Autor: Lazar Slepčev, politički analitičar
Politička istorija Srbije u 19. veku imala je karakter borbe za nacionalnu emancipaciju i stvaranje moderne nacionalne države. Uprkos viševekovnom ropstvu Srbija se početkom 19. veka približila evropskim tokovima nacionalnog diferenciranja i zaokruživanja državnosti. Iako opterećena teškim nasleđem, Srbija se hvata ukoštac s izazovima modernizacije, bolno kidajući spone sa predmodernim nasleđem. Srbija u 19. vek jednostavno ulazi kao dominantno agrarno društvo, što će u manjoj ili većoj meri opredeliti i tok njene modernizacije kroz čitav vek.
Prvi i Drugi srpski ustanak (srpska revolucija) predstavljaju onu istorijsku raskrsnicu sa koje je Srbija nepovratno krenula u pravcu svoje pune nacionalne, državne, političke, kulturne i ekonomske emancipacije. Viševekovno kašnjenje u procesima modernizacije nateralo je Srbiju da ubrzano radi na „više frontova“ odjednom. S jedne strane, bila je to potreba nacionalnog oslobođenja od Otomanske imperije, a sa druge potreba nacionalne izgradnje, modernizacije društva, političkog i pravnog konstituisanja države, potreba kulturno-obrazovnog preporoda, te ekonomske i industrijske obnove.
Srpska revolucija nije bila samo narodno-oslobodilački pokret za oslobođenje od turske dominacije, već je u sebi nosila (s obzirom na političke snage koje su je vodile) modernizatorske potencijale, koji će bitno odrediti kako dalji tok nacionalne emancipacije, tako, još više, i sam karakter društva i države koja se stvarala.
Uz ovu kompleksnost srpskog društva može se reći da je proces modernizacije najsnažnije i najdinamičnije zahvatio sferu političkog. Politička modernizacija Srbije u 19. veku tekla je brže i dublje od ostalih segmenata modernizacije, čak do te mere da je u pojedinim periodima ona bila i zamajac ukupnog razvoja društva.
Suočavanje sa činjenicom o sveopštoj zaostalosti dovelo je kod novoformiranih elita do sazrevanja svesti o potrebi opismenjavanja i školovanja stanovništva, kao preduslova bilo kakvog napretka. Država i bogati pojedinci šalju najdarovitiju decu na prestižne evropske univerzitete i finansiraju njihovo školovanje. Upravo ti „stipendisti“ povratkom u Srbiju u najvećoj meri ugrađuju evropske ideje toga doba u društveni, naučni, kulturni i politički život Srbije 19. veka. Na taj način su u Srbiju stigle i ideje o partijskom organizovanju u politici na osnovu ideoloških podela i pripadnosti, što je evropski Zapad već uveliko baštinio. Sam proces političke modernizacije u Srbiji 19. veka tekao je evolutivno, jer drugačije nije ni moglo ako uzmemo u obzir navedene okolnosti.
Slobodan Jovanović smatra da koncept političke modernizacije Srbije podrazumeva praćenje tri bazična modernizacijska procesa: a) političku modernizaciju shvaćenu kao proces stvaranja moderne nacionalne države; b) proces prelaska iz patrijarhalnog u moderno društvo; v) proces demokratizacije autoritarnog političkog sistema.
Prve naznake organizovanog političkog delovanja u Srbiji imamo kod Ustavobranitelja, dok je klasično partijsko organizovanje na ideološkim principima otpočelo 70-ih godina 19. veka, da bi svoju formu dostiglo 80-ih. Ustavobraniteljski pokret, pre svih činovnička kasta, formiraju uglavnom Srbi Prečani, te oligarhija bogatih oko samog Miloša. Ne želevši više da trpe Miloševu samovolju, organizuju prvu političku grupaciju za organizovano delovanje. Pod firmom zaštite Ustava formiraju neku vrstu „opozicionog fronta“ prema Milošu. NJihova borba, iako u prvi mah vođena potrebom zaštite ličnih interesa, rezultirala je izgradnjom sudske vlasti i uvođenjem reda i zakona u Srbiju, te velikim progresom u sferi prosvete. Takođe, svest o slobodi pojedinca počela je da se širi među običnim narodom.
Mlada srpska inteligencija, zadojena liberalnim duhom, iako školovana po različitim evropskim univerzitetima, pa i idejno raznorodna, ipak se grupisala oko onih liberalnih i nacionalnih vrednosti koje je donela iz Evrope, ali i pod svežim utiskom revolucionarnih zbivanja iz 1848. godine. Oni će pripremiti teren za dublje i ozbiljnije promene političkog i pravnog uređenja Srbije. Dimitrije Matić s idejom pravne države, ekonomista Kosta Cukić s idejom narodne vlade, te liberal Jevrem Grujić, bez previše respekta prema aktuelnoj vlasti radiće aktivno na širenju i popularizovanju demokratske kulture. To je onaj temelj i društveni milje iz koga će se nešto kasnije jasno izdiferencirati ideološke grupe i pojedinci koji će političku borbu voditi uglavnom kroz formu moderno shvaćenih i organizovanih političkih partija.
O većini ideoloških obrazaca i njihovim najznačajnijim predstavnicima u Srbiji 19. veka govorili smo u prethodnim tekstovima, tako da oni neće biti predmet razmatranja ovom prilikom.
Ona politička partija o kojoj do sada nismo pisali, a koja svojim značajem to zaslužuje, nesumnjivo je Narodna radikalna stranka i njen vođa Nikola Pašić, te ćemo za kraj ovog tematskog ciklusa reći koju reč i o njima.
Srpski radikalizam
Srpski radikali i njihov vođa Nikola Pašić predstavljaju gotovo paradigmatičan primer političkog razvoja kroz koji je najznačajnija i najorganizovanija srpska politička stranka prošla, u rasponu od socijalističkog narodnjaštva preko populističke demokratije, pa do malograđanskog konzervatizma. Radikali će svojim delovanjem obeležiti poslednje tri decenije 19. veka i u velikoj meri uticati na izgled srpskog društva početkom 20. veka. NJeno delovanje obeležiće česti konflikti sa srpskom krunom. Kao što smo i napomenuli, radikali su partija koja je tokom svog trajanja pretrpela i najviše ideoloških transformacija: a) prva faza ‒ narodnjaštvo inspirisano socijalističkim idejama i idejama ruskog anarhizma; b) druga faza – uticaj francuskog radikalizma na njen rad; v) treća faza – malograđanski konzervatizam stranke na vlasti, koja tu vlast po svaku cenu želi i da sačuva, čak žrtvujući i programska načela.
Ideja za formiranje stranke tog profila nastala je kod Svetozara Markovića u „Pismima iz Petrograda“ 1868. godine, ali je Marković ostao dosledan socijalističkim idejama. Osnovu programa Narodne radikalne stranke činile su sledeće komponente: anarhizam, aktivizam, egalitarizam i parlamentarizam. Glavni politički subjekat u njihovoj političkoj koncepciji bio je narod, tačnije rečeno seoski narod. Devet desetina stanovništva u Srbiji je bilo seosko, što je bio i glavni radikalski resurs. Ovaj podatak govori i da je demagogija bila jedan od ključnih metodoloških oblika njihovog delovanja.
U najkraćem, program Radikalne stranke je u sebi objedinio sledeće ciljeve: proširivanje slobode štampe, ustanovljavanje slobode zbore i dogovora kao i slobode okupljanja i političkog udruživanja, uvođenje opštinske samouprave, sazivanje velike Narodne skupštine i ostvarivanje opšte amnestije političkih zatvorenika. Prema mišljenju Slobodana Jovanovića Narodna radikalna stranka predstavlja prvu moderno ustrojenu i organizovanu političku partiju na našem tlu.
Izvori:
Čubrilović, V: „Istorija političke misli u Srbiji 19. veka“, Beograd, 1958.
Despotović, LJ: „Srpska politička moderna“, Novi Sad, 2003.
Ostavi komentar