskupljih beogradskih kafana. Čudno se odnosila i prema svojoj bolesti – lečilo ju je desetak lekara među kojima i Laza K. Lazarević, a odlazila je često i u banje gde je nemilice trošila novac.
U tužbi za razvod braka optužila je supruga Milovana za neverstvo i navela da ju je tukao. On je priznao da je „samo nekoliko puta išamarao“ svoju suprugu. Razvod je odobren, s tim što je njemu dato pravo na eventualnu novu ženidbu, a njoj je ponovna udaja zabranjena.
Posle razvoda Glišić je živeo u sobi hotela „Nacional“ ispod Kalemegdana. Upokojio se 1. februara 1908. godine u Dubrovniku u vreme kada je tamo boravio na lečenju. Po vlastitoj želji sahranjen je u tom gradu. Sahrana o trošku države obavljena je uz najviše državne počasti i u prisustvu brojnih znamenitih ljudi tog vremena kao i običnog sveta koji je pisca visoko cenio.
NJegova sestra Stanija Glišić u svojim Uspomenama kasnije je otkrila da su ona i brat bili veoma prisni. U mladosti i u periodu školovanja gladovali su i zajedno prevodili Mrtve duše, a kada je stigla vest o njegovoj smrti, zabeležila je: Godine 1908. sudbina mi je duboko zarila u srce nož, od koga mi rana neprestano krvavi i nikada neće zarasti, krvavu ću je i u grob odneti. Te godine umro mi je brat Milovan, moja jedina sreća i radost.
U čast Milovana Glišića od 1971. do 2007. godine u Valjevu je dodeljivana „Nagrada Milovan Glišić“. Mnoge škole, biblioteke i druge ustanove danas nose ime oca srpskog seoskog realizma. Glišić je ostavio dubok trag, te je prema njegovoj pripoveci Posle devedeset godina, 1973. godine snimljen televizijski film Leptirica u režiji Đorđa Kadijevića. Godine 1991. premijerno je prikazan tv film Glava šećera po motivima istoimene Glišićeve pripovetke, a režiju je potpisao Dejan Ćorković. Sedam godina kasnije Ćorković je režirao i film Svirač, takođe po motivima piščeve pripovetke.
Posle pola veka, 2017. godine, objavljena su sabrana dela Milovana Glišića, jednog od retkih srpskih pisaca koji je od dva kralja, Aleksandra Obrenovića i Petra I Karađorđevića, dobio tri odlikovanja.
LITERATURA
- Skerlić, J. (1907). Milovan Đ. Glišić: književna studija u: Pisci i knjige II, Beograd
- Blašković, M. Milovan Đ. Glišić – crtač seoskog života: (1847–1908): Katalog izložbe BMS, 1997, Novi Sad
- Savić, V. (1967). Poslednji dani Milovana Glišića: u časopisu Glasnik, broj 2-3, Istorijski arhiv, Valjevo
Ostavi komentar