LJEPOTA  I MOĆ GOVORA

01/07/2021

Autor: Đorđo Sladoje

 

Lingvisti neprestano ponavljaju kako je jezik živ organizam koji se stalno mijenja, osipa i kruni, ali i obogaćuje istovremeno. U kojoj je mjeri srpski jezik, odnosno govor osiromašio i okoštao, uvjerio sam se čitajući  knjigu Ilije Misailovića „Kazivanja iz prve ruke“, koju je prošle godine objavila Narodna biblioteka u Užicu.

Sam autor je prešao neobičan i zanimljiv put od seoskog nastavnika geografije do univerzitetskog profesora i saradnika najuglednijih naučnih i stručnih institutucija iz geografske oblasti. Misailović je uz to bio veoma angažovan u kulturnom i javnom životu, a kao nastavnik izuzetne energije i nesvakidašnje radoznalosti, stalno je bio u kontaktu sa ljudima. Šezdesetih godina prošlog vijeka on je, prikupljajući građu za monografiju o selu Kremna, vodio i bilježio razgovore sa žiteljima toga kraja. Misailović svoju osnovnu namjeru ovako objašnjava: „Objavljivanjem ovih sećanja želimo da skinemo patinu zaborava sa naših prethodnika i tako menjamo naše naravi da lako prepuštamo naše pretke nemuštoj tišini. Danas je teško zamisliti da su naši očevi rođeni pored ognjišta, ručavali za okruglom sinijom, iz ćase drvenim kašikama, a samo pola veka kasnije njihovi potomci rađaju se pored parnog grejanja, modernog kupatila i brojnih električnih kućnih aparata i drugih, gotovo nezamislivih pogodnosti koje je doneo ubrzani tehnološki razvoj.“ Kazivači iz prve ruke su iz Kremna, Zaovina, Bioske, Bajine Bašte, Čajetine, Užica i Kosjerića. Njih dvadeseak, čije je ispovijesti autor uvrstio u ovu zanimljivu i višestruko vrijednu knjigu, su ljudi  skromnog obrazovanja, neki i nepismeni, i pritom različitih zanimanja – zemljoradnici, drvosječe, domaćice, muzičari, službenici, učitelji, pa sve do pravnika i sveštenika. To su mahom ljudi s margine, autsajderi koji ne mogu uticati na događaje u kojima su se voljom neke više sile zatekli. Ali zato mogu s margine, kao s osmatračnice da jasno vide i obuhvate svoj život, ali i druge ljude, okolnosti, odnose, pojave od kojih uveliko zavise, i da to saopšte bogatim, živopisnim jezikom. Ovi autobiografski iskazi skoro po pravilu počinju sjećanjem na djetinjstvo i dječje doživljje koji su neizbrisivo utisnuti u dušu svakoga od njih. Potom slijede priče o egzistencijalnim problemima i borbi za preživljavljnje, o rvanju sa prirodom i istorijom, a posebno su potresne priče o ratovima, o patnji, stradanju i bježaniji, o nevoljama i sukobima sa novom vlašću, o promjenama političkog i ekonomskog sistema u kojima se valjalo snaći i naporima da se u vrtlogu istorije sačuva glava, a ne izgubi obraz.

Izdvojićemo ovdje nekoliko upečatljivih odlomaka pojedinih kazivača u kojima je sačuvana narodna mudrost i sublimisano ogromno iskustvo, ali i ljepota i  jednostavnost govora i o složenim i dramatičnim događajima.

Tako učiteljica Sava Bijelić u svom sjećanju govori o radosti slobode kad su ona i njene drugarice ljubile i konje solunskih boraca-oslobodilaca. Druga sagovornica, Grozda Misailović, koja je u ratu izgubila muža, oca i brata, veli: „Udari nas smutljivi Bog“, što se zaista rijetko može čuti, ali asocira na Boga ‒ staroga krvnika iz narodne pjesme. Iz ratnih sjećanja prenosimo još i rečenicu Trnjine Đuričić: „Kud bugarska vojska prođe, ostaje – po noći žar, po danu gar. Valja zapamtiti i moralističku pouku učiteljice Zdravke Gredeljević: „Nemoj sa tuđeg lonca poklopac podizati“. Iako se ponekad radi o jedva pismenim ljudima, ovdje nailazimo na visprene uvide i objašnjenja složenih društvenih, političkih i moralanih pojava. Tako, primjera radi, Radenko Radovanović zaključuje da komunisti mogu sve, samo ne mogu dvije stvari – da narodu donesu slobodu i da povećaju proizvodnju. Jedan će reći da je poražen kao neprijatelj i da njegova djeca nisu smjela da kažu ko im je otac. Tu su i zanimljive priče o iskonskoj ljubavi ratara prema zemlji o odanosti otadžbini i visokim moralnim idealima, ali i one ispovijesti natopljene nostalgijom za „starim dobrim vremenima“ i žalom za prohujlom mladošću… I ovdje ćemo se zaustaviti, izostavljajući brojne  uzbudljive i sugestivne priče iz narodnoga života koje je Ilija Misailović pažljivo slušao i revnosno bilježio.

 Ono što me je posebno privuklo u ovoj knjizi jeste zapravo ljepota i moć jezika, odnosno moć govora i očaravajući ritam usmenih kazivača. To je zaista neiscrpna riznica, pravo kulačko jezičko bogatstvo u kojem je sačuvano viševjekovno iskustvo i pohranjena kolektivna memorija. To je jezik kojim se mogu opisati, bolje reći opričati i krupni istorijski događaji i sitne životne pojedinosti, koje ponekad znaju biti presudne, mogu se upečatljivo dočarati atmosfera, ocrtati moralna svojstva, ali i izraziziti najdublja duševna stanja. Ovi jezički bogataši lako pronalaze riječi za svaku stvar, svaku pojavu, za svaku sitnicu, a da im pritom ostane mnoštvo sinonima. To je govor neiscrpnih simboličkih zaliha i narativnih potencijala, ali koji današnje urbane generacije jedva razumiju. U poređenju s ovim bescjen-blagom kojim raspolažu Misailovićevi sagovornici, govor njihovih potomaka je redukovan i sveden na mehaničku, brzu i površnu komunikaciju, u kojoj je u opticaju dvjestotinjak sirotih riječi, što zaista žalosti duh i ponajviše govori o oskudnom, skučenom i površnom životu današnjeg čovjeka. Ne zaboravimo da je jezik ogledalo duha i duše svakog pojedinca, čuvar narodnog pamćenja i važan, možda i najvažniji gradivni element pojedinaačnog i kolektivnog identiteta.

Nije uzalud rečeno: „Progovori pa ću ti reći ko si.“

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja