Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Iv Lakost (Fes, Maroko, 1929), francuski geograf i geopolitičar, veoma je zaslužan za savremeno pozicioniranje i diverzifikovanje geo(politike) ove države u više karakterističnih pravaca. Otac Žan Lakost bio je vodeći geolog u Šerifskom naftnom preduzeću u vreme modernizacije Maroka kao francuskog protektorata. Iv je često isticao kako mu je otac govorio o „kretanju kontinenata“, ali i geologiju opisivao kao dugu i grandioznu istoriju , bilo da se radi o nekoj planini ili nekoj obali.
Posle povratka u Francusku 1938. godine i očeve smrti 1941. godine, upisao je gimnaziju Lakanal u južnom Parizu kada su otpočela i njegova prva ozbiljnija interesovanja za geologiju. Poseban utisak izazvalo je čuveno delo Pjera Termijea U slavu zemlje (1922). Nakon okončanja gimnazije okrenuo se geografiji, preciznije geomorfologiji, koja je, kako je jednom prilikom zapisao, „bila svojevrsna istorija, ili pojedinačna istorija svih oblika reljefa, istorija nešto kraćih perioda kao produžetaka geološke istorije“. U pariskom Geografskom institutu pažljivo je pratio predavanja Žana Dreša, koji je izuzetnu disertaciju o geomorfologiji Gornjeg Atlasa Marakeša napisao uz asistenciju Ivovog oca Žana. Tu je upoznao buduću suprugu Kamij Dižarden s kojom je pristupio Francuskoj komunističkoj partiji, a koju će diskretno napustiti 1956. godine.
Po završetku osnovnih studija dobio je stipendiju za magistarske studije u Maroku gde je proučavao veliku ravnicu Rarb koja se nalazila u podnožju južnog Rifa. Po sopstvenom priznanju ovo terensko iskustvo pomoglo mu je da posle 22 godine sačini izuzetan rad o američkom bombardovanju nasipa Crvene reke u Vijetnamu. Iz Maroka je prešao u Alžir, gde je tri godine bio profesor u jednoj tamošnjoj gimnaziji. Po ličnom priznanju, tada je shvatio da je „povezivanje političkih pitanja sa geografijom jedan od načina da se drugi nateraju na razmišljanje“. Kao intelektualac levičarske orijentacije, dobio je u to vreme ponudu da napiše tekst o Ibnu Haldunu, arapskom filozofu i istoričaru iz 14. veka. Tekst objavljen u časopisu Progres bio je netipičan za ondašnja komunistička glasila, jer je u njemu iskazana smelost da, pored marksizma, slavi i „arapsko-muslimansko nasleđe“. Ličnost Ibna Halduna bila mu je opsesivna tema u narednih desetak godina, prvenstveno zbog razumevanja probelematike Magreba. Lakost je upravo zahvaljujući filozofskim uticajima Ibna Halduna napisao separat Istorija Magreba (1957) da bi od 1960. godine diskretno podržavao proces nezavisnosti Alžira, u kojem je već 1964. godine održao predavanje uz prisustvo predsednika Ahmeda Ben Bela.
Svetsku popularnost stekao je 1972. godine kada je raskrinkao geostrategijsku pozadinu američkog bombardovanja nasipa pored vijetnamskih reka, što ga je inspirisalo da četiri godine kasnije objavi fundamentalno delo Geografija, pre svega, služi ratovanju, u kojem je identifikovao tri pojavna oblika i funkcije geografije: geografiju u školi i univerzitetu, zatim „geografiju predstava“ i potom „geografiju kao instrument moći“. Lakost je 1986. godine objavio kapitalno trotomno delo Geopolitika francuskih oblasti, a 1993. godine Geopolitički pojmovnik. Ostala značajnija dela su mu: Pojmovnik geopolitike država (1994), Živela nacija. Sudbina jedne geopolitičke ideje (1998), Od geopolitike do pejzaža: geografski pojmovnik (2003), Geopolitika. Duga dosadašnja istorija (2006), Geopolitika Mediterana (2006), Voda u svetu. Bitke za život (2006), Postkolonijalno pitanje. Geopolitička analiza (2010). Iz njegovog društvenog angažmana izdvajamo uređivanje geopolitičkog časopisa Herodot, zatim osnivanje Francuskog geopolitičkog instituta, ali i zvanje profesora-emeritusa na Univerzitetu Pariz 8. Nosilac je Legije časti.
Unutrašnja geopolitika
Lakostove geopolitičke analize zasnovane su na dobrom fizičko-geografskom predznanju i terenskom poznavanju prostora. Svakako, na to se nadovezuju njegova proučavanja istorije, etnologije, psihologije, sociologije, ekonomije, politike i vojne strategije. Konflikti su važna tema lakostijanske geopolitike, uz napomenu da nije nužno da u njima učestvuju isključivo države, već njihovi akteri mogu da budu i manje teritorijalne jedinice, narodi, nadnacionalne organizacije, politički i drugi pokreti.
Iv Lakost ukazuje da razlog za konflikte mogu da budu ne samo velike geografske celine, nego i ograničeni prostori unutar država kojima se posebno bavi tzv. unutrašnja geopolitika. Francuski geopolitičar je isticao da su pojedini gradovi, njihovi kvartovi i predgrađa, potom reke, moreuzi, prevoji, određeni sektori granica, plodne površine, ležišta ruda i energenata u fokusu lokalne geopolitike, koju je sa svojim sledbenicima razvijao do najsitnijih i ponekad apsurdnih detalja. Naglašavao je da lokalni interesi ne moraju nužno da uzrokuju nasilje, već da se oni često ispoljavaju u okvirima uprave, prostornog i urbanističkog planiranja, regionalnog ekonomskog razvoja, konkurencije korporacija ili zaštite životne sredine. Ono što dovodi do konflikata ovog tipa jesu različite kolektivne predstave, imaginacije i mentalni doživljaji ovih fenomena kod različitih društvenih grupa, kao i da je na ovakve geopolitičke percepcije moguće uticati geografskim kartama.
Mada u lakostijanskoj geopolitici izostaje klasičan geopolitički dualizam kopno–more, talasokratija–telurokratija, Istok–Zapad, kao i sučeljavanje vojnih saveza, civilizacija i pan-oblasti, nema sumnje da i u ovakvom geopolitičkom pristupu nisu izostale neoklasične analize ekspanzionizma i intervencionizma velikih sila, kao i analize uzroka i posledica nametanja njihovih ideoloških, ekonomskih i vojnih koncepcija. Značaj njegovog stvaralaštva ogleda se i u novoj afirmaciji geopolitike koja je u unipolarnoj eri upravo na tlu Francuske doživela istinski zamah, kako sa stanovišta raznovrsnosti teorijsko-konceptualnih pristupa i istraživačkih tema, tako i u organizacionom i akademskom smislu, o čemu svedoče brojni časopisi, naučni skupovi i rasprave koje se na temu geopolitike vode u savremenom francuskom društvu.
Lakost je ličnu posvećenost geopolitici iskazao i tako što je na 1700 strana objavio Geopolitički pojmovnik (1993) uz asistenciju tima različitih stručnjaka (politikologa, istoričara, etnologa, lingvista, ekonomista, novinara, geografa). Uvodno poglavlje Pojmovnika posvetio je teorijsko-metodološkim pitanjima geopolitike: konfliktima, istorijskom razvoju i hipotezama koje su je pratile, različitim pristupima u njenom definisanju, odnosima prema ostalim prirodnim i društvenim fenomenima (teritorija, istorija, ekologija, demokratija, država).
Regionalna geopolitika
Iv Lakost je dosta pisao o osnivaču francuske geopolitike Vidalu de la Blašu (1845–1918) i njegovoj školi mišljenja koja je izvršila ogroman uticaj u svetu. NJene najveće vrednosti su „depolitizacija diskursa“ i orijentacija ka regionalnoj geografiji. De la Blaš je u svom kapitalnom delu Tabelarni prikaz geografije Francuske (1905) uveo koncept temeljnog regionalnog opisa, koji se smatra najprofinjenijim oblikom geografske misli. On pokazuje na koji način su pejzaži jednog regiona rezultat spleta prirodnih i ljudskih datosti. Lakost posebno ističe Vidalov model „permanentnosti“, bez obzira na to da li je reč o nasleđu prirodnih fenomena ili dugom istorijskom razvoju. Ovog velikana francuske nauke je, u odnosu na njegove nemačke savremenike, razlikovalo odbacivanje krutog fizičkog determinizma i naglašavanje uloge prostora kao mogućnosti koju u krajnjoj liniji oblikuje „čovek-stanovnik“ (teorija posibilizma koja prostor doživljava kao mogućnost, prim. autora).
Za lakostijansku geopolitiku najvrednije nasleđe Vidalovog opisa francuske geografije je u detaljnom prikazivanju Šampanje, Bretanje, Lorene, Centralnog masiva i Alpa, što su nazivi koji su postali toliko uobičajeni da nam se čini da su oduvek postojali. Tako se regionalna geografija jednostavno nameće kao disciplina „koja tesno povezuje fizičku i humanu geografiju“. De la Blašov opis Francuske ostavlja utisak da zahvata sve što je važno, odnosno rezultat je stroge ali i diskretne selekcije istorijskih, geoloških i klimatskih činjenica. Sve su to njegovi (Vidalovi) sledbenici još temeljnije razrađivali u kasnijim istraživanjima.
Lakostovo pominjanje Vidala de la Blaša ne znači da prema njemu nije imao kritički otklon. Tako je u jednom ogledu iz 1976. godine mnoge njegove hipoteze podvrgao ozbiljnoj kritici, zamerajući mu „da geografe onemogućavaju da sagledaju ekonomske i društvene fenomene“. Posebno je odbacivao Vidalovo shvatanje regiona i iscrtavanje njihovih granica, koje je bilo isključivo zasnovano na izučavanju klime, stanovništva i poljoprivrede, bez uvažavanja njihove specifične prostorne konfiguracije. Lakost mu je posebno zamerao što je izopštio politiku iz sfere geografije. Međutim, kada je 1978. godine otkrio Vidalovu knjigu Istočna Francuska (Alzas i Lorena) drastično je promenio odnos prema „ocu francuske škole geografije“, koji je u ovoj izuzetnoj studiji dokazivao francuski karakter Alzasa i Lorene, teritorija koje je Nemačka anektirala 1871. godine. Svoje oduševljenje pomenutom knjigom iskazao je u časopisu Herodot (1979), u kojem je javno opozvao svoju kritiku upućenu „klasičnoj verziji Vidala“. Kasnije je izražavao i čuđenje zbog činjenice da su francuski intelektualni i politički krugovi ignorisali postojanje jedne ovakve knjige koja je podupirala njihove pretenzije prema Alzasu i Loreni, uključujući i čuvenog Emanuela de Martona, Vidalovog zeta, učesnika Versajske konferencije i savetnika predsednika Klemansoa. Podsetimo, danas se Alzas i Lorena ističu kao primer savremenog francusko-nemačkog prijateljstva, iako je reč o regijama u kojima, prema procenama instutucija Evropske unije, živi oko 1,5 miliona etničkih Nemaca.
Geografija krize
Iv Lakost je pažnju naučne zajednice privukao objavljivanjem knjige Geografija, pre svega, služi ratovanju (1976). Reč je o istraživanju koje se logično nadovezalo na njegovu čuvenu analizu američke strategije bombardovanja severnovijetnamske Crvene reke i odgovarajućeg terenskog istraživanja koje je sproveo 1972. godine. Lakost je geomorfološkim posmatranjem bombardovanih mesta dokazao hipotezu o tome da je američka strategijska avijacija podmuklo bombardovala područje duž nasipa ove reke, kako bi izazvala njegovo pucanje i pravi genocid nad lokalnim stanovništvom. Sve to podstaklo je ogromno negodovanje u ondašnjoj međunarodnoj javnosti i doprinelo povećanju odijuma prema politici SAD.
Iz studije Geografija, pre svega, služi ratovanju izdvajamo nekoliko Lakostovih upečatljivih promišljanja o odnosu prostornog i političkog. U poglavlju Marks i „zanemareni“ prostor on ukazuje na nedostatak razmatranja prostorne problematike u Marksovim radovima. Za francuskog geopolitičara je iznenađenje koliko se Marks, npr. u svojim istraživanjima odnosa selo-grad, nije bavio brojnim geografskim problemima ili koliko je malo pažnje u fundamentalnim kritikama kapitalizma posvećivao prostornoj komponenti. Prema Lakostu, suštinska Marksova nezainteresovanost za geografska pitanja prouzrokovala je ozbiljne posledice, jer je takve političke interpretacije lišila elementa prostornosti „kao strateškog područja u kojem se dešavaju sukobi sila“ pa se u tom slučaju može govoriti i o „kraju geografije“. Zanimljivo je da je ovakva neomarksistička hipoteza bila vrlo popularna posle kraja Hladnog rata i to u krugovima američkih neoliberala (teorija o degeografizovanom svetu, prim. autora).
Iv Lakost je analizirao i pojavu „nove geografije“ kao discipline koja se posebno razvila u SAD. NJeni zastupnici su je predstavili „kao rezultat epistemološkog prekida s književnim i subjektivnim diskursom tradicionalne geografije“. U suštini se radi o „kvantitativnoj geografiji“ utemeljenoj na matematičkom izražavanju zaključaka i na izričitoj formalizaciji u vidu matematičkog modela. Dok je diskurs univerzitetske geografije privilegovao ispitivanje nekoliko činilaca koji su smatrani zanimljivim za nauku i izražavao njihove kombinacije na kvalitativni način, dotle metode primenjene geografije (nove geografije) nameću postojanje brojnih činilaca koje je potrebno ne samo statistički obraditi u prostoru i vremenu, već je potrebno utvrditi sistem ocenjivanja uloge svakog od njih da bi se došlo do statističkog prikaza rezultata njihovog međudejstva po različitim rubrikama koje se iscrtavaju na kartama razmatranog prostora. Takva geografija, ponosna na svoje matematičke formule i sistematsko korišćenje računara, uživa sve veći ugled i preti da potisne tradicionalna geografska učenja i u samoj Francuskoj.
U poglavlju Za geografiju krize francuski naučnik je ukazao na glavne manifestacije krize koja je svet zahvatila sredinom sedamdesetih godina prošlog veka. Lakost je, svestan tadašnjih ideoloških protivrečnosti, ukazao na nekoliko manifestacija krize koje su aktuelne i danas. To su: uništenje biosfere kao posledica industrijskog rasta, kvarenje uslova života u onim delovima sveta gde živi najviše ljudi, nagli demografski rast, prenaseljenost i proširenje gradskih aglomeracija u kojima se koncentrišu dobra, usluge i stanovništvo, dramatično naglašavanje nejednakosti između ljudi koji žive u različitim delovima planete i, konačno, neposredno ili posredno sukobljavanje velikih sila koje nastoje da prošire prostore koje nadziru i koje neumorno gomilaju sredstva uništenja. Lakost je još u to vreme ukazivao na dijalektičko pogoršavanje krize koje se odvija ne samo u vremenu, nego i u prostoru.
Iv Lakost se u ovom poglavlju posebno bavio uticajem trostrukog rasta cena nafte na zemlje Zapadne Evrope, što je bila neposredna posledica tzv. Jomkipurskog rata između Egipta i Izraela 1973. godine. U Francuskoj se kriza ispoljila kroz rast nezaposlenosti, koji je označio završetak „trideset slavnih godina“. Reč je o periodu posle završetka rata 1945. godine, kada je Francuska preduzela ogromene napore u obnovi ekonomije. Francusku je posle sticanja nezavisnosti Alžira pogodio i veliki talas izbeglica iz Magreba i Afrike, što je izazvalo talas ksenofobije kod nekih Francuza, a posle 1980. godine i opasni rast islamizma kod useljenika. Lakost je pisao i o stanju „pritajene krize“ i u Italiji, Španiji, Nemačkoj i Britaniji, čiji se model kapitalizma namerno rešio industrije, a koncentrisao na tzv. finansijsku industriju. Fenomen „potajne krize“ pogodio je i SAD koje su posle završetka Vijetnamskog rata u avgustu 1972. godine uspostavile stratešku saradnju s Kinom, što je označilo početak čudesnog industrijskog rasta ove države. Taj u osnovi trgovački sporazum omogućio je prenos kapitalističke proizvodnje u Kinu, što je smanjilo troškove kompanijama ali i podstaklo uvoz jeftinije robe na štetu industrija u SAD i Zapadnoj Evropi.
Kada su se SAD od početka devedesetih godina 20. veka upustile u seriju ratnih avantura (Prvi zalivski rat, agresija NATO na SRJ, Drugi zalivski rat, Arapsko proleće), američki savezni budžet pretrpeo je ogroman deficit, a Kina je kupujući obveznice Trezora FED postala glavni američki zajmodavac i garant stabilnosti MMF. U isto vreme Svetska trgovinska organizacija stimulisala je liberalizaciju trgovine i spekulativno kruženje kapitala u korist superbogatih pojednica, bez obzira na posledice koje ova praksa može da ima na budžete država. Sve ove okolnosti uslovile su nezapamćenu finansijsku i ekonomsku krizu koja traje od 2008. godine do danas, i koja iz temelja trese čitavu planetu. Lakost je još sedamdesetih godina dobro uočio složenost problema u nastupajućoj eri koju je nametnuo proces globalizacije, kao i prevaziđenost ondašnjih ideologizovanih shema podele svetske privrede na vladajući centar (SAD, Zapadna Evropa i Japan) i potlačenu periferiju (Afrika, Azija, Latinska Amerika), što savremeni uspon Kine i Indije potvrđuje.
Francuska geopolitika
Autorski opus Iva Lakosta bio je neposredna inspiracija mnogim francuskim misliocima koji su svoje geopolitičke teorije razvijali u različitim pravcima. Pored savremenih geopolitičkih teorija, u akademskoj zajednici oživela su interesovanja i za stavove nekadašnjih klasika francuske geopolitike (Vidal de la Blaš, E. Marton, Ž. Brin, A. Demanžon). Posle završetka Drugog svetskog rata francuski geopolitičari su, uprkos opštem anatemisanju geopolitike, nastavili da objavljuju vrlo interesantne radove, uz napomenu da je na razmeđi bipolarizma i postbipolarizma nastao širok spektar geopolitičkih ogleda koji se kreću od radova teoretičara evrokontinentalista (A. de Benoa, Ž. Tirijar) do profilisanih neoklasičara kojima je, pored Lakosta, svakako pripadao i M. Fuše.
Posle završetka Hladnog rata geopolitičke ideje izneo je general Pjer-Mari Galoa u delu Geopolitika: putevi moći (1990). Govorio je o politici nemačkog revizionizma prema Srbima i podilaženju SAD muslimanskom faktoru na Balkanu zbog interesa američkih naftnih korporacija na Bliskom istoku. Planetarnu promociju globalizacije doživljavao je kao trijumf „atlantističke“ geopolitike pa je u vezi s tim, kao geopolitičku alternativu, predlagao povezivanje evropskih država i Rusije. Širokoj lepezi francuskih „neoklasičara“ svakako treba dodati radove Filipa Defarža, univerzitetskog profesora i istraživača Francuskog instituta za međunarodne odnose, koji je objavio udžbenik Uvod u geopolitiku. Bavio se pitanjima modernog evropskog identiteta, odnosima moći na početku 21. veka, svetskim poretkom i unipolarizmom. Veoma značajan doprinos razumevanju etno-religijskih konflikata dao je Fransoa Tial u istraživanju Identitetski sukobi iz 1995. godine, koje je potkrepljeno empirijskim analizama sukoba u postkomunističkom svetu (Kosovo, Nagorno Karabah, Transilvanija), gde svaka strana svoje zahteve nastoji da dokaže sve dubljim poniranjem u istoriju, a što ovakve sporove dodatno podstiče i usložnjava njihovo rešavanje. Vredan pomena svakako je njegov sledbenik Emerik Šopard, koji je u knjizi Hronika sukoba civilizacija (2009) konstatovao da je bitka za interese sopstvene civilizacije najvažnija od svih bitaka. Razmatrajući savremene svetske procese kao što su: ekspanzija islama, globalne ambicije Kine, oporavak Rusije, nacionalna, ekonomska i geopolitička emancipacija Latinske Amerike, zaključio je da je vitalni interes Evrope sklapanje „prirodnog savezništva sa Rusijom i Latinskom Amerikom“. Šopard je zagovornik „Evrope-nacija“ čija se odbrana formira na njenim granicama bez Turske, ali i pristalica intenziviranja evropsko-ruskih veza i stvaranja multipolarnog svetskog poretka. Na ovom mestu ukazujemo i na radove politikologa Anrija de Grosovura koji je autor knjige Pariz–Berlin–Moskva: put nezavisnosti i mira, u kojoj je na osoben način zastupao ključne ideje francuskog kontinentalizma koji svoju perspektivu vidi u udaljavanju od Amerike i u raznim formama povezivanja s ostatkom Evroazije. Kao stručnjak za ekonomska pitanja, veoma je potencirao pad učešća Amerike u svetskom BDP, koji je početkom 21. veka iznosio svega 25 procenata. Preduslov za preporod evrokontinentalizma video je u ponovnoj afirmaciji samospoznaje Evropljana i jačanju svesti o zajedničkoj istorijskoj sudbini i poreklu.
LITERATURA:
Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Instutut za političke studije, Beograd, 2019.
Iv Lakost, Geografija, pre svega, služi ratovanju, Andrićev institut, Andrićgrad, 2019.
Milorad Vukašinović, Žan Tirijar: teoretičar Evropske imperije, KCNS – Agora, 16. 3. 2020.
Ostavi komentar