Autor: msr Marijana Jelisavčić Karanović, književni kritičar
Jedno od najznačajnijih i najzabavnijih dela sa početka XVI veka, a koje se i u današnje vreme može smatrati aktuelnim jeste Pohvala ludosti (1509) holandskog humaniste Erazma Roterdamskog. Iako u ruhu karnevalski izrečenog govora protiv svekolikih institucija i lažnih moralista, pohvala koju Ludost govori sebi u čast dospela je na ozloglašenu listu Index Librorum Prohibitorum, a njenog autora obeležila kao nepodobnog i protivnika crkvenih velikodostojnika. Kasnijim delima, ta aura će ga još više obaviti i doprineti reputaciji „svetogrdnika“ sa papine, čak i sa Luterove strane (koji će ga prozvati „kraljem Amfibija“).
U eseju Erazmova Pohvala ludosti: Rivalstvo i ludost, DŽon M. Kuci ističe bitnost dobro utemeljene političke pozicije Erazmovog pripovedača Ludosti, „budale koja traži dozvolu za kritiku svega i bez odmazde, jer je njeno ludilo definiše ne sasvim kao osobu i prema tome nije političko biće sa političkim željama i ambicijama“. Ludost ukazuje na mogućnost kritikovanja svega što je trulo u sistemu, a koje proističe iz „neobičnog promišljanja o ograničenjima bilo kojeg projekta govoreći u ime ludila“ (Kuci). Odevena u nesvakidašnju garderobu, ona prisutnima, svojim pristalicama „arhiludacima“, priređuje ugođaj inspirativnim govorom u 68 stavki, prožetim satirom, ruganjem, ironijom i smehom. Erazmo preuzima i omiljeni žanr svog vremena – pohvalu – rezervisan za glorifikaciju svetih ljudi, oneobičavajući ga izborom osobe koja čini okosnicu dela.
Erazmo Roterdamski je, suočen sa nesrećom gubitka roditelja u ranom uzrastu, imao priliku da upozna sva lica i naličja crkvenog života jer su brigu o njemu preuzeli sveštenici. Pored toga, dok je sazrevao i slutio mogućnosti životnog poziva, otkrivena je Amerika, reforma crkve je bila blizu (smatra se da je on njen preteča). Mnogo toga je upućivalo na korenite promene, te je i njegovo najpoznatije delo nastalo u tom maniru. Sve je u Pohvali ludosti podvrgnuto kritici kroz podsmeh koji je katkad dobroćudan, ali češće oštro usmeren protiv delova društva koji su svoje položaje i materijalno blagostanje koristili za zadovoljavanje samo svojih, često niskih, potreba, a nauštrb onih koji su bili na nižem društvenom stupnju. Niko nije ostao pošteđen u smehotresnoj tiradi koju je Ludost izdeklamovala zamišljenoj publici: ni sveštenici, ni filozofi, ni advokati, ni gramatičari… NJihove su strasti prokazane i predstavljene kao niske, njihov je način manipulacije prikazan do detalja, a sve to iz perspektive Ludosti koja će naposletku svoju brbljivost pravdati time što je žena, pa još i Ludost.
U uvodnom delu ona upućuje na svoju individualnost, nastupa iz pozicije dominante koja upravlja svim ljudima i kojoj niko nije potreban – ni da je hvali, ni da joj diže hram, „jer kako će neko da me okuje u granice kad se moja moć proteže tako daleko po svetu, kako će neko da me podeli kad me čitav ljudski rod poštuje kao božanstvo?“ Nastavljajući u istom maniru, najpre se podsmeva onima koji su naizgled pametni a svoju umnost zasnivaju na broju nepoznatih ili zastarelih reči koje koriste u svakodnevnom govoru, kako bi zbunili sagovornike jer ljudi „poštuju naročito one stvari koje su im nepoznate“. Zbog toga je njen govor poletan, svima razumljiv i duhovit – njoj nisu potrebne komplikovane sintagme jer i bez toga „vlada i nad vladarima“, a u tome joj pomažu sluškinje Samoljubivost, Laska, Zaboravnost, Lenjost, Naslada, Lakomislenost, Razuzdanost, Gozba i Tvrdi san. NJena je moć vidljiva u opstanku brakova i prijateljstava, u lagodnom provođenju starosti, u ponašanju svih bogova, koji zahvaljujući njenim čarima uživaju u životu. Nije zanimljiv samo sadržaj ovog inspirativnog izlaganja, koji se postupno kreće ka klimaksu kritike, već i način govora. Ludost pljeska, iznosi duhovite opaske o odnosu muškarca i žene, o reproduktivnim organima, potcrtavajući svoj uticaj na blagostanje svakog čoveka koji sebe smatra srećnim. „Ako mene budete isključili iz društva, nijedan čovek neće moći da živi sa drugim“, izjavljuje Ludost objašnjavajući prirodu svog dejstva na harmoniju među članovima svake zajednice.
Prema njenim rečima – život je izvesna igra ludosti kojoj se svaki čovek u nekom trenutku prepušta. Ona ih oslobađa teškoća i osećaja koji ih ograničavaju u postizanju ispunjenosti i sreće, darujući ih lakomislenošću, zaboravom i neznanjem, kada je potrebno. Kako bi istakla značaj svog udela u životu ljudi, često pravi poređenja sa onima koji joj nisu naklonjeni, najčešće filozofima i teolozima, mudracima koji vek provode bez ikakvog veselja. Oni nisu dragi ni kraljevima jer im saopštavaju samo žalosne stvari, dok je Ludost tu da bude lakrdijaš i da kroz šalu i dosetku utiče na monarha koji će joj oprostiti i istinu izrečenu iz prostodušnosti. NJene su sluškinje „med i začin celokupnog društvenog života“, zbog njihovog delovanja opstaju brakovi, prijateljstva, gradovi, samopouzdanje. NJihovim zamešateljstvom discipline poput medicine, pesništva, govorništva i mnogih drugih opstaju, kao i zajednice. Ludost je vezivno tkivo koje na okupu drži ceo svet i ona je dostupna svima, za razliku od vrlina koje bogovi daju samo pojedinim ljudima. Ona se ne poistovećuje sa bogovima, već ističe da je bolja. Čitav svet je njeno svetilište, a svaki čovek kip napravljen u njenu čast. „Beskrajni vašar“ ljudi koji zahvaljujući njenom zalaganju često zasmejava i bogove, obdaren je samoljubljem zbog kojeg se i kandiduju za zanimanja za koja možda nisu talentovani. U jednom trenutku, kad pomisli na reakcije drugih povodom toga što često podstiče čoveka da radi nešto što nije prikladno, a što ga usrećuje, Ludost poentira stavom da je bolje da živi tako i bude srećan, nego da sebi oduzme život jer ga ništa ne uveseljava.
Česta okrenutost prirodi i ponašanju ljudi od postanka sveta, bitan je aspekt sa kojim Ludost upoređuje situaciju u svojoj svakodnevici. To je, pre svega, dobro polazište za podsmeh onima koji u besomučnom učenju provode dane, smatrajući sve one koji se razlikuju od njih apsolutnim ignorantima. Jedan od primera je sitničavost monaha kojima je veličina tonzure ili boja odežde dovoljna da bi ušli u sukob sa onima koji ne poštuju propise toliko dosledno. Erazmo Roterdamski najveći deo svoje pohvale koncipira kao antipohvalu ljudima iz crkvenih redova, upućujući na njihovu izveštačenu pobožnost i lažni moral. On kritikuje sve što je lažno, želeći za narod iskrenu religioznost koja će imati opšte ljudsko značenje. „Nema čoveka koji bi mogao živeti prijatno ako nije posvećen u moje tajne i ako ne uživa u mojoj milosti“, kaže Ludost govoreći o svom značaju u životu crkvenih ljudi koji zahvaljujući njoj zaboravljaju na svoje prave dužnosti i koji ne bi ni poželeli svoj položaj kada bi o njemu razmišljali razumno. Sa druge strane, uz bezumlje imaju sve što zadovoljava njihove strasti – posede, novac, mlade žene, moć da onome kome je do toga stalo prodaju oproštajnicu grehova i dodatno napune svoju kasu.
KNJIŽEVNOST
Erazmo na zanimljiv način piše i o umetnicima. Prema Ludosti, mnogi bi se pre odrekli očevine nego svog poziva, a što su veće neznalice – to su uobraženiji i zadovoljniji sobom. Tu Ludost nalazi prostora da se podsmehne obrazovanju kao nepotrebnom traćenju vremena i provođenju besanih noći nad spisima, jer uz malo njene intervencije, svako može ohrabriti sebe da je umetnik. Zbog toga su „piskarala“ srećnija u odnosu na gramatičare, jer su slobodni da pišu kad im padne na pamet, nisu vezani za škole, dečurliju i (m)učionice u kojima traće dane. Pesnici, sa druge strane, imaju cilj da uveseljavaju lakrdijama i smešnim pričama, da promovišu šalu i smeh. Svaka krutost u umetnosti je izložena podsmehu i pretpostavljena joj je spontanost i nevezanost za pravila. Erazmo književnicima priznaje zasluge koje su imali u borbi protiv diskreditacije njenih čari – književnici su jedini koji su opevali ili opisali Ludost, i to u pozitivnom svetlu. Jedino je u knjigama Ludost zabeležena kao neumitnost kojoj bi se čovek trebalo prepustiti. Čak i pasaži iz Biblije svedoče njoj u korist. Zapravo, Ludost ih tumači na taj način, jer mesta na kojima se pominje su u kontrastu sa mudrošću koja je vaskoliki vesnik briga, te je stoga Ludost simbol prijatnosti. I pojedini filozofi su je predstavili u sjajnom ruhu, poput Sofokla, ne odričući joj kvalitete koje ima za uspostavljanje harmonije u životu.
Ludaci žive „kao bubrezi u loju“, često sede na krmi države, plivaju u novcu, upravo zato što su obdareni milošću zaborava koji im zamagljuje pogled na obaveze i na moralno ponašanje – to nam pripoveda Ludost iz vizure onog koji je u takvom ustrojstvu sveta učestvovao. Erazmo Roterdamski sluti velike promene koje su neophodne u sistemu a koje moraju uslediti kako bi se izbegao apsolutni odron svih vrednosti. Ovim manifestom hrišćanske vrline, kojim je na sebe navukao gnev svih onih koji su se prepoznali u figurama bezumnika vođenih strastima, započela je borba za povratak pravim hrišćanskim vrednostima.
LITERATURA
Roterdamski, Erazmo (2012). Pohvala ludosti. Prev. Darinka Nevenić Grabovac. Novi Sad: Kuća dobre knjige; Čačak: Sito print.
Coetzee, J. M. (1997). Giving Offense: Essays on Censorship. Chicago: University of Chicago Press.
Ostavi komentar