Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Fedor Nikić bio je pravnik i sociolog, univerzitetski profesor, publicista i vlasnik lista Jugoslovenski dnevnik. Rođen je u Grgetegu, 20. februara 1894. godine, a preminuo je u Beogradu, 9. jula 1989. godine. Nikićevi preci doselili su se iz centralne Srbije u Srem nakon kraha Prvog srpskog ustanka. Fedorov otac Milan bio je zemljoradnik, te postoji pretpostavka da je Nikić od oca nasledio energičnost, upornost i izdržljivost u radu. Doživeo je ozbiljno „visoke godine“, te je do kraja života bio izrazito mentalno vitalan. Posle završene osnovne škole u rodnom selu, pohađao je Karlovačku gimnaziju (1906–1914), pokazujući nadarenost i radoznalost za nauku. U šali, knjižničar u gimnaziji nazvao ga je „Ilarion der cvajte“, poredeći ga sa arhimandritom manastira Grgeteg i istoričarom Ilarionom Ruvarcem. Još kao učenik šestog razreda gimnazije slao je dopise zagrebačkom Srbobranu, a kasnije mu je pisanje za novine i časopise bilo sastavni deo naučne i publicističke karijere. U nameri da izbegne mobilizaciju u austrougarskoj vojsci, u vreme Prvog svetskog rata, u Karlovcima je uspešno završio Bogosloviju (1914–1918), ali nije se opredelio za crkvenu službu, već je upisao studije prava u Beogradu, koje je završio sa odličnim uspehom. Samo dva dana posle odbrane doktorske teze Teorija lokalne uprave, 1922. godine, kao učenik profesora Slobodana Jovanovića izabran je za docenta na Katedri javnog prava. Bio je i nastavnik na subotičkom Pravnom fakultetu od 1923. godine, gde je stekao i zvanje vanrednog i redovnog profesora. Po karakteru preduzimljiv i borben, rešio je da se posveti, kako je govorio, „socijalnom apostolatu“. Organizovao je socijalne tečajeve, dolazio je često u Novi Sad, te na poziv Matice naprednih žena, održavao je cikluse predavanja. Zajedno sa dr Mirkom Kosićem, učestvovao je u pokretanju socijalno-naučnog časopisa Društveni život, a u Letopisu Matice srpske, neumorno je, takoreći iz sveske u svesku, pisao veoma zapažene i analitičke članke o aktuelnim političkim i socijalnim pitanjima. U uverenju da je društveni preobražaj potrebno pokrenuti snažnim agrarnim reformama i sociološkom transformacijom sela, angažovao se i u politici, te je 1920. godine postao član Saveza zemljoradnika. Uključen je u Glavni odbor stranke, a uskoro je izabran i za glavnog urednika partijskog organa Selo. Izvesno vreme vršio je i dužnost glavnog sekretara Saveza zemljoradnika. Posle neuspeha na izborima napustio je stranačku politiku i dnevnopolitička zbivanja.
Od maja 1928. godine, u Subotici je učestvovao kao predsednik u radu Severne zvezde, patriotskog udruženja nacionalnih i kulturnih radnika, koje se suprotstavljalo akciji mađarskih iredentista. Zajedno sa dr Kosićem i sa velikim žarom, vodio je tzv. pohod mladih na Maticu srpsku. Bio je to zapravo pokušaj prodora šestojanuarske integralističke jugoslovenske ideologije u fundamentalne principe delatnosti Matice srpske, koji je naišao na ozbiljan otpor „starih matičara“. Međutim, prema tumačenju Nikića, „pohod mladih“ nije bilo ništa više do nastojanje da se podmladi stara, u priličnoj meri, „okoštala“ slavna srpska institucija, kako bi bilo omogućeno afirmisanje njenih delatnosti na nove sfere rada: zapravo, želeo je reformu Matice srpske, koja bi bila usmerena na borbu i uzdizanje srpske kulture i identiteta na onim prostorima, gde je ona do tog vremena bila ugrožena od strane delovanja spoljnih elemenata. Nikićeve programske zamisli nailazile su na podršku jednog dela mlađih snaga u Matici. Kao član Književnog odbora, istican je i kao kandidat za predsednika Matice srpske.
U datom periodu bio je angažovan u aktivnostima usmerenim u pravcima osnivanja različitih jugoslovenskih udruženja na prostorima Bačke, Srema, Baranje i Banata i to u okviru integralističke jugoslovenske ideologije u politici kralja Aleksandra Ujedinitelja. Nikić je dobio i kraljevu ličnu podršku da, uz dotaciju preko Centralnog presbiroa, pokrene dnevni list Dnevnik, kasnije nazvan Jugoslovenski dnevnik. List je pokrenut na Dan prisajedinjenja, odnosno na desetogodišnji jubilej ovog istorijskog datuma, 25. novembra 1929. godine u Subotici. Prvenstvena uloga ovog lista nalazila se u njegovom propagandnom karakteru kada je reč o promovisanju jugoslovenskog integralizma i narodnog jedinstva kao fundamenta jugoslovenske misli u državnoj politici kralja Aleksandra. Na samom početku list je štampao Antun Fišer koji je u tu svrhu dobio zajam od društva „Severna zvezda“ i nabavio ćirilična slova. Prvo je početkom novembra izašao vanredni broj u kojem je obaveštenje o početku izlaženja lista pod uredništvom dr Nikića. Deoničarsko društvo, koje je za cilj imalo izdavanje lista, osnovano je 1930. godine. Moderna štamparija je kupljena od jedne bečke firme (Gutenberg haus i Gel) i sa tim mašinama se list štampa od oktobra 1931. godine. Štamparija se nalazila u ulici Paje Dobanovačkog br. 1. Dr Fedor Nikić je 1933. godine, izdao štampariju u zakup Dedikin Nikoli, štamparu iz Subotice, da bi je 1934. godine preneo u Novi Sad, gde je uspeo zahvaljujući kreditu dobijenom od Hipotekarne banke da podigne velelepnu palatu Jugoslovenskog dnevnika. Na uglu ulica Vladike Platona i Jovana Đorđevića u Novom Sadu, podigao je novu palatu, u koju je smestio štampariju sa rotacijom, gde je preselio svoj list, 2. juna 1934. godine. Opterećen velikim neizmirenim dugovima, koji su dostizali preko milion dinara, biće prinuđen 1935. godine da ugasi list i pristane na prinudno poravnanje van stečaja, tokom kojeg su štamparske mašine razmontirane i rasprodate.
Docnije, nije se bavio novinsko-izdavačkim poduhvatima, odnosno posvetio se naučnom radu i nastavi na Pravnom fakultetu. Za pomoćnika ministra prosvete postavljen je 1931. godine a za narodnog poslanika je izabran krajem te godine. Bavio se ustavnim pravom, manjinskim pitanjima, crkvenom istorijom. Osnivač je Muzeja fruškogorskih manastira, a velika sredstva zaveštao je važnim nacionalnim institucijama. Svoje radove, rasute po časopisima i listovima, sakupio je i posle Drugog svetskog rata objavio u nekoliko knjiga. Posedovao je bogatu biblioteku sa stručnim knjigama i kompletima više jugoslovenskih listova. Deo svoje ušteđevine darovao je Matici srpskoj, kao njen stalni član-saradnik. Ustanovljen je fond pod njegovim imenom za finansiranje publikacija koje objavljuju građu i priloge iz istorije srpskog naroda. Kratko vreme bio je oženjen Olgom, ćerkom somborskog župana Koste Bugarskog, i sa njom je imao dve ćerke. Penzionerske dane provodio je u Beogradu i u gerontološkom centru u Zemunu. Napisao je više dela, uključujući Lokalna uprava Srbije u 19. i 20. Veku. Svakako najznačajnije naučno delo Fedora Nikića je Lokalna uprava Srbije XIX i XX veku (oblast, okrug, srez), izdata 1927. u Beogradu. On lokalnu upravu u Srbiji opisuje od Turaka, kraja XVIII veka, pa sve do izmena i dopuna zakona od 5. februara 1910. Fedor Nikić piše da je glavni predmet knjige „odnos državne vlasti i odnos naroda i političkih grupa prema organizaciji lokalne uprave oblasti, okruga i srezova u Srbiji od njena postanka 1804. pa sve do dolaska u sastav SHS; glavni nam je cilj, da pokažemo da je Srbija sa srpskim plemenom, ulazeći u sastav SHS unela svoja shvatanja na uređenje države jedinstvena država na osnovu parlamentarizma i lokalnih samouprava“. Fedor Nikić navodi da je lokalna uprava jedna od osnovnih tema uređenja države oko koje se spori narod unutar sebe i sa drugim narodima.
Prvo je govorio o fermanu sultana Selima III iz 1793, zatim o vremenu Karađorđa, pitanju sovjeta, Ustavu i pogledu Rusije na uređenje Srbije, pa onda o Knezu Milošu i lokalnoj upravi, ustavobraniteljima i lokalnoj upravi Knezu Mihailu i lokalnoj upravi. Onda piše o odnosu modernih političkih stranaka prema lokalnoj upravi. Liberali su prvi pokušali reformu lokalne uprave, ali su zadržali staru policijsku upravu. Svetozar Marković se prvi istinski zalagao za samoupravu lokalne uprave, organizaciju srezova u koje se kasnije razočarao. Fedor Nikić piše da su krajevi koji su se kasnije priključivali Srbiji, više tražili samoupravu i to često oružanim pobunama i bili su ekonomski manje razvijeni. Isto tako se odnosi i na hrvatsko pleme. Bez obzira što je tokom XIX veka živelo u ekonomskoj naprednijoj Austriji. Nikić smatra da u pogledu lokalne samouprave hrvatsko pleme nema izraženiju svest od Srba. Ono je kasnije sputano i zahtevima Mađara. Beč i Pešta su gušili ideje u samoupravi kod hrvatskog plemena. Hrvatsko pleme imalo je sasvim drugačiji razvitak. Tu kod njega, seljačka masa, iako je predstavljala većinu naroda, nije imala sve do prvih godina XX veka nikakvog jačeg uticaja u političkom životu, niti je mogla doći do jačeg izražaja njegova volja i reč. Sve do 1900. godine nacionalnu borbu je vodilo prvo plemstvo, kasnije birokratija, sveštenstvo i najzad nezavisna inteligencija. Ta nacionalna borba u Hrvatskoj protiv centralizma predstavljala je otpor hrvatskog plemena i protiv germanizacije Beča ili mađarizacije Pešte. Borba za decentralizaciju autonomnu vođena je bila iz nacionalno plemenskih razloga za tzv. hrvatsko državno pravo, da se očuva i zaštiti istorijska teritorija, jezik, ekonomska i finansijska snaga hrvatskog plemena kao posebnog nacionalnog individualiteta. Srpski narod, „srpsko pleme“ živelo je u nacionalno homogenoj državi sa velikim učešćem i uticajem seljačkih masa na politički život države. Borba za samoupravu u Srbiji proizašla je iz borbe seljačkog sloja, srednjeg staleža i novonastale inteligencije; u vidu političkog pokreta, prvo liberala a zatim socijalista i radikala. Hrvatsko pleme, živeći opet u nacionalno heterogenoj državi Austrogarske monarhije, sa minimalnim učešćem seljačkih masa, vođeni plemstvom, sveštenstvom, birokratijom, nezavisnom inteligencijom, većinom gradske, oni su se borili za autonomiju države; borba za samoupravu lokalnih županija, kotara, općina, — izuzev neke male i slabe gradske samouprave, — skoro, da nije ni vođena. U jednoj prilici Stjepan Radić je to sasvim otvoreno priznao: „Mi Hrvati takve samouprave već tamo od Tomislava nismo imali“. NJima je bila ideal spolja što veća autonomija i državnopravna samostalnost prema Beču i Pešti, a unutar centralističko i birokratsko uređenje.
IZVORI I LITERATURA
Znamenite ličnosti Srema (2003). Sremska Mitrovica: Muzej Srema.
Janjetović, Zoran (2009). Nemci u Vojvodini. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije.
Nikić, Fedor (1982). Radovi 1919–1929, knjiga II, Beograd.
NJegovan, Drago (2004). Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji – prilog političkoj istoriji Srba u Vojvodini do 1921. godine. Novi Sad: Muzej Vojvodine.
Svirčević, Miroslav (2011). Lokalna uprava i razvoj moderne srpske državnosti – od knežinske do opštinske samouprave. Beograd: Balkanološki institut.
Ostavi komentar