Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Đorđe Branković (1645-1711) je izuzetno piktoresna ličnost srpske nacionalne istorije novog veka. Brankovića, pak ne možemo posmatrati samo kroz prizmu srpske istorije, već kroz njeno preplitanje sa austrijskom, mađarskom, rumunskom, bugarskom i turskom istorijom. Po političkim i životnim obrtima, i avanturama u koje je zapadao, moguće ga je porediti samo sa Đorđem Stratimirovićem (1822-1908). Ipak, za razliku od Stratimirovića, Branković uopšte nije bio avanturističkog duha, naprotiv, bio je veoma oprezan i umeren, ali okolnosti i lični fantazam su brodili njime. Branković je poticao iz imućne porodice koja je stekla svoj ugled u severoistočnom Banatu i zapadnom Erdelju, učestvujući u borbi protiv osmanske najezde. Ova porodica je u veku opšteg neznanja pokušavala da dokaže da je u direktnoj vezi sa lozom Vuka Brankovića, njegovog sina srpskog despota Đurađa Vukovića Brankovića (Đurađ Smederevac), odnosno praunuka, Đorđa Stefanovića Brankovića (monah Maksim Krušedolac, mitropolit Maksim) kome je mađarski kralj dodelio titulu srpskog despota, te sremske posede Kupinovo, Slankamen i Berkasovo. Zanimljivo je što je ova dinastija tek naknadno, u sedamnaestom veku prozvana Brankovićima i po Vuku Brankoviću, od strane dubrovačkog benediktinca i istoričara Mavra Orbinija. Do tada su svi izdanci ove porodice nosili prezimena po očevom imenu (Vuković, Strfanović…) i nisu uglavnom ni prepoznavani kao jednoprezimena dinastija. Neznajući za ove činjenice, još je edeljski mitropolit Longin, stric Đorđa Brankovića, junaka naše priče, počeo da ističe srodstvo sa pomenutom srednjevekovnom dinastijom. Longin se takođe predstavljao i kao Longin Korenić (Korjenić), s obzirom da je Mladen, deda Vuka Brankovića bio upravnik Trebinja, pa se pretpostavljalo da cela loza vodi poreklo iz predela Korjenići istočno od Trebinja, odakle svakako vodi poreklo jedno bratstvo Brankovića. Za pomenuto bratstvo ne možemo pouzdano reći da ima bilo kakve veze sa dinastijom Brankovića, s obzirom da se otac Vuka Brankovića zavao Branko Mladenović, a deda koji je upravljao Trebinjem – Mladen. Sve i da su banatski Brankovići poticali od Korenića, sasvim sigurno da nisu bili naslednici loze Vuka Brankovića, eventualno su možda mogli imati nekog zajedničkog pretka, koji nije bio nikakav istaknuti srednjevekovni velikaš.
Sem želje da se posebno istakne porodični ugled, banatsko-erdeljski Brankovići nisu imali realnu potrebu da se lažno predstavljaju, pošto je njihova porodica bila u veoma bliskim vezama sa erdeljskim kneževima Žigmundom Rakocijem, Gaborom Betlenom, Gaborom Batorijem i Đorđem I Rakocijem. Jovan, otac Đorđa Brankovića, istakao se u vojsci svog rođaka, čuvenog Đorđa Raca (Đorđe Srbin). Jovan se preselio iz Lipove u banatskom Pomorišju u Jenopolje (Inea) u zapadnom Erdelju (Transilvanija), gde mu se u poznim godinama rodio najmlađi sin Đorđe. Pošto su Turci preuzeli Arad, Lipovu i Đulu, celokupno srpsko stanovništvo je prešlo u Jenopolje, sačinivši većinu. Erdelj je bio Mađarska kneževina, vazalno vezana za Tursku, sa pretenzijama da preuzme ostatak Ugarske od Habzburgovaca. Nakon mohačke bitke 1526. godine, kada je u borbi protiv Osmanlija mađarski kralj poginuo, došlo je do sukoba oko vlasti nad Mađarkom (Ugarskom) između Habzburgovaca i Erdeljskog vojvode Jovana Zapolje. Habzburzi su, koristeći se pre svega pravom jačeg, preuzeli mađarsku krunu, što je sa druge strane ojačalo suverenitet Erdelja, koji radi opstanka i težnji da povrati sve ugarske zemlje pod svoju vlast, preuzeo vazalne obaveze prema Turcima. Erdelj je imao dominantni uticaj u tzv. donjoj Ugarskoj, koju su osvojili Turci, posebno u Banatu gde su još od 1438. godine Srbi bili ključni element populacije.
Dok je bio dete, Đorđe je ostao bez oca, dva starija brata i sestre, koje je pokosila kuga. Odmah potom, faktički, gubi i majku koja diže ruke od borbe za njega, te odlazi u manastir. Brigu o Đorđu preuzima njegov stariji brat, protopop Simeon, potonji erdeljski mitropolit Sava (Sveti Sava Erdeljski). Čuveni srpski istoričar Jovan Radonić je smatrao da je Đorđe Branković od svoje majke nasledio lakomislenost i fantazam bez pokrića. U Erdelju je dominantna veroispovest bila kalvinizam (mađarski reformati), koju su edeljski kneževi podsticali rukovodeći se starim principm Cuius regio eius religio iz nemačkih verskih ratova. Po ovom načelu, vladar je određivao veroispovest svojih podanika. Za erdeljske kneževe kalvinizam je predstavljao bitno identitetsko uporište, koje je trebalo da bude brana sinergiji habzburške dinastije i katoličke crkve. Pored Mađara koji su već bili kalvinizovani, postojao je ogroman broj pravoslavaca, Srba i Vlaha (Rumuna) koje je knez Đorđe Rakoci želeo što brže i efikasnije da kalvinizuje. Kako se dotadašnji pravoslavni mitropolit protivio kalvinizaciji, Rakoci ga je zbacio, a na njegovo mesto postavio Simeona Savu Brankovića, verujući da će Sava kao fleksibilniji i mlađi vremenom postati otvoreniji prema kalvinizmu. Takođe Rakociju je bila značajna činjenica da se davnašnji erdeljski mitropolit Longin, stric Save i Đorđa nalazio u manastiru Komani u Vlaškoj i bio prijatelj sa vlaškim knezom Konstantinom Šerbanom. Šerban je Rakociju bio izuzetno bitan zbog podrške u borbi za poljski prestol, na koji je polagao određena prava, a tadašnja Poljska, poput današnje Ukrajine, graničila se sa Mađarskom i Rumunijom (Erdelj i Vlaška). Ustankom kozačkog vođe Bogdana Hmeljickog u Ukrajini 1648, došlo je do ozbiljne tektonike, koja će vladavinu poljskog kralja Jana Kazimira (1648-1668) učiniti fragilnom, sve do abdikacije. Rakociju je poljska kruna bila od suštinskog značaja, pošto je planirao da se uz pomoć poljse vojske oslobodi vazalnosti Erdelja prema Osmanlijama.
Mitropolit Sava je vodio posebnu brigu o svom mlađem bratu Đorđu, pokušavajući da mu obezbedi najbolje uslove. Kada je Sava, u prisustvu vlaškog kneza, inaugurisan za mitropolita, preuzeo je sedište mitropolije u Đuli i tamo u mitropolitskom dvoru živeo sa svojim bratom. Đorđe se u ovakvom okruženju susretao sa brojnim značajnim ljudima svog vremena, sa kojima je Sava održavao kontakte. Navodno je kao dečak naučio i turski jezik, zatim je ovladao i mađarskim, pa rumunskim, latinskim i na koncu nemačkim. Kada su turci prozreli Rakocijev plan, poharali su Đulu i Jenopolj, a Đorđe i Sava su se spasli begom u erdeljske planine. Turci su u Đuli svirepo opljačkali pravoslavnu mitropoliju, uključujići čak i groblja i kosturnice, skidajući sa ostataka davno preminulih ljudi sve dragocenosti. Pod osmanskim nadiranjem u Erdelju je došlo do dvovlašća, proturski orijentisani Mihajlo Apafi je proglašen za kneza, a Đorđe II Rakoci je poginuo. Mitropolit Sava je vešto balansirao između dva kneza, da bi ga Apafi na koncu potvrdio za pravoslavnog mitropolita Erdelja. Međutim bez obzora na postavljenje Apafijevo, u nameri da od Edelja naprave pašaluk poput temišvarskog, osmanski osvajači su nastavili da napadaju Erdelj, zauzevši tvrđavu Veliki Varadin (Oradea Mare). Cela situacija oko Erdelja se prilično zakomplikovala, uprkos tradicionalnom rivalitetu, prema erdeljskim kneževima, austrijski car Leopold I je shvatio da bi pad Erdelja otvorio put daljem napredovanju osmanske vojske ka gornjoj Ugarskoj, pa je počeo da šalje pomoć, onim erdeljskim snagama koje su bile nepokolebljive u borbi protiv Turaka, što je dovelo do turske objave rata caru 1663. godine. Leopold je takođe imao cilj da bogati Erdelj kao istorijsku ugarsku pokrajinu ponovo vrati u sastav Ugarske, ali ovaj put pod svojom vlašću. Mitropolit Sava, kao veoma sposoban i načitan čovek, sa talentima i znanjima koja su nadilazila poziciju mitropolita Erdelja, mnogo je radio na edukaciji svog brata koga je spremao za poziv diplomate. Đorđe je, kako bi usavršio turski, bio dodeljen kao tumač i pomoćnik Jovanu Dacu, erdeljskom velikašu, koji je bio određen za nošenje danka Osmanlijama, krajem aprila 1663. Kako je Turcima dopremljeno nešto manje talira nego što je bilo obavezno, oni su celu delegaciju, uključujući Đorđa, zarobili dok ne stigne ostatak. Kao talac u turskom taboru, Branković je bio svedok, najprimitivnijim oblicima ljudskog ponašanja. U ovakvoj situaciji, obreo se i u Temišvaru, zatim Beogradu, Osijeku, Nišu, Pirotu, Sofiji, Jedrenu. S obzirom da je još od Osijeka pitanje duga bilo rešeno, kao znalac turskog, Đorđe Branković je u Jederene dospeo kao znalac turskog, u funkciji tumača erdeljskog izaslanika u osmanskom carstvu, Petra Janka. Kako je Janko ubrzo umro od posledica neumerene potrošnje alkohola, Brankoviću nije dozvoljen povratak u Erdelj, već je zadržan da obavlja sve erdeljske poslove pri turskoj porti do dolaska novog kapućehije. U ovakvoj poziciji Branković je imao priliku da komunicira sa najznačajnijim predstavnicima osmanskog državnog vrha. Sledeći erdeljski izaslanik, Valentin Silvaši, stigao je tek godinu dana kasnije. Erdeljski knez koji je bio prisiljen da ratuje zajedno sa turcima protiv hrišćana, potpuno je zaboravio na Brankovića, koji je predstavljajući Erdelj na Porti, živeo kao poslednji siromah. Upoznavši bahatost i surovost turskog despotizma, videvši bizarne načine kažnjavanja drugih diplomata, Branković je shavtio da mu je u kriznim situacijama mnogo bolje da sačuva živu glavu, nego da po svaku cenu zastupa interese erdeljskog kneza koji ga je delimično i zaboravio. Habzburzi su bili u defanzivi, izgubivši strateške pozicije u donjoj Ugarskoj, pristali su na nepovoljan mirovni sporazum, pre svega zbog pokušaja francuske ekspanzije na području Svetog rimskog carstva nemačke narodnosti.
U poratnom periodu Branković se kao prevodilac našao u Istambulu (Carigradu), sa zadatkom da kod bogatih Grka i Jevreja obezbedi pozajmicu, s obzirom da ratom uzdrmani Erdelj nije raspolagao adekvatnim sredstvima za danak osmanskoj državi. Pošto su pojedini vlaški crkveni velikodostojnici ozbiljno lobirali da smene mitropolita Savu i zauzmu njegovu poziciju, Đorđe Branković je bio dodatno motivisan, što je dovelo do par odličnih diplomatskih akcija, kojima se predstavio Erdeljskom knezu kao osoba od najvećeg poverenja i odličan savetnik u odnosima sa Osmanlijama. Sa druge strane Branković je pokušavao da izgradi sliku o tome kako je skroz turski čovek na porti. Pošto su siromaštvo, agresivni kalvinizam i vršljanje vlaških vladika negativno uticali na prihode erdeljske mitropolije, po povratku iz Carigrada Đorđe odlazi sa bratom Savom kod moskovskog cara, da traži materijalnu pomoć. Pre odlaska u Moskvu, mitropolit Sava i Đorđe Branković su posetili u Varšavi poljskog kralja Jovana Kazimira, koji im je poverio političku misiju da specijalno pismo odnesu moskovskom caru Aleksiju Mihailoviću. Nakon Varšave posetili su kijevskog mitropolita, a zatim produžili do moskovske carevine. Car Aleksije je postao svestan potrebe da se Rusija modernizuje i vesternizuje kako bi preživela i transformisala se u konkurentnu državu. Državom je vladao priličan javašluk i malodušnost sa dominantnim tatarskim primesama. Kao brana moskovskom caru, postavio se moskovski patrijarh Nikon, pa je car obezbedio podršku carigradskog, vaseljenskog patrijarha. Nakon nekoliko uspešnih diplomatskih misija koje je obavio za korist Erdelja, ne menjajući zvaničnu ulogu, Đorđe Branković temeljno menja svoje mišljenje. Uzrok ovome je bio preveliki pritisak erdeljskog kneza Apafija na mitroplita Savu, u nameri da se sprovede kalvinizacija erdeljskih pravoslavaca. Sa druge strane, porta je bila nezadovoljna erdeljskim knezom, kao i car i kralj Leopold I, koji nije mogao da oprosti Apafiju to što se ovaj borio na turskoj strani u prethodnom ratu. Hrvatsko-ugarski velikaši Frankopan i Zrinjski, kao i nezadovoljni ugarski magnati, otpočeli su planiranje anti-habzburške akcije, oslanjajući se na Erdelj. Pošto je zavera otkrivena i krvavo kažnjena, brojni ugarski politički emigranti su našli utočište u Erdelju i u Turskoj. Nalazeći se na relaciji između Erdelja i Carigrada, Đorđe Branković je znao mnogo o aktivnostima ove anti-habzburške struje. Apafi je poslao Brankovića na portu da istraži i analizira mogućnost da osmanska država pomogne mađarske protestante i druge anti-habzburške elemente. Branković je, zajedno sa vođom mađarskih disidenata, uspeo da organizuje tajni sastanak sa velikim vezirom, koji je izrazio simpatije prema Leopoldovim protivnicima. Apafijev cilj je bio da iskoristi situaciju kako bi postao vladar cele Ugarske. Na putu ka Erdelju, Branković je otišao u posetu vlaškom knezu Giki, kog je počeo da lobira da se zauzme za pitanje pravoslavnih u Erdelju, napominjući da je magnat Pavle Beldi počeo da okuplja opozicijiju Apafiju, koja je više proaustrijski, a manje anti-propravoslavno orijentisana. Zadovoljan postignutim, u želji da što pre otpočne konkretna akcija protiv habsburškog cara, Apafi je poslao Brankovića sa delegacijom ponovo na tursku Portu. Pravdjući se zdravstvenim problemima, Branković se zadržao u Bukureštu, gde je zvanično u ime Apafijevih protivnika otpočeo dogovore sa knezom Gligoraškom Gikom. Na ovim pregovorima došlo je do sporazuma u uzajamnoj pomoći braće Branković i vlaškog kneza. Knez je garantovao da će se zbog lojalnosti, starati o dobrobiti i materijalnom statusu Brankovića. Pretpostavljamo da je Gika bio duboko verovao u priču o plemenitom poreklu Brankovića, a istu priču je ubrzo po tome Đorđe prezentovao i Carskom izaslaniku na porti Kristofu Kindsbergu. Pošto je sa mitropolitom Savom već organizovao da napuste Erdelj i stave se u službu Caru Leopoldu I, Branković je rešio da uradi nešto veliko za habzburšku korist, kako bi bio siguran u carevu buduću pomoć. Posredstvom grčkog mitropolita u Jedrenu, stupio je u kontakt sa carskim izaslanikom Kristofom Kindsbergom, kome je otkrio čitavu anticarsku konspiraciju. Od Kindsberga je dobio 25.000 dukata, obavezavši se da će sačiniti zvaničan dokument kojim će car biti obavešten o situaciji. U dokumentu koji je sačinio, Branković caru skreće pažnju na svoje poreklo i prvi put iznosi tezu, da će u opštem antiturskom ustanku on lično stvoriti jednu državu nalik Hrvatskoj, na granici sa Ugarskom, u donjim krajevima od Beograda (ne definišući precizno), gde će svi Srbi i Vlasi stati pod njegovu komandu. Ovaj zvanični dokument je carski izaslanik zadržao za sebe, kako bi mogao da ucenjuje Brankovića, odnosno da smanji njegove finansijske zahteve, koji su bili ogromni. Naravno, Kindsberg nije želeo da prekine saradnju sa Brankovićem, koji je predstavljao dragocen izvor. Mimo Kindsberga, Branković je svoje usluge redovno naplaćivo i Apafiju, čiji je predstavnik zvanično i bio. Celu priču je osujetila bitka kod Hoćima u kojoj su Poljaci porazili osmansku vojsku. U novonastaloj situaciji Turci su odustali od podrške mađarskim disidentima, trudeći se da sačuvaju mir sa carem Leopoldom. Nesporno je, međutim, da je car lično bio upoznat sa aktivnostima Đorđa Brankovića o ideji opšteg antiturskog ustanka na balkanu, pod carskim pokroviteljstvom, ali i sa ocenama Kindsbergovim, da Branković drastično precenjuje svoj uticaj i značaj.
Pošto nikakve povratne informacije od cara Leopolda nije dobijao, Branković je otišao u vlašku, gde je kneza Giku zamenio novi knez Šerban Kantakuzin, sa kojim je Branković bio u nekoj vrsti „rođačkih“ odnosa. Šerban i njegovi preci su, slično Brankovićima, lažirali svoje poreklo tvrdeći da su potomci vizantijskih Kantakuzina. Jedan od vlaških velikaša, sin Šerbanove sestre, prezivao se Brankovan, što su Brankovići iskoristili dokazavši da je Brankovan, blizak rođak Brankovića, takođe navodni potomak srpskih despota. Mitropolit Sava je iskoristio svoju poziciju za raspolaganje ogromnim bogatstvom. Dolaskom novog kalvinističkog starešine Mihajla Tofeia, i pobunom dela rumunskih vladika, mitropolit je doveden u veoma fragilnu situaciju. Optužen je za proneveru crkvenog bogatstva, te za bludničenje. Dok je prvonavedeno bilo sasvim izvesno, druga primedba je više fabrikovana i nije opisivala mitropolita Savu u datom trenutku, bila je konstrukt oslonjen pre svega na njegovu razvratnu svešteničku mladost. Taman što je Sava na urgiranje Đorđa uz ključnu pomoć kneza Šerbana uspeo da se spasi oduzimanja mitropolije, do Apafija su stigle informacije o saradnji braće Branković sa protivnicima erdeljskog kneza. Mitropolit Sava je uhapšen, a na njegovo insistiranje, Đorđe Branković je hitro napustio Erdelj i prešao u Vlašku, gde je toplo dočekan i zauzeo poziciju blizu samog kneza. Odmah potom, Đorđe je postao i vlaški agent na porti, što je obilato koristio da još čvršće kontakte sa erdeljskim i ugarskim disidentima, koji su mu obećali da će kada poraze Apafija ponovo ustoličiti mitropolita Savu. Brankovićevim posredovanjem, vođe erdeljskih disidenata su paktirale sa knezom u Bukureštu, a ubrzo je postalo jasno da predstoji i novi, austro-turski rat. Svestan da je oslobođenje Srba i ostalih balkanskih hrišćana moguće samo u slučaju ozbiljnog sukoba Osmanlija i Habzburgovaca, Đorđe Branković je počeo da formuliše svoju ideju o Iliriku i sebi kao despotu Ilirika. Sebe je video kao despota krunovine u statusu, poput Ugarske ili Hrvatske, koja bi obuhvatala skoro sve predele od Crnog do Jadranskog mora, ali i današnju Vojvodinu, zatim Slavoniju i druge oblasti koje su svakako već bile pod krunom Habzburga i bilo je malo verovatno da bi se oni ikad odrekli svog neposrednog uticaja. Branković je, kako bi učvrstio svoju priču, tvrdio da se u Jedrenu još 1663. godine sreo sa srpskim patrijarhom Maksimom, koji ga je miropomazao za srpskog despota. Glavnog pretendenta na presto, Vladislava Čakija, Branković je takođe ubedio u ovu priču. I Šerban i Čaki i Branković su računali da bi svrstavanjem uz Leopolda ostvarili velike ambicije, zanemarujući tradicionalnu habzburšku gramzivost. Zbog ovoga su maksimalno kod austrijskog poslanika na porti lobirali jedni za druge, maksimalno preuveličavajući međusobne domete. Pošto je bio u teškoj poziciji usled mogućnosti da istovremeno dođe do napada od strane Turaka i Luja XIV, Leopold I je računao da mu je svaka vrsta pomoći potrebna, pa su njegovi savetnici primili gorofa Čakija, koji je prezentovao niz pismenih dokumenata već pripremljenih u Bukureštu, koje je carska vlast trebalo da prihvati. U ovom korpusu nalazio se i zahtev da se oba Brankovića proglase ugarskim baronima i da se Đorđu prizna pravo na balkanske zemlje. Kako je Sveto rimsko carstvo bilo u defanzivi, pa Balkan trenutno nije bio u carskoj sferi, Leopold je sve prihvatio i proglasio Đorđa za ugarskog barona. Tako je Đrđe Branković pred sam početak Velikog bečkog rata (1683-1699.) dobio plemićku titulu. Rat je bio nemilosrdan, a Turci su stigli pred sam Beč. Strah od pada Beča je obuzeo ceo hrišćanski svet, s obzirom da bi na taj način, bilo omogućeno osmansko napredovanje u zapadnu Evropu. Na insistiranje rimskog pape, međuhrišćanska trvenja su prestala, a napravljen je dogovor o podeli Balakana između Venecije, Francuske i Austrije. Opsada Beča je bila surova. Vlaški knez Šerban je učestvovao u njoj kao turski vazal, ali je upravo zahvaljujući njegovoj dvostrukoj ulozi, grad krišom snabdevan, do dolaska poljskog kralja Jana Sobieskog koji ga je oslobodio. Kontraofanzivi Leopold je oslobodio Austriju i značajne delove Ugarske. Zbog obaveza prema saveznicima morao je da pređe i na Balkan, što ga je izlagalo velikim troškovima. Slom osmanske sile je bio ogroman, posebno uzevši u obzir činjenicu da su počeli sukobi u Anadoliji, koja je imala prioritetni značaj za osmansko carstvo. Došlo je i do državnog udara, atentata i smene sultana. Vlaški knez je shvatio da preveliko austrijsko napredovanje može da mu takođe uzdrma poziciju, pa je ovlasto Đorđa Brankovića da održava paralelne odnose i sa ruskim politčkim činiocima. Branković je stupio i u vezu sa srpskim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, veoma sposobnim čovekom i uspešnim liderom. Čarnojević je Brankoviću doslovce prodao diplomu koja potvrđuje njegovo despotsko poreklo. Austrijska vojska je potisnula Turke i prodrla duboko na Balkan, pridobivši na svoju stranu Srbe pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Usled opasnosti od francuskog napada na Austriju zbog nepoštovanja dogovora o podeli Balkana, što bi ugrozilo austrijski prodor na Balkanu, došlo je do sastanka cara Leopolda i barona Brankovića, koji je caru predložio da se od celokupne teritorije evropskog dela osmanskog carstva i ostatka Balkana formira Ilirik, odnosno Ilirska despotovina, pod vlašću austrijskog cara. Ilirik bi obuhvatao crnomorsku i jadransku obalu, i celu međuteritoriju. Po planu barona Brankovića, Ilirikom bi upravljao lično on kao despot Ilirika, a iznad sebe imao samo cara. Branković je zatražio od cara i značajnu pomoć u sredstvima i oružiju. Austrija koja je do tada pobeđivala u ratu, pomognuta samo Srbima pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, bila je suočena sa francuskim napadom sa zapada, pa je blagonaklono gledala na Đorđa Brankovića. Umesto za despota, Branković je proglašen za austrijskog grofa. Ovim veštim manevrom, car mu je ukazao najveću čast, ali mu nije ispunio traženo. Međutim Branković je ovu titulu smatrao velikim uspehom. Austrijski cilj je bio da borbu protiv Turaka prepusti Srbima i drugim istočnim hrišćanskim narodima. Branković je uputio proglas tzv. ilirskim narodima „Radi izbavlenija naroda našego Serbo-Bosanskog i Bugaro-slavenskago jezika“, potpisavši ga kao despot Ilirika i Trakije. Brankovićeva proklamacija je imala dobar odziv u Banatu, međutim generalno je krahirala. Austrijski bezbednosni krugovi su saznali za pravo Brankovićevo poreklo, a ispostavilo se da je on paralelno sa austijskim carom održavao i bliske odnose sa Rusijom od koje je očekivao pomoć. Pošto je za saradnju sa Rusima saznala austrijska obaveštajna služba, Ludvig Badenski, komandant austrijskih trupa na turskom ratištu, na prevaru je pozvao Brankovića u Kladovo radi navodne koordinacije združenih snaga i uhapsio ga. Kako bi ga odvojili od baze posle više mesta, austrijski bezbedonosni krugovi su Brankovića prebacili u Beč i Čeb (današnja austro-češka granica) sa doživotnim oduzimanjem slobode. U početku su mu bile oduzete titule, ali mu ih je car ponovo vratio, shvativši da mu je Branković, lišen slobode i dalje potreban. Do obrta u Velikom bečkom ratu je došlo 1689, a zajedno sa Austrijskom vojskom se, u strahu od odmazde, povlačio i veliki broj Srba iz Stare Srbije. Austrijski car Leopold I je 1690. putem privilegija prihvatio zahteve Srba, te im omogućio da se masovno nasele severno od Save i Dunava, garantujući im crkvenu autonomiju, pravo na slobodan izbor svog vojvode i oslobađanje od feudalnih dažbina. Srbi su Austriji bili potrbni radi odbrane od Turaka. Velikom seobom 1690. godine preseljeno je između 200 i 400.000 Srba. Na ovom prostoru je i pre seobe živeo ogroman broj Srba. Za srpskog Vojvodu je izabran upravo grof Đorđe Branković. Car je, svestan potrebe za Srbima radi odbrane od eventualnog turskog nadiranja, prihvatio ovaj izbor, ali nije pustio Brankovića na slobodu, te je uputio Srbe na to da izaberu zamenika vojvode. Za zamenika, koji je suštinski bio vojvoda izabran je Srbin starosedelac Jovan Monasterlija, a pravo na izbor vojvode je Srbima, ubrzo nakon toga oduzeto. Iste godine putem Ugarske dvorske kancelarije, Srbima su potvrđena prava na organizovanje sopstvene vlasti, ali je pravo na izbor vojvode izostavljeno, a crkvenom poglavaru je dodata i svetovna vlast. Srpske vođe sa teritorije celog austrijskog carstva su pohodile Heb, kako bi se posavetovali sa Đorđem Brankovićem. On je srpske prvake i savetovao da pored prava na izbor srpskog vojvode, uporno traže i pravo na svoju autonomnu teritoriju – Vojvodinu. Srpske privilegije od samog početka nisu poštovane, dolazilo je do preplitanja nadležnosti sa ugarskim organima i katoličkom crkvom, pa su Srbi ubrzo nakon seobe počeli da zahtevaju i posebnu autonomnu teritoriju – Vojvodinu.
Ostavi komentar