Autor: dr LJubiša Despotović
Liberelizam je, dakle, glavna ideološka matrica u čijem kontekstu se razvio ovaj teorijski pristup. Bazna suština liberalnih vrednosti kodifikovana je još u Deklaraciji o pravima čoveka i građanina Francuske buržoaske revolucije iz 1789. godine. A svakako i stav da se „načela svakog suvereniteta nalaze jedino u narodu. Niko, nijedna osoba ne može vršiti autoritet koji ne proističe iz naroda“. Sve se te vrednosti i principi nedvosmisleno ističu u Deklaraciji o nezavisnosti SAD iz 1776. godine kada kažu da „ljudi stvaraju države i organizuju pravednu vlast“ i da ako je neka „vlast štetna, oni mogu da je zamene, ukinu i ustanove novu državu“. To osobito snažno govore tzv. očevi osnivači SAD, DŽ. Medison, DŽ. DŽej i A. Hamilton u svojim znamenitim Federalističkim spisima.[1]
S. Hofman smatra da se liberalni pristup međunarodnim odnosima gradi prevashodno na vrednostima uzdržanosti, kompromisa i mira. Jer je za pristalice liberalnog pristupa „legitimna samo ona politika na koju pojedinac pristane da se vodi u njegovo ime“. (D. Proroković:67.) Određujući liberalni pristup proučavanju međunarodnih odnosa DŽ. Ajkenberi ističe pet vodećih liberalnih principa: demokratski mir, slobodna trgovina, međuzavisnost, međunarodne institucije i zajedničke vrednosti. Time se utemeljuje stav liberala da demokratske države ne ratuju između sebe i da zbog tzv. demokratske procedure donošenja odluka i njihove obavezne legitimnosti unutar neke demokratske zemlje, one nužno kontrolišu i spoljnu politiku gradeći tako ono što nazivaju demokratskim mirom. DŽ. Ajkenberi je dosledno svojim teorijskim i ideološkim stavovima kritikovao američkog predsednika DŽ. Buša i njegovu „neoimperijanu veliku strategiju“, podsećajući da su SAD gradile nakon Drugog svetkog rata svoju hegemoniju ne bi li svet preoblikovale po meri sopstvenih interesa. One su to činile agresivno i brutalno. Zbog toga SAD moraju, smatra on, da obuzdaju moć i da deluju kao nevoljna supersila (super sila protiv svoje volje reluctant superpower) i činiti ustupke slabijim državama kako bi obezbedile njihovo učešće u sistemu, što nije bio slučaj sa Bušovom administracijom i spoljnopolitičkom doktrinom koja je primenjivana. ( isto:77)
Ovu liberalnu optimističku viziju međunarodnih odnosa do neslućenih granica ideloškog optimizma bez stvarnog činjeničnog pokrića širio je Frensis Fukujuma, naročito u svojoj knjizi Kraj istorije i poslednji čovek iz 1992 godine. Smatrajući kako je liberalizam trijumfovao i kako su ostale političke ideologije, a naročito socijalitička, istorijski poražene, novi liberalni talas zapljusnuće sve kontinente i države i na takav način promeniti dosadašnju međunarodnu praksu sukobljavanja oko ideoloških razlika. Liberalni kapitalizam je trijumfovao, smatra on, i sa sobom doneo perspektivu rešavanja ekonomskih, socijalnih i finansijskih problema koji će dovesti do kraja istorije i sprečavanja obnove starih sukoba. Svoje stavove u nešto blažoj formi ponoviće i 2014. godine posle obilja utemeljenih teorijskih kritika. F. Fukujama i dalje smatra da će sve zemlje pre ili kasnije prihvatiti liberalno-demkratski obrazac, odnosno da će se, u širem kontekstu posmatrano, okončati ideološka evolucija čovečanstva, što će doneti kraj istorije u obliku u kojem smo istorijsku nauku poznavali do sada. (isto:77)
U kontekstu liberalnog pristupa proučavanju međunarodnih odnosa posebno mesto zauzima i tzv. liberalni institucionalizam kome je svojstveno da pored država kao glavnih subjekata u međunarodnim odnosima posebno mesto u istraživanjima poklanjaju međunarodnim institucijama i nevladinom sektoru. Zato se liberalni institucionalizam okreće ka novim akterima i novim odnosima, a pre svega se zanima za pitanje međunarodnih organizacija, integracija i stvaranje integracionih sredina između država. (isto:80) Liberalni institucionalisti prevashodno ističu značaj tzv. nadnacionalnih tela i institucija koje vide kao glavno sredstvo povezivanja između država i postizanja (izgradnje) globalnog mira. To se pripisuje po njihovim shvatanjima sve većoj autonomiji u odlučivanju i delatnosti međunarodnih institucija za koje se predpostavlja da će biti racionalnije, odgovornije i manje subjektivne u svom radu od nacionalnih država i njihovog prirodnog egeoizma. Stoga se oni zalažu za jačanje transnacionalne, prekogranične saradnje, koja bi trebalo da transcedira nacionalni nivo organizovanja država i tako postigne efikasniju, bržu i navodno transparentniju saradnju i razvoj čitavih regiona. Saradnja se tako postepeno proširuje, ali i produbljuje, smanjujući izglede za otvoreno sukobljavanje strana uključenih u ovaj proces. Kao dobar primer oni često ističu Evropsku uniju koja je upravo nastala iz ranijih Evropskih udruženja kao što su zajednica za ugalj i čelik, Evropske ekonomske zajednice, zajednice za atomsku energiju i sl.
Drugi nekritički primer primene liberalizma u kontekstu međunarodnih odnosa dao je Semjuel Hantigton. Opravdavajući procese globalizacije kroz prizmu teorija o modernizaciji, on kao i Fukujama, ima istovetan cilj, zaštita interesa liberalnog Zapada, ali to mudrije sakriva i pakuje u oblandu nedovršene političke modernizacije ostatka sveta. U pokušaju da opravda i politički zamaskira diskriminatorsku politiku razvijenih prema zemljama poluperiferije i periferije, Samjuel Hantington svoju argumentaciju vešto preusmerava sa ekonomskih i društvenih problema i prebacuje na teren tzv. političke institucionalizacije. Tvrdeći da razlike između bogatih i siromašnih nisu sadržane u nivou bogatsva i kvaliteta obrazovnih i zdravstvenih standarda u nivou dostupnosti kulturnih i uslužnih potreba, razvijenosti mreža socijalne komunikativnosti i ukupnih civilnih kapaciteta zajednice. Hantington bez imalo zazora glavnu krivicu za siromaštvo i modernizacijsku insuficijenciju tragičnih zajednica locira u sferu deficita političke institucionalizacije istih. U delu Political Order and Changing Societies, on tvrdi da je nivo političke institucionalizacije zaostajao za nivoom ukupnog društvenog i ekonomskog razvoja tih zemalja. Pod pojmom za nas, sporne političke institucionalizacije Hantington podrazumeva nedostatak uspešne autoritativne i legitimne vladavine.
Umesto istinske modernizacije, koja podrazumeva ukupan društveni razvoj po svim segmentima društvenog sistema (ekonomska, obrazovna, zdravstvena, kulturna, politička dimenzija) Hantington nam sugeriše jednu redukovanu i po svojoj suštini problematičnu poruku da je za ukupan uspešan razvoj periferije prevashodno važan jedino apekt njene političke institucionalizacije. Ovakav stav smatramo u moralnom smislu licemernim, ali je posebno problematično što nam ovakav pristup sugeriše da je za uspešan modernizacijski razvoj gotovo nebitan civilni i demokratski kapacitet zajednice već pre svega i jedino nivo njene političke institucionalizacije. Ono što je po našem mišljenju samo jedan od aspekata rešenja problema istinske modenizacije i demokratizacije zemalja svakovrsne oskudice, Hantington ističe kao jedini i najvažniji. I Šeri Berman konstatuje da je ovakav tip analize u većem delu suprotstavljen litetaturi o razvoju. (Š. Berman. str. 57)
Posebno problematično postaje pitanje određenja nivoa poželjne političke institucionalizacije koja se fokusira u polje autoritativne i legitimne vladavine. Gotovo sva društva koja su danas zahvaćena tranzicijom, a u prošlosti procesima nedovršene modernizacije, bila su opterećena a i danas je to slučaj viškom autoritarnosti koja je i bila jedna od najvećih smetnji izgradnji kapaciteta civilnog i demokratskog društva. I sa problemom legitimnosti vlasti ništa nije bolje stajalo. U većini slučajeva takva društva autoritarne matrice vlasti pribavljala su nekakav oblik funkcionalne legitimnosti za tu zajenicu. Bez obzira da li je ta legitimacija bila cezarističkog ili tribalističkog tipa.
Nisu zemljama poluperiferije za uspešan razvoj nedostajale samo autoritativne i legitimne vlade koji bi navodno uspešno rešavale probleme modernizacije, jer je po Hantingtonu kapacitet stvaranja političkih institucija kapacitet za stvaranje javnog interesa. (isto. str. 57) već ukupna promena društvene strukture koja bi vodila strukturi modrenih društava, a nju nije bilo moguće postići bez razvoja civilnih i demokratskih kapaciteta zajednice, kao i ukupne promene tipa političke kulture koja je morala postati demokratska nasuprot autoritarnoj. A tu i leži pravi paradoks modernosti, nije moguće postati moderan (ekonomski razvijeno i demokratsko društvo) ako nedirnuta ostane zatečena predmoderna struktura, a pogotovo to nije moguće ako se u procesima modernizacije fokusira samo polje političkih institucija, kako nam to sugeriše S. Hantington. Gotovo neverovatno zvuči sledeći njegov stav: „Modernizacija, ukratko, ne znači nužno pozapadnjačenje. Nezapadna društva mogu da se modernizuju, i modernizuju se, a da ne napuštaju svoje sopstvene kulture i ne usvajaju masovno zapadne vrednosti, institucije i praksu“.(S. Hantignton, 1998. str. 85) Nije nam jasno kako je zaista moguće promeniti se (modernizovati se) a u suštini ostati isti. Šta je modernizacija ako ne promena strukture društva, njegove političke kulture, vrednosti, stavova i političke prakse, uključujići i promenu političkih institucija o kojima govori S. Hantington. (Despotović LJ. Drobac M. 2020:43.)
Sve sociološko-filozofske definicije globalizacije od tada su se mogle svesti samo na jednu suštinsku odrednicu da su SAD zahvaljujući poziciji imperijalne sile, globalizacijske procese stavile u funkciju svojih dugoročnih i kratkoročnih geopolitičkih interesa, a sam pojam globalizma u tom kontekstu ne predstavlja ništa suštinski drugo do jednu obuhvatnu ideologiju potčinjavanja sveta. U tom kontekstu i liberalna hegemonija pokazaće ne samo svoje skrivene planove nego i svoje skrivene mane, pa će se njena ukupna ideološka matrica i uloga pokazati kao antinomična, i kao i svaka roba pod greškom pre ili kasnije postati nefunkcionalna. Namera nekih autora sa Zapada da trijumfalno proglase kraj istorije, pokazaće se pre svega kao kraj jedne iluzije i neiskrene misije negativno-utopijskih razmera koja je imala pretenziju da preoblikuje svet po meri jedne ideologije. I kao što ćemo videti, pouke iz tog planetarnog posrnuća liberalizma ne samo da nisu bile otrežnjujuće za ostatak sveta označen kao meta, već ni za jastrebove novog svetskog poretka koji bi ponovo da preuređuju globalnu zajednicu po meri sopstvenih interesa i vizija.
Liberalna vizura međunardnih odnosa pati tako od izvesne kratkovidosti. Sve što je izvan kruga njenih ideoloških i geopolitičkih interesa ona ili ne vidi ili previđa kao nebitno. Liberalizam je bio i ostao pored ozbiljne ideologije na kojoj se zasniva svaki ozbiljan demokratski politički poredak država na unutašnjem planu njihovog usrojstva, i ideologija koja opravdava imperijalne i imperijalističke težnje i pretenzije na planu vođenja spoljnje politike opravdavajući tako razna nepočistva i presedane u kontekstu međunarodne politike.
Realistički pristup u proučavanju međunarodnih odnosa, polazi od jasnih stavova da je svet nesavršen, da je ljudska priroda problematična (antropološki pesimizam Makijavelijevskog tipa), da u tom svetu dominiraju sila i nasilje, te da u takvom okruženju svaka država može ostvarivati interese shodno svojoj snazi. Istorijski, to su eksplicitni stavovi koji sežu još od Platona koji dopušta državi oličenoj u njenom političkom vođstvu da laže u međunarodnim odnosima ukoliko je to u skladu sa njenim vitalnim interesima. Tukidida koji sa pozicije utilitarne relativizacije moralnih vrednosti poručuje da za državu ništa nije nerazumno što je korisno, njenim interesima. Takođe, i za Makijavelija koji u delu Il Principe brani ideju da svaka država u cilju ostvarenja svojih viših interesa ima pravo i treba da odbaci sve religijske i moralne norme koje bi je sputavale u njihovoj realizaciji. Makijaveli je često čak i u stručnoj literaturi pogrešno optuživan kao tvorac aksiološkog principa da cilj opravdava sredstvo. Iako je bio amoralista u politici, on se nije zalagao za jezuitski akseološki princip da cilj opravdava sredstvo već za prakseološki pricip koji je insistirao na stavu da sredstvo mora biti saobrazno cilju, ako želimo da ga ostvarimo u političkim stvarima. Tu tradiciju mišljenja kasnije nastavlja i Frensis Bekon koji tvrdi da je sila osnovna konstanta u međunarodnim odnosima, a ekspanzija i veština ratovanja njeni prateći i najvažniji atributi. Rat je po njemu zdrava reakcija na kome država povremeno vežba svoje navodno državno zdravlje i jača svoj međunarodni potencijal.
U američkoj verziji ove škole mišljenja, samo vremenski mnogo kasnije, revnosni nastavljač je bio Nikolas Spajkmen jedan od glavnih teoretičara sile i tvorac američke ekspanzionističke geopolitike. Svi pripadnici ove škole, uključujući i njega u glavni fokus svoje argumentacije, stavljaju kategoriju nacionalnih interesa. „Nacionalni interes postavlja se kao najviša vrednost za koju je država spremna u svakoj situaciji upotrebiti sva raspoloživa sredstva. U odbrani i realizaciji nacionalnog interesa gotovo da je sve dopušteno, pa se on na neki način pojavljuje kao transcedentalan cilj spoljne politke.“ (R. Vukadinović:42.)
Jedan od najvećih zagovornika realističkog pristupa je američki profesor Hans Morgentau koji se u delu Politics Among Nations zalaže za koncept i princip interesa definisanog terminima sile. U međunarodnim odnosima ne postoje istine već samo mišljenja, tvrdi on. Politika jedne države, a pogotovo spoljna se uspostavlja daleko izvan vrednosnih kodova religije, morala, estetike, pa čak i ekonomije. Državici, smatra, deluju kroz prizmu interesa definisanih posredstvom sile i realizovanih putem nje, a dosadašnja istorija međunarodnih odnosa je najbolja potvrda te tvrdnje. „Skrećući pažnju na interes i silu, realistična je teorija istaknula glavnu ulogu država u međunarodnim odnosima i njihovo značajno mesto, ali jednako tako zapala u fetišizam sile, ne pokušavajući da se ta kategorija odredi širim društveno-političkim i ekonomskim relacijama“. (R. Vukadinović:44)
„Za Morgentaua je međunarodna politka jednostavno politika sile i bez obzira na to šta državnici i narod žele da ostvare i kakve ciljeve imaju pred sobom, najefikasniji instrument je sila, odnosno moć kojom raspolažu.“ (D. Proroković:48) Morgentau jasno poručuje da „međunarodna politika, kao i svaka druga politika, predstavlja borbu za moć. Kakvi god bili krajnji ciljevi međunarodne politike, moć je uvek neposredan cilj“.(H. Morgentau 2014:27) I DŽozef Naj realistima pripisuje jedan jasno iskazan stav o predominaciji vojne sile kao jasnoj eksplikaciji primene tvrde moći u međunarodnim odnosima koji su zasnovani na anarhističnoj predstavi svetske politike bez postojanja vrhovnog autoriteta iznad država koji bih ih uređivao u jedinstveni sistem. „Realizam pretpostavlja da u anarhičnim uslovima svetske politike, gde nema više međunarodne instance vlade iznad država, one se moraju osloniti na sopstvene sposobnosti kako bi sačuvale nezavisnost, i da kad dođe stani-pani, ultima ratio jeste upotreba sile. Realizam oslikava svet kao niz suverenih država koje teže da očuvaju svoju bezbednost, s vojnom silom kao konačnim instrumentom… Realisti se pojavljuju u raznim oblicima i veličinama, ali svi mahom zastupaju tezu da je globalna politika politika moći“. (DŽ. Naj 2012:38.)
Ključno polazište mnogih teortičara realizma je stav da međunarodni odnosi počivaju na anarhiji. Tačnije da je to njihov glavni kontekst, a to znači da su odnosi uglavnom neregulisani jer u njima ne postoji vrhovni autoritet koji bi diktirao i kreirao njihovu suštinsku dinamiku i pravila. Među njima svakako je i R. Gudin koji realizam opisuje kroz četiri osnovna principa: 1. države su ključni akteri međunarodnih odnosa, 2. međunarodni osnosi su anarhični jer u njima ne postoji vrhunski autoritet-regulator, 3. međunarodni akteri se u međunarodnom sistemu odnosa ponašaju racionalno i usklađeno sopstvenim interesima, 4. sve države teže jačanju svoje moći kako bi time uvećavale kapacitete svoje odbrambene sposobnosti. Č. Kegli i J. Vitkof u delu Svetska politka, trend i transformacija, promovišu slične stavove. NJihova ključna poruka sadržana je u stavu da „države ne smeju nikada poveriti zadatak samozaštite međunarodnoj bezbednosnoj organizaciji ili međunarodnom pravu i treba da se odupru nastojanjima da se međunarodno ponašanje reguliše putem globalnog upravljanja“. (D. Proroković:49)
Vremenom su se unutar ove teorijske paradigme iskristalisala dva važna pravca koja se u literaturi definišu kao defanzivni i ofanzivni realizam. Iako obe grupe, smatra Dragan Živojinović, navode kako države uvećavaju svoju vojnu moć radi osiguranja vlastite bezbednosti, „oni se razlikuju u tumačenju tih razloga za aktivnost ključnih aktera međunarodne politke“. Defazivni realisti smatraju da će te aktivnosti dovesti do opasnosti uvećanja vojne moći jer će sve države težiti da se ponašaju isto, naravno svaka u skladu sa, pre svega, svojim ekonomskim kapacitetima da finasiraju označen proces, dok se ofanzivni realisti okupljaju oko stava da definisani procesi neće dovesti do povećanja opasnosti od kontinualnog uvećanja vojne moći jer postoje brojni limiti koji to onemogućavaju. Dok piše o konceptu ofanzivnog realizma, DŽon Miršajmer iznosi pesimističnu sliku međunarodnih odnosa, pošto naglašava da takmičenje između država u uvećanju vojne moći obično završava oružanim sukobom. „Za sve realiste, kalkulacija moći leži u samom srcu njihovog shvatanja sveta koji ih okružuje. Moć je valuta politike velikih sila, i države se nadmeću za nju. Ono što je novac u ekonomiji, to je moć u međunarodnim odnosima“. (DŽ. Miršajmer 2017:40)
Neorealizam kao pristup proučavanju međunarodnih odnosa konstituisao se oko koncepta samopomoći. A pomenuti koncept-princip samopomoći kojim treba da se rukovode države u međunarodnim odnosima inaugirisao je Kenet Volc, i on se temelji na stavu da sve države moraju i treba da se oslanjaju na sopstvene resurse u sticanju respektabilnih kapaciteta moći kako bi bile u poziciji da samostalno brane sopstvene nacionalne interese. Jer kaže K. Volc da „nijedan ljudski poredak nije garancija protiv nasilja“. (K. Volc 2008:115) Pošto i on polazi od anarhije kao bazičnog konteksta u međunarodnom sistemu, zalaže se za koncept samopomoći kojim bi se države same pozicionirale u međunarodnom poretku moći težeći što boljem položaju. „Za strukturalni realizam, anarhija, dakle, utiče na to da akteri postaju slični i da se njihovo ponašanje u strukturi usmerava ka pravljenju balansa“. (D. Proroković:50) Po V. Volfortu egoizam država je izražen kao nacionalizam, tako da to uzrokuje bazično nepoverenje koje vlada među njima, dok o eventualnom altruizmu nije moguće govoriti uošte. Primeri oko sveproglašene pandemije koronavirusom iz 2020. godine na najbolji način potvrđuju prethodne konstatacije. Državni egoizam postao je glavni princip ponašanja čak i među navodnim saveznicima u NATO paktu ili članicama EU. Jedna drugoj su otimale pošiljke medicinske opreme čak i onda kada su one bile humanitarnog karaktera a o odbijanju da se međusobno pomognu ne treba trošiti ni reči.
Politikološki pristup u proučavanju međunarodnih odnosa
Ovaj pristup polazi od saznanja da je kroz jedan disciplinarni okvir nemoguće ostvariti celovit uvid u složenost međunarodne fenomenologija, a kamoli prodreti u njenu suštinu. Stoga, zastupnici ove škole mišljenja nastoje da kroz kombinaciju više pristupa, akademskih disciplina i tehnika dođu do kvalitetnijih rezultata. U njenom okrilju konstituisaće se više teorijskih pravaca od kojih su najznačajni sledeći: bihejvioralna analiza, teorija igara, sistema i podsistema, analize procesa donošenja odluka i dr. Bihejvioralni pristup insistira na analizi obrazaca ponašanja država u svetskoj politici, teorija igara na matematičkom modelovanju i proračunu racionalnih opcija izbora između više alternativa, teorije sistema i podsistema na sistemskom pristupu analize svetske politike, dok se analize procesa odlučivanja uglavnom fokusiraju na sam proces donošenja odluka u okvirima institucionalne sfere odlučivanja.
Eklektički pristup proučavanju međunarodnih odnosa
Eklektički pristup svojstven je onim autorima koji smatraju da ni jedan monistički pristup u proučavanju međunarodnih odnosa ne može dati dovoljno relevantan rezultat te ih je stoga potrebno racionalno kombinovati. Američki profesor S. Hofman insistira na četiri nezaobilazne komponente u njihovoj analizi. A one su po njemu sledeće:
– analiza zatečene političke strukture sveta u određenoj vremenskoj epohi ili aktuelni poredak međunarodne i geopolitičke moći koja određuje svakoj državi njeno mesto i ulogu u njoj
– markiranje političkih snaga koje deluju u takvoj strukturi, konfigurišu moć, položaj i dinamiku njenih odnosa
– mrežna struktura odnosa koji određuju kvalitet međusobne zavisnosti između unutrašnje i spoljne politike pojedinačnih jedinica unutar tako definisanog poretka moći u svetu
– i u konačnom, rezultanta koja se javlja kao definitivan učinak svih prethodno definisanih elemenata koji u svom krajnjem zbiru tvore realnost međunarodnih odnosa.
LITERATURA:
DŽ. Naj (2012) Budućnost moći, Arhipelag, Beograd
D. Proroković (2018) Era multipolarnosti, Službeni glasnik, Beograd
R. Vukadinović (2004) Međunarodni politički odnosi, Politička kultura, Zagreb
LJ. Despotović; M Drobac, (2020) Globalni poredak i bezbednosni rizici, Kairos, Sremski Karlovci
[1] šire vidi u Hamilton; Medison; DŽej (1981) Federalistički spisi, Radnička štampa, Beograd
Ostavi komentar