Autor: Spasoje Tomić, magistrand istorije i urednik Portala 083
Vladavina knjaza i kralja Nikole Petrovića NJegoša, koja je trajala punih šezdeset godina, dovela je do toga da danas možemo konstatovati da se Crna Gora od patrijarhalnog društva počela preobražavati u moderniju državu. Slabljenjem Turske i uzimanjem različitih oblasti došlo je do stvaranja jedne celine koja će 1878. dobiti puno priznanje kao država (bitno je napomenuti kao druga srpska država).
Nikola je sa 19 godina, bez nekog velikog iskustva i završenog potpunog školovanja, naslijedio svog strica knjaza Danila, ali i njegove protivnike. Moramo biti realni i reći da je do 1867. godine stvarni vladar bio njegov otac, veliki vojvoda Mirko, koji je svojim autoritetom i čvrstom rukom završavao posao koji je započeo knjaz Danilo, posao oličen u pokoravanju zavađenih plemena koja su bila prepreka formiranju države.
Na početku vladavine vođen je rat sa Turskom 1862. koji je po svojim posledicama bio veoma važan. Crna Gora je počela da vrši ozbiljnije pripreme za buduće sukobe. Ono što je ipak zanimljivo jeste da kralj Nikola tokom svoje vladavine nije napisao niti sastavio nacionalni i državni program. Međutim, Crna Gora je sve vrijeme vodila živu nacionalnu politiku koja se prije svega bazirala na oslobađanju nekadašnjih srpskih teritorija, na prvom mjestu u Hercegovini i Vasojevićima, a potom i u Metohiji. On je vrlo često isticao da Crna Gora mora osloboditi svoju djedovinu, a za djedovinu je smatrao i djelove donje Zete, Hercegovine i Stare Srbije, uz eventualni izlazak na Jadransko more, što je svakako bio cilj njegove spoljnopolitičke akcije.
Ugled koji je Crna Gora imala kod Srba, naročito kod prečanskih Srba, davao mu je za pravo da vođen nacionalnim poletom, koji je u tom vremenu bio jednostavno nevjerovatan, ističe svoje pretenzije na okolne krajeve (a tu se misli na Hercegovinu) i da širi uticaj svoje države. Politički i nacionalno on je u tumačenju istorijskog prava posegao i za Prizrenom i Peći, kao središtima nekadašnje srpske srednjovekovne države. „Onamo, ʼnamo“, himna koju je lično napisao, predstavlja u stvari jedan nacionalni program i ta himna je i do dan-danas ostala simbol srpskog integralizma, pa možemo reći da je „Onamo, ‘namo“ bila dalekovid potez Nikole Petrovića.
Kralj Nikola je dugo insistirao na zaslugama koje je Crna Gora imala za Srbe i srpstvo, ističući da je ona klasična srpska zemlja, najčistiji deo srpstva, da u njoj žive sve sami i najčistiji Srbi, takoreći Spartanci srpstva pa je stoga Cetinju trebala da pripadne vodeća uloga u procesu stvaranja buduće ujedinjene srpske države. Iako je u vreme kneza Mihaila bio spreman da ustupi i odrekne se prestola u toj novoj državi, ubistvom kneza Srbije mijenjaju se i njegovi planovi.
Sporazum koji su potpisali knez Mihailo i knjaz Nikola, a o kojem smo pisali u jednom od prethodnih djelova, realno nije počivao na iskrenosti Nikole Petrovića. Taj sporazum je ojačao ugled Crne Gore, a pošto Mihailo nije imao djece, mogao se eventualno i nadati prestolu. Kralj Nikola nikada nije prestajao da vodi realpolitiku koja je često znala da zapostavi sve ostale interese osim njegovih ličnih i dinastičkih interesa.
U periodu od 1868. do 1903. on je upravo glavni saveznik Rusije na Balkanu, što će doprineti njegovom neospornom ugledu kod Srba, ali i poziciji dinastije Petrović NJegoš na račun Srbije i Obrenovića. Naročito će se taj ugled povećati nakon 1881. godine i sklapanja tajne konvencije od strane Milana Obrenovića, kada Srbija postaje defakto i dejure austrofilska. Nikola je ovakvu činjenicu znao maksimalno da koristi, kako bi se pozicionirao kao jedini legitimni predstavnik srpskog integralizma, jer je gledajući spolja njegova srpska kraljevina bila čvrsta, bez bilo kakvih značajnih previranja, za razliku od Srbije gdje su politička previranja postala svakodnevica i gdje će nakon poraza u srpsko-bugarskom ratu doći do opšteg političkog rasula.
U Velikoj istočnoj krizi i balkanskim ratovima Crna Gora je zadobila znatna teritorijalna proširenja. Kralj Nikola je od početka podržavao ustanike u Hercegovini i Vasojevićima 1875–1876. u nacionalnom pogledu, ali i u pogledu rešavanja agrarnog pitanja. Nikola je, što je možda i čudno, imao blagonaklon odnos prema muslimanima, koje je tada u ratnim uslovima, a i kasnije kada je došlo do mira, pokušavao da na svaki način zadobije za svoje političke saveznike.
Svakako period koji će mu najviše ići na ruku da se još više istakne jeste nestabilna vladavina naslednika kralja Milana, Aleksandra Obrenovića, i on će tu priliku obilato koristiti.
Ostavi komentar