Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
O konzervatizmu smo pisali i ranije, ali načelno, u smislu upoznavanja sa samim ideološkim konceptom. Srpsku konzervativnu tradiciju nismo pominjali. Ona je, doduše, usled još uvek jakog komunističkog nasleđa u javnom diskursu, kao i sveprisutnog koncepta globalizacije, uvek nekako skrajnuta ili je pežorativni okvir jedini u kome se o njoj govori. Međutim, reč je o ideološkom konceptu koji svoj legitimitet crpi iz celokupne političke istorije i tradicije ljudskog roda.
Teorijske i istorijske temelje konzervativne ideologije nalazimo još od koncepta Platonove Države, preko rimskog republikanizma, hrišćanske tradicije, pa sve do istorijskih prekretnica kao što su Francuska i Industrijska revolucija, koje su na nedvosmislen način odvojile staro od novog, konzervativno od tzv. modernog.
Edmund Berk smatra se teorijskim ocem modernog konzervatizma. Bio je savremenik Francuske revolucije, a njegovo delo Razmatranja o revoluciji u Francuskoj predstavlja prvi koherentno izložen sistem konzervativnih političkih načela.
Iako Berk ne koristi pojam konzervatizam, u delu je jasno izložen sistem ideja koji je suprotstavljen idejama dominacije načela razuma kao pokretača Francuske revolucije.
Konzervativci se prepoznaju po tome što su protiv sistema i konstrukcija „skokovitog“ istorijskog napretka, a za evolutivni put.
Drže da je uvek bolje polako i oprezno napredovati, kroz metod pokušaja i grešaka koji će na kraju često doneti rezultate koje verovatno niko nije ni sanjao, nego se zaletati u nepoznate vode.
Uzori lošeg su im Francuska i Boljševička revolucija. Jednu od najpreciznijih odrednica konzervativnog pojedinca dao je Majkl Oukšot: „Biti konzervativac znači: dati prednost poznatom nad nepoznatim, iskušanom nad neiskušanim, činjenici nad misterijom, aktuelnom nad mogućem, ograničenom nad neograničenim, bliskom nad udaljenim, dovoljnim nad preobilnim, odgovarajućem nad savršenim, sadašnjem smehu nad utopijskom blaženstvu“.
Srbi i konzervatizam
S obzirom na viševekovnu otomansku okupaciju srpski narod je dosta kasno počeo da gradi modernu državu i hvata priključak sa razvijenijim Zapadom. To je slučaj i sa prodorom konzervativnih ideja, koje u Srbiju stižu tek u drugoj polovini 19. veka, sa prvim generacijama Srba školovanih na evropskim univerzitetima. Međutim, pre ove prve generacije svesnih i deklarisanih konzervativaca, u Srba je postojala jedna arhaična, nesistematizovana, ali ipak konzervativna tradicija. Reč je o kulturnim i političkim delatnicima koje možemo odrediti pretečama konzervativizma. Pomenućemo one najznačajnije:
Jovan Sterija Popović
Danas je uglavnom poznat kao komediograf. Međutim, Sterija je bio i pisac tragedija, aforizama, šaljivih kalendara i poezije. Bio je dobar pravnik i napisao je prvi udžbenik prirodnog prava u Srbiji. Postavio je temelje moderne srpske prosvete donoseći prvi Zakon o obrazovanju (1844. godine), osniva škole širom Srbije, piše udžbenike, osniva prvo pozorište, obučava glumce, postavlja predstave. Osnovao je prvi srpski muzej (danas Narodni muzej). Jedan je od pokretača i prvih članova Društva srpske slovesnosti (buduće SANU). Daje ogroman doprinos stvaranju srpskog književnog jezika. Primorava lokalne starešine da grade škole. Sterija je bio veliki protivnik načela Francuske revolucije, protivnik demokratije i mase, izraziti skeptik. Svoj konzervatizam najjasnije ispoljava u komedijama Laža i paralaža i Pokondirena tikva, gde ismeva snobizam i pomodarstvo.
Knez Mihailo Obrenović
Iako veoma kratko na vlasti, postavlja temelje ozbiljne uređene srpske države sa svim elementima državnog aparata. Komunistička istoriografija ga predstavlja kao autokratu, međutim, Mihailo je uvodio red i stvarao državu na jedini način koji je tada bio moguć u haotičnoj zemlji sa neobrazovanim stanovništvom, nerazvijenom privredom, te malobrojnom elitom u formiranju. Smatrao je da su, ne samo narod, već i njegova elita još uvek nepripremljeni za uživanje i pravilno korišćenje slobode. Stoga je neophodno izgraditi im okvire, institucije, navići ih na to šta je država i tek postepeno otvarati mogućnosti za praktikovanje slobode. Već na Preobraženjskoj skupštini 1861. godine Mihailo promoviše čitav niz zakona kojima postavlja osnove administrativnog uređenja srpske države: reformiše Državni savet, reformiše lokalnu samoupravu, jača vojsku, od Beograda počinje da stvara moderni evropski grad.
Ilija Garašanin
Jedan je od najbližih saradnika kneza Mihaila i jedan od najznačajnijih ustavobranitelja. Skoro trideset godina vršio je vlast u Srbiji. Višestruki je predsednik vlade, ministar spoljnih i unutrašnjih poslova. Autor je Načertanija. Garašanin odlučujuće doprinosi izgradnji, ustrojavanju i funkcionisanju administrativnog i državnog aparata u Srbiji.
Kosta Cukić
Jedan je od najznačajnijih predstavnika nove administracije. Prvi je veliki ekonomista u Srbiji. Bio je kombinacija ekonomskog liberala i političkog konzervativca. Operativno je sprovodio izgradnju institucija, te organizovao i ustrojio kovnicu novca.
Naprednjačka stranka (poslednje decenije 19. veka)
Prvi koji su se u Srbiji nedvosmisleno deklarisali kao konzervativnci bili su članovi Srpske napredne stranke, osnovane 1880. godine. Oni nastavljaju proces izgradnje institucija u Srbiji i modernizuju zemlju. Za sedam godina vlasti (1880–1887) grade železničku mrežu, uvode politička prava, reformiraju opštine i sudove, jačaju vojsku. Najznačajniji predstavnici ove stranke bili su Milan Piroćanac, Milutin Garašanin, Jovan Marinović, Nikola Hristić, Stojan Novaković, Čedomilj Mijatović, Živojin Perić… Reč je ljudima širokog obrazovanja, velikog ugleda i uticaja, kako u Srbiji tako i u međunarodnim krugovima. U najvećem broju reč je o vrhunskim pravnicima, školovanim na prestižnim evropskim univerzitetima, dok su Stojan Novaković – kao jedan od najvećih stvaralaca i erudita u istoriji srpskog naroda i Čedomilj Mijatović – kao jedan od najvećih ekonomista – bili u rangu najviših evropskih intelektualaca svoje epohe.
U narednim tekstovima ukratko ćemo predstaviti većinu ovih značajnih političkih teoretičara i delatnika. Početkom 20. veka, a naročito dinastičkom smenom u Srbiji, konzervativna ideja gubi na snazi, da bi u prvoj, međuratnoj Jugoslaviji, imajući u vidu kompleksnost novonastale države, pala u drugi plan. Komunistička diktatura je konzervativizam doživljavala kao ključnog političkog i ideološkog neprijatelja, odnoseći se prema njemu kako podrugljivo tako, i još češće, brutalno. Konzervativne ideje i teorije kod Srba doživljavaju svoj povratak na javnu scenu tek početkom 2000-ih, a i to u mnogo manjoj meri nego što ova ozbiljna ideologija zaslužuje.
Izvori:
Đurković, M. (2007). Konzervatizam i konzervativne stranke. Beograd: Službeni glasnik.
Mijatović, B. (2017). Srpski konzervativci 1878–1914. Beograd: Catena mundi.
Čubrilović, V. (1958). Istorija političke misli u Srbiji XIX veka. Beograd: Narodna knjiga.
Ostavi komentar