KLARA CETKIN I BORBA ZA DAN ŽENA
Autor: msr LJiljana Dragosavljević Savin
Svake godine proslavlja se Dan žena, u narodu poznat kao 8. mart. Pre nego što su žene simboliku slavlja ovog datuma pronašle u karanfilu, a muškarci u kupovini istog, desila se prava revolucija koja je pokrenula žene da se pobune i da taj datum omoguće.
Razlozi zbog kojih se povela borba za žensko pravo, pa makar i ono osnovno, na život dostojan čoveka, nije moglo da prođe bez krvi. Zato ćemo se vratiti još malo unazad. Naime, 8. marta 1857. god. (godina kada je rođena Klara Cetkin) u NJujorku su u štrajk stupile radnice tekstilne industrije, zahtevajući bolje uslove rada za žene i poštenu naknadu za rad, kao i muškarci. Na isti dan, na istom mestu, samo 51 godinu kasnije, ponovo je došlo do štrajka žena. Radnice su bile zatvorene u fabrici, iz koje nisu mogle izaći, a onda je izbio požar u kome je izgorelo 129 žena. U sećanje na ovaj događaj, takoreći nezvanično, po prvi put je obeležen nacionalni Dan žena, 28. februara 1909. godine, nakon Deklaracije Socijalističke partije Amerike. Na hiljade žena je izašlo na ulice NJujorka i zahtevalo bolju platu, kraće radno vreme i pravo glasa. Avgusta iste godine organizovana je Međunarodna konferencija žena socijalističke Druge internacionale. Inspirisana Amerikankama, Nemica Luiz Cic, predložila je organizovanje Međunarodnog dana žena, ali ona nije bila u stanju da svoje ideje sprovede u delo. Inicijativu za taj praznik i uopšteno borbu za prava žena, preuzela je nemačka socijalistička i komunistička političarka i borkinja za ženska prava, Klara Cetkin.
Klara Cetkin, devojačko prezime Ajzner (nem. Clara Zetkin) rođena je 5. jula 1857. godine u Viderau u Nemačkoj. Kao ćerka seoskog učitelja i majke domaćice, odrasla je na selu u Saksoniji i od malena se suočavala sa realnim uslovima života, koji su bili ispod granice prihvatljivog. Zahvaljujući vezama njene majke, bila je jedna od prvih žena u Nemačkoj kojoj je bilo dozvoljeno da se školuje za učiteljicu. U Lajpcigu, gde se školovala, upoznala se sa krugom ruskih studenata i tu je srela prvog životnog saputnika, buntovnog ruskog studenta, socijalistu Osipa Cetkina. Da bi se izdržavala, Klara je radila kao kućna učiteljica, ali zbog svog beskompromisnog stava veoma brzo je dolazila u sukobe i davala otkaze. 1878. godine postala je članica Socijalističke radničke partije (Sozialistische Arbeiterpartei, SAP), koja će 1890. godine promeniti naziv u današnji – Socijaldemokratska partija Nemačke (SPD). Osip Cetkin biva uhapšen nakon policijske racije na jednom tajnom Kongresu socijaldemokrata i proteran iz zemlje. Otišao je u Francusku. Zbog zabrane socijalističkih aktivnosti koju je u Nemačkoj uveo Bizmark 1878. godine, Klara Cetkin je prešla u Cirih 1882. godine, a već naredne godine odlazi u izgnanstvo u Pariz.
Tokom boravka u Parizu igrala je važnu ulogu u osnivanju Socijalističke internacionale. Uzela je prezime svog ljubavnika Osipa Cetkina, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila nemačko državljanstvo. Nije joj smetalo da se odrekne svog prezimena Ajzner, a da ipak zadrži svoj integritet i dostojanstvo. U Parizu su dobili dva sina, Maksima i Kostju. Živeli su na rubu egzistencije, preživljavajući uz pomoć prijatelja, angažovanih u istom pokretu. Klara je ovde počela da uči za novinara i prevodioca i počela se prilagođavati principima marksizma. NJeno najteže doba usledilo je kada se Osip razboleo, a ona se morala brinuti za decu, egzistenciju i njega, koji je bio gotovo nepokretan. Umro je 1889. godine. Iste godine, prilikom održavanja Druge internacionale u Parizu, Klara je održala referat o pravima žena koji je naveo žene da se angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Snažno se zalagala na prava žena na rad, bez obzira što su neki od njenih kolega smatrali da je to potpuno apsurdno, jer se radom žena umanjuju plate muškarcima. Istupala je javno i govorila kako se žene moraju konačno osloboditi nadmoći muškaraca, jer ne postoji razlog zašto bi oni bili nadmoćniji.
- Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi da dopusti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca. A ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna – govorila je Klara Cetkin.
Godine 1890. vraća se u Nemačku, nakon što su ukinuti zakoni o zabrani socijalista, i postaje urednica socijaldemokratskog časopisa „Jednakost“ (Die Gleichheit). Ovaj posao obavljala je čitavih 25 godina. Poseban akcenat stavljala je na ekonomsku nezavisnost žena, koja bi im omogućila jednake plate za iste poslove, pravo na organizovanje u sindikate, ali i interesne saveze. Želela je da im se dodeli i jednako političko pravo kao muškarcima. NJene inicijative i zalaganja usvojena su prvog puta kada je proslavljen međunarodni Dan žena i to prvi put 18. marta 1911. godine.
- godine u Kopenhagenu, na Drugoj internacionalnoj konferenciji žena, na predlog Klare Cetkin dogovoreno je da se 8. mart proglasi međunarodnim Danom žena (prvo je proglašen 18., a potom 8. mart za međunarodni Dan žena). Tada su žene Nemačke, Austrije, Švajcarske, Danske i Amerike zatražile pravo glasa, a 1912. godine i žene u Francuskoj, Holandiji, Švedskoj i 1913. godine u Rusiji. Ovaj praznik je prihvaćen u svim socijalističkim zemljama, nakon što je Aleksandra Kolontaj ubedila Lenjina da ovaj praznik prihvati kao državni. Tu praksu je preuzela i posleratna SSSR i njene saveznice (uključujući i SFRJ). Inače, Hitlerovi nacisti bili su zabranili Dan žena i uveli su Dan majki. Žena je od tada u Nemačkoj bila svedena na suprugu i majku. Posle Drugog svetskog rata, Dan žena 8. mart ponovo je uveden u delu Nemačke pod sovjetskom okupacijom. Emancipacija žena u socijalističkim zemljama politički je forsirana. Tek kasnih 60-ih godina žene u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj, ponovo su otkrile ovaj dan. Kao međunarodni Dan žena, 8. mart (po prvi put tačno određeni datum), prihvaćen je 1917. godine, a Ujedinjene nacije su ga službeno počele obeležavati od 1975. godine (koja je inače bila proglašena za Međunarodnu godinu žena). Najveći uspesi ove borbe biće uvođenje 8-časovnog radnog vremena, ujednačavanje plata za žene i muškarce, zaštita majki i uvođenje porodiljskog odmora.
Gledišta Klare Cetkin na bračnu zajednicu, mogu se smatrati pretečom feminističkog pogleda na svet. Smatrala je da ga treba postaviti na temelje ravnopravnosti, koja je podrazumevala i jednake uloge u vaspitanju i obrazovanju dece. Nikakav oblik stereotipa nije mogao biti opravdanje za žene koje su morale potisnuti karijeru zbog porodice. Ako roditelji odluče da se razvedu, ona nije videla razlog zašto to da ne urade. Abortus je iz njenog ugla bio i ostao ženin izbor, jer se radilo o njenom telu, dok je ljubav mogla biti slobodna na sve moguće načine. Sve što je dozvoljavala sebi, tolerisala je i kod drugih žena, jer verovala je da su dvostruki standardi apsolutno nedopustivi. U skladu sa ovakvim uverenjima, sa pune 43 godine, udala se za 18 godina mlađeg pesnika i slikara Fridriha Cundela, sa kojim je živela u Štutgartu, zajedno sa svoja dva sina.
Klara Cetkin se posvađala sa kolegama iz Socijaldemokratske partije, jer se protivila ulasku Nemačke u nadolazeći Prvi svetski rat. Zajedno sa Rozom Luksemburg i drugim uticajnim političarima iz SPD-a, odbacila je partijsku politiku Burgfrieden (primirje sa vladom, obećanje o uzdržavanju od svih štrajkova tokom rata). Uz druge antiratne aktivnosti, Cetkinova je organizovala međunarodnu žensku antiratnu konferenciju u Berlinu 1915. godine. Zbog antiratnih stavova bila je hapšena nekoliko puta tokom rata. Klara Cetkin je 1916. godine bila jedan od saosnivača Spartakističke lige i Nezavisne socijaldemokratske partije Nemačke (USPD), koja se 1917. godine otcepila od svoje matične partije SPD-a, zbog neslaganja sa njenim proratnim stavovima. Januara 1919. godine Klara pristupa Komunističkoj partiji Nemačke (KPD) i predstavlja je u Rajhstagu tokom Vajmarske Republike od 1920. do smrti 1933. godine.
Inače, u jesen 1920. godine otišla je u Kremlj. Prvi put Lenjin je odvojio dovoljno vremena da sa njom popriča o ženskom pitanju jer, kako je Klara zapisala o ovom razgovoru, to je tema o kojoj „pravi“ komunisti ne diskutuju, jer smatraju da se socijalna ravnopravnost žena podrazumeva. Ova tema uključivala je i pitanja o ravnopravnosti žena o seksu (pravo na izbor partnera, pravo na slobodnu ljubav i brak). Lenjin je kasnije otvoreno priznao da je neprijatno iznenađen velikim interesovanjem među ženama i mladima, naročito u vezi s pomenutim razgovorima…
Do 1924. godine Klara Cetkin je bila članica centralne kancelarije KPD-a; od 1927. do 1929. godine bila je članica partijskog centralnog komiteta. Takođe je bila članica izvršnog komiteta Komunističke internacionale (Kominterna) od 1921. do 1933. godine. Godine 1925. izabrana je za predsednicu nemačke levičarske humanitarne organizacije Rote Hilfe (Crvena pomoć). Avgusta 1932., kao predsedavajuća Rajhstaga po starešinstvu, pozvala je narod da se bori protiv nacionalsocijalizma. Kada je Adolf Hitler i njegova Nacional-socijalistička nemačka radnička partija preuzela vlast, Komunistička partija Nemačke je izbačena iz Rajhstaga, nakon požara u Rajhstagu 1933. godine. Klara Cetkin poslednji put odlazi u izgnanstvo, ovoga puta u Sovjetski Savez. NJeno mesto boravka još od 1924. godine bila je Moskva. Tamo je vodila sekretarijat žena Treće internacionale. Rusi su je obožavali. U radničkom pokretu je bila legenda i jedna od retkih koja je imala smelosti da kritikuje Staljina. NJu nije smeo da likvidira. Ipak, kao protivnica Staljina, trpela je političku izolaciju. Čak i u poodmaklim godinama, skrhana od bolesti, ostala je aktivna u politici.
Umrla je 20. juna 1933. godine u Arhangelskoju, sa skoro 76 godina. Sahranjena je pod zidinama Kremlja u Moskvi. Ostala je upamćena kao ona koja se borila da omogući sve ono što žene danas imaju. Srećan joj Dan koji nam je omogućila.
Ostavi komentar