LJUBOMIR DAVIDOVIĆ (1863–1940); Biografija protagoniste jugoslovenskog ujedinjenja

29/10/2019

Autor: msr Srđan Graovac

 

LJubomir LJuba Davidović bio je srpski i jugoslovenski političar i državnik. Od 1912. godine bio je vođa Samostalne radikalne stranke, osnivač i vođa Demokratske stranke od 1919. do smrti 1940. godine. Nakon Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS sastavljao je ispred svoje stranke Vladu tri puta (dva puta 1919. i jednom 1924), ali je u njoj ostao srazmerno kratko, svega 289 dana. Bio je predsednik Narodne skupštine 1905. godine. U više navrata ministar prosvete 1904. godine, 1914−1917. godine i 1918−1919. godine, kao i ministar unutrašnjih dela 1920. godine. Dužnost predsednik Beogradske opštine obavljao je u periodu 1909−1914. godine. Bio je aktivan član i jedno vreme predsednik Narodne odbrane. Prekretnice u istoriji zahtevaju posebne ljude. NJihove sudbine utkane su u vihor događaja: one su izraz snažnih ličnosti i odblesak sredine u kojoj deluju. Život LJube Davidovića satkan je od uspeha i poraza. Odan bez ustupka demokratskim idejama, Davidović se borio za njihovo ostvarenje u jednoj sredini prožetoj strastima, neispunjenim htenjima i dečjim bolestima domaće, tek stvorene jugoslovenske zajednice. Ona je istovremeno bila izložena dejstvu spoljnih, ideoloških podela koje su neumitno vodile u novi svetski sukob.

Život i rad LJube Davidovića ispunila su tri istorijska razdoblja. Prvo je obuhvatilo doba borbe za ustavnost i parlamentarizam u Srbiji u toku poslednje dve decenije 19. veka. Drugi je bio period predratne i ratne borbe za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda i Jugoslovena. Treće razdoblje je izrazilo previranje i krize u rastrzanoj državnoj zajednici Jugoslavije. Kako su se ove faze u istoriji srpskog naroda razvijale, tako su se u okviru njih odvijali životni put i delatnost LJube Davidovića. Rođen 1863. godine u Vlaškom Polju na obroncima Kosmaja, Davidović je od malih nogu dobio na dar dva presudna uticaja koji će se odraziti u njegovom karakteru. Bila je to najpre sveštenička obitelj u kojoj je stekao prva životna iskustva, potom seoska sredina i šumadijska pitomina u kojoj je odrastao. Detinjstvo se neizbrisivo utiskuje u našu svest. Otuda je i LJuba Davidović u svojoj karijeri političara, državnika i nacionalnog pregaoca sačuvao skromnost, čednost i za naše preke i žustre mentalitete neuobičajenu razumnost. Za razliku od srpskih političara koji su izbili na površinu u prelomnom razdoblju između dva veka i koji su se mahom o državnom trošku školovali u inostranstvu, LJuba Davidović bio je plod domaćeg školskog obrazovanja, od osnovne škole u rodnom mestu do srednje škole u prevashodnoj Prvoj beogradskoj gimnaziji i studija prirodnih nauka na Filozofskom fakultetu Velike škole. LJuba nije pripadao krugu „pariskih doktora“ koji su doneli moderne evropske ideje ruralnoj Srbiji. Evropejac posredno, Davidović je svoje demokratsko izvorište crpeo u patrijarhalnoj i demokratskoj seljačkoj sredini svoga detinjstva. U tome je on bio i ostao izvorni domaći plod. Otuda je, možda i nevoljno, Davidović unosio u svoj nastup izvesnu prostosrdačnost kao i optimizam jedne mlade i narastajuće, u osnovi seljačke zemlje. Ovaj optimizam, natopljen šumadijskim životnim sokom, izneo je LJubu Davidovića na čelo jedne od najsnažnijih političkih stranaka u Srbiji i kasnije u Jugoslaviji, i načinio ga neospornim vođom i naslednikom velikih imena LJube Živkovića, LJube Stojanovića i Milorada Draškovića. Istoričar i filolog, Stojanović imao je više intelektualnih svojstava, Drašković više političkog instinkta i poslovnosti, ali je Davidović nosio u sebi nekakvu teško objašnjivu snagu uverenja, poštenja i neposrednosti. On je bio i ostao čika LJuba, kako za prijatelje tako i za protivnike.

Dok je za radikale Baja „znao sta radi“, dotle je za samostalce, kasnije demokrate, LJuba bio i ostao njihov „čika“. Tek što je uskočio u život iz đačke klupe, Davidović je kao dobrovoljac učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine i bio od svojih drugova predložen za odlikovanje srebrnom medaljom za hrabrost. Mladost i šumadijsko buntovništvo odveli su mladog Davidovića radikalskoj opoziciji režimima koji su se opirali demokratizaciji Srbije krajem 19. veka. Profesor u gimnazijama na jugu Srbije, protivnik ličnih vladavina dvojice poslednjih Obrenovića, pristalica tada narastajuće Radikalne stranke, Davidović je ušao neposredno u politiku kao narodni poslanik u Vranju da bi se najpre suprotstavio Dvoru, a potom i sopstvenoj stranci zbog njenog političkog kompromisa sa Dvorom. „Mladoturci“ u redovima starih radikala, nosioci novog naraštaja koji bi se današnjim rečnikom mogli nazvati disidentima, osnovali su 1902. godine novu Samostalnu radikalnu stranku i proglasili za svoj cilj moralni preporod Srbije. Oni su ubrzo okupili oko sebe svet srpske napredne inteligencije. Možda su „stari“ radikali sa Pašićem, Protićem i Pačuom imali više iskustva, državništva i u dnevnoj politici potrebnog političkog oportunizma, ali mladi radikali su u srpski politički život uneli svežinu jedne snažne opozicije koja je osporila jednovlašće najjače stranke i podvrgla kritici njene postupke. Iskustvu i pragmatizmu starih radikala, mladi radikali su suprotstavili čistunstvo intelektualaca i fakultetlija koji se nisu grabili za vlast već propovedali moralni preporod javnog života. Bilo je prirodno što se Davidović odmah priklonio ovim nazorima i što je ubrzo postao njihov stegonoša. Predstavnik novog talasa posle prevrata 1903. godine u kome je odigrao izvesnu ulogu i bio član skupštinske delegacije koja je poslata u Beč da ponudi presto novome kralju, Davidović je postao jedan od graditelja nove srpske demokratije i onoga što se opravdano kasnije nazivalo „zlatnim dobom Srbije“. U tom razdoblju on je zauzimao položaje ministra prosvete (1904), predsednika Narodne skupštine (1905) i predsednika Beogradske opštine (1910–1914).

Značajnije od toga, on je konačno 1912. godine izbio na čelo stranke samostalnih radikala koja je po snazi postala druga stranka u Srbiji. Decenija koja je prethodila Prvom svetskom ratu predstavlja sudbonosno raskršće u istoriji ne samo Srbije i slovenskog juga, već Evrope i sveta uopšte. Za Srbiju je ovo razdoblje imalo dvostruki značaj. Iz vekovnog sukoba sa dva susedna carstva Srbija je konačno izašla kao stožer oslobođenja i ujedinjenja srpskog i jugoslovenskih naroda. Razmah slobode i demokratskih ustanova omogućio je Srbiji da se konačno uključi u zajednicu modernih evropskih naroda. U tom procesu evropeizacije i modernizacije išli su ruku pod ruku sloboda, jedinstvo volje i zajednica cilja. Srbija je svoju ulogu na jugoslovenskom i balkanskom prostoru mogla utvrditi samo otvorenošću svoga društva, demokratijom iznutra i smelo pruženom rukom spolja svima koji su išli u korak sa istorijom svoga doba. Tadašnji srpski političari i LJuba Davidović među njima, shvatili su zov svoga vremena. U tome je ležala tajna srpskog uspeha. Davidovićeva aktivnost u razdoblju 1903–1914. godine posebno se odrazila na prosvetnom i nacionalnom polju. Kao ministar prosvete, na kom položaju je bio u dva maha, Davidović je ostavio neizbrisiv trag. NJegov Zakon o narodnim školama, donet 1904. godine, spadao je u najnaprednije zakone toga doba, posebno zbog obezbeđenja stalnosti učiteljskog poziva čija je nesigurnost godinama bila pretnja prosvetnim radnicima. U izbeglištvu na Krfu 1916. godine Davidović je pripremio obnovu prosvete u oslobođenoj otadžbini. U tom pogledu Davidović je bio izraziti predstavnik principa koji je propovedao veliki državnik, humanist i prijatelj Srba, Tomas Garik Masarik, o potrebi malog, svakodnevnog rada umesto velikih tirada i glasnih deklaracija.

Međutim, najznačajniji Davidovićev rad bio je na nacionalnom polju, na ugroženom frontu srpstva i na razvojnom frontu jugoslovenstva. Taj rad je najpre bio usmeren prema južnoj Srbiji, potom prema Bosni i Hercegovini i konačno prema Vojvodini. Nastavnički rad u Vranju i Kruševcu privukao je pažnju mladog nastavnika na probleme južne Srbije i Makedonije, koje su tada, sticajem političkih, nacionalnih i geografskih okolnosti, došle u središte raspre velikih sila oko rešenja Istočnog pitanja, kao i mladih susednih balkanskih država u dinamičnom hodu ka nacionalnoj i političkoj samopotvrdi. Davidoviću su bili jasni okviri ove balkanske drame. Posle ostvarene emancipacije od Turskog carstva, balkanske države su se okrenule središnjem delu Balkana koji je još uvek bio pod osmanlijskom upravom. U toj utakmici Makedonija je za kontinentalnu Srbiju imala ulogu pluća, jer joj je omogućavala pristup Egejskom moru, dok je za Grčku bila pojas zaštite od slovenskog pritiska sa severa, a za Bugarsku bila sentiment i zalog za hegemonizam na Balkanu.

Sve tri susedne države zasnivale su svoje zahteve na istoricizmu, ali su se naporedo sa njim pozivale na načelo narodnosti i nacionalnu pripadnost sunarodnika na području koje je Jovan Cvijić označio kao slovensku flotantnu seljačku zajednicu sa grčko-osmanlijskim gradskim središtima. Prevashodno sin srpskog naroda, potom Jugosloven i Sloven u širokim razmerama, Davidović je vidno učestvovao u srpskoj nacionalnoj akciji na jugu. U tome ga je podsticala saosećajnost sa srpskim življem izloženim zulumima turskih vlasti. Član Glavnog odbora Udruženja srpske braće, zatim član Narodne odbrane, Davidović je pored doktora Milorada Gođevca, industrijalca Živojina Rafajlovića i profesora Vladimira Karića bio osnivač srpske četničke akcije u Makedoniji. Davidović je bio uveren, kao što su to, uostalom bile i sve srpske generacije toga doba, da cilj četničke akcije nije osvajanje teritorije, već oslobođenje srpskog naroda koji se prostirao od Podunavlja, preko Pomoravlja, do Povardarja. U jednoj neobjavljenoj beleški pod naslovom „Makedonija“, Davidović je zapisao: „Osvojili smo je ratom 1913. godine ne zato što smo hteli osvajanja nego zato što naš narod tamo živi… hteli smo je osloboditi kao svoju zemlju.“ Istorija će kasnije potvrditi ovu tezu: od makedonskih zemalja nacionalno priznanje dobio je jedino onaj deo koji je Srbija oslobodila 1912. godine. NJeni egejski i pirinski delovi postepeno su se utopili u Grčku i Bugarsku. Davidović ovu akciju nije vodio činovnički: lično je poznavao sve viđenije srpske vojvode, održavao je stalne veze sa njima, hrabrio ih i delio sa njima zajedničke nevolje. Tom nacionalnom cilju Davidović je žrtvovao jedinca sina, poručnika Miodraga, koji je pao na Kajmakčalanu u borbi za slobodu otadžbine.

Upletena u sukob na život i smrt sa dva susedna carstva, izložena ćudljivoj igri interesa velikih sila u borbi za osmanlijsko nasleđe i za sopstvenu ravnotežu na Balkanu i Evropi, Srbija je plovila uzburkanim vodama svetske politike uoči Prvog svetskog rata. Srpski političari i državnici bili su suočeni sa neprobojnim preprekama, pritiscima i ucenama. Blagoslov i blagodet Srbije u tim danima bila je jednodušnost njenih vođa kada je bio u pitanju spoljni neprijatelj i kada su gurnuti u stranu domaći nesporazumi i politički okršaji. LJuba Davidović je uzeo živa učešća u ovim krizama i svojom mudrošću i staloženošću doprineo njihovim rešenjima. Jedno od tih iskušenja bilo je Davidovićevo svedočenje na Fridjungovom procesu u Beču decembra 1909. godine. Cilj je bio da proces, nastao povodom krize zbog aneksije Bosne i Hercegovine, pred svetskom javnošću žigoše Srbiju kao agresora protiv Habzburške monarhije. U falsifikovanim dokumentima bečkog Ministarstva spoljnih poslova navedeno je Davidovićevo prisustvo na sednici „Slovenskog juga“, organizacije koja je optužena za revolucionarno rovarenje u zemljama Austrougarske. Među svedocima odbrane koji su došli iz Srbije i među kojima su bili ugledni predstavnici srpske kulture i politike Boža Marković, dr Miroslav Spalajković, Mile Pavlović Krpa i Rista Odavić bio je i LJuba Davidović. Za ovu priču nije bitno kako je bečki falsifikat obelodanjen, već kako je na sudu istupio LJuba Davidović, jer u životu ima prilika kada jedna reč izgovorena u izuzetnom trenutku odaje celinu ličnosti. Upozoren od predsednika suda da govori istinu, uz pretnju da će, u suprotnom, slediti oštra kazna, Davidović je odgovorio: „Gospodine predsedniče, ja uvek govorim istinu, pred sudom i van suda, ne iz straha pred kaznom robije, već zato što mi tako moja savest nalaže.“ U dramatičnim danima 1912–1914. godine Davidović nije bio član vlade, ali je učestvovao u donošenju njenih sudbonosnih odluka. U vladu je ušao tek novembra 1914, kada su drama svetskog rata, obnovljena neprijateljska ofanziva protiv Srbije kao i potreba da se odrede ratni ciljev,i nametnuli obrazovanje koalicione vlade. U njoj je Davidović bio ministar prosvete, ali je njegov uticaj promašio položaj koji mu je u vladi bio dodeljen. Bili su to dani neiskazanih pritisaka kojima je Srbija bila izložena. Sa jedne strane, sa sigurnošću se mogla očekivati nova ofanziva potučenog neprijatelja u težnji da preko osvojene Srbije uspostavi neposredni kopneni dodir Centralnih sila sa Turskom. Sa druge strane, zapadni saveznici kupovali su naklonost Bugarske na račun njihovog srpskog saveznika zahtevajući od njega ustupke u tek oslobođenoj Makedoniji. Srbija se tada, kao što to katkada biva u istoriji, našla uklještena između čekića i nakovnja, između neprijatelja i prijatelja i njihovog međusobnog nadmetanja i nadmudrivanja na njen račun.

U tim danima, s kraja 1914. godine i početkom 1915. godine, Srbija je lebdela između života i smrti. Odbiti zahteve saveznika značilo je seći granu na kojoj je Srbija sedela i očekivati bugarski napad koji će kasniji događaji pokazati sudbonosnim za odbranu zemlje. Prihvatiti tražene ustupke Bugarskoj značilo je odreći se žrtava koje su pale zlokobne noći juna 1913. na Bregalnici i potezom noža odseći stoletne snove srpskog naroda. Više od toga Davidović je možda i nevoljno, podsticajem svoje mudrosti, osetio da je reč o budućem stavu Zapada prema Srbiji. Sve do Drugog svetskog rata i njegovog ishoda, Zapad nije zaboravio srpski otpor njegovom diktatu 1915. godine. „Strašni su to bili trenuci“, pričao je kasnije Davidović. „Valjalo je da se odrekneš jednog dela svoga bića. Boli kud god zasečeš… Ali moraš, da bi telo živelo“. Ministarske sednice većale su u očajanju bez rezultata. „Posle jednog od ovih sastanaka nisam spavao cele noći“, pričao je kasnije Davidović. „Već u pola šest izjutra bio sam u parku pred načelstvom. Kad pogledam, na jednoj klupi sedi Pašić. Sedoh na klupu pored njega i zaćutasmo. Osećam da on pati. Patim i ja.“ Obojica su bili proveli besanu noć. LJuba je tada, po prirodi kompromisan, bio spreman da popusti. Rat je uveo pitanje ujedinjenja Jugoslovena u završnu fazu. Davidović je znao da se ujedinjenje Srba u jednu državu ne može ostvariti bez ujedinjenja svih Jugoslovena. On je smatrao da radi sopstvenog ujedinjenja, Srbija mora da plati određenu cenu u pogledu ograničenja svog uticaja u budućoj državi. Drugim rečima, Davidović je shvatio da Srbija pored žrtava koje je podnela za ujedinjenje ima da mu pristupi kao saradnik u deobi nove zajedničke vlasti. Nastupio je raskorak između zanosa Srbije po izvojevanoj pobedi i hrvatskog unapred uvreženog nepoverenja i otpora prema zajednici sa njom, hranjenog ostavštinom bivše Habzburške monarhije. U jugoslovenstvo je Davidović uneo idealizam iz svojih mladih dana, žrtve koje je njegova generacija podnela na oltar ujedinjenja i slobodoumlje ubeđenog demokrate. U organizaciju nove države on je ugradio nasleđe unitarne, jedinstvene i jednokrvne Srbije koja je u demokratiji i samoupravi nalazila protivtežu centralizmu i unitarizmu.

LITERATURA

Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.

Petranović, Branko (1980). Istorija Jugoslavije 1918–1978. Beograd: Nolit.

Petranović, Branko (1988). Istorija Jugoslavije 1918–1988. 1. Beograd: Nolit.

Radojević, Mira (1994). Udružena opozicija 1935–1939. Beograd: Institut za savremenu istoriju.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja