Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
U selu Struganiku kod Valjeva, u brojnoj porodici Radovana Mišića, rodio se 7. juna 1855. godine kao trinaesto dete Živojin R. Mišić. Porodica Mišić, koja je pripadala širem bratstvu Kaljevića, otprilike pre 200 do 250 godina, doseljena je u ovaj kraj iz okoline Durmitora. Kao i sva deca sa sela, proslavljeni vojvoda je, kako je sam pisao, najpre imao četvorogodišnji kurs čobanovanja i vodiča volova. 1. oktobra 1865. godine započelo je njegovo školovanje u selu Ribnici. Tu je završio prva dva razreda osnovne škole, a 1867. godine njegov brat Lazar obezbedio mu je stan da nastavi školovanje u Kragujevcu, gde je on kao oficir službovao. Tu je za godinu dana završio treći i četvrti razred osnovne škole. Prva tri razreda gimnazije učio je u Kragujevcu, četvrti i peti u Beogradu, a šesti razred ponovo u Kragujevcu. Bio je prosečan učenik, ali se u starijim razredima popravljao i imao je samo po neku trojku. Godišnje raspuste provodio je kod svoje kuće u selu Struganiku. Posle završenih šest razreda gimnazije, Mišić je upisao Vojnu akademiju. Još kao akademac započeo je ratovanje. Prvo u Srpsko-turskom ratu 1876. a zatim u Drugom srpsko-turskom ratu 1877–1878. godine. Tako je vojvoda usavršavao vojne veštine u školi i na bojnom polju. On učestvuje i u Srpsko–bugarskom ratu 1885. godine. U ovim ratovima kod vojvode je sazrelo saznanje da se sa narodnom vojskom i prosečnim naoružanjem Srbija ne može osloboditi od turskog ropstva. Zato je on, kada je došao na položaj pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande, sve svoje fizičke i umne sposobnosti usredsredio da se dobro organizuje i naoruža srpska vojska.
Još za vreme Obrenovića vojvoda Mišić je dobio čin pukovnika i bio je počasni ađutant kralja Aleksandra Obrenovića. Majski prevrat ga je zatekao na položaju komandira Drinske divizijske oblasti u Valjevu. Osumnjičen je od zaverenika i već 1904. godine penzionisan. Sa svojom penzijom teško je sastavljao kraj sa krajem pa je bio prinuđen da kupi jednu kućicu u Prokuplju, gde je nekada službovao, i da se tamo preseli. Štampao je svoja stručna predavanja koja je držao na Vojnoj akademiji te mu je to donekle popravilo materijalni položaj. Kada je već bilo očigledno da će Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka stvoriti Balkanski savez radi oslobođenja od Turaka, ponudili su vojvodi da se reaktivira. Stari Putnik je znao da ceni stručnost i sposobnost Živojina Mišića, pa je zahtevao da se reaktivira i da se postavi za njegovog pomoćnika. Mišić je ponudu prihvatio pod uslovom da mu se vrati pređašnji čin i rang. Putnik ovo u prvi mah nije prihvatio, ali ga nije ni odbio, pa su ga kasnije primili i kralj Petar i predsednik vlade Nikola Pašić. Kada je dobio i čin i rang Mišić se ponovo našao u vojsci na položaju pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande. On je sa Putnikom razradio plan operacija protiv Turske, kao i plan odbrane od eventualnog napada Austro-Ugarske. Za pobedonosnu Kumanovsku bitku sa nekoliko pukovnika Mišić je unapređen u čin đenerala. Bio je neumoran, kako u štabu Vrhovne komande tako i na terenu, na položajima. Za bregalničku pobedu vojvodi Živojinu Mišiću je odato posebno priznanje. I sam Putnik bio je prihvatio predlog đenerala Bože Jankovića da se trupe povuku na glavni položaj. Međutim, Mišić je znao dušu srpskog seljaka i srpskog vojnika. Makar i malo odstupanje kod te vojske unosilo je veliku nervozu. Zbog toga je on predložio, a vojvoda Putnik posle dužeg razmišljanja prihvatio, da se u napad na Bregalnici krene iz pokreta. To je doprinelo teškom porazu Bugara i novoj pobedi srpskog oružja. Posle gušenja albanske pobune 1913. godine, one iste snage koje su vojvodu Mišića 1904. godine penzionisale, to su ponovile i ove 1913. godine. Tako se slavni vojvoda, kao i mnoge poznate svetske vojskovođe, po drugi put našao u penziji. Ovom prilikom je izgledalo da će to biti ujedno i kraj vojničke karijere Živojina Mišića. Međutim, na Srbiju se ponovo nadvila još veća opasnost, a posle sarajevskog atentata nije bilo nikakve sumnje da će do rata odmah doći. Tako vojvoda Mišić ovom prilikom nije dugo čekao svoju šansu kao kod prethodnog penzionisanja. Ponovo je nastupilo pogađanje između Mišića sa jedne i Putnika, Pašića i kralja Petra sa druge strane. Mišić je i ovom prilikom imao čvrst stav. Čin i rang od dana penzionisanja, priznati su mu.
Uoči rata sa Austro-Ugarskom, Mišiću je bilo još teže nego uoči rata sa Turskom i Bugarskom. Ovom prilikom vojvoda Putnik je bio odsutan. Nalazio se na lečenju u jednoj banji u Austriji. Za to vreme Putnika je zamenjivao đeneral Stepa Stepanović, ne napuštajući svoju redovnu dužnost. To znači da je Mišić dobio priliku da one planove koje je izradio zajedno sa vojvodom Putnikom samostalno i realizuje. To je učinjeno na najbolji mogući način. Glavnina srpskih snaga raspoređena je po dubini od 40 do 60 kilometara da bi se sa tim snagama moglo uspešno manevrisati, jer se nije znalo gde će se vršiti demonstrativni napadi, a gde treba očekivati glavni udar. Svi vojni stručnjaci se slažu da glavni udar ne bi trebalo očekivati sa one strane odakle je on stvarno došao. Ali, pošto se glavnina srpskih snaga našla u dubini, tim snagama moglo se lako manevrisati, tako da je prvi udar bio porazan za neprijatelja. Na Ceru su srpske trupe očitale lekciju Poćorekovoj armadi, tako da se nije odmah usudio da ponovo pređe Drinu. Pošto je na Drini komandant Prve armije, đeneral Petar Bojović, ranjen puščanim metkom i zapretila je opasnost od gangrene, Bojović se morao povući privremeno sa toga položaja. Stari Putnik poslao je svoga pomoćnika da primi već rastrojenu Prvu srpsku armiju. Na onom mestu u Mionici gde je primio Prvu srpsku armiju sada se slavnom vojvodi podiže spomenik. Odatle je umorne srpske trupe Prve armije Mišić postepeno povlačio s položaja na položaj i sređivao je. A kada je video da to neće dati rezultata, odlučio se na iznenađujući korak. Obavestio je Putnika da je odlučio da se povuče do pred sam Gornji Milanovac, da tamo odmori i nahrani trupe, da ih snabde municijom i psihološki pripremi za ofanzivu. Putnik je bio zapanjen ovim njegovim predlogom, ali Mišić je i ovom prilikom ostao dosledan sebi – ili da se prihvati njegov plan ili da mu se pošalje zamena. Putnik je na kraju pristao. Nad Srbijom se nadvio crn oblak. Prijatelji su žalili, a neprijatelji likovali. Očekivao se skori pad Kragujevca i kapitulacija Srbije. U Nišu je zakazana sednica srpske vdade da se odluči može li se nastaviti rat. Tri dana pre ove sednice Mišić je obavestio Putnika da njegova armija prelazi u kontranapad i zamolio ga da ostale dve armije napadnu neprijatelja na svojim položajima da sa tih položaja ne prebacuju trupe protiv Prve armije. Putnik je ovo jedva dočekao i pozdravio odluku svog bivšeg pomoćnika. Poznato je kako je briljantno Mišić gonio neprijatelja u Kolubarskoj bici. Po drugi put Poćorekove trupe su se našle sa one strane reke poražene i posramljene. Za ovu briljantnu operaciju komandant Prve armije dobio je, kao treći po redu, najviši čin u srpskoj vojsci čin vojvode.
Centralne sile, videći da su Srbi pobedili Turke, na onda Bugare i na kraju Austrijance do nogu potukli, ocenile su da Austro-Ugarska ne može sa Srbima izaći na kraj bez pomoći. Protiv Srbije naći će se sveže nemačke i bugarske snage zajedno sa Austrougarima, rešene da ovom prilikom definitivno unište balkanske slovenske kraljevine, Srbiju i Crnu Goru. Za glavnokomandujućeg neprijateljskih snaga protiv Srbije i Crne Gore postavljen je proslavljeni nemački general koji je nosio nekoliko pobedničkih titula, August Fon Makenzen. Taj nije bio lakomislen kao Poćorek. On je opomenuo svoje trupe da pripaze da taj mali neprijatelj ne pomrači slavu, po njemu, slavne nemačke armije. Podsetio ih je da su dotadašnji agresori na Srbiju loše prošli i da tu naciju može pobediti samo onaj koji ima prezir prema smrti. Koliko je on cenio Srbiju i srpskog vojnika najbolje se vidi po spomeniku koji i danas u Košutnjaku postoji, a na kome je napisano: „Mom hrabrom Srpskom protivniku – Makenzen“. Posle žestokog otpora Makenzenovim trupama, i ne samo njima, Srbija je morala rasporediti vojsku duž svih svojih granica, izuzev prema Crnoj Gori. Posle žestokog otpora 1915. godine pri povlačenju, Mišićeva prva armija dobila je delikatan zadatak da brani srpsko levo krilo održavajući vezu sa crnogorskim trupama i da obezbeđuje dolinu Ibra da se preko nje povlači komora i srpski narod koji je masovno krenuo sa svojim trupama. U povlačenju Mišić se nije žurio. Nekoliko puta opomenut da oklevanjem ne dovede u opasnost svoju armiju, na kraju je ljutito poručio Živku Pavloviću u Vrhovnoj komandi da gleda svoja posla i da se ne meša u njegovu nadležnost. Kad su srpske trupe došle na Kosovo, vojvoda Mišić je protivno odluci kralja i srpske vlade da se odstupa preko Albanije, iznudio tri sednice u Peći na kojima su prisustvovali komandanti armija i načelnici štabova, zahtevajući da se odatle krene u kontraofanzivu. I taman kada je na pretposlednjoj sednici imalo izgleda da će njegov plan biti usvojen, poslednja sednica je raspršila njegove nade jer je odlučeno da se oruđa zakopaju i unište i da se nastavi odstupanje preko Crne Gore i Albanije. Vojvoda je na jadransko primorje stigao fizički potpuno iscrpljen, pa je poslat neko vreme na oporavak u Italiju i Francusku, gde su mu Francuzi ukazali čast da poseti zapadni front. Za to vreme Prvu srpsku armiju primio je đeneral Miloš Vasić, ali kada se pripremao napad na Kajmakčalan i prva ofanziva prema otadžbini 1916. Godine, vojvoda Mišić je hitno pozvan sa odmora i ponovo stao na čelo Prve armije.
On je ovu armiju vodio u toj ofanzivi 1916. godine i po zauzeću Bitolja od Engleza primio najviše odličje, koje nije dobio ni jedan drugi Srbin – Orden Svetog Mihaila i Đorđa prvog stepepa sa ogrlicom. Za njega su Englezi napravili izuzetak da se posle njegove smrti ne vraća niti orden niti ogrlica. Srpska vojska je volela svoga vojvodu i prema njegovom raspoloženju cenila je situaciju na frontu. Zvali su ga iz milošte Žućko. Pošto se đeneral Bojović zamerio rukovodstvu savezničke vrhovne komande, zbog toga što se protivio da se Srbima proširuje front, na taj položaj je dao ostavku a srpska vlada i vrhovna komanda ovom prilikom su učinile mudar potez. Darovitog đenerala Petra Bojovića postavili su za komandanta Prve armije a vojvodu Živojina Mišića naimenovali za načelnika štaba srpske Vrhovne komande. Dr Arčibald Rajs rekao je sledeće: „…Franše d’Epere se koristio onim što su njegovi prethodnici, naročito general Saraj, stvorili na Solunskom frontu, ali je pokazao veliku mudrost da prihvati i posluša savete jednog čoveka koji je do kraja poznavao svoju zemlju i način da u njoj vodi rat. On je za saradnika uzeo vojvodu Živojina Mišića i ovaj je, u stvari komandovao velikim pobedničkim manevrom”. I zaista, ono što su Srbi uradili u proboju Solunskog fronta, mogli su uraditi samo pod rukovodstvom čoveka koji je poznavao dušu svoga vojnika. Kada je Franše d’Epere upozoravao vojvodu Mišića da Prva srpska armija pod komandom novoimenovanog vojvode Petra Bojovića srlja u propast, da treba operacije usporiti da se ne kompromituju dotadašnji uspesi, vojvoda Mišić je rekao Bojoviću da goni dalje. Znao je vojvoda da njegovu vojsku niko ne može zaustaviti da pobedonosno hita u otadžbinu, a znao je i svoj narod – da će vojsku snabdevati i poslednjom svojom rezervom. Stoga nije nikakvo čudo što je srpske trupe mogla da prati samo konjička brigada generala Gambete.
Kada je posle završenog rata 1918. godine demobilisana vrhovna komanda, Mišić je postavljen za načelnika generalštaba. Na ovoj dužnosti nažalost, vojvoda nije dugo ostao. Razboleo se, a 20. januara 1921. godine objavljeno je službeno saopštenje: „Danas u pet i po časova ujutru preminuo je u Vračarskom sanatorijumu Vojvoda Živojin Mišić. Po rešenju ministarskog saveta vojvoda će biti sahranjen o državnom trošku”. Beogradska „Tribuna” je pisala: „Umro je najveći vojnik naše povesnice, vrli i slavni vojvoda naše vojske – Živojin Mišić… Zar treba govorit našim junacima i našem narodu ko je on bio i šta je učinio? Nema deteta koje za njega ne zna. O njemu znaju Rudničke i Suvoborske gore i makedonski klanci, brda i doline, o njemu pričaju sve naše bučne i bistre reke. Na pobedonosnim krilima njegove legende ime mu se pronelo i van granica naše otadžbine. NJegov Struganik ući će u istoriju našeg rata pored Cera, Rudnika i Suvobora. Struganik u kome se rodio i čuo prve priče o srpskom viteštvu i staroj slavi i iz koga je video gorostasne vrhove brda čija će imena kao vojvoda uneti u istoriju.“ Ceo Beograd, staro i mlado, muško i žensko okupilo se u 10 časova ispred oficirskog doma da do Novog groblja prati najtalentovanijeg srpskog vojskovođu, vojvodu Mišića. U povorci su bili stari ratnici, vojnici, oficiri, invalidi, đaci, studenti, radnici, razne ustanove, delegati raznih udruženja, dva eskadrona konjice, vojna muzika, mnogobrojni venci, među kojima je bio najizraženiji francuski na kome je pisalo „Francuska vojvodi Mišiću”. U ime Ustavotvorne skupštine od vojvode Mišića oprostio se njen predsednik, doktor Ivan Ribar. Vojvoda Živojin Mišić je u bolesničkoj postelji počeo pisati svoje uspomene. Nažalost, završio je samo poglavlja o svome detinjstvu, o ratovima protiv Turske i Bugarske u prošlom veku, o svome školovanju i napredovanju, i kada je završio poglavlje o Prvom balkanskom ratu usahlo je pero slavnoga vojvode. Dr Savo Skoko štampao je ove njegove uspomene i dovršio njegovu biografiju. Vojvoda Mišić je jedan od trojice Srba koji su nosili Karađorđevu zvezdu sa mačevima svih redova – I, II, III i IV.
Živojin je svoju suprugu Lujzu Krikner (1865—1956) upoznao kada je imala šesnaest godina u Aranđelovcu. NJen otac Fridrih Krikner, Švajcarac nemačkog porekla i beogradski građevinski preduzimač, gradio je hotel „Staro Zdanje“ u Bukovičkoj banji. Uz hotel, Fridrih je sazidao sebi i svojoj porodici vilu. U leto 1881. godine Kriknerovi su letovali u Aranđelovcu, a u isto vreme potporučnik Mišić je imao manevre u okolini. Na balu koji su priredili Aranđelovčani jedne večeri, prisustvovali su Lujza sa roditeljima i mladi potporučnik Živojin Mišić. Mišić je na balu tražio dozvolu da igra sa Lujzom, mada njeni roditelji nisu odobravali, Lujza je pristala. Tokom cele večeri plesali su zajedno i ljubav je planula na prvi pogled. Međutim, bilo je i prepreka njihovoj sreći. Lujzin otac Fridrih nije odobravao veridbu svoje kćerke sa Živojinom jer ga je opisao: „On je seljački sin, oficir sa malom platom, koji je često mogao biti premeštan, a glavni problem je bio taj što im vere nisu bile iste“.
Zbog takve očeve odluke Lujza je pobegla za Živojina, pa joj otac nije dao miraz. Venčali su se 30. oktobra 1884. godine u beogradskoj Vaznesenjskoj crkvi. Imali si šestoro dece, sinove: Radovana (1887—1945), bankarskog činovnika i predsednika sokobanjskog sreza, zarobljenog kao rezervnog potpukovnika JV u proleće 1941. blizu Foče i interniranog u Nemačku, gde je umro u zarobljeništvu i sahranjen u Nirnbergu. NJegovi posmrtni ostaci su preneti 1968. godine i sahranjeni u porodičnu grobnicu na Novom groblju; Aleksandra (1891—1941), v.d. upravnika Vranjske banje, rezervnog majora, pripadnika JVuO-a, koga su streljali Nemci u Valjevu decembra 1941. godine; Vojislava (1902—1974), inženjera agronomije, učesnika NOB-a, koji je robijao na Golom otoku; i kćeri: Eleonoru (1885—1952), koja je najpre bila udata za Bogdana Anđelkovića, oficira, a posle njegove pogibije za Mihaila Markovića, valjevskog apotekara; Olgu (1886—1977), udatu za slikara Milana Milovanovića i Anđeliju (1889—1969). koja se nije udavala. Najstariji sin Radovan i srednji sin Aleksandar bili su u borbenim jedinicama od 1912. do 1918. godine. Mišić bi najmlađeg sina poslao u vojsku da nije bio maloletan, ali je on kasnije učestvovao u Drugom svetskom ratu, na strani partizana. Lujza je 1943. godine, zbog protesta, pošto su joj Nemci streljali sina Aleksandra, promenila protestantsku veru, prešla u pravoslavlje i uzela ime Magdalena. Unuk Živojin (1934—1945) je preminuo sa jedanaest godina, dok su unuk Bogdan Anđelković (1913—1987), poručnik bojnog broda i sin Eleonorin, unuka Danica Duda Mišić (1921—2005), kćerka Radovana i Irme (1892—1978), i Nadežda Buzaljko (1912—2008), ćerka Olge Mišić i slikara Milana Milovanovića — doživeli duboku starost. Praunuka vojvode Mišića, Vojislava Šipka, je jedna od direktnih potomaka slavne loze Mišića. Vera, unuka Živojina Mišića od ćerke Olge, bila je udata za oficira Svetozara Stojanca, njihov sin je Đorđe Stojanac (1943) koji živi u Francuskoj. Među potomcima Živojina Mišića su Olga Mijajlović i njeni sinovi Nebojša i sportski komentator Marjan (Mustafa).
IZVORI I LITERATURA
Bjelajac, Mile S. (2004). Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918—1941. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije.
Milićević, Milić; Popović, LJubodrag (2003). Generali Vojske Kneževine i Kraljevine Srbije. Beograd: Vojnoizdavački zavod.
Mišić, Živojin; Skoko, Savo (1990). Moje Uspomene. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.
Opačić, Petar (2008). Vojvoda Živojin Mišić. Beograd: BeoSing.
Popović, Nikola B. (2000). Srbi u Prvom svetskom ratu 1914—1918. Novi Sad: Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga.
Ristanović, Slobodan V. (2007). Kolubarska bitka. Beograd: Kse-Na.
Ostavi komentar