Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Krajem šezdesetih godina prošlog veka nezadovoljstvo Hrvatske postajalo je sve očiglednije. Tamošnje političke elite smatrale su da je ova republika u podređenom položaju u odnosu na druge, a posebno na Srbiju. Čarke između dve najveće republike počele su 1967. godine, kad je na inicijativu Matice hrvatske usvojena „Deklaracija o hrvatskom jeziku“. Najugledniji potpisnik ovog dokumenta bio je književnik Miroslav Krleža. Odmah je pozvan kod Tita, koji mu je savetovao da povuče svoj potpis, što je on odbio. Srpska intelektualna elita odgovorila je na deklaraciju „Predlogom za razmišljanje“. Partija je ocenila da su oba dokumenta nacionalistička, te da ih je potrebno osuditi. Afera je zataškana. U „Borbi“ su usledili opširni članci Miloša Žanka, potpredsednika Savezne skupštine, u kojima je pisao o pojavama nacionalizma u Hrvatskoj. Za takvo stanje optužio je hrvatsko rukovodstvo, koje je odmah u tim tekstovima videlo „produžene prste“ srpskih komunista, iako je to bila samostalna odluka uredničkog tima „Borbe“, na čelu s glavnim urednikom Slobodanom Glumcem. „Meni je skrenuta pažnja na članke druga Žanka. Ja ih nisam čitao, jer su bili isuviše opširni. Slažem se da se ne sme napadati jedno rukovodstvo na takav način“, osudio je Tito Žankove članke.
Pitanja usled kojih je Maspok počeo svoj napad na federalni sistem Jugoslavije sadržani su u navodnoj brizi hrvatskog komunističkog rukovodstva zbog „neravnomerne“ raspodele nacionalnog dohotka ostvarenog turizmom u Hrvatskoj, te sume novca koju Hrvatska izdvaja u fond nerazvijenih republika i pokrajina u SFRJ. Takođe, status službenog hrvatskog jezika predstavljao je „mobilišući faktor za raspaljene nacionalističke strasti“ unutar hrvatskih naučnih i prosvetnih institucija, ali i u samoj partiji i značajnom delu javnosti. Maspok je zahtevao priznanje hrvatskog jezika kao zvaničnog jezika u Hrvatskoj i njegovu ekskluzivnu upotrebu u školama, medijima i državnom aparatu što je značilo izgon srpskog jezika iz Hrvatske. Dalje, Maspok je insistirao na specifičnoj prirodi i kulturi Hrvata koje ih čine različitim od ostalih jugoslovenskih etničkih grupa. Ovaj pokret, pošto je uživao masovnu podršku u Hrvatskoj, takođe je zahtevao posebnu nacionalnu hrvatsku banku, hrvatsku armiju i odvojeno od jugoslovenskog, predstavništvo u Ujedinjenim nacijama. Matica hrvatska i Hrvatski tjednik išli su tako daleko da su čak publikovali nacrt ustava nove hrvatske države. U novembru 1971. godine Matica hrvatska publikovala je spisak Maspokovih zahteva: da se Hrvatska definiše kao država hrvatskog naroda; da Hrvatska dobije predstavništvo u Ujedinjenim nacijama; osnivanje hrvatske nacionalne banke; uspostavljanje zasebne hrvatske valute; da hrvatski jezik postane „jezik komandovanja“ u JNA, kao i da hrvatski regruti vojni rok služe samo u Hrvatskoj. U vreme kulminacije Maspoka Matica hrvatska prestala je sa pripremama zajedničkog Rečnika srpskohrvatskog jezika i odbacila je Novosadski dogovor. Pravopis srpskohrvatskog jezika zamenjen je Pravopisom hrvatskog jezika koji su napisali Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Pravopis je objavila Matica hrvatska, te iste 1971. godine. Podršku Maspoku pružio je i Zagrebački univerzitet, čiji su studenti bili najviše zastupljeni u pokretu „Hrvatskog proljeća“, koji je poprimio odlike „neoustaškog rizorđementa“.
Hrvatsko rukovodstvo nijedan važniji politički potez nije preduzimalo bez konsultacije sa Titom. Tako je bilo i sa čuvenom Desetom sednicom, održanom od 15. do 17. januara 1970. godine. Tada je Maspok postao i zvanična politika Hrvatske. Idejni tvorac ovog skupa bio je Vladimir Bakarić, prva politička ličnost Hrvatske, a realizatori Mika Tripalo i Savka Dabčević Kučar. Bio je to vrhunac jedinstva hrvatskog rukovodstva i članstva. Ova sednica bila je najava nacionalne orijentacije Hrvatske i borba protiv „hegemonizma“ najveće republike u Jugoslaviji. Zbog toga su na sednici usvojeni zaključci da je unitarizam najveća opasnost po stabilnost Jugoslavije i da hrvatski nacionalizam nije u porastu, kao što je tvrdio Žanko. Za sve ovo su po ko zna koji put optužili „beogradsku čaršiju“, a posredno i srpsko rukovodstvo republičkog Centralnog komiteta, na čijem čelu je bio Marko Nikezić, a sekretar Latinka Perović. Na optužbe oštro su reagovali članovi Gradskog komiteta Beograda, pa su se sukobi između dve najveće republike nastavili, dok je javnost obaveštavana oskudnim saopštenjima. Odluke Desete sednice Tito je podržao u potpunosti, smatrajući da je bila konstruktivna. Međutim, ubrzo su do njega počeli da stižu i glasovi da stanje u Hrvatskoj nije tako dobro kao što ga je uveravalo rukovodstvo SK Hrvatske. Da se „ljulja brod” čelnika „masovnog proleća“ Tripala, Dabčevićeve i njihovih saradnika, bilo je vidljivo u vili „Zagorje“, na sednici Izvršnog komiteta CK Hrvatske 4. jula 1971. godine.
„…Situacija u Hrvatskoj nije dobra. O tome dobijam informacije s više strana. Hrvatska je postala ključni problem u zemlji u pogledu divljanja nacionalizma. Toga ima u svim republikama, ali najviše kod vas…“, Tito je bio nedvosmislen. U početku su čelnici Hrvatske pokrenuli masu, ali kako je vreme prolazilo gubili su kontrolu nad njom. Buntovni studenti, nacionalno orijentisani i intelektualci okupljeni oko Matice hrvatske počeli su samostalno da usmeravaju razvoj ovog nacionalističkog pokreta. Tito je shvatio da hrvatsko rukovodstvo svojom politikom ugrožava i njegov položaj. Takođe, rukovodstva drugih republičkih i pokrajinskih partijskih organizacija otvarala su pitanje rasta nacionalizma, te su u agresivnom šovinizmu videla opasnost za budućnost Jugoslavije. Procesi su postajali sve kompleksniji, dok nije usvojena odluka da je potrebno preduzeti sveobuhvatan obračun sa hrvatskim rukovodstvom. Tito je odluku o smeni hrvatskog rukovodstva doneo dok je boravio u NJujorku. Do njega su tada, u novembru 1971. godine, doprli glasovi da hrvatski ekstremisti traže republičku vojsku, a radikalno nastrojeni profesor ekonomije dr Hrvoje Šošić zahtevao je ulazak Hrvatske u UN. Usledio je masovni studentski štrajk na u Univerzitetu u Zagrebu „zbog deviznog režima“, što je predstavljalo konačni povod za pokretanje procedure razrešenja hrvatskog partijskog i republičkog rukovodstva. Na 21. sednici Predsedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije, 1. decembra 1971. godine u Karađorđevu, posle dvadesetak časova rasprave, čelnici Maspoka sklonjeni su sa političke scene. Nepunu godinu kasnije, u oktobru 1972. godine, smenjeno je i tzv. liberalno rukovodstvo CK Srbije, na čelu sa predsednikom Markom Nikezićem i sekretarom Latinkom Perović. Odluka iz Karađorđeva dobro je primljena kod većine javnosti. Smatralo se da je time spašena Jugoslavija.
IZVORI I LITERATURA
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Dragovic-Soso, Jasna (2002). Saviours of the Nation: Serbia’s Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism. McGill-Queen’s Press – MQUP.
Udovicki, Jasminka; Ridgeway, James (2000). Burn This House: The Making and Unmaking of Yugoslavia. Duke University Press.
Job, Cvijeto (2002). Yugoslavia’s Ruin: The Bloody Lessons of Nationalism, a Patriot’s Warning. Rowman & Littlefield.
Ostavi komentar