Autor: Đorđo Sladoje
Nema nikakve sumnje da je kovid pandemija jedna od najstrašnijih i najmisterioznijih pojava koje su u 21. vijeku zadesile cijeli svijet, računajući i njegove najbogatije, gotovo nedodirljive dijelove. Korona, kovid, maska, distanca, oboljeli, preminuli… to su nažalost riječi koje neprestano bruje našom planetom. Pandemija nije zaobišla ni ove prostore, kako se to proizvoljno kaže, pa ni nas, kao što nas nisu zaobišle ni mnoge druge nevolje za koje srećniji narodi i ne znaju. Pandemija je obilježila i bukvalno pregazila 2020. godinu u kojoj je, za divno čudo, bilo i svijetlih događaja kao znakova nade i vjere „da nije sve propalo kad propalo sve je“, kako pjesnik kaže. Jedan od tih događaja jesu svakako litije koje su u Crnoj Gori trajale puna četiri mjeseca, sve do zvaničnog proglašenja pandemije, a nisu u potpunosti prestale sve do kraja avgusta prošle godine kada su tamo održani parlamentarni izbori. Litije su jedinstven i neponovljiv oblik duhovnog otpora državnom nasilju nad Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, monaštvom i vjerujućim narodom. Pokrenula ih je u kritčnom, da ne kažem posljednjem trenutku Crkva, pri čemu je ključnu ulogu imao blaženopočivši mitropolit Amfilohije Radović, uz dragocjeno sasluženje vladike Joanikija. Donošenjem ciničnog i brutalnog zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim je vlast namjeravala da razori pravoslavlje u Crnoj Gori bio je jedan od povoda za masovni duhovni otpor u vidu molitvenih šetnji i svojevrsnih pokretnih liturgija koje su održavane gotovo svakodnevno i vraćale nadu i vjeru, krijepilu dušu i svakom pogledu snažile i uzdizale jedan narod koji je bio skoro potonuo u beznađe. I litije jesu jedno veliko čudo, čak i za one koji su ih osmislili, one koji su u njima učestvovali, a naročito za one koji su ih samo posmatrali. Nezaboravne su pored ostalih, one gotovo biblijske slike silazska litije sa Meduna u Podgoricu ili pak one sa Žabljaka gdje kroz snijeg i mećavu zajedno koračaju djeca i starci. Ovako nešto gotovo je nemoguće vidjeti i u najslobodnijim zemljama gdje se protesti uglavnom završavaju žestokim uličnim sukobima, suzavcem i šok-bombama. Sporni zakon je u stvari ona kap koja je prelila čašu nasilja i diskriminacije Srba koji su ostali bez svog jezika i pisma tradicije i kulture, bez prava na javnu riječ i značajnijeg učešća u političkom života. Uz malo pretjerivanja, moglo bi se reći da srpski narod, za sve vrijeme Đukanovićeve vladavine, nije imao svoju državu. A onda je, baš kao toliko puta kroz istoriju, kad bi Srbi ostajali bez države, Crkva preuzimala ključnu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta.
Na moćnom talasu litija, kao svojevrsnog njegoševskog pokreta za slobodu (jer je ona krajnji cilj svakog pa i ovog preduzeća), opozicija je napokon pobijedila na palarlamentarnim izborima i svrgla sa vlasti partiju Mila Đukanovića koja je tri decenije neprikosnoveno, a sa „srpskog stanovišta“ i brutalno vladala Crnom Gorom.
A kad su litije utihnule i pobjedničko slavlje jenjalo, počele su da se roje sumnje i mučne nedoumice oko toga šta nova vlast može i smije da uradi. Ključno pitanje je da li pobjednička koalicija zna i može da na adekvatan način artikuliše i u dobrom smjeru okrene ogromnu energiju probuđenog i preobraženog naroda koju su litije pokrenule, gotovo sa mrtve tačke. Ili će ta energija, kao toliko puta dosad, biti usisana, raznim administrativnim procedurama i kadrovskim marifetlucima neutralisana i na kraju poarčena „ na nadžake i na buzdovane“. U vazduhu visi teško pitanje – hoće li nova vlada odlučno ući u promjene svih struktura vlasti i segmenata narodnog života,ili će, kako neki upućeniji već govore, nastaviti vješto kamufliranu dosadašnju političku praksu u kohabitaciji sa Đukanovićem, čiji predsjednički mandat ističe tek za dvije godine. Po satavu nove vlade (u kojoj, kažu, ima i Milovih kadrova) i po izjavama njenih čelnika, da se zaključiti da su i u ovim dramatičnim događajima veliku, da ne kažem odlučujuću ulogu, imale velike sile, prije svih Engleska i Amerka. Nisu bez osnova tvrdnje da je sa visokog mjesta Đukanoviću rečeno da mirno prihvati poraz, a pobjednicima da mu se ne svete i da pritom izbjegavaju radikalne spoljnopolitičke zaokrete – u odnosu prema Evropi i NATO-u, Kosovu, prema Srbiji kojoj se nije poželjno približavati, ne samo zbog korone, uz strogu distancu prema Rusiji, čije prisustvo na Balkanu zapadne sile i frustrira i plaši. Više nego rječita je u tom smislu izjava novog premijera da Crna Gora neće biti druga srpska država. Logično je pitanje čija će onda biti. Ili to više nije ni važno. Tek famozne zapadne ambasade „sugerisale“ su formiranje tzv. ekspertske vlade u kojoj, razumije se, nije bilo mjesta za lidere srpskih (i proruskih) stranaka, koje su praktično i dobile izbore. Tako su mnogi učesnici litija, znani i neznani, ostali razočarani i vidno ogorčeni, tvrdeći da je nova vlada dobila zadatak da sačuva kontunuitet Đukanovićeve vlasti.
Kako god bilo, u Crnoj Gori ništa više neće biti isto. Realno je očekivati da splasne sistematska i gotovo obavezna mržnja prema Srbima i Srbiji, da nova vlada ukine zakon o slobodi vjeroispovijesti i druge diskriminacione zakone, što bi otvorilo prostor za učešće Srba u političkom i javnom životu i rješavanje mnogih problema od statusnih do ekonomskih, kulturnih, obrazovnih i drugih koji su se godinama i decenijama gomilali. Moguće je da nova vlada pretrese mnoge državne institucije, drastične primjere bezakonja, korupcije i kriminala, i druge sporne postupke bivše vlasti, što bi neizbježno vodilo slabljenju Đukanovićevog uticaja. Možda u ovom trenutku, u čvrstim okvirima velikih sila i uskom manevarskom prostoru i nije moglo više, a najvažnije je da je izbjegnut sukob koji bi ionako devastiranu Crnu Goru potpuno upropastio. I bez obzira na to što su mnogi razočarani ishodom, može se reći da se stvari ipak pomjeraju sa nulte tačke. Sporo, konfuzno i protivrječno – ipak se pokreće.
Treba na kraju glasno reći da je Svetosavska crkva, kao toliko puta u istoriji, ostala uz svoj narod i u kritičnim i dramatičnim prilikama, još jednom odigrala presudnu i spasonosnu ulogu. A šta će za taj isti narod učiniti nova vlast- da li će uspjeti da sprovede narodnu volju moćno iskazanu u litijama i ovjerenu na izborima, pokazaće vrijeme.
Iako su ostale bez čelnika, litije čekaju. I mnogima već nedostaju.
Ostavi komentar