Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Knez i despot Stefan Lazarević, koji je Srbijom vladao od 1389, pa sve do svoje smrti 1427. godine predstavlja jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije. Na vlast je došao maloletan u svakako jednom od najtežih momenata u prošlosti Srbije. Posle Kosovske bitke, kneginja Milica kao regentkinja je bila primorana da prihvati vazalne obaveze prema Turcima, a Stefan čim je postao punoletan morao je da se odaziva sultanu Bajazitu na poziv i učestvuje u osmanskim vojnim pohodima. Posle bitke kod Angore, kao što je dobro poznato, postao je i vazal ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Od njega je dobio brojne posede diljem Ugarske i postao kraljev najbolji saradnik i prvi vitez Reda zmaja osnovanog 1408. godine. Vešt političar i diplomata, despot Stefan Lazarević je lavirao između Osmanlija i Ugarske, srpsku despotovinu uspeo da ekonomski ojača i stvori ipak kakvu-takvu solidnu državu koja je u tim teškim vremenima opstajala.
Za razliku od svog oca, kao i srpskih srednjovekovnih vladara iz dinastije Nemanjića, despot Stefan Lazarević nije kanonizovan, odnosno proglašen za sveca, nakon svoje smrti. Za razliku od oca, čijem kultu je i sam despot Stefan značajno doprineo, oko njega samog se nije razvilo nikakvo kultno poštovanje. Štaviše, Konstantin Filozof, autor Života despota Stefana Lazarevića ovo delo ne piše u stilu srednjovekovnih hagiografija, odnosno žitija. Ni on, dakle, nije radio na tome da se stvori neki kult despota Stefana. Na kanonizaciju se čekalo puna četiri stoleća. Predlog o kanonizaciji despota Stefana Lazarevića potekao je još 1907. godine od strane Stojana Novakovića i ovaj proces je poveren tadašnjem episkopu šabačkom i docnijem patrijarhu Dimitriju. Zbog ratnih sukoba oteglo se sve do 1927. godine, kada je, na petstogodišnjicu upokojenja, patrijarh Dimitrije sastavio i službu despotu Stefanu koji je te godine i zvanično uvršten u red svetih.
Ali, postoji jedno njegovo žitije, pisano na latinskom jeziku i nastalo je iz pera jednog ruskog jezuite, o kojem je već bilo reči. U pitanju je Ivan Mihajlovič Martinov. On se rodio u Carskoj Rusiji, u gradu Kazanju (danas Tatarstan u Ruskoj Federaciji) 7. oktobra 1821. godine. Sa zlatnom medaljom je završio Imperatorski Sankt-peterburški univerzitet, gde je diplomirao arheologiju i istoriju. Po uspešnom završetku studija pošao je na jedno putovanje po Evropi, na kojem se upoznao sa francuskim jezuitom Ksavijeom de Ravinjanom, koji je Martinova nagovorio da pređe na rimokatoličanstvo. Obrazovanje je nastavio u Belgiji i Francuskoj, a u Parizu je osnovao Slovensku biblioteku. Paralelno je tekla i njegova crkvena karijera kao jezuite.
Mnogo se doticao raznih tema vezanih za srpsku srednjovekovnu istoriju, filologiju i hagiografiju. NJegov najveći napor je bio da sa jedne strane pravoslavne slovenske narode privede uniji i rimokatoličanstvu, i tu je bio gorljivi jezuita i prozelita. Sa druge strane, imao je ambiciju da slovenski svet i njegovo nasleđe prikaže i zapadnim latinofonim i frankofonim čitaocima, posebno u intelektualnim krugovima.
Za ovu temu, ali i za ceo njegov enciklopedijski opus najbitnije je njegovo delo pod nazivom Annus ecclesiasticuѕ Graeco-Slavicus. Štampano je u Briselu 1863. godine, na milenijumsku godišnjicu Velikomoravske misije Svete braće Ćirila i Metodija, a bilo je vrlo popularno u Rimokatoličkoj crkvi pa su ga čak i štampali i u jedanaestom tomu bolandističkih Acta Sanctorum za mesec oktobar. Radi se o najreferentnijem zborniku žitija svetitelja Rimokatoličke crkve, a sami bolandisti su započeli proces kritičkog proučavanja žitija. Naslov Annus ecclesiasticuѕ Graeco-Slavicus sugeriše da se radi o grčko-slovenskoj crkvenoj godini, odnosno kalendaru u kome se nalaze redom žitija velikog broja slovenskih (srpskih, ruskih, bugarskih), ali i grčkih, gruzijskih, rumunskih i drugih svetitelja za (gotovo) svaki dan u godini. Na početku Martinov uvek navodi i opštehrišćanske praznike i svetitelje, ali onda daje poseban odeljak o pravoslavnima. U takvom jednom zborniku pod 9. oktobrom, dakle neobičnim datumom, pohranjeno je i nešto što možemo nazvati žitijem despota Stefana Lazarevića.
Ovo žitije predstavlja jedan kuriozitet. Naime, već smo istakli da je despot Stefan Lazarević formalno kanonizovan tek 1927. godine, a da se ideja javila dve decenije ranije. Međutim, Ivan Mihajlovič Martinov je despotovo žitije na latinskom jeziku napisao još 1863. godine, i publikovao u Annus ecclesiasticus Graeco–Slavicus. Na taj način, može se reći, Martinov je zapravo sastavio i prvo despotovo žitije, te ga uvrstio u kalendar svetih gotovo šest i po decenija pre nego što je zvanično to učinila Srpska pravoslavna crkva.
Srpski prevod ovog rimokatoličkog žitija donosimo u nastavku uz jednu napomenu. Martinovljev latinski je često loš i zbunjujući, nekada je jako teško prevesti njegove konstrukcije. Zbog toga bi i rečenične konstrukcije, kao i ceo tekst na srpskom jeziku, u pojedinim momentima mogao da zvuči pomalo rogobatno i ne u skladu sa modernim jezičkim normama.
Stefan, rođen od roditelja koji se ubrajaju u svete, Lazara i Angeline, koja je Milica, nakon što mu je otac ubijen od Turaka u boju na Kosovu 1389. godine, potpao je pod majčino regentstvo. Kada je odrastao, sestru je odveo Bajazitu za ženu, (i) kako bi se savetovao o dobrobiti države. Nedugo potom, pred emirom je bio izdan od svojih plemića, (pod optužbom) da je protiv svog gospodara (i) kako je kovao zaveru, nakon tajnog dogovora sa Ugrima. Zbog toga je emiru otišla despotica Angelina, Stefanova majka, razgovarala o lažnim optužbama velikaša, i sa počastima se vratila u Beograd, sa svetim moštima Svete Paraskeve, device, koja je nekad počivala u Trnovu. I sam Stefan, napustivši Konstantinopolj, bio je najsrdačnije dočekan od Bajazita i sa neočekivanim počastima, kad je napuštao grad, dobio je savet (od Bajazita) da potčini sujetne plemiće i da ih savlada silom. Godine 1395. i narednih godina bio je saradnik Bajazitu u mnogim pohodima, kako bi bolje vodio računa o svojoj zemlji; a njegova slava je među njegovima porasla mnogo, i isticao se životom među svima, (i) ostao je sačuvan Božijim proviđenjem. Nakon bitke kod Angore, sa najvećim počastima je u Konstantinopolju primljen od Jovana, cara, koji je upravljao državom za Manojla, koji je produžio ka Rimu, gde je razgovarao o uniji crkava i savezu protiv Turaka. Na Mitileni su napali Manojla, dok se vraćao iz Rima, noseći mir grčkoj crkvi. Odatle je (išao) do Soluna, oslobođenog od Turaka, krenuo je ka Albaniji gde je dostigao granice svoje zemlje, potom (napadnut) od Turaka u zasedi, javio je veliku pobedu nad bratom Vukom. Drevni srpski grad Beograd, od Ugara napušten, je pripojio i načinio od njega prestonicu sebi, (izgradio) sabornu crkvu sa dva tornja, i podigao je i crkvu Svete Trojice i snabdeo je brojnim poklonima. Ali, 1407. ponovo je morao na oružje da se bori protiv brata Vuka. Veliko zlo se proširilo nad zemljom. I zaista, veći deo Srbije je bio podeljen među brojnim vladarima, Sulejman, Bajazitov sin, primorao je (sve) na feudalnu zakletvu, osim područja potčinjenih Stefanu. Kad je potom izbio najžešći rat između Sulejmana i njegovog brata Muse, Stefan je započeo savez sa Musom, koji je potčinivši Bugarsku i Makedoniju, opseo Konstantinopolj; ali, budući pobeđen, tražio je da pobegne, izlažući Stefana najvećoj opasnosti. Od opasnosti despota je izbavio Manojlo, car, pozajmljujući mu lađu, koja (ga) je prevezla preko Crnog mora i Dunava u Srbiju. U međuvremenu, umro je Sulejman, Musa je, uzevši vlast u svoje ruke je počeo da pustoši i mnoge vladare Srbije je ubio. Stoga, sklopio je savez sa Mehmedom, trećim Bajazitovim sinom, i uz pomoć njegove (Stefanove) vojske, Musu je, koji je pretio da zauzme Srbiju, (Mehmed) kod Filipopolja pobedio i vratio se pobedonosno kući. Pošto je u Srbiji uspostavljen mir, Stefan je sebe sasvim posvetio božanskoj službi, pažljiv u molitvama, revnosan u čitanju svetih spisa, bio velikodušan prema siromašnima i gladnima, čak i noću, da ne bi bio viđen od ljudi, posećivao ih (siromašne i gladne) i tešio. Sa Sigismundom, kraljem Ugarske, bio je blizak prijatelj, i drugim zapadnjacima veoma drag, jer je latinski klir se za njega molio u crkvama koje je osnovao. Savladan teškom bolešću, da obezbedi nasledstvo kraljevstva, skromno je postavio svog bratanca Đurđa, isključivši sina Jovana; nedugo potom je umro konačno u selu Glavi, godine 1427. dana 19. jula, u crkvi Svete Trojice, sahranjen je uz mnogo okupljenog naroda.
Već letimičnim čitanjem opaža se niz zanimljivosti, ali i grešaka. NJegovi glavni izvori ovde su Muravjov i njegova kompilacija žitija na ruskom jeziku, kao i dela Jovana Rajića, prvog srpskog istoričara i još jednog jezuite Franje Ksavera Pejačevića, koji je Martinovu bio i uzor. Uprkos činjenici da su i Rajić i Pejačević o despotu Stefanu pisali hronološki zbrkano, Ivan Mihajlovič Martinov, sada daje jedan prilično precizan hronološki pregled života despota Stefana Lazarevića, uz određene hronološke nepreciznosti. Isto tako, ako se pažljivo čitaju svi ovi izvori mogu se naći i pojedine paralele. Primera radi, obojica Oliveru nazivaju Mileva, ali Martinov ime sestre koja je otišla Bajazitu ni ne navodi. Od obojice je ruski jezuita i preuzeo da je Bajazit stolovao u Carigradu, iako je dobro poznato da to nije tačno, već da je Carigrad pao 1453. godine.
Ime Stefanove majke Angelina Martinov je preuzeo od Muravjova koji tu grešku pravi u svom delu. Zanimljivo je da je ruski hagiograf potpuno prešao preko perioda od 1395. do 1402. godine, prosto zanemarujući i bitku na Rovinama 1395. i još značajniji sukob kod Nikopolja 1396. godine, dok i njegov najveći uzor Franjo Ksaver Pejačević i posebno Jovan Rajić znatno detaljnije pišu o tim dešavanjima. Davanje despotske titule od strane vizantijskog cara Jovana VII Paleologa dobro je poznat podatak, te Ivan Martinov pravilno navodi da se to desilo nakon bitke kod Angore 1402. godine. Na ovom mestu vredi istaći i činjenicu da je Ivan Martinov ispravio svoje izvore, te jedini pravilno navodi cara od kojeg je Stefan Lazarević dobio despotsko zvanje, pošto i Franjo Ksaver Pejačević i Jovan Rajić navode cara Manojla II Paleologa, koji se tada nalazio van Konstantinopolja. Martinov je za potrebe ovog i drugih dela čitao dobar deo poznatih mu tada vizantijskih izvora, kao i dela iz istorije Istočnog rimskog carstva, pa ne čudi da je znao i ovaj podatak, za razliku od svoja dva prethodnika.
Deo u žitiju o ostrvu Mitileni (Lezbosu) je vrlo nejasan, te se ne može zaključiti na šta je Martinov ciljao. Na Lezbosu se u povratku zadržao despot Stefan koji je tamo sklopio brak sa Jelenom Gatiluzio, što je takođe prilično poznat podatak i u ranijoj istoriografiji, a posebno danas. Da li je tu tražio kakvu vezu sa rimokatolicizmom i despotom Stefanom, sasvim je nejasno. Redosled događaja je, i u nastavku kod Martinova relativno tačan, a ovaj odeljak o vazalstvu kralju Žigmundu, te sukobima sa Osmanlijama i bratom Vukom koje iznosi u Stefanovom žitiju je u potpunosti preuzet od Franje Ksavera Pejačevića. Od njega i delom Rajića je preuzeo podatke o beogradskoj crkvi i Manasiji, odnosno hramu Svete Trojice.
Što se tiče kraja žitija despota Stefana Lazarevića, u određenoj meri je moguće ući u trag potencijalnim izvorima, ali su pojedini delovi konstrukcija, pa i čista izmišljotina samog Ivana Mihajloviča Martinova. Svakako da postoje određeni hagiografski toposi poput njegovog milosrđa, stalne molitve, i uopšte vrlina despotovih, i oni su preuzeti od Jovana Rajića. NJih nailazimo u svim pohvalama vladarima tokom srednjeg veka, ne samo u Srbiji ili pravoslavnom svetu.
Drugo je, međutim, pitanje odakle je mogao da crpi podatak o tome da je despot Stefan Lazarević iz nasledstva isključio nekog sina Jovana i despotovinu dao Đurđu Brankoviću. Izvesno je da je sve ovo ruski jezuita izmislio, kao što je iskonstruisao i rimokatolički klir koji se molio u zadužbinama koje je za njega podizao despot Stefan, budući da Rajić piše kako je despot štedro pomagao monahe. Martinov ih je samo prepravio u rimokatolike, iako za tako nešto i nema nikakvih izvornih podataka. Ono što je, pak, zanimljivo, to je podatak o mestu smrti despota Stefana, Glavici, koju ne navode njegovi izvori, iako spominju datum despotove smrti. Martinov je za ovo očigledno znao, ali to ne znači da je ovde njegovim greškama kraj. Martinov sasvim pravilno navodi datum smrti despota Stefana Lazarevića, pripisuje mu proslavu na dan koji, nema nikakve direktne veze sa ličnošću koja se obeležava tada. Bolje rečeno, on je despotu dodelio datum verovatno po svom nahođenju, a to nije usamljen slučaj u ovom njegovom voluminoznom delu.
Povrh svega, ovaj poslednji deo, iako verovatno u dobroj meri i izmišljen, predstavlja hagiografski topos koji ovom istorijskom pregledu života despota Stefana Lazarevića daje obeležja žitija, verovatno prva u istoriji.
Ostavi komentar