Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Stevan Popović Peci
Stevan Popović Peci bio je prvi ustavni gradonačelnik u vreme mađarizacije Novog Sada. Potomak je cincarske porodice čiji je prvi doseljenik u Novi Sad uzeo prezime Popović. Među Srbima u Habzburškom carstvu živeo je veliki broj cincarskih i nešto manje grčkih porodica sa prezimenom Popović. Cincarske su bile većinom iz oblasti Megalovlahije, (Malovišta, Kilisure, Blaca, Vodena, Kožana, Verije, Katranice i drugih mesta), dok su grčke familije dolazile iz ostalih jelinskih pokrajina (njihova izvorna prezimena su imala prefiks Papa, kao Papadopulos, Papakostas, Papadimitriu i dr). Bilo je u Ugarskoj više poznatih i uglednih Grko-Cincara sa ovim prezimenom, od kojih je verovatno najpoznatiji bio Dionizije Papazoglu (Popović), mitropolit beogradski i episkop budimski. Dionizije je prelaskom u Budim počeo da koristi prezime Popović, koje se kao veoma popularno ustalilo među srpskim Jelinima; postalo je ono verovatno najčešće srpsko prezime koje su rado uzimali Grci i Cincari na svome putu ka posrbljavanju. Naslućuje se da je jelinskih Popovića u monarhiji verovatno čak bilo i više od Popovića Srba slovenskog porekla. I u Novom Sadu je bilo više grčko-cincarskih Popovića, od kojih su najpoznatiji Popovići Peci i Popovići Komoraši, ili Braća Marko Popović, o kojima će biti reči u sledećem poglavlju.
Ovde će biti pomenute još neke novosadske porodice Popović koje su pronađene u izvorima i literaturi. Prvog Novosađanina Popovića, uz to još i Pecija, spominje novosadski biograf Đorđe Rajković u delegaciji uglednih Šančana koji su 1747. godine išli u Beč da podignu Petrovaradinski Šanac na nivo grada. U delegaciji sa Davidom Rackovićem i Tomom Anderleom na čelu su bili Mardarije Vujić, Stojan Bogdanović, Obrad Radonić i Grk Pavle Popović Peci. Među priložnicima sredstava za izgradnju druge zgrade Uspenske crkve oko 1765. godine nalaze se Miško i otac mu Andrija Popović, pored čijih imena piše Cincari. Vasa Stajić kao žitelje Novog Sada navodi i Konstantina i ženu mu Jelisavetu, roditelje Save Popovića. Dušan J. Popović ih je pronašao u protokolu ispovedanih Nikolajevske crkve za 1781. godinu, sa podatkom da je trgovac Konstantin Popović bio Cincarin, a Jelisaveta Srpkinja. Ovo potvrđuje i Vasa Stajić, koji piše kako je Sava, budući komesar gradskih pandura (policije) i komoraš, imao kanonskih problema kada se 1808. godine u Nikolajevskoj crkvi oženio Marijom Kamber iz Rume. Iz crkvenih knjiga je utvrđeno da je Sava sa mladinim stricem, gradskim kapetanom Jovanom Kamberom bio u drugom srodničkom kolenu. Iz izvora kojim raspolažem, ne nalazim nikakve rodbinske veze ovih Popovića sa ostalim novosadskim Popovićima grčkog ili vlaško-cincarskog porekla. U Novom Sadu u osamnaestom veku živela je još i ćurčijska porodica Popovići Čakre, koji su možda krvno povezivali neke od Cincara Popovića sa takođe cincarskom porodicom Čakra. Rekoh možda, jer nisam pronašao nikakve niti i veze koji su ih sa sigurnošću povezivali.
Novosadski biograf Đorđe Rajković u časopisu Javor pisao je 1879. godine kako je trgovac Pavle Popović Pecija radio 1747. godine na preobražaju Petrovaradinskog Šanca u Novi Sad. Ne navodi kako je to radio, jer ovog imena nema među onima koji su došli iz Beograda i tražili petogodišnji građanski status, nije ni na spisku donatora koji su prilagali novac za podizanje kredita, nema ga ni u prvoj garnituri gradske vlasti. Kako god, ovo je najraniji pomen Pecijeve grane porodice Popovića u Šancu, a samim time i u Novom Sadu. Dušan J. Popović citira pok. E. Gavrila, koji kaže da je ovaj Popović Peci stanovnik Novog Sada i da je Cincarin, poreklom iz Klisure u Makedoniji.[1] Nailazim na podatak da je navedeni Pavle bio član prvog Spoljnog senata u Novom Sadu, i da je umro 1756. godine u Pešti, gde je boravio poslom. Nasledio ga je sin Zaharije (Hadži-Zaharije Popović Peci), ali on je umro vrlo mlad, ostavivši za sobom udovicu Mariju, sina Kuzmana i ćerke Nastu i Katu, o čijem je modiranju već bilo reči. Iako su rasla bez oca, deca su nasledila dosta novca i bili su među imućnijim Novosađanima. Stajić je na osnovu dokumentacije rekonstruisao njihov način života, pa ove crte mogu da posluže za uvid u život bogate grčko-cincarske dece iz novosadskog građanskog sloja u XVIII veku.
Naredne 32 godine u beleškama grada je praznina kada su porodice Peci u pitanju. Sledeći Peci, opet Pavle ali bez prezimena Popović, pojavljuje se u Novom Sadu 1779. godine kao trgovac mešovite robe, uortačen sa dvojicom Cincara, braćom Hristićima. Tek pola veka posle prvog novosadskog Pecija, 1797. godine u testamentu trgovca Žigića opet nailazimo na ime Pavle Popović Peci. Iako nisam u stanju da činjenicama dokažem rodbinsku vezu između dvojice trgovaca sa identičnim imenom, sa velikom dozom uverenosti pretpostavljam da su deo iste porodice.
Pavle Popović Peci mlađi živeo je u kući pored kafane Kod crnog lengera, blizu reke u Dunavskoj ulici. U istoj kući bio mu je i dućan, pa je s proleća imao velike muke kada bi Dunav nadolazio, tada su se bare čelo bašte punile vodom, koja mu je i u magaze prodirala. Zna se da je Pavle u vreme svog pojavljivanja u gradskoj dokumentaciji 1797. godine već bio starac, jer je svoj testament pisao i potpisao februara 1804. godine, srpskom jezikom i ćirilicom. U testamentu je ostavio podatke o sebi i svojoj porodici: sa dve žene Pavle je izrodio tri sina i dve kćeri; svakom sinu je ostavio po kuću, a kćerima po 4. 000 forinti, po čemu se vidi da je bio veoma bogat. Zaveštao je sinovima Lazaru i Jovanu razrađen posao i solidan trgovački kapital, a Filipu svu zemlju, vinograd i budu (malu prodavnicu u kojoj su se snabdevali i osvežavali lađari) kod Malog limana na Dunavu. Zaveštao je legate srpskoj školi i pravoslavnoj bolnici, a ostavio je i dobre priloge svim pravoslavnim crkvama u gradu. Naslednicima je naredio da ga sahrane u porti Almaške crkve. Umro je januara 1805. godine.
U nastavku priče o porodici Popović Peci pratiće se njen put linijom Pavlovog sina Lazara. Pavle je svoga srednjeg, a po prilici i najmilijeg sina Lazara dobio sa prvom ženom Martom, iz kuće grčkih trgovaca Georgijevića. Iako je u tradiciji novosadske varoši ova porodica ostala upamćena kao cincarska, Peci se ne nalaze ni u kakavim aktivnostima Grka i Cincara, već naprotiv, uvek su bili u krugu veoma cenjenih novosadskih Srba. Tako Lazara još 1816. godine vidimo u društvu prominentnih Srba, Jovana Šilića i Petra Lukića, kao staratelja (curator, tutor) srpske gimnazije; dve godine kasnije postao je člana Izbranog opštestva. Bio je nadaleko čuven kao ispravan i pošten trgovac, bez ijedne parnice, što je bila prava retkost u ovoj branši. Uspevalo mu je da poštenom trgovinom oplodi nasledstvo, zatim se korektno razdužio tutorstva nad decom svoga brata i ortaka Jovana. Oženio se Srpkinjom Sofijom iz bogate kuće Milankovića, sa kojom je izrodio petoro dece: sinove, Pavla, Uroša i Jovana i kćeri, Mariju i Varvaru. Ženidbom je od bogatog tasta Milankovića dobio lep miraz od 115 jutara dobre zemlje. Lazar Popović Peci je umro novembra 1834. godine, a Sofija četiri godine posle njega.
Lazarev sin Pavle Popović Peci rođen je 1805. godine. Nastavio je porodičnu trgovačku tradiciju trgujući raznom kolonijalnom i turskom robom u porodičnom dućanu u Dunavskoj ulici. Bio je oženjen Draginjom iz porodice novosadsih Popovića, Srba. Mirne prirode i staloženog karaktera, Pavle Peci vodio je tih i jednoličan život i nije ostavio posebnog traga u svojoj sredini. Preživeo je Bunu i bombardovanje grada, kada mu je kuća sa radnjom u Dunavskoj ulici bila porušena i izgorela. Tražio je erarijalni zajam za podizanje kuće od 17. 000 forinti i po hipoteci koju je ponudio, vidimo da po bogatstvu nije bio dorastao dedi i ocu. Pavle nije dugo živeo u obnovljenoj kući, jer je juna 1858 godine, sa pune 53 godine umro. Ostavio je za sobom udovicu Draginju i trinaestogodišnjeg sina Stevana.
Brigu o maloletnom Stevanu Popoviću Peciju, rođenom 7. januara 1845. godine, vodio je veoma dobro njegov rođeni stric Uroš, inače priznati novosadski advokat. Mladi Stevan se obrazovao najbolje što je u to vreme moglo u Novom Sadu: nastavu je slušao na nemačkom jeziku, u nemačkoj i u srpskoj gimnaziji, da bi školovanje nastavio u Vinkovcima i Aradu, gde je maturirao. Prava je učio u Pešti i Gracu, da bi se posle diplomitanja opet našao u Pešti. Stevan je na peštanskom univerzitetu slušao četiri semestra književnost Srba i Hrvata kod znamenitog profesora Jožefa Ferencija, pravoslavnog konvertita i zaljubljenika u Južne Slovene.[2] Profesor je na književnim kružocima okupljao srpske studente, među kojima su pored Stevana Pecija bili LJuba Nenadović, Đorđe Bugarski-Miroljub, Isidor Ćirić i još neki. Druženje mladog Pecija sa profesorom Ferencijem imalo je veliku važnost u stasavanju intelektualne strane njegove ličnosti, što se vidi u Dnevniku literaturnog upražnenja, koji je Stevan uredno vodio. Po završetku školovanja, Stevanu je ponuđen posao državnog činovnika u Pešti, ali je 1877. godine prešao u rodni Novi Sad. Peštu je napustio iz tri razloga: da bi završio svoju kuću započetu godinu dana ranije, da bi preuzeo mesto ekonomskog senatora u gradskoj vladi, koje je 1. februara napustio Emil Čakra. Treći razlog povratka u Novi Sad bio je emotivne prirode, želeo je da se oženi u Novom Sadu.
Svoju suprugu Olgu, ćerku trgovca Stevana Nikolića, Stevan Peci je upoznao u Pešti. Tast Nikolić je bio iz Silbaša, rođen u svešteničkoj porodici 1813. godine. Kao mlad momak, otisnuo se u beli svet i obreo u Petrogradu, zaposlio se u velikoj krznarskoj radnji, dobro izučio zanat i naučio uporedo ruski i engleski jezik. Prilikom jedne posete Pešti, oženio se peštanskom Srpkinjom Sofijom, sinovicom Gavrila Bozitovca, jednog od osnivača Matice srpske. Verovatno pod uticajem supruge i njene strane, Stevan Nikolić je bio zainteresovan za rad Matice i postao njen dobrotvor. Sa porodicom Nikolić se posle rođenja četvrtog deteta preselio u Peštu, a zatim u Osjek, gde je ostao do svoje smrti, 1896. godine. Širina duha ove porodice izuzetno je prijala Stevanu Peciju, jer je odisala kosmopolitizmom noseći sa sobom veliku ljubav prema Srpstvu i sklonost prema srpskoj tradiciji i kulturi.
Stevan Popović Peci važio je za vrednog, sposobnog i poštenog čoveka, širokih pogleda, bogatog obrazovanja i snažnih emocija. NJegovoj biografiji godilo je bračno povezivanje sa uglednim Nikolićima i Bozitovcima, što je pored svih njegovih kvaliteta doprinelo da prilikom restauracije Magistrata 30. avgusta 1884. godine bude izabran za gradonačelnika. To je bilo teško vreme za sve u gradu, koji se na bilo koji način nisu uklapali u nabujalu velikomađarsku ideju. Faza najžešće mađarizacije grada je bila u toku, pa Srbinu gradonačelniku, razapetom između potrebe za očuvanjem bića svoga naroda s jedne, i osećaja lojalnosti prema netrpeljivoj mađarskoj politici s druge strane, nije bilo lako. Pokazalo se da je Stevan Peci bio previše Srbin da bi duže vremena opstao na čelu grada. Dve nezgodne situacije stajale su ga položaja.
Prvu nelagodnu situaciju Stevan Popović Peci je kao gradonačelnik doživeo 14. avgusta 1899. godine. Toga dana je na zahtev katoličkog opata Đerđa Kopera sazvana vanredna skupština. Opat se tužio na Stevana Pecija da je na dočeku novog episkopa bačkog, Mitrofana Ševića, gradonačelnik vladiku pozdravio srpskim pozdravom i tako negligirao[3] zvonki mađarski jezik. Pravdao je Stevan Popović Peci svoju domoljubnost, da nije imao nameru da vređa zvanični državni jezik, ali pošto vladika ne zna mađarski, bio je to jedini način da ga pristojno i dostojanstveno pozdravi. Pozvao se Stevan na najvišeg sudiju, svoju savest. Opatov predlog je bio primljen, zahvaljujući nekolicini Srba, koji su vođeni niskim strastima ljubomore glasali za njega, pa je izjava gradonačelnika uzeta na znanje. Ova mera je bila opasno upozorenje Stevanu.
Druga neprilika je bila teža i donela izgredniku veće posledice. Kada je 4. februara 1901. godine stigla vest o smrti Svetozara Miletića, gradonačelnik Popović Peci je izdao naredbu da se na gradsku kuću istakne crni barjak u znak žalosti. Ovaj gest pijeteta prema velikom srpskom tribunu, bivšem gradonačelniku Novog Sada i borcu protiv mađarizacije doživljen je od strane Mađara kao najteža uvreda. Izvršni odbor vladajuće mađarske stranke dao je izjavu za novine u kojoj je izrazio najdublje gnušanje prilikom pogreba najžešćeg protivnika mađarske državne ideje i čoveka koji je zbog veleizdaje domovine bio osuđen na robiju. Reformatski sveštenik Hugo Molnar, rođen kao Nemac Miler,[4] iznosi ovu stvar pred administrativni odbor i traži disciplinski postupak protiv gradonačelnika. Popović se u prvo vreme branio činjenicom da je Miletić dva puta bio gradonačelnik Novog Sada, da je crni barjak istakao kao znak žalosti za bivšim gradonačelnikom Novog Sada, a ne za protivnikom Mađara. Mađarska strana je ostala nepopustljiva, u postupak se uključio i ministar Sel zbog čijeg pritiska je Popović Peci zatražio penziju. Bio je to kraj društvenom angažovanju Stevana Popovića Pecija, dugom 27 godina. NJegovom velikom zaslugom na današnjem Trgu Slobode podignuta je i svečeno otvorena Gradska kuća Novog Sada, 1895. godine.
Umro je Stevan Popović Peci 1902. godine, u pedeset osmoj godini života, u porodičnoj kući u Dunavskoj ulici. U nekrologu koji mu je posvetio školski drug dr Milan Savić u novosadskom Jedinstvu stoji:
U mojim sećanjima Steva Peci se javlja kao trezan i trezven, smišljen i razborit… Ostao si šta si svagda bio: Srbin i srcem i dušom, iako su mnogi tvoj korak drugačije tumačili, nego što si ga ti učinio. Tvoji su sinovi išli u srpsku gimnaziju iako ti se sa nadležnog mesta dalo na znanje, da bi se volelo da pohađa tuđinsku… S kakvom li si radošću poslao svoga najstarijeg sina u Beograd što ti se naravno, gore upisalo u greh.[5]
Kakav je intelektualni i stvaralački potencijal imala ova porodica pokazuju primeri trojice Stevanovih sinova. Najstariji Uroš (1879-1905), bio je doktor medicine i asistent univerziteta, a njegove više uzlete sprečila je prerana smrt. Srednji sin Emil, rođen 1882. godine, promovisan je 1904. godine za doktora prava, a pred Prvi svetski rat doktorirao je i agronomiju. Posle rata pokrenuo je časopis za unapređenje poljoprivrede Poljoprivredni glasnik 1921. godine, koji je izlazio sve do okupacije. Stručnim kvalitetom sadržaja i tehničkom opremljenošću navedeni časopis je spadao među najmodernije poljoprivredne publikacije u Evropi.
Na inicijativu novosadskih industrijalaca februara 1923. godine započete su pripreme za industrijsko-zanatsku i trgovačku izložbu u Novom Sadu, najveću manifestaciju na nivou Kraljevstva SHS od nastanka države. Obrazovan je Izvršni odbor Zemaljske izložbe domaćih proizvoda, sa sedištem u Futoškoj ulici broj 65. Odbor je činio skup najuglednijih Novosađana, kao što su Kosta P. Mirosavljević, David Daka Popović, Dušan Kenigštetler, Milan T. Jovanović, Julije Fajt i drugi. Izložba je uspešno održana u leto dvadeset treće, u trajanju od 12. avgusta do 10. septembra. Najzanimljiviji detalj svakako je prisustvo dr Emila Popovića Pecija, čiji se značaj u ovoj stvari po završetku Izložbe ističe u izveštaju Trgovinsko-zanatske komore u Novom Sadu Ministarstvu trgovine i industrije 6. oktobra 1923. godine. U njemu se kaže da je za zasluge u vrhunskoj organizaciji svaki član Odbora zaslužio odlikovanje, od kojih je do tada, za prethodno isticanje i uzoran život samo dr Emil Popović Peci odlikovan Ordenom Sv. Save IV stepena.[6] Koju godinu posle nalazimo mu ime i na reklamnom plakatu finansijskog mesečnika Bankarstvo, koji je izlazio u Zagrebu za celu Kraljevinu SHS, među dvesta stručnih saradnika ovog časopisa.[7]
Svog najmlađeg sina Pavla Stevan je dobio u zrelim godinama 1896. godine. Posle mature u Nemačkoj Pavle je završio praktičnu poljoprivredu. Na svom imanju je primenom znanja i novih najsavremenijih agro-tehničkih mera u stočarstvu postizao najbolje rezultate u državi. Pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra Karađorđevića organizovao je Pavle Peci osam sajmova priplodne stoke u Novom Sadu i tri velika sajma u Mladenovcu. Našao se na čelu grupe novosadskih industrijalaca koju je obrazovalo akcionarsko društvo za izložbe i Sajam uzoraka. Akcionarsko društvo je tokom narednih devet godina (1931-1939) održavalo poljoprivredne sajmove i izložbe stoke na lokaciji u Šumadijskoj ulici, da bi deseti jubilarni sajam bio otvoren u novom prostoru u Hajduk Veljkovoj ulici, na mestu gde se Novosadski sajam i danas nalazi.
***
Dr Vladimir Demetrović; Demetrovići
Više jelinskih porodica sa prezimenom Demetrović je živelo među Srbima. One među sobom nisu bile u srodstvu, jer su se u zavičaju prezivale različito: Demetri, Demetrijadesi, ili Demetrisi. Bili su što Grci što Cincari, ali pod tim prezimenom sve do kraja asimilacionog procesa verovatno da nije bilo Srba slovenskog porekla.[8]
U Novom Sadu je između 1908. i 1914. godine gradonačelnik bio Vladimir Demetrović. Vladimirov predak Dimitrije Demetris je nakon Grčkog ustanka 1821. godine, sa mnogobrojnom porodicom došao u Bačku i njegovi Demetrisi su se rasuli i preko Tise, sve do Temišvara. Dimitrijev sin Jovan se 1846. godine kao krojački majstor prvo nastanio u Novom Sadu i tu oženio. Jedno vreme je sa porodicom boravio u Krsturu, gde je imao trgovinu mešovite robe, uz koju se bavio uzgojem i trgovinom stoke. Kada je na krsturskim pašnjacima stekao lep kapital, primio je austrijsko podanstvo i vratio se u Novi Sad. Istovremeno je primio i novosadsko građanstvo i od tada se potpisivao kao Demetrović, što upućuje na zaključak da je već tada bio u poodmakloj fazi posrbljavanja.
U Novom Sadu Jovan je nastavio uspešnu trgovinu i kada se dovoljno obogatio da dalje ulaže svoj kapital, tražio je od Magistrata plac pored Dunava, na kome bi podigao fabriku tekstila. Izgleda da plac nije dobio, pa je podigao fabriku na svom kućištu u Gospodskoj ulici (danas ulica Kralja Aleksandra) na lokaciji 48-50. U toj fabrici je bilo instalirano 26 engleskih razboja, koje je pokretala parna mašina. Usled prvih poslovnih problema, Demetrović je bio primoran da se zaduži u Kneževini kod gospodar-Jovana Obrenovića sa 600 dukata. Našao je dobrog ortaka, Jevrejina iz Zemuna Morfija, ali će nadzor nad radom fabrike vršiti sam. I pored bogate kuće u Lebarskoj ulici, Jovan Demetrović je namestio samački stan u krugu fabrike, iz kojeg je pratio proizvodni proces i samo bi ponekad odlazio da obiđe porodicu. Srbske narodne novine su pisale: … da je Magistrat i čitavo građanstvo bilo impresionirano Demetrovićevom čudom od fabrike i klepetanjem svakojakih mašina, visokim dimnjakom iz kog se crni dim preko varoši bljuje.[9]
Sa suprugom Emilijom, rođenom Trifković, Jovan je imao sina Vladimira koji se rodio 1861. godine, tokom boravka porodice u Krsturu. Vladimir je osnovno obrazovanje stekao u Novom Sadu, a gimnaziju je završio u Pečuju. Stekavši diplomu prava u Pešti, mladić se vraća u Novi Sad i kao sudski pripravnik započinje karijeru u Magistratu. Ubrzo su uočene njegove izuzetne sposobnosti, pa je 1892. godine biran za gradskog podbeležnika, a nakon tri godine i za beležnika varoši Novog Sada. Prilikom ustrojstva Matične knjige Magistrata 1895. godine, Vladimir Demetrović je upisan kao prvi matičar grada Novog Sada. Rad novosadske gradske policije je zahvaljujući Vladimirovim idejnim rešenjima reformisan po ugledu na američku policiju, sa motoom da štiti i služi interesima građanstva.
Za gradonačelnika Novog Sada dr Vladimir Demetrović je izabran 1908. godine. Za vreme njegovog načelnikovanja varoš je uznapredovala toliko da se u privrednom razvoju izjednačila sa ostalim, danas manjim varošima u Vojvodini. Naime, kao središte Srpstva u Ugarskoj, Novi Sad je u ugarskom privrednom sistemu bio namerno zapostavljen, tako da je grad tek u Demetovićevo vreme dobio rudimentarni oblik vodovoda i kanalizacije, kaldrmisane ulice i tek 1910. godine struju, a godinu kasnije i prvi električni tramvaj.[10] Novi Sad je bio poslednji grad ove veličine u Ugarskoj koji je dobio savremenu urbanu infrastrukturu. Tokom rada na projektu vodovoda, u Magistratu se vodila jalova polemika da li za piće treba i dalje koristiti vodu iz Dunava, ili upotrebiti filtrirane podzemne vode. Demetrović je bio stanovišta da su podzemni vodni resursi čistiji i za ljudsku upotrebu zdraviji. Prva sondiranja su pokazala da je posle Futoške ulice, gde je već pronađena bogata mineralna žila, ispod Klise vodena žila takođe veoma kvalitetna, pa se započelo sa iskopavanjem. Projekat gradskog vodovoda i nekoliko prvih bunara je 1912. godine izradio peštanski inženjer Imre Forbat, ali je njegovu potpunu realizaciju omelo izbijanje Prvog svetskog rata.
Tokom vođenja Magistrata Novog Sada, Demetrović je 1912. godine dobio visoki položaj kraljevog savetnika. Umro je u naponu snage 1915. godine i sahranjen na Almaškom groblju, ostavivši za sobom kćer Jelenu. NJegova supruga Zorka, rođena Ilić iz Perleza, (1871-1918) takođe je bila grčkog porekla. Zorkin predak Georgije, ili Đorđe, posle grčkog ustanka doselio se u Perlez, gde je postao jedan od bogatijih trgovaca. Na Almaškom groblju dominira obelisk-spomenik od crnog mermera, iznad groba porodice Demetrović, u kome leže zemni ostaci Vladimira, Zorke, njene majke Katarine Ilić i kćeri Jelene, koja je neudavana umrla 1947. godine.
***
Stevan Adamović; Adamovići
Doktor prava Stevan Adamović je početkom dvadesetih godina prošlog veka bio gradonačelnik Novog Sada u prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvi Adamovići, Grci ili helenizovani Cincari, u Novom Sadu su bili trgovci kožama i prvi put se pominju 1754. godine. Konstantin Adamović je imao kožarsku trgovinu, koju je držao u ortakluku sa Cincarem ili Grkom Teodorom Nikolićem. Konstantin je krenuo na poslovno putovanje po monarhiji sa 775 komada kože i u Ptuju je naprasno umro. U Novom Sadu su za njim ostali udovica Marta i maloletni brat Anastas, koga je Kostantin izdržavao. U drugom dokumentu iz 1755. godine u Novom Sadu se pominje izvesni, tada već pokojni Jovan Adamović, njegova udovica Sevda i njen pastorak Arsenije. Ovi Adamovići su, sudeći po ženskom imenu bili Cincari, ali se ne zna da li su bili u srodstvu sa porodicom Konstantina Adamovića.
U Novi Sad godine 1844. stižu potpuno odvojeno, dve grčko-cincarske porodice Adamovića. Obe su bile grčkog ili cincarskog porekla, ali nisu bile ni u kakvom srodstvu. Jedna porodica bila je Mihaila Adamovića, koji je rođen u Makedoniji 1798. godine, a septembra 1852. godine kupuje kuću u Novom Sadu; kupoprodajni ugovor je potpisao grčkim alfabetom. U potpisu je ispred imena pisao i hodočasno zvanje hadži. Zna se da je Mihailo iz Srbije prebegao u Austriju 1842. godine, zbog prisnih ličnih i političkih veza sa Obrenovićima. Rođen u Makedoniji 1798. godine, prešao je 1824. godine u Smederevo, gde je preuzeo radnju svoga oca, koji je tu stigao još u vreme Karađorđevog ustanka. Pored vođenja radnje, Mihailo je sa bratom Atanasijem trgovao svinjama, tako što ih je iz Mačve u čoporima terao preko Save u Srem i dalje na sever. Vezan u svome poslu za kneževe Miloša i Mihaila, Mihailo Adamović je posle njihove abdikacije legalno, sa putnim listom i sa nešto kapitala prešao kod kompanjona u Novi Sad. Pred novosadskim Magistratom je 5. novembra 1844. godine pisanom molbom zatražio da položi zakletvu i bude primljen u građanstvo. Nije se dugo zadržao u Novom Sadu, jer u magistratskoj građi od 15. septembra 1855. godine piše da se Mihailo Adamović vratio u Smederevo, još pre drugog Miloševog dolaska na vlast.
Treći i najugledniji novosadski Adamovići grčkog porekla, čiji je najpoznatiji predstavnik bio novosadski gradonačelnik, a njegov otac Aleksandar poznati vinar, došli su iz Mitrovice[11] i nisu bili ni u kakvom srodstvu sa prethodnim prezimenjacima istog porekla. Ovi Adamovići su bili starinom Grci iz Makedonije i u Srem su se doselili sredinom XVIII veka pod prezimenom Hristomanos. Pošto su mu Turci ubili oca, Avram Hristomanos je kao dečak sa nekim Cincarima kiridžijama došao u Mitrovicu. Tamo je Avram šegrtovao kod nekog ćurčije Grka, a kada je ovaj umro, šegrt se oženio njegovom udovicom Srpkinjom. Tada je uzeo ženinu krsnu slavu Sv. Jovana i promenio prezime u Adamović, verovatno po očevom imenu Adam.[12] Uz ženu je dobio i pravo da vodi zanatsku radnju u okviru mitrovačkog graničarskog komuniteta, kuću sa ćurčijskom radionicom, uz radionicu stiče i majstorsko pismo. NJegov prvorođeni sin Stevan, vaspitan u srpskom duhu, u Mitrovici se bavio trgovinom kolonijalne robe i u Novi Sad prelazi stupivši u ortakluk sa svojim pašenogom i novosadskim veletrgovcem Josifom Mačvanskim. Dve decenije je Stevan vodio drvaru i trgovao drvenom građom i ogrevom, ali je radio i druge poslove.
Kada je aprila 1864. godine u zgradi srpske crkvene opštine na pijaci izbio požar, nalazimo Stevana Adamovića kao agenta Prvog carskog osiguravajućeg društva, da kao procenitelj štete šalje izveštaj u svoju centralu. Stevanov brat Ignjat Adamović se doselio u Novi Sad nekoliko godina posle brata. Držao je lotokolekturu (zakupljenu lutriju), u ulici Bele Lađe (današnjoj NJegoševoj ulici), u zgradi u kojoj je do 1979. godine bio Filozofski fakultet. Igrajući igre na sreću u lotokolekturi svoga brata, Stevan je 1873. godine dobio premiju u visini tada basnoslovnih 150. 000 forinti. Rešio je da sa suprugom Marijom proputuje svetom, i u tu svrhu je od Magistrata tražio putni list za evropske države. Neposredno pred smrt 1874. godine zakupio je od grada pravo ubiranja pristojbe za skladištenje drva. Prema izjavi njegovog unuka dr Stevana Adamovića, (gradonačelnika Novog Sada 1921-1922. godine), trgovac Stevan stariji je umro 25. oktobra iste godine u Beču, ne stigavši da proputuje svetom.
Sa Marijom, rođenom Veličković, Stevan je imao tri sina: Aleksandra, Đorđa i Jovana. Đorđa, rođenog 1840. godine, posinio je tetak bez poroda Josif Mačvanski, kada je dečaku bilo četiri godine i ovaj je sa punoletstvom uzeo poočimovo prezime i bio jedini naslednik velikog imanja. Aleksandar, (1838-1906) i Jovan su se spremali za trgovce. Aleksandar je na praksi u Trstu i Gracu stekao ugled pouzdanog i valjanog trgovca, pa je s poverenjem velikih trgovačkih firmi osnovao njihova predstavništva u Novom Sadu. NJegov komercijalni reon obuhvatao je celu Ugarsku sa Erdeljom, Srbiju i Bosnu i on je kao agent svoje firme u četvoroprežnim kolima putovao od mesta do mesta. Na vest da je agent Adamović stigao, svi trgovci na malo iz mesta i okoline okupili bi se oko njegove zaprege i poručivali robu. Spadao je među tri najuspešnija trgovačka agenta u čitavoj Ugarskoj. U vreme Miletićevog Magistrata, Zmaj se u dva navrata, obraćao kao podbeležnik ugarskom Namesništvu u Budimu, tražeći da se Aleksandru izda putni list na naredne tri godine za putovanje u Srbiju, Tursku, Nemačku, Englesku, Francusku, Belgiju i Italiju radi trgovačkih poslova.
Kada se agentura raspala, Aleksandar Adamović se okrenuo trgovini rakijom i vinom na veliko. Kupovao je grožđe, šljive i drugo voće i proizvodio dosta kvalitetno vino i pekao rakiju, koje je prodavao po čitavoj Ugarskoj. Pošto je često naišao na prevrtljive i nedosledne nakupce, odlučio je da zapati sopstveni vinograd i voćnjake, pa je pored nasleđene zemlje uvećao zemljišni fond kupujući vinograde po Sremu i uzimajući od grada zemlju u zakup. Kada je nekoliko godina kasnije rod počeo da prispeva, Aleksandar je pokrenuo zamašnu vinogradarsku i voćarsku proizvodnju i kako Stajić u Novosadskim biografijama kaže, postao je jedan od najzaslužnijih privrenika Novog Sada i okoline. Između 1896. i 1907. godine držao je u zakupu preko pedeset lanaca gradske zemlje, na kojoj je podigao rasadnik vinove loze, čuveni Šandorovac. U njemu je zimi svaki dan radilo 500 nadničara kalemara koji su lozu kalemili na američkoj podlozi.
Zahvaljujući Šandorovcu fruškogorski vinogradi su za relativno kratko vreme prebrodili razorne posledice filoksere. Rasadnik je formiran na prostoru na kome će kasnije nići novosadsko naselje Telep. Aleksandar je svoj rasad izvozio u Rumuniju, Srbiju, Crnu Goru, Alžir i daleku Kinu. U njegovom vinogradu u Kamenici od stotinu jutara (57,5 hektara), posadio je nove, francuske sorte vinove loze i obrađivao ih po tada najmodernijim metodama. Proizvodio je čuveni karlovački bermet, imao je i destileriju konjaka, a njegova pića su šestorica trgovačkih agenata prodavala po celoj državi. NJegov nadaleko čuven kamenički bermet je stizao do najmoćnijih evropskih dvorova, u Šenbrunu i Vindzoru. Treći Aleksandrov sin očevog imena, proizvodiće penušavo vino Fruškogorac kao zaštićeni svetski brend i u periodu Kraljevstva SHS bio je ekskluzivni Kreljevsko-dvorski liferant vina i šampanja.[13]
Vredan i sposoban kao radnik, Aleksandar stariji je bio plodan i kao otac. Oženjen ćerkom advokata Đorđa Kondorošija, izrodio je deset kćeri i petoricu sinova. Po ženskoj liniji njegova deca su bili potomci Save pl. Vukovića, rođenog Mostarca i osnivača prve srpske gimnazije u Novom Sadu. Uspešan u poslu i veoma bogat, Aleksandar Adamović je imao veliku i lepu kuću u samom centru, na najprestižnijoj lokaciji u gradu, u Gospodskoj, današnjoj ulici Kralja Aleksandra. Drugu kuću je podigao na današnjem Trgu mladenaca 4-6 i ona je bila lepša i reprezentativnija od prve. Podignuta je 1911. godine kao prva novosadska trospratnica sa dva ulaza, lokalima u prizemlju i velikim, luksuznim stanovima na spratovima. Na fasadi se ogleda jak uticaj mađarske secesije, budući da su autori bili Geza Markuš i Friđeš Špigel, arhitekte iz Pešte. Ova zgrada je dugo važila za najlepšu novosadsku građevinu, ali u njoj Adamovići nisu trajno živeli. U njima su imali poslovne prostorije, dok su u iznajmljenim stanovima živeli državni poslenici, uglavnom županijski činovnici. Aleksandar stariji je ceo svoj vek proveo u kući u Gospodskoj ulici, gde su mu se i deca rađala. Aleksandar mlađi je kupio novu porodičnu kuću na lokaciji današnjeg Pozorišnog trga i tamo podizao porodicu.
Videli smo da je sin Aleksandar, Saša (1877-1938) pošao očevim stopama i bavio se vinarstvom, ali je bio veoma vredan i društveno aktivan. Radio je kao cenzor Narodne banke, bio član uprave Novosadske produktne berze i potpredsednik Rotari kluba. Ime njegove supruge bilo je Hilda, rođena Rajniš (1898-1983). U braku su dobili dve kćerke: Anastasiju (1925-2008) i Aleksandru. Anastasija i Aleksandra bile su emancipovane žene svog doba. Anastasija je bila diplomirani agronom vinogradarstva, a studije je uspešno završila na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Bila je strastveni džokej i jedina žena u Novosadskom jahačkom društvu, višestruka prvakinja Jugoslavije u streličarstvu, amaterska glumica i šampionka u preponskom jahanju.
Krah poslovne imperije Aleksandra Saše Adamovića desio se iznenada, kada je Aleksandar Adamović Saša iznenada umro 3. juna 1938. godine u Beogradu, neposredno pre zakazane hirurške operacije žučne kese. Ogroman teret velikih poslova odjednom je pao na pleća Sašine udovice Hilde i kćerke Anastasije. U nameri da se donekle rasterete nagomilanih obaveza, prvo su prodale Fabriku konjaka, ali prave nevolje za Sašinu porodicu nastupile su tokom predstojećeg rata i naročito po njegovom završetku, u doba diktature proletarijata. Zahvaljujući Hildinom austrijskom poreklu, porodici je tokom rata bilo dozvoljeno da se bavi vinogradarskim poslovima na sremskoj strani u NDH. Anastasija je konjskom zapregom odlazila u Rakovac i Sremsku Kamenicu odakle je u Novi Sad dovozila proizvode sa svojih poseda grožđe, vino, voće. Na jednom od tih putovanja, točak Anastasijinih zaprežnih kola naišao je na nagaznu minu, kada joj je od detonacije trajno oštećen sluh. Proizvodnja vina nije prestajala ni tokom trajanja rata, ali su pobednici uništili vinograde i podrume, konfiskovali zemljište i mašine i razvukli sve što je vredelo. Nestali su čuveni svetski brendovi Fruškogorac i Fruškogorski biser, opstala je vinarija u Petrovaradinu, koja će preći u državno vlasništvo pod nazivom Navip, Narodno vinarstvo i podrumarstvo.
Stevan, rođen 25. decembra 1870. godine, završio je srpsku gimnaziju u Novom Sadu i sa punih dvadeset godina stekao zvanje doktora prava. Stevan je tada bio najmlađi doktor prava u čitavoj Austrougarskoj. Bavio se advokaturom i politikom, pa je 1895. godine bio srpski sekretar Narodnosnog kongresa (Kongresa nacionalnih manjina Ugarske) održanog u Pešti. Napisao je priručnik za trgovce pod nazivom Šta treba da zna svaki trgovac iz meničnog prava 1905. godine. Početkom Velikog rata kao osvedočeni srpski rodoljub interniran je, a kasnije mobilisan i služio je vojsku u svojstvu vojnog sudije. Stevan Adamović je bio poslanik Velike narodne skupštine Vojvodine koja je 25. novembra 1918. godine u novosadskom hotelu Grand izglasala direktno prisajedinjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji. U novoj južnoslovenskoj državi Stevan je tokom 1920. i 1921. godine bio novosadski gradonačelnik sa županskim ovlašćenjima i predsednik Advokatske komore u Novom Sadu. Umro je u rodnom gradu u doba socijalističke Jugoslavije 1945. godine.
Za Stevana se po jednoj fantastičnoj verziji, koju kvazi hroničari Novog Sada neodgovorno promovišu na raznim internet stranicama, vezuje i dolazak prvog automobila u Novi Sad još u devetnaestom veku. Međutim članak od 11. decembra 1935. godine u novosadskim novinama Dan donosi potpuno drugačiju priču na istu temu. Prema autoru ovog članka prvi automobil koji je protutnjao ulicama Novog Sada u proleće 1909. godine bio je vlasništvo g. Vladimira Stefanovića, trgovca kolonijalnom robom. Samohod crveno-žute boje tipa nekarsum, sa uzdignutim stražnjim sedištem, bio je kupljen u Nemačkoj. Stefanović je za svoga ljubimca dao basnoslovnih 26. 000 kruna. Nekako istovremeno u varoši se pojavilo i vozilo na motorni pogon u vlasništvu novosadskog župana Bele Matkovića, ali on je svoj automobil čitavu godinu ranije držao u Temerinu. Nekako istovremeno, u jesen 1909. godine u Novi Sad dolaze tri nova automobila: mercedes u vlasništvu Slave Kornela, pa našeg Steve Adamovića, a treći je auto Jožike Majera. Prema ovom novinskom članku Stevan je u ovoj stvari u samom vrhu, ali njegov automobil nije bio neka atrakcija, jer su se Novosađani već privikli na ovu novotariju.[14]
Kao jedan od uglednijih Novosađana, dr Stevan Adamović nije uspeo da ostane izvan politike. Za gradonačelnika je, kao i svi novosadski gradski načelnici Novog Sada između dva rata, bio biran od strane vlade u Beogradu, ali je prvom prilikom odmerio svoju političku moć. Na prvim i jedinim opštinskim izborima između dva svetska rata u Novom Sadu, održanim 6. novembra 1927. godine, učestvovalo je trinaest stranaka, i na njima je dr Adamović uzeo učešće ispred Građanske stranke. I pored činjenice da je ova politička stranka bila minornog političkog rejtinga, doktor Adamović je zahvaljujući svom ličnom ugledu bio izabran za člana Gradskog odbora.[15]
Porodica Stevana Adamovića živela je u kući koja se nalazila na nekadašnjem Pozorišnom trgu, iza Uspenske crkve, na mestu gde se nalazi Apolo centar. Zgrada je izgrađena krajem XVIII veka i sve do druge polovine XIX veka pripadala je knjazu Milošu Obrenoviću. Dok je Miloš za vreme izgnanstva iz Srbije (1839-1858) boravio prvo na imanju u Heraštiju, u Vlaškoj, a zatim u Beču, u ovoj kući je do svoje smrti 1843. godine živela kneginja LJubica. Od Obrenovića kuću je kupila porodica Kondoroši, a potom je sve do 1980. godine pripadala porodici Adamović, kako je već rečeno u nekoliko pasusa ranije. Poslednji vlasnik bio je advokat dr Fedor Adamović, kome je nakon Drugog svetskog rata u procesu nacionalizacije od cele zgrade ostavljen jedan stan sa kancelarijom. Nažlost, prilikom gradnje zgrade Srpskog narodnog pozorišta i pored protesta i protivljenja dr Adamovića i građana Novog Sada, palata je porušena.[16]
Gradsko naselje u kome su nekad živeli novosadski vinogradari, od 1927. godine nosi ime Adamovićevo naselje po dvojici vinogradara, ocu i sinu Adamovićima. Između dva rata ova gradska četvrt je zauzimala prostor od Futoške ulice do Dunava, zajedno sa naseljem Telep. Danas je Adamovićevo naselje odvojeno od Telepa i obuhvata kvart između Limana, Grbavice i Telepa, oko ulice Cara Dušana.
[1] Popović, D. J. O Cincarima, 438.
[2] U srpskoj kulturnoj javnosti malo se zna o profesoru Ferenciju. Ovaj zanesenjak je sa toliko strasti držao predavanja, gotovo propovedao, da su studenti i sa drugih studija dolazili na njegova predavanja. Svoju ljubav prema Srbima iskazao je prelaskom u pravoslavlje 1847. godine. NJega je pre Stevana Pecija slušao i mladi Zmaj. Profesor je bio izuzetno poštovan od srpske omladine, a imao je ulogu jednog od duhovnih mentora novosadskog Omladinskog pokreta.
[3] Negligiran: neuredan odnos prema nečemu; negligirati: ogoliti, osramotiti nešto.
[4] Savić, M.( 2010), Naši stari, Novi Sad, str.22.
[5] Stajić,V. Biografije II, sveska četiri, str. 146.
[6] Arhiv Vojvodine F. 92, kutija 125, 268/1923.
[7] Arhiv Vojvodine, F. 92, 3972/1926.
[8] Kažem verovatno, jer nisam uspeo da utvrdim poreklo Jovana Demetrovića, prvog kasira Matice srpske. Ovaj Demetrović je, po rečima Stajića, u članku Osnivači, časnici i činovnici Matice Srpske, rodom iz Dalmacije, što decidno ne određuje njegovo etničko poreklo. Takođe je u Vršcu 1881. godine na mestu kapetana gradske policije bio izvesni Demetrović, o kome ništa nisam saznao.
[9] Stajić, V., Privreda Novog Sada, str. 251.
[10] Električnu centralu i električnu rasvetu Novi Sad dobija relativno kasno, posle Sente, koja je struju dobila prva u Vojvodini 1895, Zrenjanina i Subotice 1896, Vršca 1897, Kikinde 1906, Sombora 1908. godine. Do tada su, od 1888. godine novosadske ulice bile osvetljavane plinom. I u električnom tramvaju Subotica je pretekla Novi Sad za 12 godina.
[11] U pitanju je današnja Sremska Mitrovica; kako je u carevini bila samo jedno naselje sa ovim imenom, ono se u dokumentima javlja samo kao Mitrovica. Geografski prefiks Sremska dobija po ulasku u Kraljevstvo SHS 1918. godine, da bi se razlikovala od Mitrovice na KiM, sa kojom se prvi put našla u istoj državi.
[12] Prema izjavi dr Stevana Adamovića, novosadskog advokata i gradonačelnika, koju je sredinom tridesetih godina XX veka dao Dušanu Popoviću. (O Cincarima, 312.)
[13] Arhiv Vojvodine, F. 92, kutija 125, 1290/1923
[14] Dan, Novi Sad, 11. decembra 1935.
Prvi šofer u Novom Sadu bio je Dušan Antonić, šegrt V. Stefanovića. Antonić je šoferski zanat izučio kod jednog Nemca, pa je maja 1909. godine sa svojim gazdom putovao u Minhen i tamo položio šoferski ispit. Matkoviću je služio kao šofer izvesni Martin Tot. (isti članak)
[15] Zapinici Proširenog Saveta Grada Novog Sada 1926–1927, II 1927, Zbornik arhivske građe Istorijskog arhiva Novog Sada, Novi Sad 2017.
[16] Protest Fedora Adamovića je bio za ono vreme žestok, mnogo više od građanske neposlušnosti. Kada je počeo proces rušenja, on se vezao lancima za krevet i odbio da napusti zgradu. Organi vlasti (milicija) su ga tako izneli na ulicu i rušenje je počelo. Rezigniran, Fedor je za uvek napustio Novi Sad, odselio se u Poreč, gde je i preminuo.
Ostavi komentar