Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Proteklu 2021. godinu obeležio je nastavak pandemije koronavirusa što je nastavilo da utiče i na naučnu produkciju. Uprkos svemu tome, u novonastalim okolnostima naučna zajednica je morala da se navikava i da nastavlja sa svojim radovima i redovnim poslovima u širenju istraživačkih vidika.
Među savremenim trendovima u društveno-humanističkim naukama su i studije manjina. Nažalost, najveći deo ovih istraživanja vodi se u vezi nekih krajnje problematično definisanih grupacija ili ih prati politička konotacija. Stoga je iznova neophodno uvek u koštac se uhvatiti sa problematikom istraživanja istorije određenih nacionalnih manjina, odnosno nacionalnih zajednica. Za područje Autonomne pokrajine Vojvodine to je posebno od vitalnog značaja, jer je istorijsko i kulturološko nasleđe ovog dela Srbije takvo da nacionalne zajednice/manjine predstavljaju njen značajan segment.
Jedan od naroda koji vekovima bivstvuje na tlu današnje Vojvodine, sa posebnim osvrtom na Bačku jesu i Bunjevci. Ovaj južnoslovenski rimokatolički narod najverovatnije je potekao iz mase vrlo šarolikog rimokatoličkog življa sa područja Dalmacije, te Bosne i naročito Hercegovine. NJihovo poreklo i istorija, posebno ona najranija, predmet su istraživanja više od jednog stoleća. Postoje mnoge teorije o poreklu Bunjevaca. Vuk Karadžić izneo je do danas vrlo raširenu i često prihvaćenu pretpostavku da se Bunjevci zovu po hercegovačkoj reci Buni, sa koje su se doselili u Bačku, dok je primera radi, Aleksa Ivić često izjednačavao Bunjevce sa katoličkim Racima, odnosno Srbima rimokatoličke veroispovesti. Ovo su samo neki dominantni pogledi uz koje vredi pomenuti i tezu koja je opšteprihvaćena bez izuzetka i kritike u hrvatskoj kako akademskoj, tako i široj javnosti, da su Bunjevci deo hrvatskog naroda.
Kada se pogleda stanje u istoriografiji, jasno je da su se bunjevačkom tematikom bavili vrlo značajni naučnici. Od Ivana Antunovića, koji se smatra s razlogom najznačajnijom bunjevačkom ličnošću, preporoditeljem i kulturnim radnikom, pa sve do savremenog perioda, istorija i etnologija Bunjevaca zauzimali su određeno mesto u istraživačkim opusima brojnih poslenika nauke. Ne bi trebalo zaboraviti ni to da se njima bavilo još u Austro-Ugarskoj monarhiji, te Mađarskoj, Jugoslaviji (međuratnoj i posleratnoj), kao i u današnjoj Srbiji i Hrvatskoj. Bibliografija o Bunjevcima nije mala ni skromna, ali ima određene nedostatke. Ono što prvo upada u oči jeste da ne postoji nijedna sasvim naučno i metodološki utemeljena istorija Bunjevaca.
Kao što je napred istaknuto, različite teorije o poreklu i pripadnosti bunjevačkoga naroda ostavili su, sledstveno i logično, i tragove na istoriografiju. Starija dela, i danas nezaobilazna kada se istražuje istorija Bunjevaca, manjkaju u značajnoj meri savremenu metodologiju, a naravno i novija kritička izdanja izvora menjaju neke poglede na ranije izrečene stavove. Drugi, još teži problem, jeste a priori svrstavanje celokupne prošlosti, te kulturne baštine Bunjevaca pod hrvatsku kapu. Istorijske istine radi, u vreme stvaranja modernih nacija, ali i docnije, do danas, postoji određeni broj naučnika, ali i drugih javnih delatnika, koji bunjevačko nasleđe tretira isključivo kao hrvatsko. Sa stanovišta poštovanja ljudskih prava, te izjašnjavanja ljudi, svako van svake sumnje ima pravo da se izjasni onako kako smatra, misli i oseća. Za nauku, međutim, tu iskrsava problem, kada se bez naučnih argumenata pokušavaju neke stvari dati zdravo za gotovo, bez kritičke analize, dubljeg sagledavanja i uz uplitanje politike i ideologije.
Druga stvar koju ne treba negirati, već naprotiv jasno podvući, jeste i činjenica da je dihotomija među Bunjevcima prisutna bila i ranije i da to sve do današnjih dana ima i vrlo jak i jasan odblesak i kod naučnika koji se bave ovom tematikom. Što se hrvatske istoriografije, etnologije, filologije i drugih disciplina tiče, postoji nemali broj vrlo ozbiljnih naučnica i naučnika koji su tokom više od veka proučavanja bunjevačke istorije dali ogroman doprinos izučavanju bunjevačke prošlosti, sadašnjosti, te kulture, etnografije, folklora, jezika i drugih aspekata. Zagrebačka komponenta prilikom istraživanja ove problematike ni na koji način ne sme biti zaobiđena, a značajni rezultati koji su postignuti među hrvatskim naučnicima i uopšte istraživačima moraju biti poštovani i dosledno korišćeni u naučno-istraživačkom radu koji bi se doticao prošlosti bačkih Bunjevaca. Ali, njihov svetonazor i ugao posmatranja, negde naglašenije, negde istina i manje naglašeno, je uvek isključivo prohrvatski i u kontekstu (za njih uveliko dokazane i poznate) činjenice da su Bunjevci Hrvati. Ovo treba naročito uzeti u obzir kada se analiziraju primarni savremeni istorijski izvori, ali i relevantna literatura. Stoga je oprez i kritički pogled nešto što je conditio sine qua non bilo kakvog istraživanja istorije bačkih Bunjevaca.
Uzevši ovo u obzir, 2021. godinu možemo proglasiti godinom kada je započet veliki poduhvat istraživanja, proučavanja, te na posletku stvaranja jedne jedinstvene opšte sveobuhvatne istorije bačkih Bunjevaca. Dve su ključne adrese na koje treba uputiti nemerljivu blagodarnost za ovako ambiciozan poduhvat. Jedno je, prva i najbitnija, dr Suzana Kujundžić Ostojić, predsednica Bunjevačkog nacionalnog saveta. NJena samopregorna energija i volja, te istinsko rodoljublje (kako prema svome narodu tako i prema državi Srbiji) bili su pokretačka snaga da u Subotici bunjevački postane četvrti zvanični jezik. Isto tako, gramatika, pravopis, te rečnik bunjevačkog jezika, zajedno sa udžbenicima, su ugledali ili treba da ugledaju svetlost dana u skorije vreme. Upravo je dr Suzana Kujundžić Ostojić, sa Bunjevačkim nacionalnim savetom na čijem je čelu, a u saradnji sa najstarijom i najuglednijom srpskom naučnom i kulturnom ustanovom, Maticom srpskom, pokrenula projekat istraživanja istorije bačkih Bunjevaca, ali i kulture ovog naroda.
Nadalje, ovako veliki poduhvat ne bi mogao da bude sproveden u delo bez svesrdne i sistematske podrške države. Srbija u poslednjih desetak godina značajno radi na boljem položaju svih njenih građana, a naročito pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica. U okvirima ovih vrlo vidljivih uspeha, bunjevačka nacionalna zajednica dobija sve istaknutije mesto. Ovom prilikom nećemo praviti istorijske ekskurse, ali podsetimo da su 1918. godine upravo u najvećoj meri Bunjevci bili uz Srbe u borbama za oslobođenje i ujedinjenje, a i danas zajedničke srpsko-bunjevačke aktivnosti na polju očuvanja kulture sećanja su velike. Bunjevci su 25. novembar, dan Velike narodne skupštine iz 1918. godine, proglasili prvi za svoj nacionalni praznik. Podrška proučavanju bunjevačke istorije i kulture je tako i obaveza na određeni način, jer se time potpomaže istraživanje jednog većinskom narodu vrlo bliskog, ali i naroda o kojem Srbi van pojedinih delova Vojvodine malo šta i znaju.
Tu uloga države dobija svoje ključne obrise koji se manifestuju i konkretnoj pomoći za sprovođenje istraživanja. Pokrajinski sekretarijat za visoko obrazovanje i naučno-istraživačku delatnost je od prošle godine vrlo štedro podržao dva projekta koji se upravo bave istraživanjem istorije i kulture Bunjevaca. U periodu 2021−2022. godine podrška je pružena kratkoročnom pokrajinskom projektu pod nazivom Istorija bačkih Bunjevaca – društveni i kulturološki aspekti. Na njemu su angažovani istraživači sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu zajedno sa kolegama sa Pedagoškog fakulteta u Somboru. Za period 2021−2024. godine odobren je predlog projektnog tima koji predvodi Pravni fakultet u Novom Sadu sa temom Pravni i istorijski aspekti položaja Bunjevaca u Vojvodini. Partnerska institucija sa kojom će ovaj projekat biti realizovan u naredne četiri godine jeste nanovo Filozofski fakultet u Novom Sadu. Sa ovog potonjeg fakulteta na oba projekta učešće su uzeli istoričari, čime se daje poseban doprinos uobličavanju jednog od najvažnijih pečata svakog identiteta – istorije.
Izrada celovite, sveobuhvatne, interdisciplinarne istorije bačkih Bunjevaca ne bi obuhvatila samo događajnu istoriju, niti isključivo političku prošlost. Stoga, pokretači ovih projekata, te timovi istraživača koji na njima rade, planiraju što širu saradnju sa drugim naučnicima. U tu svrhu će izvesno u godinama koje slede poseban akcenat biti na geografiji, etnologiji, etnografiji, lingvistici, teologiji, muzikologiji, muzeologiji, arhivistici, istoriji umetnosti, istoriji književnosti i nauci o književnosti uopšte, pravu, politikologiji, antropologiji, kao i drugim srodnim disciplinama.
Drugi, a istovremeno istraživački osnovni postulat, jeste da će sva ova, kao i druga istraživanja, biti sprovedena isključivo u skladu sa naučnom metodologijom. Šta to konkretno znači kada je u pitanju istorija Bunjevaca? Istorija ovog naroda, kao uostalom i svako drugo ozbiljno bavljenje istorijskom naukom, može biti objektivno i sveobuhvatno istražena samo ako se proučavaju istorijski izvori prvog reda – dokumenti, pisma, povelje i drugi. U drugom redu koriste se putopisi, memoari, beleške i izvori slične provenijencije, a za noviji period neizostavne su i novine, odnosno štampa, iznimno važan istorijski izvor za period XIX i XX veka. Zapisnici, stenografske beleške i drugi slični izvori su takođe od prvorazrednog značaja za proučavanje ove teme. Svim istorijskim izvorima, nevezano od tipa i epohe, biće prilaženo isključivo kritički, sprovodeći sva načela koja su utemeljena u proučavanju prošlosti pre više od stoleća i po. Jedino sprovođenjem spoljašnje i unutrašnje kritike izvora, te metodološki naučno utemeljenom analizom mogu se dati odgovori i istoriji i kulturi bačkih Bunjevaca.
Svi koji budu planirali da se u narednim godinama pozabave ovim kapitalnim poduhvatom i svako ko bude dao svoj doprinos ovoj velikoj problematici imaće pred sobom i jednu pozamašnu biblioteku. Već je sugerisano u kojim je sve državama proučavanje bunjevačkog naroda i njegove povesti bilo predmet rada naučnih radnika, i u kojima je danas. Dakle, osim literature na srpskom jeziku (negdašnjem srpskohrvatskom, te hrvatskom), veliki broj važnih podataka krije se i u knjigama na mađarskom jeziku, ali i nemačkom. Što se izvorne građe tiče, pak, ona se najviše može naći na latinskom i mađarskom jeziku, ali je takođe ima i na nemačkom. Dakako, za noviji period, naročito XIX i pogotovo XX vek, izvori (štampa, dokumenta, zapisi i sl) pisani su i na južnoslovenskom govornom području.
Nauka nikako ne sme biti jednostrana. Ona ne sme da bude oruđe ni za kakve ideološke, političke borbe, a ne bi se trebalo ni upotrebljavati u svrhu genetskog i nacionalnog inženjeringa. Primoravanje nekoga da bude nešto što nije se, pak, kosi sa elementarnim ljudskim pravima i slobodama. Preneseno na rečnik i polje istorijske nauke: pitanje porekla i istorije bačkih Bunjevaca, čemu je 2021. godina dala izuzetan zamajac, mora biti sprovedeno sine ira et studio, bez mržnje i pristrasnosti. Crkveni i državni arhivi ne bi nikako trebalo sprečavati istraživače da rade svoj posao – istražuju i radoznalo ispituju prošlost bačkih Bunjevaca.
Sinteza istorije bačkih Bunjevaca, kao sveobuhvatnog pregleda prošlosti, ali i geografije, antropologije, običaja, folklora, jezika, književnosti, pravnog, te društvenog položaja Bunjevaca od Habzburške monarhije do savremene Srbije, treba da bude rezultat dugotrajnog, ozbiljnog, studioznog i minucioznog arhivskog rudarskog rada. Pored brojne arhivske građe neophodno je iznova detaljno izučiti literaturu, te onda na osnovu svega toga rekonstruisati istorijski pregled života i delovanja bačkih Bunjevaca. Zbog toga ovi višegodišnji projekti i timovi naučnika, potpomognuti državnim, te pokrajinskim i lokalnim institucijama, uz ogromnu podršku i Bunjevačkog nacionalnog saveta, će sigurno dati rezultate. Buduća sinteza će postati nezaobilazno, krovno štivo. Ona ne može niti želi da pruži sve odgovore na sva pitanja o prošlosti, sadašnjosti i kulturi bačkih Bunjevaca. Ali će se u njoj sigurno naći brojni novi podaci do kojih će se doći u Vatikanu, Zagrebu, Budimpešti, Beču, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Somboru, Segedinu, Pečuju, Baji i drugim centrima gde postoje važni arhivi i biblioteke, muzeji i druge ustanove iz kojih se mogu crpeti značajni podaci.
Mnogo će posla čekati istraživače istorije bunjevačkog naroda na prostoru Bačke, posebno one najstarije, koja je i najviše u magli. Premoderni period, dakle doba pre stvaranja savremenih nacija, jednako kao i XIX i XX vek, zahtevaju da istoričari koji su upravo vični ovim periodima istorije pročiste sva dosadašnja saznanja, te ih obogate novim, isprave ranije greške, odnosno prihvate sva brojna dobra dostignuća ranijih istraživača. Golem poduhvat, a iza njega čeka i kapitalan rezultat – sveobuhvatna istorija bačkih Bunjevaca sa jezikom, geografijom i brojnim aspektima kulture ovog bliskog naroda.
Ostavi komentar