Autor: Željko Injac, novinar
Iznošenje kritičkog mišljenja u elektronskim (internet) i tradicionalnim medijima (štampa, Tv, radio) je nešto što se podrazumeva u novinarstvu kao uobičajeni deo posla. Jedno društvo je onoliko slobodno koliko su slobodni njegovi mediji. Onoliko koliko je moguće biti objektivno informisan, bez spinovanih vesti i bez nametnutih ideoloških matrica, tolika je sloboda medija. Ukoliko u domaćim medijima nemate priliku da čujete i pročitate kritiku na račun vlasti ili opozicije, bilo kakve društvene pojave ili kritiku na račun uticajnih pojedinaca i poznatih ličnosti, nego do takvih informacija dolazite posrednim putem, mimo zvaničnih medija, pri čemu rizikujete gubitak sopstvene slobode ili materijalnu i duševnu štetu, onda se zasigurno može reći da živite u totalitarnom društvu.
Za Srbiju se ne može reći da nema slobodu medija i da je totalitarno društvo, ali za očuvanje slobode medija je potrebna svakodnevna borba, jer uvek postoje interesne grupacije i pojedinci kojima smeta sloboda medija.
Tradicionalni mediji su skuplji, njihovo održavanje zahteva ozbiljne finansije, dok su elektronski mediji jeftiniji. Iza pojedinih tradicionalnih medija obično finansijski stoje interesne grupacije, tajkuni ili političari, tako da je njihova objektivnost donekle upitna. U Srbiji svako malo upućeniji zna, ili pretpostavlja otprilike, ko stoji iza kog medija i u čijem interesu određeni medij plasira informacije. Tu nema previše tajnovitosti ili dileme. To, pak, ne znači da ti i takvi mediji konstantno plasiraju spinove ili lažne vesti, ali ipak znači da vode određenu uređivačku politiku koja je u interesu njihovih finansijera. No takva je situacija sa medijima svugde u svetu, nije Srbija ni gora ni bolja od većine zapadnih zemalja koje važe kao uređene demokratije. U Americi se, na primer, veoma dobro zna koji mediji su protiv predsednika Trampa i ti mediji to ne kriju, jer svakodnevno bombarduju Trampa i njegovu administraciju svojim globalističkim narativima. Zapravo, za razliku od pojedinih zapadnih zemalja, recimo država članica EU u kojima se globalistički narativ u medijima ne dovodi u pitanje, Srbija je oaza medijskog pluralizma. Kod nas su podjednako uticajni i BBC i Sputnjik, RTS svakodnevno prenosi proteste protiv vlasti, opozicija ima svoje medije, a vlast svoje. Od svih svetskih medija još jedino nemamo neki indijski radio ili brazilsku tv stanicu.
Medijski pluralizam nije loš ako znate šta tražite. Objektivne informacije se danas pre svega traže na internetu, odnosno na elektronskim medijima. U tu grupu medija, pored onih poznatih, od kojih većina ima i print, spadaju i manje poznati mediji, blogovi, Jutjub kanali, ali i društvene mreže kao novi medij koji je sve popularniji u svetu pa i kod nas.
Internet zaista obiluje autorskim tekstovima, od kojih je priličan broj kritičkih tekstova. Stavovi izneti u autorskim tekstovima i kritičko mišljenje često nisu po volji pojedinih političara, tajkuna ili interesnih grupacija, te oni u svrhu ućutkivanja pojedinaca sa takvim stavovima, ili medija koji ih iznose, primenjuju tužbe. Bolje reći zloupotrebljavaju pravni sistem kako bi beskonačnim tužbama materijalno i psihički iscrpeli medije i autore da bi ovi na kraju odustali od iznošenja mišljenja koje šteti tim pojedincima ili interesnim grupacijama.
Takvih primera u Srbiji ima prilično. Među novinarima je poznato koji političari ili tajkuni, najgora kombinacija je kada je u pitanju istovremeno i tajkun i političar, ne propuštaju priliku da podignu tužbe za iznet kritički stav o njima. Naravno, tužitelji se uvek pozivaju na svoja prava i zakon, a tužbe se u najvećem broju slučajeva odnose na klevetu.
Ne sporimo da određeni broj medija plasiraju sadržaj koji nije verodostojan i koji svakako zaslužuje da bude demaskiran, ne samo zbog štete koju nanosi lično tužitelju, već i zbog obaveze da se društvo upozna sa istinom.
Vremenom je internet postao prava ratna zona lažnih vesti. Tradicionalni mediji nisu sposobni da sustignu brzinu plasiranja informacija i dezinformacija sa interneta. Viralne fejk vesti tolikom brzinom prave štetu pojedincu, udruženjima ili institucijama da je demant na takve vesti postao praktično besmislen. Pa i same tužbe koje imaju za cilj demaskiranje ovih lažnih vesti i iznošenje istine u javnost, ne postižu željeni rezultat. Pojedine lažne vesti se na internetu vrte decenijama i, mada su jednom demaskirane, ogroman broj internet korisnika i dalje u njih veruje. Produženi vremenski efekat fejk vesti na internetu ponekad ima veći učinak od prvobitno plasirane vesti.
Za kreiranje lažnih vesti najpodesnije su društvene mreže. Zahvaljujući Kopipejst tehnici savremenog novinarstva, ove lažne vesti sa društvenih mreža se multipliciraju i predstavljaju čitaocima kao relevantne. Dok se ne pojavi demant, ovakve vesti preuzimaju i pojedine agencije, te šteta postaje mnogostruko veća. Trampovo izvinjenje Srbima za bombardovanje – fejk vest koju je plasirao domaći satirični sajt Zicer, bila je tema gotovo godinu dana u domaćim medijima, a na kraju je završila i u američkim medijima i uticala na izbornu kampanju u kojoj je pobedio Tramp. I pored svih demanta koja su naknadno usledila, i danas veći deo korisnika interneta smatra da je ova vest istinita.
Glavna borba protiv uticaja lažnih vesti se ne može voditi tužbama, već pre svega edukacijom internet korisnika i čitalaca ili pratilaca medija. Veoma je lako otkriti da li je nešto fejk vest na internetu. Dovoljno je pretražiti da li se isti ili sličan sadržaj pojavljuje bilo gde na internetu. Otkriti koji je prvi portal objavio tu vest, tj koji je tačno izvor vesti, te ako nas informacija vodi ka društvenim mrežama ili nekim marginalnim i opskurnim sajtovima, onda su sve prilike da takva vest nije verodostojna.
Kao što smo rekli, najzaslužniji za masovnu produkciju lažnih vesti su Kopipejst ali i klik-bejt novinarstvo. Želja savremenih novinara da što pre postignu što veću čitanost, klik po tekstu, dovodi do toga da se bez preterane provere objavljuje sve i svašta.
No kad isključimo namerne spinove, fejk vesti, i zlonamerne klevetničke tekstove, kakvih ima u tabloidima i internet novinarstvu, koji svakako zaslužuju da se demaskiraju javno i da se njihovi autori tuže i da im se naplati odšteta, ostaju slučajevi gde su pojedini časni novinari tuženi zbog kritičkog mišljenja jer se nije svidelo određenim interesnim grupacijama ili pojedincima.
Kritičko mišljenje i istraživačko novinarstvo nikako ne bi smeli biti meta zastrašivanja tužbama, pa ipak to jesu.
Zašto je to tako?
Pre svega moćni pojedinci, kao što već rekosmo tajkuni, ali i pojedini političari, pa i neke korporacije i kompanije, primenjuju tužbe da bi zastrašili sve one koji pokušavaju objektivno i kritički da pišu o njima. Kada kažemo objektivno i kritički, opet treba naglasiti da u takvim tekstovima nema kleveta niti podmetanja dezinformacija, lažnih vesti, spinova ili čega sličnog. Takvi autori i novinari završavaju na sudu iz prostog razloga što tužitelji zloupotrebljavaju pravni sistem i koriste svoju ekonomsku nadmoć da se obračunaju sa kritičarima koji nisu u stanju finansijski ispratiti sve tužbe.
Ovakve tužbe, koje nemaju za cilj otkrivanje istine, već isključivo pritisak na medije koji se ovim tužbama žele ućutkati, u Americi se zovu SLAP tužbe (Strategic Lawsuit Against Public Participation). Bukvalan prevod znači – Strateške tužbe protiv učešća javnosti, termin je ujedno i akronim engleske reči „šamar“. Ovakvim tužbama se ograničava uticaj kritičke javnosti, guši sloboda govora i sloboda medija.
Na žalost, naš pravni sistem ne poznaje dovoljno ovakav vid pritiska na medije i zapravo ga i ne tretira kao pritisak i gušenje slobode medija. Autor ovih redova je urednik portala koji je takođe bio meta SLAP tužbi jednog domaćeg političara, poznatog po bezbrojnim tužbama podignutim protiv raznih medija. Na sudu se ispostavilo da sudija ne samo što ne razume da je u pitanju pritisak na medije, ovog trenutno opozicionog političara, već i nije upoznat sa osnovnim pojavama i pojmovima na internetu na kome se dotični tuženi medij nalazi. Kada je od advokata tužitelja tražen skrinšot spornog teksta on je odgovorio da ga nema, ali da je svakako taj tekst bio na portalu (časna pionirska reč). U prilog svoje odbrane tužena strana je dostavila sudiji fejk skrinšot u kome dotični političar sam o sebi na svom portalu piše najsmešnije i najbizarnije klevete, kao primer kako skrinšot izgleda i kao dokaz da se čak i skrinšot može falsifikovati, te da bi i on ukoliko ga poseduju bio slab dokaz za tužbu, što bi u daljem procesu trebalo da pojasni stvar oko spornog teksta koji ne postoji na portalu koji je tužen za klevetu. No taj dokaz je bio bezvredan jer sud ne zna ni šta je skrinšot, niti zna šta je portal i mada na sajtu taj tekst ne postoji, sud je ipak presudio u korist tužitelja.
Posle ovakvog primera kako onda uopšte dokazati našem pravosuđu da postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju pravni sistem da bi ugušili slobodu medija, slobodu govora ili zastrašili autore kritičkih tekstova?
SLAP tužbe u svetu se ne podnose da bi se dobio proces, što u našem slučaju baš i nije bio slučaj, tužitelj je dobio spor. SLAP tužbe u svetu podnose moćnici, ne da bi pobedili u procesu već da bi u procesu koji može trajati godinama, materijalno iscrpeli novinare, blogere, medije i pojedince koji pišu kritičke tekstove koji ne odgovaraju tužiocu. Na taj način suzbijaju po njih štetan medijski uticaj, a sudski proces je tu samo u službi pritiska na medije, ono je samo sredstvo ali ne i cilj.
Ovakve tužbe utiču na slobodu medija, bilo da to naše zakonodavstvo prepoznaje ili ne, jer utiču na novinare i pojedince da unapred odustanu od pisanja kritičkih tekstova o kompanijama ili pojedincima koji su skloni tužbama, jer će u Srbiji tuženi sigurno izgubiti parnicu.
Tajkuni, političari i kompanije stoga teško mogu biti ozbiljno kritikovani od domaćih novinara i medija, jer malo ko ima toliko novaca da se s njima takmiči u beskrajnim sudskim procesima. Zato imamo slučaj da se ozbiljnim istraživačkim novinarstvom u Srbiji bave pre svega novinari koji rade za strane medijske agencije ili NVO koje su obično ispostava stranih agencija ili medija, a kojima nije primarni interes zaštita medijskih sloboda u Srbiji, već protežiranje sopstvenih interesa. Praktično smo kao država istraživačko novinarstvo prepustili strancima. Zato ne treba da čudi što oni kroz istraživačko novinarstvo ostvaruju svoje ciljeve ili vrše pritisak na vlast ili na pojedine nacionalne institucije. To je pre svega naš propust a ne krivica stranaca, kako se poslovično u Srbiji ovakve pojave definišu.
Na zapadu, pre svega u Americi, ovaj vid pritiska na medije kroz tužbe je odavno prepoznat i definisan, te država po automatizmu podiže tužbu protiv onih koji zloupotrebljavaju pravni sistem kroz SLAP tužbe da bi se razračunavali sa medijima ili pojedincima koji pišu kritičke tekstove. Tako su medijske slobode zaštićene, a novinari na miru mogu da rade svoj posao. Za naše pravosuđe bi bio primarni zadatak da se pravnici prvo edukuju o savremenim medijima, pre svega onim na internetu, a potom i da se donesu zakoni kojima bi se onemogućilo da se SLAP tužbama utiče na istraživačko novinarstvo, kritičko mišljenje i guši sloboda medija.
Ostavi komentar