Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Kumanovska bitka 23. i 24. oktobra 1912. godine bila je prva velika vojnička pobeda srpske vojske u završnom činu oslobođenja Stare Srbije, Makedonije i celog Balkana od viševekovne osmanlijske vlasti. Kada se danas posle skoro jednog veka sećamo heroja Kumanovske bitke i Prvog balkanskog rata koji su protiv Turske zajedničkim snagama vodile Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora, ne smemo izgubiti iz vida istorijski i civilizacijski značaj pobede u Kumanovu i svih ostalih pobeda balkanskih saveznika. Posle rata 1877/8. godine ozbiljniji rad na pripremi ratnog plana za ofanzivni rat protiv Turske počeo je u srpskom Glavnom generalštabu tek 1897. godine. Nakon svestranije studije i analize uslova u kojima se Srbija mogla naći u ofanzivnom ratu protiv Turske, navedene godine Generalštab je došao do zaključka da takav rat u cilju ostvarenja svojih nacionalnih težnji i aspiracija ona može voditi samo u savezu s drugim balkanskim državama, odnosno Bugarskom, Crnom Gorom i Grčkom. Polazeći od toga, Generalštab je iscrpno razradio osnovnu operativnu ideju savezničkog rata i ratnog plana Srbije. Ideja savezničkog rata protiv Turske zasnovana je na svestranoj analizi turskih ratnih mogućnosti i na iscrpnim proračunima odnosa savezničkih i turskih snaga iz evropskog dela Turske i onih koje bi Turci mogli prebaciti iz Male Azije, kao i na proračunima vremena potrebnog za mobilizaciju i koncentraciju savezničkih i turskih snaga u Evropi, odnosno vremena i transportnih mogućnosti za prebacivanje turskih snaga iz Azije na savezničke frontove na Balkanu. Na osnovu ovih proračuna srpski Generalštab je došao do zaključka da bi Turska u početku rata bila suviše slaba u odnosu na saveznike, te ne bi odmah mogla da počne s ofanzivom, nego bi objektivno morala da ostane u odbrani na svim savezničkim frontovima, kako bi time stvorila vreme za prebacivanje snaga iz Azije. Na početku rata, prema oceni srpskog Generalštaba, pomenuti položaj Turske u uslovima neutralnog držanja susednih država pružao je saveznicima uslove da istovremenom odlučnom ofanzivom sa svojih nacionalnih teritorija poraze evropske turske snage pre nego što budu ojačane snagama iz Azije, a docnije i da potisnu i one snage koje bi Turci uspeli da prebace iz Azije. Na tim osnovama je bio izrađen i projekat ratnog plana Srbije u okviru savezničkog rata.
Ipak, potrebno je naglasiti da ratni plan predstavlja samo jedan segment sveobuhvatnih priprema srpske vojske za realizaciju istorijske misije oslobođenja srpskog naroda od tuđinskog ropstva. Oslobođenje i ujedinjenje predstavljali su san i vekovnu težnju kako srpske političke elite, tako i celokupnog etnosa. U skladu s tim težnjama, rad na izgradnji moćne vojne sile sposobne da iznese takve planove predstavljao je prioritet gotovo svih srpskih vladara u XIX i u prve dve decenije XX veka. Srpska vojska je stvarana uporedo s izgradnjom moderne nacionalne države, putem mnogih strukturnih reformi, tehničko-tehnološkog opremanja i školovanja oficirskog kadra na prestižnim inostranim vojnim akademijama. Još od vremena vladavine kneza Miloša srpski oficiri su se usavršavali u Rusiji, Pruskoj, Habzburškoj monarhiji, Francuskoj i Belgiji. Upoznavši se s najznačajnijim vojnim dostignućima zemalja u kojima su boravili, ti mladi srpski oficiri stečena znanja i veštine prenosili su u svoju zemlju, čime su dali ključni doprinos izgradnji savremene i moderne srpske armije.
Zahvaljujući činjenici da se veliki broj srpskih oficira školovao u Berlinu, kao i tome što se pruska vojska pobedama nad austrijskom i francuskom dokazala kao dominantna na starom kontinentu, prusko-nemačka vojna doktrina ostvarila je primat i u Srbiji. Međutim, poraz srpske vojske od bugarske 1885. godine dramatično je izmenio pogled, naročito vojne struke, na dotadašnju organizaciju srpskih oružanih snaga. Mnogi oficiri, na temelju iskustva iz Srpsko-bugarskog rat, postali su zagovornici okretanju prema francuskoj vojnoj školi i njenim teorijskim načelima. Poraz od Bugara za njih je predstavljao najbolji dokaz da srpskom vojniku više leži doktrina njemu karakterno bližih Francuza nego Nemaca. Upravo ti stavovi su vremenom nadvladali i prouzrokovali doktrinarnu preorjentaciju srpske vojske, koja se narednih decenija sve više ugledala na francusku. Ipak, vremenom je u srpskom oficirskom koru sazrelo mišljenje da je nemoguće preslikati neku stranu vojnu doktrinu i primeniti je u srpskoj vojsci s očekivanjima da bude jednako efikasna kao u zemlji gde je nastala. Samim tim, javila se potreba za formulisanjem srpske vojne doktrine, one koja bi predstavljala sublimaciju praktičnih potreba i tehničkih mogućnosti srpskih oružanih snaga, istovremeno usklađenih s karakternim osobinama srpskih vojnika i oficira. Ključnu ulogu na tom planu odigrao je general Dimitrije Cincar-Marković. Uvidevši da srpskom vojniku više leže odbrambeni zadaci ali i da su potrebe budućih ratova takve da ipak mora nastupati ofanzivno, on je definisao rešenje. Srpska vojska mora da nastupa ofanzivno, ali uoči same bitke treba da zauzme defanzivan stav kako bi prihvatila prvi udar neprijatelja. Nakon toga, a zavisno od same situacije na terenu, preduzimala bi ofanzivnu akciju s raspoloživom rezervom, čime bi rešavala ishod bitke.
Naravno, ne smemo zanemariti ni doprinos srpskih vladara i političara sveukupnom jačanju odbrambenih moći svoje zemlje. Kreirajući povoljne političke okolnosti za razvoj srpskih oružanih snaga, oni su dali neophodan podstrek izgradnji i modernizaciji srpske armije. Svakako da je svako od njih ponaosob dao veći ili manji doprinos, ali imena Mihaila i Milana Obrenovića ipak zauzimaju posebna mesta. Knez Mihailo je šezdesetih godina XIX veka odlukom o formiranju Narodne vojske, u kojoj su svi punoletni Srbi do pedesete godine bili vojni obveznici, stvorio respektabilnu oružanu silu od preko stotinu hiljada vojnika. Iako je ta vojska imala značajne nedostatke, kako u organizacionom smislu, tako i u obučenosti, opremi i oficirskom kadru, ona je ipak odigrala svoju nacionalnu i istorijsku ulogu za vreme srpsko-turskih ratova 1876‒1878. godine. Kralj Milan je otišao korak dalje u nameri da modernizuje srpske oružane snage. Mihailovu Narodnu vojsku on je reorganizovao po savremenim principima, uvodeći stajaću armiju utemeljenu na opštoj vojnoj obavezi i regrutaciji. U vreme vladavine njegovog sina kralja Aleksandra Obrenovića, Milan je jedno vreme obavljao dužnost komandanta aktivne vojske i tada je dao presudan doprinos njenoj punoj modernizaciji. Kupovinom prvoklasnog naoružanja, izradom ratnih planova, značajnim povećanjem brojnosti oficirskog i podoficirskog kadra, kralj Milan je udario temelje pobedničke srpske armije. Svu moć svojih ljudskih i materijalnih resursa ona će pokazati za vreme oslobodilačkih ratova od 1912 do 1918. godine. Ratni planovi kreirani u vreme Milanove komande samo su vremenom dorađivani i prilagođavani, a tehnika dodatno modernizovana. Sve veći broj mladih oficira je izlazio iz srpske vojne škole, a njihov moral kao i patriotski elan u celokupnom srpskom narodu bili su na zavidnom nivou. Jedino su još morale da se poklope kockice kada su u pitanju međunarodne okolnosti, kako bi ta već uveliko pripremljena vojska konačno mogla biti upotrebljena. Sklapanjem saveza između balkanskih država Srbije, Grčke i Bugarske 1912. godine ispunjen je i taj poslednji uslov kako bi akcija konačnog obračuna balkanskih hrišćana s turskom carevinom otpočela.
Opšta mobilizacija srpske vojske bila je proglašena 30. septembra 1912. godine. Imajući tek nešto manje od 3 000 000 stanovnika, Kraljevina Srbija je mobilisala preko 300 000 ljudi. Mobilizacija pešadije završena je za četiri dana, a konjice i artiljerije za šest dana. Koncentracija je počela 7. oktobra i završena je po planu. Vrhovni komandant bio je kralj Petar I Karađorđević, a operacijama je rukovodio načelnik štaba Vrhovne komande general Radomir Putnik. NJegov pomoćnik i najbliži saradnik bio je pukovnik Živojin Mišić. Komandant Prve srpske armije bio je prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, a načelnik štaba i stvarni komandant te najače srpske formacije brojnosti 126 000 ljudi bio je pukovnik Petar Bojović. Druga srpska armija raspolagala je sa dve divizije, srpskom Timočkom prvog poziva i bugarskom Rilskom, ukupne snage oko 60 000 vojnika pod komandom generala Stepe Stepanovića. Treća srpska armija brojala je 63 000 vojnika na čijem čelu se nalazio general Božidar Janković. Komandant Ibarske vojske bio je general Mihailo Živković koji je raspolagao s ukupno 25 000 ljudi, dok je komandant Javorske brigade bio pukovnik Milivoje Anđelković sa oko 12 000 vojnika. Po završenom grupisanju snaga i objavi rata Turskoj, Vrhovna komanda je naredila da 21. oktobra otpočne nastupanje srpske vojske preko granice. Prva armija imala je zadatak da deluje moravsko-vardarskim pravcem ka Ovče polju. Druga armija bila je koncentrisana u okolini Đustendila i Dupnice i imala jae zadatak da štiteći levi bok Prve srpske armije takođe napreduje ka Ovče polju. Dok je Treća armija štiteći desni bok Prve srpske armije imala za cilj da oslobodi Kosovo i Metohiju, a zatim se i ona uputi na Ovče polje. Upravo tu, na Ovče polju, očekivala se odsudna bitka s glavninom turskih snaga na prostoru Makedonjije, s turskom Vardarskom armijom.
Turci su na prostoru Makedonije, Kosova i Metohije mobilisali Vardarsku vojsku na čelu sa Zeki-pašom, u čijem sastavu su bila tri korpusa: V, VI i VII sa ukupno 84 000 ljudi. Prema ranije utvrđenim turskim ratnim planovima, izrađenim uz pomoć nemačkog vojnog stručnjaka Kolmara fon der Golca, turske snage na prostoru vardarske Makedonije trebalo je da zauzmu odbrambene pozicije. Razlog za takvu strategiju turskog generalštaba ležao je u činjenici da se glavnina njihovih snaga nalazila u Maloj Aziji. Turske snage u Evropi, samim tim, imale su zadatak da zadržavaju neprijatelja dok se ostatak njihovih trupa ne prebaci na balkansko bojište i odluči ishod rata. Međutim, komandant turske Vardarske armije Zeki-paša bio je zagovornik ofanzivne vojne taktike. Svako defanzivno držanje i puštanje neprijatelja dublje na tursku teritoriju bilo mu je neprihvatljivo. Samo po sebi to bi nepovoljno uticalo na moral njegovih vojnika, a s druge strane dalo bi dodatni elan neprijateljskim snagama. Zato je Zeki-paša napustio defanzivni ratni plan i odlučio da glavninom snaga pređe u ofanzivu napadom na Prvu srpsku armiju već kod Kumanova. Pošto je Zeki-paša kao i većina turskih komandanata bio sledbenik prusko-nemačke vojne doktrine odlučio se da izvede preko desnog krila, glavninom svojih snaga, manevar obuhvata levog krila Prve srpske armije. Tačnije, VII korpus je trebalo da zadrži frontalno nastupanje srpskih snaga, a za to vreme V i VI korpus trebalo je da izvrše obuhvat i udar u levi bok Prve srpske armije. Zahvaljujući toj odluci Zeki-paše 22. oktobra uveče na udaru turskih ofanzivnih snaga našla se Dunavska divizija prvog poziva, odnosno levo krilo Prve srpske armije. Sudarom Dunavske divizije prvog poziva i glavnine turskih snaga započela je Kumanovska bitka. Pošto srpski stratezi nisu predvideli ofanzivno delovanje turskih snaga, preovladavalo je mišljenje da se levo krilo Prve srpske armije suočilo samo sa slabijim turskim trupama i da nema potrebe za slanjem dodatnih pojačanja na taj deo fronta. Zahvaljujući toj lošoj proceni, Dunavska divizija prvog poziva morala je do krajnjih granica je crpi svoje kapacitete kako bi očuvala postojeće pozicije.
Nakon početnih uspeha Zeki-paša je bio veoma optimističan. Izdao je naređenje da se ofanziva nastavi naredni dan do potpunog slamanja srpke Prve armije. Međutim, narednog dana je i srpska komanda izdala naređenje Drinskoj diviziji prvog poziva, koja se nalazila u središnjem delu fronta, kao i Moravskoj diviziji prvog poziva, na levom krilu Prve srpske armije, da pređu u protivnapad. Time je Prva armije 24. oktobra započela ofanzivu. Ispostavilo se da je to bio ključni momenat Kumanovske bitke. Drinska divizija, pod komandom Pavla Jurišića Šturma, u ranim jutarnjim časovima izvršila je napad na ključne turske odbranbene položaje na Zebrnjaku. Pod komandom pukovnika Pavla Jurišića Šturma divizija je nastupala s dva puka u prvom i dva puka u drugom ešelonu. Turci su reagovali snažnom artiljerijskom vatrom, ali je divizija bez obzira na gubitke energično napadala. Uprkos snažnom turskom otporu a zahvaljujući izuzetnom požrtvovanju srpskih boraca, do popodnevnih časova tog dana neprijatelj je razbijen, i srpska vojska je izvršila proboj fronta. Bitka je time bila rešena u srpsku korist, dok su turske trupe bile osuđene na povlačenje u neredu.
Posle Kumanovske bitke srpska Vrhovna komanda nije preduzela gonjenje turske vojske, nego je produžila oprezno nastupanje. Verovalo se da su kod Kumanova odbačeni samo prednji turski delovi, a da se glavnina još uvek nalazi na Ovčem polju. Tek kada su srpske trupe 28. oktobra izbile na Ovče polje i pred Veles bez otpora, smisao Kumanovske bitke postao je jasan. Nažalost, time je propuštena šansa da se neprijatelj odlučnim gonjenjem već tada potpuno uništi. Konsolidacija turskih snaga, do koje je na kraju ipak došlo, ovako je možda mogla biti izbegnuta, a samim tim spašeni i životi mnogih koji su stradali u Bitiljskoj bici. Isto tako, da je bilo odlučnijeg delovanja generala Stepe Stepanovića dobar deo razbijenih turskih snaga kod Kumanova mogao je biti uhvaćen u zamku zahvaljujući brzom prodoru Druge srpske armije u dolinu Vardara. Pošto je i ta mogućnost propuštena, bio je neophodan još jedan napor i još jedna velika bitka kako bi turske snage na prostoru vardarske Makedonije doživele potpuni slom. Svi ovi uočeni propusti ipak ne umanjuju uspeh srpskog oružja. Sporije nastupanje srpskih armija pre svega je predstavljalo posledicu oprezne vojne taktike srpske komande i velikog respekta prema neprijatelju. U svesti srpskih stratega i dalje je provejavalo sećanje na 1885. godinu i Srpsko-bugarski rat. Poučeni iskustvom iz tog oružanog sukoba srpski viši oficiri su pre svega želeli da izbegnu bilo kakav veći rizik i da ostvare pobedu po svaku cenu. Zato i treba naglasiti da je, sagledavajući odnos snaga na terenu, poraz srpske vojske zaista bio malo verovatna solucija. Vardarska armija bila je značajno slabija od Prve srpske armije, i da je kojim slučajem Zeki-paša još prvi dan boja sve raspoložive snage ubacio u vatru, uz naredbu da se napreduje po svaku cenu, ishod bi izvesno bio isti. Čak i da je pod tim okolnostima došlo do većeg osipanja na levom krilu srpske Prve armije, koje je bilo izloženo najvećem pritisku, u rezervi su se nalazile čak dve divizije sposobne da isprave situaciju. Pošto turska strana nije raspolagala značajnijom rezervom, pre ili kasnije našli bi se zaustavljeni na isuviše izduženom frontu, suočeni s brojčano nadmoćnim neprijateljem. Suštinski, srpska vrhovna komanda je taktički toliko dobro pripremila bitku samim strategijskim rasporedom svojih snaga da neprijatelju nije ostavljena gotovo ni najmanja šansa za uspeh.
Značaj pobede na Kumanovu bio je nemerljiv, a poseban utisak ostavila je kako na obične vojnike i njihovo samopouzdanje, tako možda još i više na oficire. Nakon Kumanova viši oficiri srpske vojske nastupaju odlučnije i s više samopouzdanja. Uočavaju i u hodu ispravljaju propuste u komandovanju, čime se srpska vojna mašinerija postepeno sinhronizuje i dovodi do granice savršenosti. Možemo slobodno reći da su nakon te prve velike bitke izvučene brojne pouke, a posebno srećnu okolnost predstavlja činjenica da su te pouke izvučene iz pobede. Tom pobedom inicijativa na Vardarskom frontu potpuno je prešla na srpsku stranu, a Turcima je ostalo jedino da pokušaju pružiti poslednji i ogorčeni otpor kod Bitolja. Uzevši u obzir odnos između srpskih i turskih snaga nakon Kumanovskog boja, možemo slobodno reći da se pitanje pobednika bar na vardarskom delu balkanskog bojišta nije postavljalo. Jedino je nepoznanicu predstavljalo to koliko još dana turske snage mogu odolevati srpskim armijama u nastupanju. S druge strane, za celokupan srpski narod, bez obzira gde u tom trenutku živeo, ta pobeda je predstavljala nemerljiv uspeh. Srbi su tu pobedu doživljavali ne samo u kontekstu oružanog trijumfa nad vekovnim neprijateljem ili kroz prizmu oslobođenja značajnog dela teritorije, pobeda kod Kumanova je pre svega doživljena kao konačna osveta Kosova i samim tim izvršenje istorijske misije. Mnoge generacije su sanjale taj dan kada će s oružjem u rukama dođi na to „veliko sudilište“ gde je nestala slavna srpska srednjevekovna država, da će konačno pobediti neprijatelja koji im je tu državu oduzeo i da će, sveteći kneza Lazara, Miloša Obilića i druge znane i neznane kosovske junake, povratiti čast i slavu velikih predaka.
Slobodan V. Đukić, Strani uticaji na razvoj srpske vojne doktrine 1878–1918. godine; doktorska disertacija, Beograd, 2013.
Borislav Ratković, Mitar Đurišić, Savo Skoko, Srbija i Crna Gora u Balkanskim ratovima 1912‒1913, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1972.
Ostavi komentar