Autor: Jovanka Simić, novinar
„U martu i aprilu 1861. godine, nepunu godinu pošto je u Novi Sad došao direktor Jovan Knežević sa srpskom pozorišnom družinom u kojoj su najbolje snage bile glumci Dimitrije Ružić i Draginja Popovićeva, nekoliko članova te trupe odvojilo se od Kneževića i zamolila Čitaonicu novosadsku da ih primi pod svoju upravu. Ona je to i učinila 16. jula. Tako je nastalo Srpsko narodno pozorište.“
Ovim rečima u knjizi „Podaci za moju biografiju“ srpski književnik, veliki kulturni i nacionalni radnik Jovan Đorđević opisao je nastanak najstarijeg profesionalnog teatra u Srba pre 159 godina u Srpskoj Atini, u tadašnjoj Carevini Austriji koja je od 1867. bila Austrougarska monarhija. U oblastima koje čine današnju Vojvodinu, a u vreme osnivanja SNP-a, već je postojala duga pozorišna tradicija, od đačkih diletantskih predstava do privatnih profesionalnih pozorišnih trupa.
Srpsko narodno pozorište osnovano je u vreme buđenja nacionalne svesti i borbe Srba na tom prostoru za nacionalnu slobodu. U to doba većina žitelja u Novom Sadu bila je srpske narodnosti. Među njima veliki broj bio je visokoobrazovan, gotovo tri četvrtine imanja i trgovina bile su u srpskim rukama, te nimalo nije slučajno što je prvi srpski nacionalni teatar osnovan baš u Novom Sadu.
Gostovanje pozorišne družine Jovana Kneževića 1860. godine podstaklo je Jovana Đorđevića da u „Srbskom dnevniku“ napiše nekoliko tekstova o „nužnosti osnivanja Srpskog narodnog pozorišta“. Pripreme u vezi sa osnivanjem sprovodili su Svetozar Miletić, Stefan Branovački, Jovan Đorđević i Jovan Jovanović, docnije poznat po nadimku Zmaj.
Srpsko narodno pozorište osnovano je na sednici Srpske čitaonice kojom je predsedavao Svetozar Miletić. Pozorište je zamišljeno prvenstveno kao nacionalna ustanova sa zadatkom da posredstvom dramske književnosti i glumačkih kreacija pronosi srpsku reč i istoriju, da budi i podiže nacionalnu svest i kulturni nivo Srba i na taj način pruži otpor vlastima u Beču i Pešti. Kako SNP nije bio državna ustanova, Srpska čitaonica je ustanovila Društvo za Srpsko narodno pozorište koje će o njemu voditi svaku pa i finansijsku brigu. Đorđević je izabran za prvog upravnika.
Jovan Đorđević (Senta, 25. novembar 1826 — Beograd, 22. april 1900) rođen je u trgovačkoj porodici (otac Filip i majka Ana, devojačko Malešević). U Senti je učio tri srpska i jedan mađarski razred osnovne škole, a potom je nižu gimnaziju završio u Segedinu, a višu pohađao u Novom Sadu, Segedinu i Temišvaru. Maturirao je u Pešti 1845. godine kao pitomac čuvenog dobrotvora, aradskog grofa i prvog srpskog pravnika Save Popovića Tekelije.
U Pešti je Đorđević najpre započeo studije medicine, ali je u vreme revolucije 1848. napustio tu nauku i nije joj se docnije vraćao. Sa teatrom se prvi put sreo u Senti gledajući mađarsku amatersku glumačku trupu što ga je podstaklo da se sa svojim vršnjacima i sam odvaži na prve amaterske glumačke korake.
Tokom školovanja Đorđević je sa Svetozarom Miletićem bio jedan od vođa srpske omladine. Na početku revolucije, marta 1848, učestvovao je kao delegat omladine u izradi Peštanskog srpskog programa, a zatim i na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima. Pošto se zatim vratio u Sentu, postao je sekretar Srpskog narodnog odbora, ali ne zadugo – ubrzo je prebegao u Zemun. Posle revolucije nije mogao da nastavi studije, te se u Somboru prihvatio činovničkog mesta u kancelariji velikog župana Isidora Nikolića. Sa grupom mladih ljudi tu je 1850. osnovao Srpsko diletantsko pozorište. Za somborsku diletantsku glumačku trupu preveo je Šilerovu „Spletku i ljubav“.
Tih somborskih dana započinje Đorđevićev veoma plodan rad na stvaranju pozorišnog repertoara na srpskom jeziku. Preveo je i preradio 25 drama iz francuske, nemačke i mađarske književnosti. Kratko je službovao u Temišvaru, a zatim je izabran za profesora Srpske pravoslavne velike gimnazije u Novom Sadu u kojoj je proveo pet godina (1852–1857). Predavao je latinski jezik, zatim istoriju i geografiju, a fakultativno i francuski jezik. Po svedočenju njegovog đaka Laze Kostića, bio je u to vreme najpopularniji i najomiljeniji nastavnik.
Đorđevićev prosvetarski rad prekinula je grupa konzervativnih novosadskih građana, okupljenih oko Vukovog protivnika Jovana Hadžića. To je Đorđevića podstaklo da se iz Novog Sada preseli u Peštu gde je postao sekretar Matice srpske i urednik Letopisa. U tom svojstvu bio je kritikovan zbog pravopisnih novosti i progresivnog duha pa je bio primoran da podnese ostavku i vrati se u Novi Sad gde je od Danila Medakovića 1859. godine preuzeo uređivanje „Serbskog dnevnika“, lista liberalno-demokratskog građanstva. Pod Đorđevićevim uredništvom i usmerenjem koje je proizveo čuveni Tucindanski članak Svetozara Miletića, list je stekao veliki broj pretplatnika.
Đorđević je bio i jedan od glavnih ideologa i kreatora kulturno-prosvetnih programa u Miletićevom pokretu. Uređivao je „Serbski dnevnik“ do sredine 1864. godine kada su vlasti pokrenule istragu protiv njega i onemogućile dalje izlaženje lista u kojem je Đorđević objavio i seriju tekstova o potrebi osnivanja prvog profesionalnog srpskog pozorišta. Smatrao je da se moderna nacija ne može homogenizovati bez sopstvene kulture i negovanog jezika, a tome upravo najefikasnije služi pozorište. SNP je osnovano na njegovu inicijativu, a održavalo se uz njegovo ogromno zalaganje.
Od jula 1861. bio je potpredsednik Pozorišnog odbora i predsednik Artističkog odseka, potom upravitelj, dramaturg, ponekad i reditelj (1862– 1868). Birao je repertoar a i sam je napisao patriotsku dramu „Markova sablja“. Glumci su mu dali nadimak „Foter“ (na nemačkom jeziku „otac“). Pokrenuo je školu za usavršavanje glumaca i u njoj je bio predavač. Kada se Srpsko narodno pozorište u Srpskoj Atini ustalilo i kada mu Đorđevićeva pomoć više nije bila neophodna, prihvatio je poziv kneza Mihaila Obrenovića da i u Beogradu osnuje stalni teatar.
Sa delom novosadske pozorišne trupe prešaoje u Beograd 1868. godine, ali knez Mihailo je ubrzo ubijen a njegova obećanja Đorđeviću samo su delimice ispunjena. Uprkos tome, uspeo je da beogradsko pozorište postavi na čvrste noge, a zatim je kao upravnik podneo ostavku i vratio se prosveti.
Najpre je 1874. postavljen za direktora gimnazije u Šapcu, zatim direktora prve beogradske gimnazije (1878–1880) da bi docnije bio profesor i direktor Učiteljske i profesor Više devojačke škole. Predavao je latinski jezik i geografiju tadašnjem prestolonasledniku Aleksandru Obrenoviću (1886–1892), a u dvorskoj pratnji putovao je u Rusiju i Austriju. Dugi niz godina radio je na reformisanju srednjih škola u Srbiji kao stalni član Glavnog prosvetnog saveta. Na kratko je 1893. bio ministar prosvete u liberalnoj vladi. Star i bolestan, poslednje godine života proveo je povučeno u krugu mnogobrojne porodice i rođaka o kojima se starao. Radio je i dalje koliko je mogao. Predavao je istoriju na Vojnoj akademiji (1895–1897) a do smrti se bavio pisanjem.
Kao književniku pridaje mu se više kulturno-istorijski nego spisateljski značaj. NJegova pesma „Bože pravde“ (1872) sa muzikom Davorina Jenka, izražavajući i nacionalne i monarhističke težnje, prihvaćena je kao srpska državna himna. NJegova drama „Markova sablja“ budila je nacionalnu svest kod Srba u Austrougarskoj. U njegovoj ostavštini posebno mesto čine memoarski članci nadahnuti nacionalnim duhom, čovekoljubljem i tolerancijom.
Zanimljiv je i njegov biografski portret Čučuk-Stane, žene Hajduk Veljka Petrovića (1903). Posthumno je izašao i njegov rad Vrhovno županstvo Isidora Nikolića Srbogradskog (1911). NJegov Latinsko-srpski rečnik (1886) ostao je nenadmašno delo do današnjih dana.
Jovan Đorđević upokojio se 1900. godine u Beogradu. Počiva na Novom groblju u zajedničkoj grobnici sa rođacima među kojima je i njegov sestrić, veliki naš pisac Stevan Sremac. U znak sećanja na fotera i maga srpskih teatara, u Senti jedna ulica nosi njegovo ime, baš kao i glavna scena u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.
LITERATURA
.Isidora Popović i Branislav O. Popović, priređivači: Foter – Jovan Đorđević i SNP kroz odabrane izvore (Novi Sad, 2017).
.Božidar Kovaček: Prepiska između Jovana Đorđevića i Antonija Hadžića 1859—1895 ( Novi Sad, 1973).
.Srpsko narodno pozorište: Oficijelni sajt
.Grad Novi Sad: Zvanična prezentacija
Ostavi komentar