Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
„Mi jugoslovenski komunisti bili smo, možda, ‘boljševičkiji’ boljševici od samih Rusa“.[1] Ova vrlo jednostavna rečenica izgovorena od strane Milovana Đilasa, uticajnog partijskog i državnog rukovodioca u prvoj deceniji posle Drugog svetskog rata, verovatno na sveobuhvatan način oslikava suštinu ustrojstva i društvenih procesa, koji su vladali u Jugoslaviji do pedesetih godina prethodnog stoleća. Na koji način je nastao taj „boljševizam jugoslovenske partije“, odnosno da li bismo mogli da determinišemo procese njegove geneze? Na prvom mestu, već uoči rata bila je očigledna snažna ideološka veza između Komunističke partije Jugoslavije i Svesavezne komunističke partije (boljševika). Proces „boljševizacije“ organizacije jugoslovenskih komunista bio je i te kako odmakao zbog čega je jugoslovenska partija postala jedna od „najpravovernijih“ sekcija Komunističke internacionale, a u političkom pogledu, njen ideal u vezi sa poželjnom strukturom društva koje su nameravali da izgrade predstavljao je svojevrsnu „kopiju radničkog raja srpa i čekića“, koji je prema načelima Komunističke partije Jugoslavije egzistirao u prvoj zemlji socijalizma – u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Zajedništvo sa Sovjetskim Savezom, njegovom političkom i vojnom silom, bilo je „isklesano“ u Drugom svetskom ratu, a nakon završetka oružanih sukoba, relacije između jugoslovenskih komunista (zapravo, defakto, a uskoro i dejure, novih vlasti u Drugoj Jugoslaviji) i sovjetskih vojnih i političko-partijskih struktura, postale su još snažnije. Uskoro, navedene relacije, iznedrile su specifičnu duhovno-ideološku metodologiju aktivnosti KPJ u unutrašnjoj i spoljnoj politici nove Jugoslavije.
Pomenutu metodologiju u radu jugoslovenskih komunista mogli bismo da opišemo kao proces doslednog oponašanja delovanja sovjetskog političko-partijskog aparata, koji je bio zasnovan na „tradiciji zajedničkog ratovanja“ u Drugom svetskom ratu, ali i duhovno-ideološke istovetnosti dve partijske institucije (KPJ i SKPb). Svakako, tradicionalne srpsko-ruske istorijske, političke i duhovne veze, predstavljale su jedan segment u konstrukciji odnosa jugoslovenske partije prema Sovjetskom Savezu i SKPb, međutim, tradicija navedenih međunacionalnih relacija između srpskog i ruskog naroda, posebno posle 1948. godine, uporno je marginalizovana od strane rukovodećih struktura KPJ. Pored navedenog, činjenica da bi jugoslovenski partizani, bez odlučujuće pomoći „tenkova Crvene armije“ teško mogli samostalno da postignu uspeh u ratu za oslobođenje države od nacističkog okupatora i njegovih saveznika, takođe je bila neprijatna „tradicija“ i tema za titoistički diktatorski režim, opet, posebno posle 1948. godine i rezolucije Informbiroa. Međutim, u mesecima i godinama posle rata, u odnosu jugoslovenskih komunista prema zvaničnoj Moskvi, ne zapažamo velike promene. Prestanak rata izmenio je uslove i načine veza između KPJ i SKPb, kao i između nove jugoslovenske države i Sovjetskog Saveza, ali navedene promene nisu se odnosile na ideološku orijentaciju, politički pragmatizam, kao ni na strukture te dve partije. Jugoslovenska partija ostala je najborbenija, najdoktrinarnija, „najprosovjetskija“ i najrevolucionarnija organizacija od svih, tada postojećih prosovjetskih, komunističkih partija u svetu. Takvu orijentaciju KPJ, a time i same države, mediji u zapadnim zemaljama ocenjivali su kao satelitsku, a Jugoslaviju su nazivali „Staljinovim satelitom broj jedan“.[2]
U toku i posle rata Sovjetski Savez je doživeo neobičnu transformaciju. Sa jedne strane, veliki deo zemlje bio je strahovito opustošen, sa ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima, ali sa druge strane, vojni potencijal ove velike sile na kraju rata bio je uistinu izrazit što je SSSR omogućilo da postane takmac u geopolitičkim nadmetanjima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Industrijski potencijal istočnih krajeva Sovjetskog Saveza nije bio toliko oštećen, koliko bi se moglo očekivati po pustošenjima u zapadnim delovima zemlje, jer je, još u toku rata, u unutrašnjosti stvaran novi industrijski centar. Pored toga, porastao je i politički uticaj SSSR, koji više nije bio jedina socijalistička država u „društvu sa kapitalističkim zemljama na političkom Zapadu“, već je dobio priliku da potraži oslonac u novim socijalističkim zemljama u istočnoj Evropi ili na Dalekom istoku, čija su društva po ugledu na sovjetski „model“ i bila generisana putem posrednog ili neposrednog uticaja zvanične Moskve. Međutim, i pored tih, ne u velikoj meri zavidnih resursniih i privredno-političkih potencijala SSSR, ratni doprinosi i velike pobede Crvene armije, omogućile su zvaničnoj Moskvi da stekne zasluženo mesto jedne od dve najmoćnije velike sile u decenijama nakon završetka Drugog svetskog rata. Zapravo, još u toku rata SSSR se pozicionirao kao jedan od dva velika geopolitička i ideološko-politička pola unutar ratnog saveza Koalicije Ujedinjenih naroda, odnosno postao je protivteža zapadnim saveznicima, što je predstavljalo svojevrsni nastavak predratne konstelacije snaga u „koncertu velikih sila“. Ta podela vremenom je dobila oštriju definiciju, da bi se, već nakon 1945. godine, modifikovala u specifičnu geopolitičku konfrontaciju poznatu pod imenom „hladni rat“.
U skladu sa novim međunarodnim položajem, SSSR je uvideo da bi predratnu politiku „neizvoženja“ revolucije u druge zemlje trebalo da izmeni i to u skladu sa osnovnim postulatima komunističke ideologije koji su se sastojali u nameri izgradnje državno-društvenog poretka prema sovjetskom „modelu“ u državama, koje je Crvena armija zaposela u godinama rata ili u onim zemljama, gde su lokalne organizacije komunističkih partija stekle najdominantniji uticaj u tamošnjim političkim sistemima. Pomenutih zemalja, u kojima je komunistička partija izrasla u respektabilan politički činilac posle Drugog svetskog rata bilo je mnogo. Kada je reč o Evropi, možemo da zaključimo da tu ne ubrajamo samo zemlje u kojima je postojalo prisustvo sovjetskih oružanih snaga ili političkog aparata (zapravo, nakon Drugog svetskog rata, u tim zemljama bilo je najmanje pristalica komunističke ideologije), već i države zapadne Evrope, kao što su Francuska i Italija, gde su komunističke partije imale podršku širokih slojeva stanovništva, te su ostvarivale sjajne uspehe u nekoliko posleratnih izbornih ciklusa. Postavljamo sledeće pitanje – koji je bio status nove, po nazivu, demokratske Jugoslavije, u posleratnoj političkoj mapi Evrope i sveta, posebno 1945. i 1946. godine? Polazeći od maksime cuius regio, eius religio, Staljin i sovjetski vrh, kao i njihove „kolege na političkom Zapadu, dobro su razumeli da uticaji velikih sila i suprotstavljenih geopolitičkih blokova ne može da bude dovoljno snažan u onim zemljama koje nisu bile oslobođene od osovinske tiranije, upravo uz pomoć oružanih snaga neke od tih sila ili dva pomenuta vojno-politička bloka. Međutim, na teritoriji Jugoslavije nisu se nalazile vojne snage nijedne od država saveznika Antihitilerovske koalicije. Kao što je poznato, u poslednjim mesecima borbi za oslobođenje Jugoslavije, zajedno sa trupama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, odnosno Jugoslovenske armije, sadejstvovale su trupe Trećeg ukrajinskog fronta (armije) Crvene armije, koje su se i pre završetka borbi na Balkanu, povukle iz Titove države u Mađarsku. Prema tome, cuis religio je bila Jugoslavija? Iz razloga što se u toku rata na njenom prostoru razvijao individualni pokret za oslobođenje, pod vođstvom KPJ, posle rata i velikog uspeha u preuzimanju vlasti u zemlji, potčinjavanje te nove vlasti interesima bilo koje velike sile, pa i SSSR, predstavljalo je izvestan problem. Ako se uzmu u obzir i interesi zapadnih saveznika, postaje jasno da je moralo doći do sporazuma između zainteresovanih političkih činilaca oko Jugoslavije, na osnovu čega je i došlo prvo do susreta i dogovora Čerčil – Staljin iz oktobra 1944. godine, zatim do zaključka iz Jalte i do sporazuma od 16. juna i 2. novembra 1944. godine između Tita i Šubašića. Rezultat svih ovih dogovora bio je formiranje Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom i potpredsednikom Ivanom Šubašićem, bivšim predsednikom vlade u egzilu, te Milanom Grolom, vođom Demokratske stranke i, takođe, emigrantskim političarem iz vremena rata.[3]
Obrazovanje zajedničke vlade 7. marta 1945. godine od predstavnika partizanske skupštine (AVNOJ) i izbeglica iz kraljevske vlade bilo je na liniji sporazuma saveznika na Jalti. Ali, tu liniju je podsticalo i avnojevsko vođstvo ponajviše inicijativom i aktivnošću Tita i Kardelja i u isto vreme ga tumačilo i ostvarivalo na svoj način. Komunisti nisu prihvatili kralja, uprkos nastojanjima Britanaca, niti kraljevsko Namesništvo sastavljeno od ljudi njima naklonjenih. Nije bilo nikoga ni u partijskom vođstvu ni oko njega ko nije shvatao da je time zapečaćena sudbina Monarhije, iako je bilo dosta onih koji ni ovom formom nisu bili zadovoljni. U Jugoslaviji je vlast od početka, a već krajem rata bila čvrsta i čvrsto u rukama komunista. Ta vlast nije izrasla iz postupnog razvoja i ukorenjivanja u narodu, već agresivnim metodama revolcionarnog preuzimanja poluga moći od strane partijskih i gerilskih vođa, te potonje vlasti. A dve-tri godine posle rata je Jugoslavija, pogotovo ako se imaju u vidu ratne i revolucionarne pretumbacije i omraze, postala bezbedna zemlja. Bezbedna, ali ne i sređena. Brzo su se organizovali administracija i kulturni život, ali sve u ideološkim i partijskim okvirima. Rat je još trajao kada su proradila stara i iznikla nova pozorišta, pojavili se mnogi časopisi i novine, ali sa umerenim, kontrolisanim programima, stavovima i vestima. I mada sa oduševljenom omladinom, sa privrženom radničkom masom i snažnom i samosvesnom partijom, Jugoslavija je istovremeno bila podeljena, ojađena i materijalno i duhovno opustošena zemlja. Sada ćemo se usresrediti na jednu istorijsku činjenicu, odnosno na to da je Jugoslavija svoj spoljnopolitički kurs usmerila prema SSSR još 1945. godine. Kako je došlo do ovog momenta u međunarodnim odnosima nove Jugoslavije na samom početku njenog razvoja? [4]
Jugoslavija je kao učesnik u pobedničkoj koaliciji imala svoje mesto na konferenciji u San Francisku i bila je jedan od članova-osnivača Organizacije ujedinjenih nacija (OUN). Međutim, ona je ipak bila nova i revolucionarna zemlja, još uvek neoslobođena pritisaka iz prošlosti, što je nanovo i dodatno komplikovalo njen položaj na međunarodnoj sceni. Formalno priznanje nove Jugoslavije čiji je prvi posleratni službeni naziv bio Demokratska Federativna Jugoslavija, nije dolazilo u pitanje posle formiranja Privremene vlade u Beogradu u martu 1945. godine. Takođe, nije moglo doći u pitanje ni priznavanje odluka AVNOJ-a, koji je od avgusta bio preimenovan u Privremenu narodnu skupštinu, uključivanjem u njega poslanika Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije iz 1938. godine, koji se nisu kompromitovali saradnjom sa okupatorom tokom rata. Postepeno su se otvarale ambasade i poslanstva u Beogradu, a prve nove diplomate pošle su na put i preuzele poslove predstavljanja nove Jugoslavije u sve većem broju zemalja. Problem međunarodnog priznanja bio je rešen pobedom NOP u ratu i revoluciji. Međutim, nova Jugoslavija morala je i posle rata da izdrži tešku borbu za priznanje svog statusa kao nezavisne države, da se afirmiše na polju međunarodnih odnosa, a isto tako da izdrži pritisak velikih sila sa političkog Zapada u pogledu priznanja jugoslovenskih granica prema Italiji. Ova dva pitanja nalazila su se u bliskoj vezi, jer je pitanje granica pre svega bilo priznanje statusa nove Jugoslavije, ali se pitanje statusa pojavljivalo i mimo navedenog problema. Pitanje statusa nije poticalo samo iz novonastale političke i društvene situacije, nego je i odražavalo stare navike od pre rata, kada je Jugoslavija često bila predmet „potkosurivanja između velikih sila“ i vrlo podložna raznim pritiscima spolja.[5]
U nizu problema koji su bili izraženi u toj borbi za status posebno prepoznajemo pitanja u vezi sa poštovanjem suvereniteta i nepovredivosti granica. U vezi sa tim, a u povodu narušavanja granice u vazdušnom prostoru, došlo je do ozbiljnih incidenata u odnosima sa SAD. Ti incidenti dogodili su se u avgustu 1946. godine u okolini Bleda u Sloveniji. U tom delu zemlje prelazio je preko jugoslovenske teritorije uspostavljen koridor kojim su se američki vojni i transportni avioni obilno koristili. U avgustu 1946. godine došlo je do incidenta kada su dva američka transportna aviona bila primorana na prizemljenje i to od strane jugoslovenskih lovačkih aviona, pri čemu je jedna od američkih letelica bila oborena, dok je njena posada stradala. Incident je i pored oštrih tonova iz SAD (pojedini krugovi u SAD su zagovarali mogućnost da se Jugoslavija bombarduje atomskom bombom) rešen diplomatskim putem. Kao i mnogi sporovi sa Zapadom i ovaj incident nalazio se i te kako u vezi sa problemom jugoslovenske granice sa Italijom u oblasti Trsta, odnosno sa Tršćanskom krizom. Početak puta okončanja krize, koji će biti težak, pronađen je u sporazumu jugoslovenskih vlasti sa britanskim feldmaršalom Aleksanderom u Beogradu od 9. do 12. juna 1945. godine. Tim sporazumom formirana je Slobodna Teritorija Trsta. U toku ove krize Jugoslavija je jedinu podršku dobila od strane Sovjetskog Saveza, a kako su zapadne vlade i njihovo javno mnjenje smatrali da je Jugoslavija u potpunosti potčinjena Moskvi i pod njenim direktnim uticajem, bilo je jasno koji je spoljnopolitički kurs Titu i novom jugoslovenskom rukovodstvu ostao na raspolaganju.[6] Sve nesuglastice i razmimoilaženja iz perioda rata i revolucije između Narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ, sa jedne i SSSR, sa druge strane, bili su prevaziđeni „plimom oduševljenja i radosti“ izazvanih pobedama u proleće 1945. godine. Teren je bio pripremljen za nov početak punog poverenja i složne saradnje. Tome je posebno doprinela znatna isporuka teškog ratnog materijala i avijacije, koji su pomogli u završnim operacijama, a iznad svega učešće sovjetskih jedinica u borbama za oslobođenje Beograda. Ova poslednja okolnost imala je dvostruko značenje. Prvo, ta velika materijalna pomoć u naoružanju i logistici omogućila je brzo oslobođenje Beograda, što je bilo politički veoma važno. Na taj način, nastojanja antikomunističkih, četničkih i nedićevskih snaga za kontrolom u Srbiji, a time i strateškim pozicioniranjem, radi uspostavljanja vlasti nad celom zemljom, u potpunosti su propala. Drugo, oslobođenje Beograda je omogućilo da se završni razgovori Tito – Šubašić, koji su počeli u oktobru 1944. godine u Beloj Crkvi, okončaju u Beogradu. Potrebno je da napomenomo da ponašanje pripadnika sovjetske Crvene armije u Jugoslaviji, u toku pomenutih operacija, u velikom delu nije bilo na visini zadatka, niti u skladu sa vojničkim kodeksom časti, a u svakom slučaju bilo je kriminalno i protivzakonito. Brojna su svedočenja građana iz mnogih jugoslovenskih naselja, pretežno u Srbiji, uključujući i Beograd, o sovjetskim zločinima, pljačkama, silovanjima, pa i ubistvima. Ukupno, našim vlastima bilo je prijavljeno da su pojedini oficiri i vojnici Crvene armije na teritoriji Jugoslavije izvršili 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 silovanja sa ubistvom, 248 silovanja i pokušaja ubistva i 1204 slučaja pljačke sa fizičkim povredama. Tako je u Beogradu, još u toku borbi za oslobođenje grada, jedna starija žena, pokušavajući da pronađe sklonište za sebe i svoju decu od dejstava teške artiljerije, naišla na grupu sovjetskih i jugoslovenskih vojnika. Prema kazivanju zaprepašćenih jugoslovenskih vojnika, pripadnici Crvene armije su na ulici, pred brojnim svedocima silovali tu nesrećnu ženu i na svaki način je zlostavljali. Ova i slična dešavanja bila su povod da jugoslovensko rukovodstvo na čelu sa Titom interveniše kod samog Staljina, prilikom njihove posete Moskvi u aprilu 1945. godine. Milovan Đilas, koji se nalazio u jugoslovenskoj delegaciji, Staljinu je detaljnio ispričao kako je dolazilo do incidenata i šta su sve pojedini oficiri i vojnici Crvene armije radili u Jugoslaviji. Staljin se iznenadio i zapitao Đilasa: „Što mi niste pisali o svemu tome? Ja to nisam znao. Smatram da je ovim spor likvidiran“.[7] Uprkos tim zločinima i incidentima, odanost Titovih partizana i komunista Sovjetskom savezu bila je neporeciva, pa je i Jugoslavija pošla putem izgradnje socijalizma, te blisku saradnju između dva partijaska vrha i dve socijalističke države možemo da posmatramo i kao prirodnu pretpostavku.[8]
U prilog ovome govore brojne i kontinuirane posete različitih delegacija jugoslovenskih revolucionarnih vlasti, sa ili bez Tita na čelu, svojim sovjetskim kolegama i Staljinu u Moskvi. Te posete su intenzivno ostvarivane od septembra i prve Titove posete Sovjetskom Savezu, pa sve do kraja 1947. godine i početka 1948. godine. Prilikom pomenute posete Moskvi iz aprila 1945. godine, predsednik Ministarskog saveta DFJ, Josip Broz Tito, na osnovu validnog punomoćja Namesništva Jugoslavije, potpisao je ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i posleratnoj saradnji između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Sovjetski potpisnik bio je Vjačeslav Molotov, narodni komesar inostranih dela Sovjetskog Saveza. Na osnovu članova ovog ugovora, strane potpisnice obavezale su se da će „posle završetka rata, raditi u duhu prijateljstva i saradnje u cilju daljeg razvitka i učvršćivanja ekonomskih i kulturnih veza među narodima obeju zemalja; zatim, da će se međusobno pomagati u daljim borbama protiv Nemačke ili u slučaju da nakon rata Nemačka obnovi svoju neprijateljsku politiku prema jednoj od potpisnica ugovora. Takođe, dogovoreno je da nijedna od država ugovornica neće zaključivati nikakve saveze i da neće uzimati učešće ni u kakvoj koaliciji uperenoj jedna protiv druge“.[9] Ugovor je potpisan na dvadeset godina sa mogućnošću produžavanja roka njegovog važenja. Istovremeno, bio je uperen jedino protiv Nemačke, s tim što nije postojala ni jedna klauzula i nijedan razlog, koji bi onemogućio primenu ovog sporazuma na neke druge ratne okolnosti u kojima bi se našla jedna od država ugovornica. Ovaj sporazum bio je prvi međunarodni ugovor koji je potpisala nova jugoslovenska vlast. Doduše, ne možemo da tvrdimo da je Jugoslavija to učinila sa punim pravnim i političkim kredibilitetom.
IZVORI I LITERATURA
Dedijer, Vladimir (1979), Dokumetni 1948., knjiga prva, Rad, str. 65–117, Beograd.
Dimić, LJubodrag (2001). Istorija srpske državnosti. 3. Novi Sad: Ogranak SANU.
Djilas, Aleksa (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919–1953. Harvard University Press.
Đilas, Milovan (1991). Vlast i pobuna, Književne novine, str. 36, Beograd.
Pavlowitch, Stevan K. (1985). Unconventional Perceptions of Yugoslavia 1940–1945. New York: Columbia University Press.
Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler’s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York: Columbia University Press.
Pavlović, Stevan K. (2009). Hitlerov novi antiporedak: Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Beograd: Clio.
Petranović, Branko (1964). Političke i pravne prilike za vreme privremene vlade DFJ. Beograd: Institut društvenih nauka.
Petranović, Branko (1980). Istorija Jugoslavije 1918–1978. Beograd: Nolit.
Petranović, Branko (1988). Istorija Jugoslavije 1918–1988. 2. Beograd: Nolit.
Radojević, Mira (2002). „Srpsko građanstvo između demokratije i komunizma 1945. godine”. Dijalog povjesničara-istoričara. 6. str. 267—276.
[1] Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Književne novine, str. 36, Beograd, 1991.
[2] Isto, str. 74.
[3] Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Književne novine, str. 35, Beograd, 1991.
[4] Isto, strana 12–29.
[5] Vladimir Dedijer, Dokumetni 1948., knjiga prva, Rad, str. 65–117, Beograd, 1979.
[6] Isto, str. 65–117.
[7] Vladimir Dedijer, navedeno delo, str. 72.
[8] Isto, str. 65–84.
[9] Isto, str. 70–72.
Ostavi komentar