„Gorski vijenac“ kao odložena tragedija

28/05/2020

Autor: Đorđo Sladoje

Sve je više onih koji mi prijavljuju kako je „Luča mikrokozma“ najbolje  Njegoševo djelo i da  baš ona najviše odgovara njihovom ukusu i senzibilitetu. Ne protivrječim iako mi se besmislenim čini uspostavljanje hijerarhije unutar ovog gotovo svetog trojstava srpske poezije  koje čine „Vijenac“, „Luča“ i „Lažni car Šćepan Mali“. A kad me pritjeraju, ja se ipak opredijelim za „Gorski vijenac“, iz stotinu  razloga, od kojih je ovdje moguće navesti samo neke. „Gorski vijenac“  je temeljna knjiga srpskog naroda u kojoj se mogu naći  vrhunski stihovi o svemu bitnom u našem pojedinačnom i kolektivnom životu – o dobru i zlu, o ropstvu i slobodi, o čojstvu i junaštvu, o žrtvovanju i izdaji, o ženskoj ćudi, o čovjeku i njegovoj prirodi u najširem smislu i šekspirovskom rasponu. I naš obični nepismeni, bolje reći usmeni svijet, kad hoće da kaže nešto važno posegne za nekim epskim stihom ili sentencom iz „Gorskog vijenca“. Uz malo pretjerivanja, moglo bi se reći da je više Srba koji „Gorski vijenac“ naizust znaju, nego onih koji su pročitali Bibliju. U tom smislu ovo je mnogo više od obične pjesničke knjige, kakve se poslije Njegoša pišu i objavljuju. Nema kod nas, a vjerovatno ni drugdje u svijetu, sličnog primjera –  da je jedno pjesničko djelo tako duboko sraslo sa bićem „cijela naroda“ iz čijeg je iskustva, zapravo, i nastalo. A to  je iskustvo, poetski pročišćeno, oplemenjeno i sublimisano, u raskošnom jezičom ruhu, kao uzdarje vraćeno narodu.

U „Luči“ je Njegoš, na nenadmašan način i u gotovo neizdrživom ritmu i   tvoračkom intenzitetu razvio religiozno-metafizičku sliku svijeta  kao božije tvorevine. Vaskoliki svijet, vidljivi i nevidljivi, Tvorac drži kao harmoniju sfera, koja je neprestano izložena mračnim i destruktivnim silama Satane i njegovih legiona. Tvorac je u Njegoševoj viziji demijurg i svedržitelj svijeta i nosilas svjetlosnog principa, dobrote i svemilosti, ali on je istovremeno i ratnik i pjesnik.

Nasuprot modernističkoj samorazarjućoj  skepsi, u „Luči“ čitamo jednu od najmoćnijih i najljepših pohvala poeziji i pjesniku:

„Sve divote neba i nebesah,

sve što cvjeta lučem sveštenijem,

mirovi li il umovi bili,

sve prelesti smrtne i besmrtne –

šta je skupa ovo svekoliko

do opštega oca poezija?

Zvanije je svešteno poete,

glas je njegov neba vlijanije,

luča svjetla rukovoditelj mu,

dijlekt mu veličestvo tvorca.“

Tako se, dakle, i sam Tvorac pojavljuje kao najveći među pjesnicima koji je svijet sazdao u stvaralačkom nadahnuću i na poetskim principima. Ovakvo kosmogonijsko načelo izvire iz same Biblije, iz one Riječi koja bi na početku i bi u Boga, i iz koje je sve nastanulo. Odjek te riječi  na zemlji dopire samo do  duše  „plamenog poete“, u rijetkim epifanijskim trenucima u kojima je i Luča ispjevana. Sve to što je u ovom jedinstvenom spjevu, silinom pjesničke imaginacije i duhovne vizije potisnuto u nebeske visine, u tajnovito, onostrano i metafizčko, biće u Gorskom vijencu spušteno u košmarnu istorijsku stvarnost jedne male zemlje, „odsvud stiješnjene, a njen će narod i narodne glavare staviti na velika iskušenja, pred zamršene izazove  i teške, tragične dileme. Otuda se može reći da je „Gorski vijenac“ u suštini tragedija, vješto i dugo odlagana i ragađana, ispjevana u živom, protivrječnom i dinamičnom jedinstvu dramskog, epskog i lirskog.

 U jednom od svojih izvanrednih eseja Svetozar Koljević piše, s mnogo valjanih argumenata, o smrti epskog u „Gorskom vijencu“. Meni se ipak čini da je epski duh ovdje preživio, a da će se njegova konačna razgradnja dogoditi u „Lažnom caru Šćepanu Malom“. Epsko opstaje u odjecima slavne istorije, u epsko-patrijarhalnom karakteru junaka i konačno u samom desetercu koji je „kalup naše osjećajnosti“, čuvar istorijskog iskustva i moralne tuge, ali i zvučni prenosnik kosovskog zavjeta i zlatnog mita o slobodi. Opštepoznato je da Njegoševo djelo predstavlja vrhunac naše epike, pa je neminovno da sa tog vrhunca počinje da se kruni i osipa.

A „ osipa“ kroz dramsku formu se u  poetsko-filozofskim reflecijama Vladike Danila i Igumana Stefana, u lirskim odlomcima kakvi su tužbalica sestre Batrićeve ili san Vuka Mandušića, u nastupima neobičnog Njegoševog humora, u nedostatku detaljnijeg epskog opisa glavnog događaja i na druge načine. I sve to što podriva epski duh, ma kako paradoksalno zvučalo, dodatno  semantički obogaćuje i simbolički produbljuje  pjesnički izraz  i dinamizuje dramsku radnju. Oni koji Njegošu spočitavaju dramaturšku labavost „Gorskog vijenca“ zaboravljaju da je on bio  monah kome je liturgijska dramaturgija bila isuviše dobro poznata. Neki dramaturški elementi  te vrste vješto su uposleni u „Gorskom vijencu“, čiji se činovi  djelimično poklapaju sa svenarodnim skupštinama. Otuda se, bez straha da će se pomračiti ijedno njegovo slovo, „Gorski vijenac“ može čitati i kao genijalni skupštinski izvještaj, najbolji koji je ikad napisan. A te skupštine, na kojima treba  donijeti tešku, sudbinsku odluku, održavaju se o svetim danima na sakralizovanim mjestima, na najvišim duhovnim kotama, takoreći.

Prva skupština uoči Trojičina dana prolazi pretežno u dugim, teškim i na trenutke dramatičnim monolozima Vladike Danila. On je onaj na brdu odakle vidi  više, dublje i jasnije svu tragiku i težinu odluke koju treba donijeti i u djelo sprovesti,  pa otuda dugo i temeljno promišlja  moralne, političke i istorijske  izazove pred kojima se našlo njegovo maleno pleme. Kao pjesnikov dvojnik i Vladika Danilo je „tragični junak kosovske misli“ koji istorijsku sudbinu srpskog naroda pretresa u kontekstu kosovske tragedije i kosovskog zavjeta kao duhovnog opredjeljenja koje podrazumijeva spremnost na žrtvu za visoke opšte ciljeve, među kojimaje sloboda onaj najviši i najsvetiji. Iz takvih dubokih razmišljanja iskristalisaće se i ona strašna lozinka – „Neka bude što biti ne može!“

 I dok se vladika rve sa teškim moralnim i istorijskim pitanjima, sa uzrocima i posljedicama činjenja i nečinjenja, oni pod brdom – serdari i vojvode – gledaju na to sa podozrenjem i prekorom, ponekad i grubim. To su ljudi epskog kova – sve Vuk do Vuka – kosovskim mitom do dna duše prožeti i opijeni Obilićevim viteštvom i u svakom trenutku spremni da njegov podvig ponove, ne pitjući za cijenu. Otuda im se Vladikino mudrovaanje  čini  kao odugovlačenje i suvišno odlaganje neizbježnog.  Jednodušna riješenost mnozine osnažena  kolom  kroz koje se, s vremena na vrijeme, oglašava duboko, gotovo arhetipsko narodno iskustvo – kao opomena i putokaz – pomoći će i Vladiki Danilu da razriješi sopstvene nedoumice.

Tragedija se, ipak, i dalje razgađa. Gospojinska skupština prolazi u pokušaju mirenja zavađene braće, iako svi znaju da je to nemoguće. Na sasvim minimalnu ponudu  –  da nalažu badnjake, poste časni post i šaraju vaskršnja jaja, Mustaj-kadija odgovara  apoteozom, himnom islamskoj kulturi i religiji predstavljajući je  kao  rajski vrt, pun radosti, ljepote i svakojakih  uživanja. To su možda i najljepši stihovi  o islamskoj kulturi na srpskom jeziku i to iz pera jednog vladike, za koga i dalje tvrde da je genocidni pjesnik. Pošto glavni posao izostaje, ova skupština većim dijelom  prolazi u pošalicima  i dosjetkama, u gatanju i tumačenju snova ( koji uglavnom predskazuju neminovne događaje), u isljeđivanju vještice sa političkim zadatkom, u lakrdiji sa popom Mićom, ali jednako i sa hodžom Brunčevićem, u nadmudrivanju i natpjevavanju turskih i crnogorskih svatova i slično. Ovu gotovo zabavnu atmosferu prekinuće nekoliko izvanrednih lirskih prosjeva – najprije tužbalica sestre Batrićeve, možda najljepše i najpotresnije u svekolikoj svjetskoj poeziji, a onda i onaj čudesni san Vuka Mandušića o snahi Bana Milonjića, koji će biti grubo prekinut „da se ne bi tu štogod izbleja“, jer  strogi patrijarhalni moral o takvim doživljajima ne da ni zucnuti, čak ni u snu. Tu je i prepiska između Vladike Danila i Selim-paše, iz čijeg pisma upoznajemo i drugo lice  islama, surovo, militarno i nemilosrdno koje pokazuje spremnost da zatre sve što mu se suprotstavi.

 

Ko hoće da se bavi različitim i suprotstavljenim  kulturološkim i civilizacijskim obrascima, naći će u „Gorskom vijencu“ građe na pretek.Tu je na jednoj strani naš epski, patrijarhalni i pravoslavni svijet  duboko utemeljen u svojoj tradiciji a, na drugoj suprotstavljenoj starni islam sa svojim janusovskim licem, a tu je i zapadni evropski svijet ogrezao u laži i licemjerju i svojevrsnom „nihilističkom hedonizmu“, kakvim ga je vidio vispreni i duhoviti Vojvoda Draško, a kakav se i nama ukazuje u sve razuđenijim, mračnijim i bizarnijim oblicima.

Osnovni identitetski element i ključna tačka razlike u ondašnjem svijetu bila je religija; Ona je i ovdje glavni  uzrok neizbježnog sukoba, jer su kako se jasno kaže „luna i krst  dva strašna simvola/njihovo je na grobnice carstvo“.  I ta se tragična simbolika ne da ni ublažiti ni poništiti. Odluka o istrazi poturica, odnosno inovjerne braće biće, pod zakletvom, pritvrđena uoči Božića, ali će izostati detaljan opis toka i razmjera samog događaja, kakav imamo, na prrimjer, u „Luči mikrokozmi“, gdje  je do sitnih pojedinosti opisan rat  Boga i božjih  anđela protiv Satane i njegovih legiona.

O istrazi poturica istorija ne zna gotovo ništa, a iz „Gorskog vijenca“  o tome saznajemo tek u odjecima i fragmentarnim izvještajima  svjedoka i učesnika, među kojima je i Vuk Mandušić, „junak golubijeg srca“, čije su suze  nad prebijenim džeferdarom tek lirski odušak. A katrza, duboko duhovno i moralno pročišćenje,  ove dugo i vješto razgađane tragedija događa se zapravo u kazivanju Igumana Stefana koji je jedan od najčudesnijih likova svekolike naše književnosti. Stihovi koje on izgovara, po svojoj ljepoti  i misaonoj dubini i univerzalnim, metafizičkim domašajima  uporedivi su jedino sa najblistavijim trenucima „Luče mikrokozme“. U njima je na neponovljiv poetsko-filozofski način sublimisano istorijsko, moralno, antropološko i religijsko-metafizičko iskustvo čovjeka bačenog u svijet  kao „sostav paklene nesloge „ ,gdje niko nije ni srećan ni zadovoljan, ni miran ni spokojan, već „ sve se čovjek bruka sa čovjekom/ gleda majmun sebe u zrcalo“.   Bez ovih dubinskih uvida u stanje stvari na oba svijeta, i o tragičnoj podvojenosti čovjekovog bića, „šta je čovjek? a mora bit čovjek!/ tvarca jedna te je zemlja vara“, bez  tih moralnih obasjanja u čudesnoj metafizičkoj vedrini slijepog Igumana, „Gorski vijenac“ bi bio tek uspjela ratna hronika. A ovako je genijalno djelo.

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja