Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Ivan Mihajlovič Martinov predstavlja jednu zaista specifičnu ličnost u istoriji kako Rusije, tako i Rimokatoličke crkve u zapadnoj Evropi u XIX veku. NJegova biografija je vrlo zanimljiva, a njegovo delo predstavlja važan spomenik recepcije srpske srednjovekovne istorije, ali i prošlosti drugih pravoslavnih zemalja i naroda, pre svega Grka, Bugara, ali i Rumuna, Gruzina i pre svega Rusa.
Ivan Mihajlovič Martinov se rodio u Carskoj Rusiji, u gradu Kazanju (danas Tatarstan u Ruskoj Federaciji) 7. oktobra 1821. godine. Sa zlatnom medaljom je završio Sankt-petersburški imperatorski univerzitet, gde je diplomirao arheologiju i istoriju. Po uspešnom završetku studija pošao je na jedno putovanje po Evropi, na kojem se upoznao sa francuskim jezuitom Ksavijeom de Ravinjanom, koji je Martinova nagovorio da pređe na rimokatoličanstvo. Ivan Martinov je to i na posletku učinio, i to zajedno sa svojim prijateljem knezom i uglednim ruskim intelektualcem, Ivanom Sergejevičem Gagarinom, (1814-1882) stupio u novicijat jezuitskog reda.
Pored veoma čestih boravaka u Parizu, Ivan Mihajlovič Martinov boravio je i u Rimu kod kneginje Zinaide Aleksandrovne Volkonskaje. Dok je živela u rodnoj Rusiji ova žena je bila čak i amaterska operska pevačica, kao i spisateljica. Bila je izuzetno posvećena kulturi te je držala literarni i umetnički salon u Tverskoj ulici u Moskvi, a među njenim posetiocima bio je i veliki Aleksandar Sergejevič Puškin, sa kojim je bila jako bliska. Međutim, Zinaida Volkonskaja je navodno prešla u rimokatoličanstvo upravo pod uticajem jezuita i bila čak priložnica rimokatoličkoga hrama Svete Katarine u Sankt Peterburgu. Povrh svega, njen zet je vodio dekabristički prevrat protiv ruskog cara Nikolaja I, decembra 1825. godine, a ona sama je pokušala da spreči deportaciju u Sibir žena dekabrista zbog čega je došla pod tajni nadzor policije. Po neuspehu dekabrista, kao navodni tajni konvertit i jezuitski agent postala je sumnjiva ruskim vlastima, te je emigrirala 1829. godine u Rim gde je imala novi literarni i umetnički salon nedaleko od papskog sedišta – crkve Svetog Jovana Lateranskog. U Rimu na tom mestu i danas postoji Vila Volkonski i to je rezidencija britanskog ambasadora u Italiji. Ovaj salon je postao stecište mislilaca i velikana, i u njemu je Ivan Mihajlovič Martinov dosta boravio, a osim njega dolazio je i Nikolaj Gogolj koji je na tom mestu napisao dobar deo svog romana Mrtve duše. Dolazili su i drugi pisci kao što su Stendal i Ser Valter Skot, te veliki italijanski kompozitor Gaetano Doniceti.
Ivan Mihajlovič Martinov je svoje školovanje iz filosofije nastavio i u Belgiji, u Brigletu 1847-1848. godine, a u Lavalu, u Francuskoj je svršio studije teologije u periodu od 1848. do 1852. godine. Zaređen je kao sveštenik u jezuitskom redu 1851. godine, te je naredne dve godine izučavao patrologiju u Parizu i potom je 1853/1854. godine i formalno okončao svoje jezuitsko obrazovanje, odnosno tzv. treću godinu. Od strane ruskih vlasti je iste, 1854. godine, osuđen zajedno sa Ivanom Gagarinom i još jednim konvertitom Stepanom DŽunkovskim za samovoljno izgnanstvo i pristupanje jezuitskim redovnicima, i po ruskim zakonima automatski mu je prestala diplomatska služba. Lišen je i imovinskih prava i time mu je sprečen bilo kakav povratak u Rusiju. Nastavio je svoj život u Parizu, ali povremeno je boravio i u Versaju. Zanimao se poglavito za slovensku istoriju, arheologiju, ali i hagiografiju. Nastojao je da francuskoj naučnoj i kulturnoj javnosti približi slovenski svet i Rusiju, i obaveštavao je francusku javnost o dešavanjima u ruskim kulturnim i naučnim krugovima kroz časopis Courrier russe. Osnovao je 1866. godine u Versaju Slovensku biblioteku koja je vremenom postala jedna od najbogatijih biblioteka sa velikim brojem raznih slovenskih rukopisa, ali i štampanih knjiga na slovenskim jezicima, pre svega ruskom. Tu je bilo i primeraka Daničićevih prevoda srpskih srednjovekovnih žitija i drugih spisa zanimljivih za srpsku srednjovekovnu prošlost. U kontekstu ovog delovanja, Martinov je u Parizu 1858. godine izdao i opis rukopisa pod nazivom Les manuscrits slaves de la bibliotheque Imperiale de Paris, avec un calque. Budući da je bio pravi renesansni enciklopedista širokog znanja i polihistor, Martinov je neumorno uređivao Slovensku biblioteku i stvorio od nje značajan slavistički centar. Ivan Martinov se dopisivao i sa mnogim uticajnim slavistima poput Pavla Josifa Šafarika, Vatroslava Jagića, Franca Miklošiča i drugih.
Već iz ove činjenice da je imao prepisku sa ljudima koji su zaslužni za srpsku nauku i otkrivanje niza izvora za srpski srednji vek, jasno je da je i sam Martinov doprineo njegovom proučavanju. Napisao je jednu raspravu, kritički prikaz sa uvodom, bolje rečeno o zbirci srpskih epskih pesama posvećenih Kosovskom boju prevedenih na francuski jezik od strane Adolfa Avrila. Pored prikaza ove zbirke Ivan Martinov je pisao i o značaju Kosovske bitke i mita za srpsku naciju i njenu kulturu. Iako je bio konvertit, jezuita, koji je sve posmatrao iz zapadne perspektive, dobro je shvatao značaj kosovskog mita za srpski narod, posebno u decenijama kada se vodila borba za oslobođenje Srbije od Turaka, te proglašenje njene pune državne nezavisnosti. Bavio se vrlo ozbiljno i žitijem Stefana Nemanje – Svetog Simeona iz pera njegovog sina, kralja Stefana Prvovenčanog, dajući određene jezičke ispravke na starije rusko izdanje ovog spisa. Filološka analiza Ivana Martinova je izuzetno vredna i značajna i predstavlja važno kritičko promišljanje na putu izdavanja modernih srpskih hagiografija, na tragu Daničića i drugih naučnika tog doba.
Kada je reč o srpskoj srednjovekovnoj istoriji, najpre bi trebalo istaći njegovo delo pod nazivom Annus ecclesiasticuѕ Graeco-Slavicus. Štampano je u Briselu 1863. godine, na milenijumsku godišnjicu velikomoravske misije svete braće Ćirila i Metodija, a bilo je vrlo popularno u Rimokatoličkoj crkvi pa su ga čak i štampali i u jedanaestom tomu bolandističkih Acta Sanctorum za mesec oktobar. Kao što je dobro poznato i sami bolandisti su takođe bili jezuiti, a bili su očevi kritičke hagiografije, i od XVII stoleća do danas intenzivno rade sa mnogim naučnicima širom sveta na naučnom izučavanju žitija svetaca.
Naslov Annus ecclesiasticuѕ Graeco-Slavicus znači da se radi o grčko-slovenskoj crkvenoj godini, odnosno kalendaru u kome se nalaze redom žitija velikog broja slovenskih (srpskih, ruskih, bugarskih), ali i grčkih, gruzijskih, rumunskih i drugih svetitelja za svaki dan u godini. Delo je, bez sumnje, bilo najpotpunije u kontekstu prezentovanja pravoslavnih svetitelja i njihovih žitija zapadnom svetu. Ivan Martinov je na ovaj način zapadnoevropskoj i prevashodno rimokatoličkoj javnosti dao pregled žitija slovenskih i uopšte pravoslavnih svetaca. Treba napomenuti da Martinov daje uvek i žitija svetitelja koji se proslavljaju određenog dana u kalendaru, a poseban deo u nastavku su žitija slovenskih svetaca i on nosi uvek naslov Memoriae slavicae. Na kraju svakog žitija Ivan Mihajlovič Martinov regularno daje i spisak izvora i literature. Štaviše, za Annus ecclesiasticus Graeco-Slavicus on je napisao jedan uvod sa popisom autora i dela koje je koristio za žitija koja je kompilovao u svom spisu. Kao što je pomenuto, nakon svakog žitija se nalazi spisak izvora i literature korišćene za slovenska žitija, a povrh svega Martinov razdvaja izvore i literaturu.
Iste 1863. godine, Ivan Martinov je objavio i jedan danas bibliofilski raritet, lepo ukrašenu knjižicu na 38 strana koja nosi naziv Trifolium serbicum coronae SS. Cyrilli et Methodii inserendum, seu Breviarium vitarum patronorum serbiae SS. Sabbae, Simeonis et Simonisi i koja sadrži žitija Svetog Save, Svetog Simeona Mirotočivog (Stefana Nemanje) i Svetoga Simona, tj. kralja Stefana Prvovenčanog. Sva tri su mesto našli i u Annus ecclesiasticuѕ Graeco-Slavicus. Žitije Svetog Save ima i dodatak, to je spis Ivana Tomka Mrnavića, rimokatoličkog hagiografa Svetog Save, a na kraju Trifolium serbicum se nalazi i Calendarium Serbicum, u kome su hronološki dati srpski svetitelji i dani kada se oni proslavljaju u crkvi.
Za srpsku srednjovekovnu istoriju, ali ne samo nju, ovaj zbornik žitija je vrlo značajan. Mnoge srpske srednjovekovne ličnosti, vladari, crkveni velikodostojnici, te monasi, preko Martinovljevih žitija dobili su rimokatoličke kultne spise. A budući da je Annus ecclesiasticus Graeco-Slavicus inkorporiran i reizdat u Acta Sanctorum skoro svi srpski srednjovekovni i neki novovekovni svetitelji postali su deo i rimokatoličkih. Budući da Martinova nije uvek vodila samo nauka, već i namera da dokaže da su Srbi oduvek bili pod Rimom i papskom jurisdikcijom, i da su tek pod Turcima postali pravoslavni, on teži da najznačajnije srpske (ali i druge slovenske) vladare i crkvene velikodostojnike prikaže kao rimokatolike. Svesno prećutkuje i vadi iz konteksta. Primera radi, sve kontakte s Rimom povezuje sa prihvatanjem rimokatoličanstva, što je vidljivo na primeru kralja Milutina (1282-1321) i njegovog žitija. Uistinu, kralj Milutin je za svoje vladavine imao svestrane kontakte sa zapadnom Evropom i papstvom, obećavao uniju, ali Martinov to ne gleda u kontekstu događaja tog doba, već kao vernost Rimokatoličkoj crkvi. Svesno zanemaruje da je Milutin sam napustio ovaj savez, kada je nakon 1308. godine došlo do raspada koalicije u kojoj je bila i Srbija. Istini za volju, to nije uvek bilo dosledno unošeno u kalendar. Za Martinova je glavna namera izgleda bila dokazati da ključne ličnosti, Stefan Nemanja, Sveti Sava, Stefan Prvovenčani, Stefan Nemanja i kralj Milutin imaju vezu sa Rimom, i da su upravo oni bili navodni rimokatolici. Takođe, Angelina Branković je prikazana kao rimokatolkinja poreklom, a i sve Brankoviće je pokušao da na dosta konfuzan način poveže sa navodnom pripadnošću rimokatoličanstvu. Mada je opet vredno primetiti i nedoslednost samog Ivana Martinova, jer je žitije kneza Lazara vrlo kratko i uopšteno, te se ni on ne dovodi u vezu sa Rimom, a sam kosovski mit se uopšte ne razvija, iako ga je Martinov i znao i proučavao, što je već napomenuto. Druge svete srpske arhiepiskope i patrijarhe, uz male izuzetke, prikazao je takođe vrlo lapidarno, bez namere da ih na bilo koji način predstavi kao verne sinove papske Kurije.
Annus ecclesiasticus Graeco-Slavicus je delo o kome je teško dati jednoznačnu ocenu. Metodologija jeste uglavnom dosledno primenjena, ali tendencija i ciljevi Ivana Mihajloviča Martinova i nisu uvek. Jedan od najznačajnijih izvora za Martinova i njegovo delo, ali i svojevrsni uzor bio je Franjo Ksaver Pejačević, još jedan jezuita, autor istorije Srbije gde je imao jednaku tendenciju kao i ruski jezuita – da pokaže i dokaže da su Srbi oduvek bili deo rimokatoličkoga sveta. Martinov je za izradu svog dela koristio svu raspoloživu mu izvornu građu, poput izdanja žitija (pre svega onih iz pera Đure Daničića), zatim Istoriju Jovana Rajića, do 1863. godine dostupna mu izdanja letopisa, kako ruskih tako i srpskih. U značajnoj meri koristi i Letopis popa Dukljanina, koji je posebno značajan za pisanje žitija Svetog Jovana Vladimira. Putopisi, zbornici žitija, kao i brojna druga literatura, Mihajlovu je selektivno služila da prikaže živote znamenitih srpskih srednjovekovnih istorijskih ličnosti. Za razliku od njegovog filološkog, istorijskog, pa i literarnog rada, gde je o srpskoj istoriji pisao daleko trezvenije, Annus ecclesiasticus Graeco-Slavicus je pisao sa puno minucioznosti, ali još više jednostranosti i tendencioznosti. Vrline dela su brojne, ali kako bi se Martinovljeva recepcija srpskog srednjeg veka bolje mogla razumeti, potrebno je znati njegova lična opredeljenja.
Ivan Mihajlovič Martinov je bio ekumenista, gorljivi i bigotni rimokatolik, prozelita i zalagao se za ujedinjenje crkava, ali pod papskom suprematijom, i gotovo sve svoje spise je pisao u tom usmerenju, postavši veliki propagator sjedinjenja pravoslavnih crkava sa papstvom. Podržavao je i čak nastojao da poveže ruske jezuite sa unijatskom galičkom mitropolijom. U Parizu je bio jedan od osnivača Ćirilo-Metodijevskog društva koje je izdavalo Kirillo-mefodievskiй sbornik, značajan časopis za slavistiku onog vremena. Podržavao je zakarpatske Rusine, koji su takođe bili unijati (grkokatolici), imao kontakte i sa prvim vođama ukrajinskoga naroda, čak je i pisao žitija grkokatoličkih svetaca. Ivan Mihajlovič Martinov bio je ugledan u širokim krugovima Rimokatoličke crkve onoga vremena. Poznato je i njegovo učešće kao teologa-eksperta na Prvom vatikanskom koncilu 1870. godine, i to na sednicama uoči njegovog prekida. Na taj način, Martinov je bio svedok i propasti papske države te njenog ujedinjenja sa tek nastalom Italijom. Bio je takođe svedok i donošenja dogme o papskoj nepogrešivosti, po čemu je ovaj nikada dovršeni sabor i najpoznatiji. Martinov je do kraja života bio uvažavan, pa ga je 1883. godine papa Lav XIII imenovao za konsultanta u Kongregaciji za propagandu vere, dakako za istočne, odnosno pravoslavne crkve i istočna pitanja.
Umro je u Kanu 26. aprila 1894. godine, a u ovom francuskom gradu je i sahranjen.
Ostavi komentar