Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Za razliku od Kominterne, Informbiro organizovan je sa ciljem razmene iskustava između kompartija i „u slučaju potrebe koordinacije njihove delatnosti na osnovu uzajamne saglasnosti“. NJegovim osnivanjem jedinstvo komunističkih partija u „antiimperijalističkoj“ borbi dobijalo je organizovani izraz, ali je, s druge strane, svaka zajednička akcija morala da bude prihvaćena od svih partija. Za sedište organizacije izabran je Beograd. Sovjetska delegacija zalagala se za ovaj izbor, odbacujući predlog da sedište Kominforma bude u Pragu, jer je računala na to da će na ovaj način Jugoslaviju jače vezati za Informbiro. Vladislav Gomulka se izjasnio protiv osnivanja ove organizacije, ali se ipak priklonio većini. Organ IB-a Za čvrsti mir, za narodnu demokratiju štampao se takođe u Beogradu, u štampariji „Borbe“, a uređivao ga je Pavel Judin, filozof, za koga se govorilo da je „najbolji obaveštajac među filozofima i najbolji filozof među obaveštajcima“. Vladimir Dedijer je opisao konspirativne uslove pod kojima je štampan ovaj list, brojne mere predostrožnosti sovjetskih predstavnika i dovođenje nepoznatih sovjetskih građana na sednice redakcije. Osnivanjem Informbiroa Staljin je nameravao da političkim i ekonomskim putem za Sovjetski Savez još jače veže zemlje takozvane narodne demokratije, da stavi KPJ pod kontrolu i da zapadne kompartije, koje su neposredno posle rata pokazivale znakove emancipacije od sovjetskog uticaja, uključi u neposredniju službu sovjetske državne politike. Informbiro je i u idejno-političkoj sferi predstavljao pokušaj Staljinovog centralizovanog odgovora na povezivanje zapadnih zemalja u prvoj fazi Hladnog rata i polarizacije u međunarodnim odnosima. U ime „antiimperijalističkog jedinstva“ privreda zemalja „narodne demokratije“ mogla je lakše da se podređuje interesima obnove i naoružavanja „prve zemlje socijalizma“, a KP Francuske i Italije usmeravaju na podrivanje Maršalovog plana u zapadnoevropskim zemljama. Zemlje tzv. narodne demokratije su ideološkom unifikacijom i organizacionim zbijanjem redova jače integrisane u sovjetski blok i izolovane od uticaja antikomunističke propagande druge strane. Staljin nije dozvolio prijem drugih zapadnoevropskih partija i KP Kine, jer nije bio obuzet težnjom da stvori organizaciju koja bi se borila za „svetsku revoluciju“, već specifičnijim i ograničenijim ciljevima, vezanim za slamanje nepokornosti i otpora u sopstvenom bloku, kao i primenom organizovane opstrukcije protiv politike SAD-a u Italiji i Francuskoj. Stvaranjem IB-a Staljin je nastavljajući da vodi globalnu politiku, radio na izdvajanju svog lagera i na njegovoj izolaciji, što je pravdao i zaštitom od ideološke diverzije antagonističkog bloka. Napadajući Jugoslaviju, Staljin je računao na dominaciju staljinizma u istočnoj Evropi i van nje, pri čemu su mu na ruku išle najkonzervativnije snage na Zapadu, obuzete antikomunističkim predrasudama i američkom zaštitom demokratije. Istorija Informbiroa pokazuje da je osnovni cilj koji je Staljin postavio stvaranjem ove organizacije bio slamanje Jugoslavije, jer Informbiro nije ni na čemu drugom radio.
Uskoro, po osnivanju Informbiroa, praktično je porekao ciljeve radi kojih je obrazovan i načela na kojima se zasnivao. Juna 1948. godine, pod Staljinovim pritiskom, napao je KPJ kao „kulačku partiju koja vodi antisovjetsku politiku“, a njene rukovodioce kao „sitnoburžoaske nacionaliste“. Ovom Staljinovom napadu na KPJ i njeno rukovodstvo preko IB-a prethodili su neki sovjetski potezi koji su se kosili sa osnovnim težnjama jugoslovenskih vlasti za samostalnošću. Međunarodni život Jugoslavije u periodu od 1945. do 1948. godine proticao je u znaku sve zaoštrenijih odnosa sa velikim zapadnim državama, a na drugoj strani u „umnožavanju razlika“ (koje su produbljivane) sa vodećim zemljama Istoka. Jugoslavija je, uoči izbijanja sukoba sa Sovjetskim Savezom, bila u najtešnjim ekonomskim odnosima sa njim i zemljama tzv. narodne demokratije. Tokom 1947. i početkom 1948. godine 52,9% jugoslovenskog izvoza bilo je usmereno na Istok, dok je 49,3% uvoza dolazilo iz Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih zemalja. Posle zaključenja sporazuma o ekonomskoj saradnji sa SSSR-om 1946. godine započeti su razgovori o stvaranju mešovitih društava u Jugoslaviji. Jugoslovenski predstavnici podržavali su ideju o mešovitim društvima, očekujući da Sovjetski Savez uloži sredstva, podrži eksploataciju sirovinskih bogatstava i počne industrijalizaciju zemlje. Tako su nastala pomenuta društva JUSTA i JUSPAD, zbog kojih je dolazilo do velikih razmimoilaženja u odnosima Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Na osnovu odluke Politbiroa Centralnog komiteta KPJ, Edvard Kardelj je aprila 1947. godine boravio u Moskvi, da bi u razgovorima sa Staljinom, vođenim u prisustvu Vladimira Popovića i Stanoja Simića, raščistio razmimoilaženja oko mešovitih društava koja su stalno izazivala sporove između sovjetskih i jugoslovenskih predstavnika u njima, pa i između vladinih funkcionera. Zaključeno je da se zadrže samo JUSTA i JUSPAD.
Jugoslavija je u ekonomskoj saradnji težila razvijanju sopstvenih privrednih izvora uz pomoć SSSR-a, ali se u tim nastojanjima sukobila sa sovjetskom politikom monopolisanja jugoslovenske privrede preko mešovitih društava. Sovjetske težnje jasno su obelodanjene prilikom razgovora o stvaranju mešovitih društava u oblasti proizvodnje nafte, uglja, olova i cinka, aluminijuma i crnih metala. Stvaranje jugoslovensko-sovjetske banke trebalo je da osigura privredno podređivanje Jugoslavije Sovjetskom Savezu. Latentna kriza u sovjetsko-jugoslovenskim odnosima sve se više ispoljavala. Staljinovim planovima očigledno je smetao individualizam jugoslovenske ukupne politike, koji je ova pokušavala da ostvari. Izjava Georgi Dimitrova januara 1948. godine da je stvaranje federacije socijalističkih država Evrope preuranjeno, ali da će ona nastati povezivanjem Rumunije, Bugarske, Jugoslavije, Albanije, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i Grčke na federativnoj ili konfederativnoj osnovi čim za to uslovi budu povoljni, izazvala je oštru Staljinovu reakciju preko „Pravde“, koja je napala planove o stvaranju „veštačkih federacija ili konfederacija“. Narednog meseca Staljin je počeo da vrši politički pritisak na Jugoslaviju. Sovjetski rukovodioci su na sastanku sa jugoslovenskim i bugarskim predstavnicima u Moskvi 10. februara 1948. godine ultimativno pokrenuli pitanje federacije Jugoslavije i Bugarske. Komunističku partiju Jugoslavije su na ovom sastanku predstavljali Edvard Kardelj, Milovan Đilas i Vladimir Bakarić, a Bugarsku radničku partiju (komunista) Georgij Dimitrov, Vasil Kolarov i Kostov. Januara iste godine SSSR preduzeo je mere ekonomskog pritiska na Jugoslaviju, nagoveštavajući da će trgovinski ugovor sa njom zaključiti tek u decembru. Jugoslovenski predstavnici su negativno reagovali na predlog o jugoslovensko-bugarskoj federaciji, dok se Dimitrov priklonio Staljinu i prihvatio tu ideju. Staljin je kritikovao Jugoslovene zbog namere da bez obaveštavanja Sovjetskog Saveza upute vojsku u Albaniju, kako bi ovoj pomogli u otklanjanju grčkih pretnji, kao i zbog verovanja u iluziju da će zapadne države Grčku prepustiti komunistima. Posle tog sastanka Kardelj je u Moskvi na iznenadan poziv Molotova potpisao sporazum kojim su se Jugoslavija i Sovjetski Savez obavezali na konsultacije o pitanjima iz oblasti spoljne politike. Centralni komitet KPJ je na sastanku održanom 1. marta 1948. godine konstatovao da su odnosi sa SSSR-om u poslednje vreme u „raskoraku“. Sovjeti su kritikovali jugoslovensku spremnost za pomoć Albancima protiv Grka, odnosno, težnju Jugoslavije da time stavi do znanja kako je njen savez sa Albanijom čvrst. Sovjetski Savez, takođe, nije hteo da pomogne Jugoslovenima u naoružavanju armije, smatrajući da to nije potrebno dok postoji jaka sovjetska armija. Jugosloveni su bili protiv stupanja u federaciju sa Bugarima, pomoću koje je Staljin hteo da oslabi Jugoslaviju. Na martovskom sastanku Tito je isticao da Sovjeti forsiraju stvaranje federacije, iako ta mogućnost još uvek nije bila u korelaciji sa ekonomskim potencijalima ove dve države, zato što je Bugarska dužna da plaća reparacije, kao i zbog toga što postoje ideološke razlike između KPJ i BRP (k). Prema Titu, stvoriti federaciju u tom času značilo je uvesti „trojanskog konja“ u Jugoslaviju. Svima je bilo jasno da je u pitanje dovedena nezavisnost Jugoslavije. Ekonomski pritisak ogledao se u činjenici da je sovjetska vlada otkazala zaključenje trgovinskog ugovora za 1948. godinu. Odbacivanje Staljinove ideje o stupanju Jugoslavije u federativnu državu sa Bugarskom pojačalo je i ekonomski pritisak. Krajem novembra 1947. godine Jugoslavija je želela da proširi razmenu sa Sovjetskim Savezom, ali je u razgovoru Milovana Đilasa, Vladimira Popovića i Bogdana Crnobrnje sa Anastasom Mikojanom, jugoslovenskim predstavnicima bilo jasno da se radi o odugovlačenju. Sovjeti su zavaravali jugoslovenske predstavnike gotovo tri meseca, tj. od decembra 1947. do februara 1948. godine. Naredni potez sovjetskog vrha sastojao se u povlačenju ruskih vojnih i civilnih stručnjaka iz Jugoslavije. Računajući na značenje 27. marta u novijoj jugoslovenskoj istoriji, Staljin je na svoje prvo pismo Centralnom Komitetu KPJ stavio baš ovaj datum.
U svetlosti ovog pritiska postajali su jasniji i neki raniji Staljinovi postupci prema KPJ, koji su govorili da se prilazi Kominforma i KPJ pojedinim pitanjima razlikuju, što tada nije dobijalo publicitet. Što se tiče jugoslovenskih rukovodilaca, oni nisu ranije sporove tumačili ka nesporazume nego kao načelna razmimoilaženja, iako su ta razmimoilaženja u sebi nosila klicu budućeg sukoba. Pa i kada je sukob izbio, njegova prava priroda nije bila odmah jasna članstvu KPJ. Tek će analiza postupaka Informbiroa prema Jugoslaviji pre 1948. godine i posle napada na nju, uz preispitivanje njene sopstvene prakse, uputiti jugoslovenske političare i teoretičare na razmatranje karaktera država koje su vršile agresivan pritisak na jednu socijalističku zemlju. Jugoslavija je posleratne odnose razvijala u vreme kada su u međunarodnoj zajednici pored SSSR-a postojale i druge socijalističke zemlje. Pojava više socijalističkih zemalja u svetu menjala je, međutim, tradicionalno shvatanje proleterskog internacionalizma, koji se pre toga izražavao u bezrezervnoj podršci prvoj zemlji socijalizma i postavljao odnose prema njenim interesima. Uoči sukoba sa Staljinom iza KPJ je stajala oružana borba i revolucija čiji se duh još osećao. Jugoslovenska socijalistička revolucija 1941–1945. godine otkrivala je istinu da putevi u socijalizam nisu jednoobrazni, već da zavise od posebnih uslova svake zemlje, unutrašnjih i međunarodnih odnosa klasnih i političkih snaga, stepena razvijenosti, odnosno, sposobnosti rukovodećih subjekata da stvaralački iskoriste revolucionarnu situaciju. Samosvojstvo tradicije jugoslovenske revolucije sa svoje je strane garantovalo da će zahtev Informbiroa za kapitulacijom i odricanjem od nezavisnosti zemlje biti odbačen. Uvertira je bila završena, zaplet za još jednu Staljinovu i Titovu epopeju je počeo.
Do definitivnog raskida u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza došlo je u martu 1948. godine opozivom sovjetskih vojnih i civilnih stručnjaka iz Jugoslavije. Ovi akti obrazloženi su lošim postupanjem jugoslovenskih vlasti i građana prema tim sovjetskim stručnjacima. Tom istorijskom činu prethodili su politički i ekonomski pritisci na jugoslovensko rukovodstvo. Od rukovodstva je posebno traženo da se znatno povećaju isporuke sirovina koje su se izvozile za čvrste valute, kako bi se opteretio naš bilans sa ostalim svetom, a istovremeno se najavljivalo smanjivanje isporuka nafte i drugih osnovnih sirovina, koje bi uz plaćanje konvertibilnim valutama Jugoslavija morala da nabavi negde drugde. Pored toga, i ranije je bilo manjih znakova nadolazeće „oluje“ u jugoslovensko-sovjetskim odnosima, kao što je u prvoj polovini februara 1948. bilo naređenje o uklanjanju svih Titovih slika sa javnih mesta u Rumuniji. Jugoslovenskoj vladi je 18. marta 1948. godine saopšten telegram maršala Nikolaja Bulganjina, ministra narodne odbrane Sovjetskog Saveza, kojim se opozivaju sovjetski vojni savetnici iz Jugoslavije, sa obrazloženjem da su okruženi „nedruželjubljem“. Dan kasnije opozvani su i civilni stručnjaci. NJihovo povlačenje motivisano je time što im, navodno, jugoslovenski funkcioneri uskraćuju potrebne podatke. U Titovom pismu Vječeslavu Molotovu od 20. marta, odbačena je optužba da su stručnjaci Sovjetskog Saveza okruženi „nedruželjubljem“ i nepoverenjem. Smisao ovih akcija, otkrivalo je, međutim, pismo koje su po nalogu CK SKP(b) Staljin i Molotov uputili „drugu Titu i ostalim članovima CK KPJ“ 27. marta. U njemu je rukovodstvo KPJ okrivljeno da nije davalo otpor pokušajima diskreditovanja sovjetske armije, da je stavilo sovjetske predstavnike u Jugoslaviji pod kontrolu organa bezbednosti, da njegovi članovi razvijaju antisovjetsku atmosferu, šire antisovjetske izjave o izrođavanju SKP(b) i pokušavaju da sruše sovjetski sistem, kao i da optužuju SSSR za „velikodržavni šovinizam“. Staljin i Molotov napadali su KPJ i zbog polulegalnosti i nedostatka unutarpartijske demokratije. U pismu se isticalo da su članovi KPJ stavljeni pod kontrolu „linija državne bezbednosti“, da se „KPJ uljuljkuje trulom oportunističkom teorijom mirnog urastanja kapitalističkih elemenata u socijalizam pozajmljenom od Bernštajna, Folmara i Buharina“. Jedna od optužbi bila je da se Partija rasplinjava u vanpartijskoj masi i da u jugoslovenskom Ministarstvu inostranih poslova rade britanski špijuni.
IZVORI I LITERATURA
Dedijer, Vladimir (1979). Dokumenti 1948 (knjiga prva). Beograd: Rad.
Dedijer, Vladimir. (1980). Interesne sfere. Beograd: Prosveta.
Đilas, Milovan. (1991). Vlast i pobuna. Beograd: Izdavačka kuća Književne novine.
Laker, Volter. (1999). Istorija Evrope 1945–1992. Beograd: Klio.
Mates, Leo. (1976). Međunarodni odnosi socijalističke Jugoslavije. Beograd: Nolit.
Milutinović, Kosta. (1968). Dr Ivan Ribar. Sisak: Jedinstvo.
Petranović, Branko. (1981). Istorija Jugoslavije 1918–1978. Beograd: Nolit.
Petranović, Branko. (1990). Balkanska federacija, Beograd.
Petranović, Branko. (1992). Srbija u Drugom svetskom ratu 1939–1945. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Popov, Čedomir. (1995). Politički frontovi Drugog svetskog rata. Novi Sad: Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga.
Ostavi komentar