Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Od preseljenja u Sankt Peterburg, Raspućin je viđao „mnoge važne dame, koje su na njega gledale kao na pravednika“. Jedna od takvih uticajnih dama bila je i Olga Lohtina, žena državnog savetnika Vladimira Mihajloviča, neizlečivo bolesna od stomačne neurastenije. Olga Lohtina je o okolnostima njenog upoznavanja sa Raspućinom svedočila pred Specijalnom državnom komisijom: „Prvi put sam srela Raspućina 3. novembra 1905. godine. Tada sam već bila razočarana u društveni život i prolazila sam kroz duhovne promene. U to vreme sam bila i veoma bolesna od crevne neurastenije, što me je u potpunosti vezalo za krevet. Mogla sam se kretati jedino ukoliko sam se pridržavala za zid… Sveštenik, otac Medvedev sažalio se na moju patnju i doveo Raspućina… Od trenutka kada se otac Grigorij pojavio u mom domu, osećala sam se potpuno oporavljena i od tada sam oslobođena moje bolesti…“
Raspućin je potpuno potčinio peterburšku lepoticu i doselio se u njenu kuću, mnogo komotniju i raskošniju od Teofanovog crkvenog stana. Ova porodica je više koristila Raspućinovim planovima, između ostalog i zato što je bila veoma bliska dvoru. Muž Olge Lohtine bio je inženjer zadužen za popravku puteva u Carskom Selu i u njihovu kuću su stizale i najskrivenije tajne carskog dvora, između ostalih i tajna o carevićevoj bolesti. Zanimljiva su svedočenja ove dame, koju će Raspućin za nekoliko godina potpuno upropastiti. „Govorio je veoma zanimljivo o svom skitalačkom životu i tokom tih razgovora pogađao je grehe svojih slušalaca i primoravao njihove savesti da progovore…“. Samo nekoliko dana pošto ga je upoznala, Lohtina je pošla sa njim u njegovo rodno selo, Pokrovski. Inženjer Lohtin je ženu rado pustio na taj put, u nadi da će se ona potpuno oporaviti na sibirskom svežem vazduhu, u prisustvu čudotvornog iscelitelja. Sama Olga Lohtina, Raspućinova fanatična sledbenica, o tom putu kaže sledeće: „Na njegov poziv, posetila sam ga u Pokrovskom, gde sam ostala od 15. novembra do 8. decembra 1905. godine. Putovati sa Raspućinom bilo je veliko zadovoljstvo, zato što je on imao duha. Tokom puta on je predviđao štrajkove i zastoje, stalno govoreći: ’Samo da stignemo pre toga’. Tek što smo stigli, štrajkovi su počeli“. Tih dana u Rusiji nije bilo teško predvideti neki štrajk, ali za nervno labilnu Raspućinovu prijateljicu, sve što on učini izgledalo je kao neverovatno čudo. Pomodna peterburška dama provodila je nedelje u seljačkoj kući, gde je živela jednostavnim seljačkim životom i slušala Raspućinove duhovne pouke. Lohtinina svedočenja pred Specijalnom komisijom, međutim, bacaju senku na pobožnu nevinost njenog i Raspućinovog odnosa. „Da, imali smo običaj da se poljubimo kad bismo se sreli, čak i da se zagrlimo, ali to je sablažnjivo samo ljudima sa prljavim mislima… Isto tako je tačno da sam se, tokom jedne od mojih poseta Pokrovskom, kupala sa Raspućinom i njegovom porodicom, odnosno sa njegovom ženom i njegovim ćerkama, ali to nikom od nas nije delovalo ni čudno, ni nepristojno. Zbog toga što me je izlečio, kao i zbog njegovih predviđanja, koja su se obistinila, bila sam uverena da je on starac.“ Odnos između Raspućina i Lohtine zanimljiv je zbog još jednog detalja. Kada je 1911. godine Raspućinov izdavač i prijatelj Filipov došao u njegov stan, zatekao je bolnu scenu. Raspućin je ogorčeno tukao Olgu Lohtinu, sada potpuno propalu i neugledno obučenu ženu. Dok ju je udarao, Lohtina je govorila Raspućinu: „Ti si Bog… Ja sam tvoja Eva, a ti si moj Hrist.“ Iako se Raspućin još više žestio posle ovih reči, iz njih su upadljivo provejavale ideje hlista, sekte zbog koje je Raspućin više puta bio predmet crkvene istrage.
Specijalna državna komisija je 1917. godine ispitala i pukovnika Dimitrija Lomana, nekadašnjeg gardijskog oficira, koji je zahvaljujući Raspućinu napravio brilijantnu karijeru. NJemu je povereno zidanja Fjodorovske crkve, omiljenog caričinog hrama. On je komisiji preneo priču, koja je tih dana kružila među dvoranima i koja kaže da je Raspućin jednoga dana napisao pismo caru u kome ga je molio za audijenciju, kao i za dozvolu da caru pokaže neku veoma posebnu ikonu. Religiozni car je bio zaintrigiran. Taj telegram, koji je car primio 1906. godine, sačuvan je i u njemu piše: „Oče care, u ovaj grad sam došao čak iz Sibira i želim da ti donesem ikonu pravednog Svetog Simeona, čudotvorca iz Verkoturja… u veri da će te svetac čuvati u svim danima tvog života, kao i da će ti pomoći u tvome služenju za dobro i napredak tvojih odanih sinova.“ Nikolaj je primio Raspućina. O utisku koji je Raspućin na njega ostavio najbolje govori sam car, u svome pismu Stolipinu, predsedniku Ministarskog saveta: „16. oktobar 1906. Pre nekoliko dana primio sam seljaka iz Tobolske gubernije… doneo mi je ikonu Svetog Simeona iz Verkoturja… On je ostavio izvanredno snažan utisak na NJeno veličanstvo i mene. Umesto predviđenih pet minuta, naš razgovor je trajao više od sat vremena. Uskoro će se vratiti u svoj rodni kraj. On ima veliku želju da Vas upozna i da ikonom blagoslovi Vašu povređenu ćerku. (Stolipinova ćerka je povređena u jednom terorističkom napadu, kada su revolucionari digli njegovu kuću u vazduh.) Veoma se nadam da ćete, ove nedelje, naći vremena da ga bar nakratko primite.“
Raspućinova prava moć nad carem je zablistala tek pošto je počeo da leči bolesnog carevića Alekseja. U kući Lohtinih, on je već čuo za javnu tajnu o prestolonaslednikovoj hemofiliji. Tokom sve češćih susreta sa Nikolajem i Aleksandrom, za vreme kojih su pričali o duhovnim temama, on je na njih vršio suptilan pritisak da mu dozvole da vidi najmlađi izdanak kuće Romanovih. Carici je objasnio da mu je na mističan način poznato da sa Aleksejem nešto nije u redu i ponudio se da molitvom olakša njegove patnje. Upravo zato je i doneo ikonu sibirskog čudotvorca. Ušao je u dečakovu sobu i nadvio se nad njegov krevet. Gaovorio je dečaku umirujuće reči, blagoslovio ga i, zaista, dečakova patnja je momentalno bila olakšana i on je utonuo u dubok san. Dvorska dama Ana Virubova svedoči da se Aleksej sledećeg jutra probudio potpuno oporavljen. Velika moć sugestije ovog čudnog čoveka je neverovatna. Za caricu nije bilo sumnje, nebo je uslišilo njene molitve i poslalo joj „Božjeg čoveka“ iz naroda, živog sveca koji će braniti njenu porodicu i isceliti njenog sina. Od tada je Raspućin bio čest gost u carskoj palati. Zbog predostrožnosti, on je uvek pozivan zajedno sa Teofanom, tada rektorom Peterburškog teološkog seminara.
Intrigantska pozadina Raspućinovog odnosa sa carem otkriva se u svedočenjima episkopa Teofana. „Raspućin mi je rekao da svoje poznanstvo sa carskom porodicom krije od Milice Nikolajevne.“ Crnogorke nisu ništa slutile o Raspućinovoj izdaji. Car je u svoj dnevnik zapisao da su princeze Milica i Anastasija, prilikom neke večere sa carskom porodicom, čitavo veče pričale o Raspućinu. Raspućinova zvezda je bila blizu svog zenita. Dva meseca posle njihovog prvog susreta, car Nikolaj je angažovao grofa Bekendorfa, koji je stajao na čelu dvorske arhive, sa ciljem da promeni Raspućinovo prezime. Aleksandri je smetalo to neprijatno prezime, potpuno neprimereno jednom svetitelju. Raspućin je podneo zahtev za promenu prezimena. Zahtev je, na vatreno zauzimanje same carice, usvojen 22. decembra 1906. godine i on se sada zvao Grigorije Jefimovič Novi. Raspućin je svom prijatelju Iliodoru ispričao da je ime dobio po rečima koje je carević izgovorio kada ga je prvi put video. Kada je Raspućin ušao u njegovu sobu, bolesni dečak je počeo da viče: „Novi, novi.“
Car i carica su svoj odnos sa novim čudotvorcem držali u tajnosti. Spoljni svet, otrovan skepsom, nije imao razumevanja za njihove duhovne potrebe. Tek kada je prošla godina od Raspućinovog prvog dolaska na dvor, Nikolaj i Aleksandra su svojoj najbližoj okolini počeli stidljivo da otkrivaju svoje novo prijateljstvo. Nikolaj je u jesen 1907. godine pitao svoju sestru Olgu da li bi želela da upozna pravog ruskog seljaka. Velika kneginja je ušla u mračnu, samo kandilima osvetljenu carevićevu sobu i tamo videla Raspućina i Alekseja kako se zajedno mole. Aleksandrina bliska prijateljica, dvorska dama Ana Virubova, svedoči: „Raspućin je prorekao da će se dečak, vremenom, u potpunosti oporaviti, on će prerasti svoju bolest.“ Posle takvog proročanstva, Raspućinov visoki položaj postao je nepovrediv i sada ga car i carica, u svojim pismima, zovu „naš novi prijatelj“. NJegov novi položaj nije mogao zadugo ostati skriven od iskusne dvorkinje, kakva je bila velika kneginja Milica Nikolajevna. Do njenih ušiju su dolazile glasine iz Carskog Sela i kada je pitala Teofana o čemu se radi, asketa joj je rekao istinu. Teofan je o furioznom gnevu velike kneginje pričao članovima vanredne komisije: „Raspućin mi je ispričao kako mu je Milica otvoreno rekla: ’Grigorije, vi ste podmukli seljak.’ Sama Milica Nikolajevna mi je izrazila svoje veliko nezadovoljstvo time što je Raspućin, na svoju ruku, ušao u carsku porodicu i pomenula je svoje upozorenje o Raspućinovom kraju…“. Velika kneginja se, ipak, uzdržala od otvorenog sukoba sa ovim misterioznim čovekom i tako je Raspućin nastavio da je posećuje, tokom prve polovine 1907. godine. Preko crnogorske princeze, Raspućin je stupio u kontakt sa dvorskom damom i najintimnijom caričinom prijateljicom Anom Tanjevom. Ana Tanjeva je bila vatreni učesnik u razgovorima o mističnim i natprirodnim pojavama, koje je carica vodila sa Milicom Nikolajevnom. Raspućin je prilikom upoznavanja sa Tanjevom prorekao da će njen brak sa mornaričkim oficirom Virubovim biti veoma nesretan, a mladu caričinu prijateljicu su odmah privukle njegove „duboke i prodorne oči“. Posle poznanstva sa Virubovom, Raspućin je potpuno prestao da dolazi kod crnogorskih princeza. Virubova je imala mnogo veći uticaj na caricu, a odnosi između carice i dve Crnogorke su počeli naglo da se hlade posle Anastasijinog braka sa velikim knezom Nikolajem Nikolajevičem. Milica je kasnije čula da je upravo Raspućin bio taj koji je inspirisao caričinu hladnoću prema njima. Na dvor ga je dovela da bi ga iskoristila za svoje vlastoljubive ciljeve, ali se ispostavilo da je Milica bila samo oruđe u grubim seljačkim rukama.
Optužbe na račun Raspućina su ponovo pokrenute i potkrepljene njegovim neprimerenim ponašanjem prema njegovim sledbenicama, sa kojima je bio u nedopustivo intimnim odnosima, zatim činjenicom da je organizovao „posebne molitvene skupove, koji su se odigravali noću, za vreme kojih je nosio monašku mantiju i zlatni naprsni krst“ i glasinama da sa svojim sledbenicama odlazi u javno kupatilo, blizu njegove kuće. Izjave Raspućinovih sledbenica su samo potvrdile navode optužbe. Rudnjev, iz vanredne državne komisije, izjavio je da je utvrđeno da je Raspućin rekao caru Nikolaju: „Dok sam ja živ, i dinastija će živeti, a moja smrt će biti i tvoja!“ Lukavi sibirski seljak je znao kakav efekat će postići takvo proročanstvo na apsolutno verujući carski par. Pošto se sudbinski povezao sa carskim domom, sam car Nikolaj je naredio Stolipinu da Raspućin mora da bude pod stalnom policijskom zaštitom. Izveštaji policije, koja ga je čuvala i svakodnevno nadzirala, predstavljaju dragoceni materijal za rekonstruisanje Raspućinovog života. Peterburški građani su slušali priče o neobičnom ritualu, koji se redovno odigravao na carskom dvoru. Raspućin ljubi ruke caru i carici, a zatim oni ljube njegovu čvornovatu, seljačku ruku. U isto vreme, prestonicom su odzvanjale priče o njegovim skandaloznim ispadima i razvratnim pijankama po najelegantnijim restoranima. U izveštajima policajaca, koji su ga čuvali, sve češće je bilo zabeleženo da je kod Raspućina prenoćila neka dama iz visokog društva, ili da se starac, u kasne sate, mrtav pijan vratio u društvu peterburških prostitutki. Skandali u kojima je Raspućin bio centralni akter nizali su se jedan za drugim. Jedan od njegovih najgrubljih ispada dogodio se 1915. godine. Doputovao je u Moskvu, da se pokloni grobu patrijarha Hermogena. NJegovo hodočašće se završilo divljom pijankom. Uprkos svim očekivanjima, posle ovakvih ispada, Raspućin je uvek bivao samo još uticajniji. NJegovi neprijatelji su sa policijskim izveštajima trčali u dvor, ali su se sve optužbe razbijale o caričinu, kao stena tvrdu, veru u Raspućina. Svemoćni premijer Stolipin je sastavio izveštaj o Raspućinovim ispadima i predao ga caru, ali on ga je, bez reči, pročitao i zamolio Stolipina da pređu na tekući posao.
Glavni sveštenik carske vojske i mornarice Georgij Šaveljski je izjavio da je carica imala knjigu „Jurodivi svete ruske crkve“, sa beleškama na onim mestima gde se govori o pojavi jurodivih u obliku seksualne raspusnosti. Raspućinovi neprijatelji nisu znali da je Prijatelj carici objasnio tajni uzrok svog ponašanja. On na sebe uzima grehe sveta i izlaže se društvenom bičevanju. Zbog toga je Raspućin imao toliko smelosti da pred novinarima o carici kaže: „Radim sa njom šta hoću!“ Car je vladao Rusijom, a Raspućin carem. Oko svemoćnog starca sada se skupljalo sumnjivo društvo raznih finansijera, stranih agenata i budućih ministara. Finansirali su ga bogati bankari Filipov i Rubinštajn, a on je zauzvrat činio da država vodi računa o njihovim interesima. Svaka Raspućinova želja je bila odmah izvršavana i mišljenje polupismenog starca je bilo presudno u nekom spoljnopolitičkom pitanju. Kada je premijer Stolipin došao u dvor, posle aneksije Bosne i Hercegovine, da bi sa carem odredio ruski stav prema ovom činu Austrougarske monarhije, morao je da čeka dok je car o istom pitanju razgovarao sa Raspućinom. Rusija tada nije ušla u rat, ali ne zbog Stolipinove analize u kojoj predviđa da bi takav sukob mogao biti poguban po, već uveliko poljuljani, socijalni mir, već zbog Raspućinove procene da „Balkan nije toga vredan“. Vremenom je starac počeo da postavlja ministre, svoje drugove u razvratnim pijankama.
Raspućinovo spektakularno ubistvo je možda najvažniji deo mita o Raspućinu. Starac je već preživeo jedan atentat, od ruke svoje nekadašnje fanatične obožavateljke, preživeo je sve svoje izgrede i intrige najiskusnijih dvorana, koji su mu radili o glavi. Činilo se da ništa ne može da oslobodi Rusiju ove pošasti. Zaveru su sklopili grof Feliks Jusupov, potomak mongolskog kana Jusufa i najbogatiji čovek u Rusiji, oženjen Irinom, nećakom cara Nikolaja, veliki knez Dimitrije Romanov, carev rođak, i Vladimir Mitrofanovič Puriškevič, član Dume. Grof Feliks je, preko svoje poznanice i odane starčeve sledbenice, Marije Golovine, ugovorio sastanak sa Raspućinom. Jusupov je nagovarao Raspućina da pristane da leči veliku kneginju Irinu. Obećao mu je vino i igru, koje je Raspućin strasno voleo, i on je pristao. Po njega je, 16. decembra 1916. godine, došao vojni auto i odvezao ga u palatu Jusupovih. Odveli su ga u polupodrumsku prostoriju, koja je zbog debelih zidova imala odličnu zvučnu izolaciju i koja je, za ovu priliku, bila opremljena kao najotmeniji salon. Legenda kaže da su Raspućinu posluženi vino i kolači, u kojima se nalazio kalijum cijanid. Raspućin je pojeo otrov, ali on na njega nije delovao. Najverovatnije je da čovek, koji je nabavio otrov, nije hteo da „uzme greh na dušu“ i da je Jusupovu, umesto otrova, dao neki neškodljivi prašak. Shvativši da otrov ne deluje, grof Jusupov je pucao i Raspućin je pao na kožu belog medveda, pogođen revolverskim hicem. Kada se Jusupov nagnuo nad Raspućinov leš, starac ga je uhvatio za vrat i počeo da ga guši. Feliks Jusupov nije bio dobar strelac, pritom, bio je veoma nervozan, tako da je Raspućina samo ranio. Užasnuti Jusupov je pustio ranjenog Raspućina da istrči u dvorište. Kod same kapije, oborili su ga revolverskim hicima, ali kada su ga umotavali u zavesu, da ga utovare u automobil, Raspućin je još uvek bio živ. Bacili su smrtno ranjenog Raspućina u reku. Leš Grigorija Jefimoviča Raspućina isplivao je kod Krestovskog mosta, 18. decembra. Tajno je sahranjen, u prisustvu carske porodice, u kapeli carskog dvora. Godinu dana kasnije, revolucionari su iz kripte ispod oltara kapele izvadili pocinkovani sanduk sa Raspućinovim telom, pored njega održali miting, potom ga polili benzinom i spalili. Carica je tražila smrtnu kaznu za ubice, ali Nikolaj je nije poslušao i kaznio ih je progonstvom. Za razliku od članova porodice Romanovih, koji su pobijeni 1918. godine, Feliks Jusupov je u Parizu napisao memoare i dočekao duboku starost. Raspućinovo proročanstvo se ispunilo i carska porodica je nemilosrdno ubijena u podrumu Ipatijevske kuće, 16. jula 1918. godine.
Raspućin je bio samo jedan od simptoma teške bolesti ruskog društva, ali to ne umanjuje njegovu odgovornost pred istorijom, za svu štetu koju mu je naneo.
LITERATURA
Radzinski, Edvard, Raspućin, život i smrt, Hesperia edu, Beograd, 2008.
Ostavi komentar