Autor: dr Aleksandra Kolaković
Šta je l’histoire publique – public history – javna istorija? Prvo je potrebno naglasiti da ne postoji jedna definicija, ali da se na osnovu više tumačenja, kao i sporenja termina, može zaključiti da je javna istorija pre svega upotreba istorijskih metoda i veština izvan tradicionalnog akademskog područja istorije. Obuhvata priču koju gledaju, slušaju, čitaju i procenjuju milioni ljudi u bioskopu, na televiziji, u knjigama, kroz posete muzejima i spomeničkim kompleksima. Cilj je da se zadovolje potrebe zajednice i/ili javnosti (država, grad, naselje ili istorijsko društvo). Kao naučna oblast ponikla je u Sjedinjenim Američkim Državama kasnih sedamdesetih godina 20. veka, ali su prakse postojale i u evropskim zemljama i pre ovog perioda. Nacionalni savet za javnu istoriju sa sedištem u SAD još 1989. godine kao svoju misiju proklamovao je: „Promovisati korisnost istorije u društvu kroz profesionalnu praksu“. Javna istorija se praktikuje u muzejima, galerijama, istorijskim i arheološkim lokalitetima, arhivima, filmskim, radio i televizijskim kompanijama, zavodima za zaštitu spomenika.
Javna istorija se odnosi na širok spektar profesionalnih i akademskih oblasti, kao što su: primenjena istorija, arhivistika, upravljanje kulturnim nasleđem, digitalna istorija, istorijska arheologija, muzeologija, usmena istorija i popularna istorija. Ovom korpusu pripada i u poslednje vreme proizvedeno proučavanje istorije i teorije kolektivnog pamćenja i „proizvodnje“ istorije. Specifično za javnu istoriju jeste to što se način rada i prezentovanja istorijskih sadržaja oblikuje prema publici, kao i primena nekonvencionalnih veština i kreativnost, posebno sposobnost da se na komplikovana pitanja nasleđa prošlosti odgovori na jedinstvene i jasne načine. Zadaci javnih istoričara obuhvataju široki spektar aktivnosti: istraživanja i pisanja istorije. Istorijske sadržaje kreiraju za potrebe vlade, ministarstava, javnih uprava, zajednice i preduzeća. Rade kao kustosi i kreiraju dizajn izložbi u muzejima, galerijama i arhivima. Mogu biti i konsultanti prilikom pripreme filmova, serija, multimedijalnih sadržaja, organizuju turističko-istorijske ture i učestvuju u analizi i planiranju kulturnih i obrazovnih politika.
Zašto je interesantno videti da li se i na koji način proučava i da li je institucionalizovano izučavanje javne istorije u Francuskoj? Francuska istoriografija je u metodološkom, teorijskom i praktičnom smislu delima više pojedinaca značajno doprinela istorijskoj nauci i uticala je na oblikovanje generacija istoričara i van granica francuskog govornog područja. Istoriografska metoda Žila Mišela i njegova čuvena predavanja o istoriji Evrope u koja je utkao i revolucionarne ideje i 1848. godine izgubio katedru na kojoj je predavao, ostavili su trag na njegove učenike. Francuski istoričari su pomerali granice interesovanja i oblasti i sa polja klasične diplomatske i političke istorije smelo zakoračili u polja društvene, ekonomske i kulturne istorije, potom istorije ideja i mentaliteta, svakodnevnog života i usmene istorije. Šarl Dil, Emanuel la Roa Ladiri, Žorž Dibi, Žak le Gof, Rober Mantran, Fernan Brodel, Mark Blok i Mišel Fuko, najpoznatiji francuski istoričari, sinonim su za francusku i svetsku istoriografiju i njen razvoj. NJihova dela i istoriografske škole stvorili su temelje interesovanjima i novih generacija. Stoga i ne čudi što su savremeni francuski istoričari prepoznali i koncept javne istorije i krenuli u kreiranje studijskih programa.
Francuska je simbol istorije i kulture, kao i novih istorijskih metoda i istraživanja. Kako je u konceptu javne istorije fokus na široj javnosti, a ne na akademskoj i stručnoj, za Francusku je veoma važno proučavanje i praksa javne istorije kroz okvir institucija. Naglasak je na korisnosti istorijskog znanja na način koji prevazilazi čisto akademske svrhe. Cilj je da se produbi i osnaži povezanost javnosti sa znanjem o prošlošću, a to je u sredini gde se konstantno diskutuje i preispituju pitanja prošlosti izuzetno važno. Kada posetite Pariz, ali i druge gradove u Francuskoj, sve vas upućuje na traganje za prošlošću. Brojni muzeji, istorijski i arheološki lokaliteti, arhitektura i nazivi ulica, trgova, parkova ili lepo uređenog keja, putokaz su ka tim potragama i saznanjima. Nije retkost da vidite učenike kako jedan deo nastave provode upravo u muzejima ili galerijama, kao i brojne turiste koji pored odmora i užitka u hrani i piću slušaju vodiče koji ih upućuju ka osnovnim podacima o francuskoj istoriji, ličnostima, događajima i procesima. Istorija je prisutna u javnom prostoru i često istoričari nisu prvi izvor informacija, već ljudi različitih profesija i/ili zaljubljenici u istoriju. U ovakvom okruženju, Francuskoj je potrebna dobro obrazovana i stručna grupa ljudi koji bi mogli da kreativno i ekspertski odgovore na potrebu za istorijskim znanjem i/ili kreiranjem javnih politika (obrazovnih, kulturnih, turističkih…). Ovakvo obrazovanje potrebno je svima koji planiraju da rade u muzeju, istorijskom lokalitetu, arhivu, institucijama za zaštitu kulturnog nasleđa, ministarstvima kulture, novinama, radiju, televiziji i izdavačkim kućama. Od posebnog je značaja javna istorija i u 21. veku kada se interesovanja pomeraju ka kratkim formama i digitalnim sadržajima.
Prvi master program iz javne istorije u Francuskoj pokrenut je 2015. godine na L’Université de Paris-Est Créteil. U okviru ovog programa studenti se bave istorijom proučavanja prošlosti, načinima interpretacije i prezentovanja istorijskog znanja, kao i aktuelnim raspravama o načinima prenošenja znanja o prošlosti. Akcenat je na komuniciranju o istorijskim pojavama, procesima i činjenicama sa publikom preko novina, knjiga, muzejskih izložbi i scenarija za filmove i/ili video igrice. Savremeno digitalno doba je izazov za načine širenja istorijskog znanja, ali su i medijima kao što su televizija i radio takođe potrebne nadogradnje u kontekstu javne istorije, što ovaj master program u Francuskoj potencira. Studenti su u prilici i da se informišu o proučavanjima javne istorije u svetu, kao i da se osposobe za uspostavljanje kontakta sa profesionalcima iz sfera kao što su turizam, mediji, državne institucije ili kompanije. Praktično iskustvo se stiče kroz rad u Centru za istraživanje uporedne evropske istorije, a u toku drugog semestra i kroz praksu od 4 do 6 meseci u odgovarajućoj kompaniji ili instituciji, gde je moguće primeniti znanje stečeno tokom obrazovanja na master programu i napisati master rad.
Za temu ovog eseja veoma je bitno videti kakvo je shvatanje javne istorije i zadataka svih onih koji se školuju u okviru pomenutog programa. U delu gde se budućim studentima master programa javne istorije na L’Université de Paris-Est Créteil, kao i svim zainteresovanima, u kratkim crtama objašnjava šta je javna istorija, naglašeno je shvatanje da „javni istoričari moraju spojiti akademske istorijske veštine i širok spektar tehnika posredovanja“, kao i da publiku moraju da izazivaju stavljajući u središte svog rada pitanja i aktuelne probleme društava. O tome kakav je način rada javnih istoričara zapisano je: „Svoja istraživanja zasnivaju na velikom dokumentarnom korpusu sastavljenom od pisanih, usmenih, audio i ikonografskih izvora, uz korišćenje zbirki predmeta iz materijalne kulture i svakog drugog vida istorijskih izvora“. Dakle, naglašava se da se na poznate istorijske tradicije nadograđuje nova perspektiva i hijerarhija izvora, pri čemu se rezultati rada ne predstavljaju samo u naučnim publikacijama, već i kroz muzejske izložbe, arheološke lokalitete, vladine izveštaje, internet i druge medije.
Pored pomenutog, u Francuskoj je značajan i nemačko-francuski master program studija javne istorije u saradnji Hajdelberga i Pariza i bitna je karika u kreiranju profesionalaca za oblast javne istorije u Francuskoj. Ovaj program je dvogodišnji, međunarodnog karaktera, istraživački orijentisan i pruža mogućnost sticanja dvostruke diplome. Veoma je bitan za unapređenje studija javne istorije u Francuskoj. Realizuje se u okviru saradnje dve prestižne naučno-obrazovne institucije i njihovih odeljenja za istoriju (Univerziteta Hajdelberg i École des Hautes Études en Sciences Sociales). Ovaj integrisani program je specifičan na osnovu sadržaja i kombinovanja nastavne i istraživačke tradicije dve prestižne institucije. Dva supervizora, u Hajdelbergu i Parizu, nadgledaju i komuniciraju sa studentima kroz interdisciplinarni okvir sadržaja javne istorije. Akademski program javne istorije karakterišu inovativni nastavni formati, seminari sa malim brojem učesnika i direktnih veza sa istraživanjima. École des Hautes Études en Sciences Sociales ima dugu tradiciju profesora koji su unapredili istoriografsku metodologiju i ostavili trajan doprinos istoriji. Fernan Brodel i Žak le Gof trajno su i inovativno usmerili rad čitavih generacija naučnika, koji su u 21. veku uvođenjem koncepta javne istorije dokazali da su spremni da nastave tradiciju.
Od samih početaka upotrebe termina javna istorija postoji više definicija i termina. Iako postoje nesuglasice oko termina, oni koji prihvataju da su javni istoričari podrazumevaju da su granice polja proučavanja fleksibilne i da postoji više povezanih polja. U ovom kontekstu, francuski istoričari bili su izuzetno oprezni i nakon dužih akademskih diskusija prihvatili su da određene prakse obuhvataju ovaj termin. Iako je sam termin potekao iz američke akademske sredine i prvo bio prihvaćen u britanskoj i nemačkoj istoriografiji (u Evropi), pronašao je svoj put i u Francuskoj. Polje javne istorije je, kao što vidimo iz francuskog primera institucionalizacije kroz master program, podložno stalnom ponovnom vrednovanju odnosa praktičara sa različitim publikom, ciljevima i političkim, ekonomskim ili kulturnim okruženjem. Brojni su i praktičari, ne samo u Francuskoj, već i širom sveta koji rade u muzejima, arhivima i sličnim institucijama, a koji nisu sigurni da li se termin javni istoričar odnosi i na njih i njihove radne prakse. Ova pitanja će biti još otvorena, ali je bitno da francuska istoriografija prepoznaje novu oblast i daje svoj doprinos.
Ostavi komentar