Autor: Željko Injac, novinar
Istorijska svest Jevreja kroz kult zavetne zajednice je ono što je očuvalo taj narod kroz mučnu istoriju. To je ono sećanje i osećanje koje se kroz Bibliju stalno ponavlja kroz priče o veri Avrama, Isaka, Jakova, Mojsija, Davida, Solomona, Jerusalima, Izraela. Bez te istorijske svesti, koja počiva na kultu zaveta, ne bi bilo ni narodne zajednice, pa ni današnje države Izrael. Ta i takva zavetna zajednica je nadistorijska.
Dugogodišnji profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, dr Dragan Milin, umeo je često da ponavlja kako Srbi više vole da čitaju Stari Zavet od Novog. Ova privrženost Srba starozavetnoj istoriji nije odsustvo mogućnosti spoznaje poruka Novog Zaveta, već intuitivni osećaj bliskosti srpskog i jevrejskog naroda. Bliskosti dve zavetne zajednice u specifičnim i veoma sličnim istorijskim okolnostima.
Geopolitika starozavetnih Jevreja i geopolitika Srba od srednjeg veka do danas je u nekim elementima gotovo prekopirana. Srpski osećaj povezanosti dva naroda seže duboko u istoriju, još u vreme Nemanjića. Naši srednjovekovni tekstovi su prepuni analogija sudbine tadašnjih srpskih vladara i starozavetnih ličnosti. Isus Navin, Mojsije, David, Jakov, su na neki način uzori prvih Nemanjića. Sveti Sava izvorište vere traži u Svetoj zemlji u Izraelu u Jerusalimu iako od Vizantije dobija autokefalnost. Sava prvi definiše Srbe kao božji narod, novozavetnu zajednicu, Novi Izrailj. U kasnijim tekstovima žitija nemanjićka dinastija se poredi sa svetom lozom Jesejevom. Naravno, u srednjem veku je kod svih evropskih hrišćanskih naroda bila moda da se carevi i kraljevi porede sa starozavetnim vladarima jevrejskog naroda. Ono što je kod Srba bitno drugačije je sudbina malog naroda na geopolitičkoj vetrometini i intuitivni doživljaj istovetnog istorijskog puta. Vizantijski car kada se upoređuje sa Davidom ili Solomonom uzima od starozavetnih ličnosti samo određene elemente, kao što su mudrost ili religioznost ali se tu gubi realna istorijska uloga ovih starozavetnih ličnosti, koje pripadaju jednom malom narodu razapetom između velikih i sukobljenih imperija. Vizantijski car je upravo simbol baš takvih imperija koje su tlačile jevrejski narod, te on ne može u potpunosti da se poistoveti sa istorijskom sudbinom gotovo ni jedne starozavetne ličnosti. Intuitivno prepoznavanje sudbinske povezanosti drevnog Izraela i Srba je tako specifično za svu našu srednjovekovnu literaturu.
Međutim, ta priča se kod Srba ne završava srednjim vekom. Ona traje i kasnije za vreme Turaka i još kasnije u doba obnove državnosti pod Obrenovićima i Karađorđevićima, a nakon Jasenovca i raspada Jugoslavije ta priča ponovo postaje aktuelna i možda aktuelnija nego ikad. Ali to nije prosto identifikovanje sa mučnom sudbinom jevrejskog naroda. Mada taj element saosećanja i poistovećivanja kroz stradanje jeste u današnje vreme najčešći okidač identifikovanja. Ipak je to jedan dublji osećaj istovetnosti ili sličnosti pre svega istorijskog puta dva zavetna naroda. Taj osećaj ishodi iz istorijske svesti o istovetnosti sopstvenog identiteta sa prethodnim generacijama, kroz kontinuirani identitet zavetne zajednice, čiji temelji su nadistorijski. Sveti Sava nije tek neka državnička, crkvena ili prosvetna ličnost, kakvim ga danas prikazuju oni koji nisu sposobni da sagledaju svestranost njegove ličnosti. Naravno, on jeste i to sve ali je prevashodno temelj zavetne zajednice, poput Mojsija kod Jevreja.
Kao i kod jevrejskog naroda, i kod srpskog naroda niti je država, niti kultura, niti civilizacija osnov celine naroda i njegove sabornosti, istorijske svesti i identiteta, već je to upravo kult svetosavske zavetne zajednice.
Srpski narod je vekovima bio razdeljen između velikih imperija čije su kulture bile ne samo drugačije, nego i suštinski sukobljene. Franačka kontinentalna imperija naspram mediteranske Vizantije, orijentalni islamski istok naspram rimokatoličke kulture zapada, komunistička matica i kapitalistička dijaspora, itd. Poput jevrejskog naroda i Srbi svoj opstanak i očuvanje identiteta ne duguju nekoj specifičnoj kulturi, jeziku, državi, rasnoj ili plemenskoj zajednici, već upravo kultu. Jezik kojim pričaju Srbi pričaju i Hrvati, Bošnjaci i drugi koji se ne smatraju Srbima. Kao što su starozavetni Jevreji imali svoje konvertite Moavce i Samarićane, tako i Srbi danas imaju svoje, one koji više ne žele da pripadaju specifičnom srpskom svetosavskom kultu.
Kao što ni u starozavetnoj istoriji dvojni identiteti nisu imali šansu na opstanak, tako je nemaju ni u novozavetnoj srpskoj istoriji. Crnogorsko/srpski identitet, poput nekadašnjeg bošnjačko/srpskog je neodrživ. Otuda proizilazi potreba crnogorskih nacionalista da negiraju Svetog Savu i Nemanjiće koji su rodom iz Podgorice, nekadašnje Ribnice. Ili pak, da izvrću istorijsku svest i pretvaraju je u nešto drugo i drugačije u odnosu na svetosavsku. Sveti Sava je persona non-grata u savremenoj Crnoj Gori, na prostoru njegovog nekadašnjeg otačastva. Čak je i premijer Crne Gore Krivokapić, koji važi za pobožnog i neki kažu „crkvenog čoveka“ zahtevao da se iz Temeljnog ugovora, kojim bi se konačno posle 15 godina rešio pravni položaj SPC, izbaci neobavezno proslavljanje Svetog Save. Krivokapić verovatno jeste religiozan čovek ali definitivno nije svetosavac, niti pripada svetosavskoj zavetnoj zajednici, inače ne bi mogao preko usta da prevali takav zahtev, ma koliko bio pod uticajem alkohola.
Najnoviji polu-konvertiti tzv. drugo-srbijanci, koji iako nemaju rezervnu državu, mada bi to voleli jer bi im tada bilo lakše da se odreknu svetosavskog identiteta, upravo su najglasniji u kritici svetosavlja. NJihova kritika je motivisana dubokim otuđenjem od sopstvene zavetne zajednice, uvijena u oblandu racionalnosti i začinjena navodnom potrebom kultivisanja tobože primitivnih rođaka i sunarodnika. Suština ove konverzije je u stvarnom prihvatanju ili običnoj mimikriji tzv. zapadnih vrednosti. Dok su oni prvi drugo-srbijanci, često ideolozi ovog konvertitstva, zaista pozapadnjačeni, mnogo trezveniji i realniji u svojoj kritici, od koje povremeno čak ima i neke koristi za srpsko društvo, ovi drugi žalosni primerci konvertitstva su zapravo bazirani na najobičnijoj psihološkoj projekciji i kompleksu niže vrednosti. Ovi drugi su ipak udarna pesnica onih prvih te ih je nemoguće i nepotrebno razdvajati. Zanimljivo je drugo-srbijanski polu-konvertiti uvek imaju toplo razumevanje za sve konvertite koji su nastali iz srpskog nacionalnog korpusa a koji na isti način kritikuju pa i otvoreno blate svetosavski kult i narod Svetog Save koji je ostao veran zavetnoj zajednici. Iako su im identiteti različiti zajednička im je mržnja prema nadistorijskoj zavetnoj zajednici od koje su svojom voljom otpali.
Kroz fenomene savremene srpske istorije mnogo je lakše razumeti i sagledati starozavetnu istoriju Jevreja, takođe i obratno. Kao što smo u prethodnom tekstu pisali Makavejski ustanak je bio prva u istoriji poznata borba za versku nezavisnost i očuvanje verskog, a kroz njega i narodnog identiteta. Makavejski ustanak je pokrenut onog momenta kada su helenistička (zapadna) kultura i njene „vrednosti“ postali pretnja po identitet tadašnjih Jevreja. Poput ondašnjeg Makavejskog ustanka, borba za verska prava i istovremeno očuvanje zavetne zajednice i njenog identiteta se rasplamsala prošle godine u Crnoj Gori. Pokrenuta ne od nekih intelektualaca ili političara, već od strane običnog naroda. Narod je taj koji ima duboku intuitivnu spoznaju pripadnosti zavetnoj zajednici, svetosavskoj zajednici. Političari i intelektualci su odveć racionalni, na žalost kao i deo klirika crkve. Narodu je bilo jasno ono što „umnim“ glavama možda ni sada još nije jasno, a to je da bi preimenovanje Srpske crkve u neku neodređenu samo pravoslavnu crkvu Crne Gore vodilo u rastakanje svetosavske zavetne zajednice, gubitka blagoslova Svetog Save, s čijim blagoslovom je i Sv. Vasilije Ostroški rukovodio zavetnu istu tu zajednicu tj. crkvu, na istim tim prostorima.
Narodno-crkvene litije u Crnoj Gori su ponovljeni Makavejski ustanak. Obnova zaveta. Obnova svetosavlja. Očuvanje srpstva kao zavetne zajednice. I ma koliko se sadašnji crnogorski političari, koji su upravo profitirali na tim litijama, odricali i Svetog Save i kosovskog zaveta, pa i samog Kosova, narod je taj koji će na kraju dati poslednju reč. Manipulacije političara su privremene, zavetna zajednica je večna. Osećaj pripadnosti svetosavskoj zavetnoj zajednici se ne može izbrisati jednim potezom pera ili odbijanjem da se potpiše Temeljni ugovor. Ustanak za očuvanje narodno-verskog identiteta nije ugašen, niti može biti ugašen. On i dalje tinja u duši naroda Crne Gore i čeka da svaka zverka pokaže svoj trag.
Ostavi komentar