Autor: dr LJubiša Despotović
Globalni poredak moći u međunarodnim odnosima u najvećoj meri zavisio je od realne pozicije država u geopolitičkom poretku sveta. On se menjao tokom moderne političke istorije. Do Prvog svetskog rata najviše je zavisio od političke volje velikih sila i njihovog dogovora, koji su postizani na međunarodnim kongersima i koji su za neko vreme regulisali ne samo međusobne odnose nego i ponašanje i mesto ostalih država u međunarodnom sistemu. U perirodu između dva svetska rata, on je bio narušen iz razloga propasti većine carstava koja su nestala sa svetsko-istorijske scene (Rusko, Nemačko, Austrougarsko i Otomansko) i nepostojanja velikih državnih autoriteta u međunarodnim odnosima koji bi ih zamenili i regulisali. U to vreme nisu to bile ni SAD koje još nisu u potpunosti napustile doktrinu izolacionizma iz koje su počele da iskoračuju još tokom Prvog velikog rata, što će odlučno učiniti aktivnim ulaskom u Drugi svetski rat iz koga će izaći kao velika sila predvodnica atlantizma.
Velika Britanija koja se zaglavila u sostvenim problemima imperije u strmoglavom opadanju moći i zabrinuta zbog naglog jačanja nacista u Nemačkoj i njihovom ubrzanom militarizacijom države i društva koji su jasno ukazivali da se spremaju za jedan veliki i ofanzivan rat u borbi za tzv. životni prostor koji im po učenju konzervativnih krugova nemačke geopolitike kao velikoj i vitalnoj naciji pripada. Osobito je to bilo vidljivo u odlučnoj spremnosti na tzv. versajski revanšizam i nova teritorijalna osvajanja. Francuska takođe, još nesvesna da neće biti u stanju da se na duži rok suprotstavi rastućem ekspanzionizmu Nemačke. A posebno ne, u tom trenutku Sovjetska Rusija, koja je pokušavala da nađe balans u svojoj spoljnjoj politici između pretećih opasnosti novog rata i potreba unutrašnjeg ustrojstva, od prethodnog rata i revolucije još nedovoljno oporavljene i izgrađene zemlje. Pokušaji sa Ligom naroda takođe su se pokazali kao ne efikasni i anemični a za rat nespreman svet je sigurno klizio u novi veliki konflikt iz kojeg će izaći organizovan na sasvim drugačijim osnovama.
Svetu je potreban izvesni poredak moći smatraju realisti jer njime dominiraju anarhija i neuređenost. „Odnosi u ‘anarhičnom međunarodnom društvu’ se kreću od saradnje i pravno uređenih pravila ponašanja između država, na jednoj, do otvorene borbe za moć, sukoba i ratova na drugoj strani.“ (D. Simić 2009:107) Upravo stoga, neophodno je izgraditi izvestan poredak, koji bi pretpostavljenu anarhičnost međunarodnih odnosa smanjio, a čitav sistem svetske politike učinio predvidljivim koliko je to moguće više. O tim novim sistemima globalne moći pročitajte više u redovi koji slede.
- Bipolarni ili dvopolarni poredak moći
Za pojam bipolarnosti u nauci o međunarodnim odnosima najzaslužni je Kenet Volc tvorac neorealizma. „Tvrdio sam da živimo u svetu sa dve sile, dakle – bipolarnom svetu“. A to je svet u kome postoje dva pola sa međusobno suprotstavljenim interesima i dva centra moći iz kojih se tim polovima upravlja. „Zato ostali akteri pojedinačno nisu sposobni da pariraju ni jednom od dva pola. Oni su prinuđeni ili da se udružuju kako bi zaštitili svoje interese, ili da se pridružuju jednom od polova“. (D. Proroković:311) Volc ističe da bipolarnost održava delotvornu ravnotežu snaga u svetu i da je jednopolarnost nepoželjna i neodrživa na duži rok. Jer bezbednosnu dinamiku koju nameće stvarnost međunarodnih odnosa koji su po mišljenju realista po definiciji anarhični, oba pola mogu da apsorbuju i drže pod kontrolom jer za to jedini imaju realne kapacitete tvrde i meke moći.
Zato kada treba da bira između bipolarnog i monopolarnog svetskog poretka, K. Volc se opredeljuje bipolaranost kao povoljniji i korisniji za stabilnost svetskog sistema. Sa njim je saglasan i Henri Kisindžer koji ističe da je pravo partnerstvo moguće samo među jednakima. Te da je tek tada moguće uspostaviti stabilnost u sistemu međunarodnih odnosa a krize kontrolisati i svesti njihovo pojavljivanje na minimum. „Održavanje balansa je u uslovima bipolarnosti mnogo lakše, što u određenoj meri utiče na stabilizaciju prilika i funkcionisanje svetskog političkog sistema“. (D. Proroković:321) Dakle, balans sile je u tom sistemu međunarodnih odnosa uspostavljen i dopunjen drugim aspektima međunarodne politike.
Bipolarni model veoma je sličan modelu ius strictum DŽordža Švancerbergera, koji smatra da je sazdan na postojanju najmanje dva subjekta u sistemu pri čemu jedan od njih nije spreman da prizna premoć onog drugog; pomenuti „subjekti“ žive u miru ili se pripremaju za rat, a „tobožnji pravni poredak“ se uspostavlja kada međusobno priznaju suverenu jednakost. A ta suverena jednakost se temelji po njemu na tri bitna pricipa: ubedljivog posedovanja fizičkog prostora kao teritorijalne suverenosti, priznanje takvog statusa od drugih nosilaca suverenosti i davanje drugima jednakog priznanja. (D. Simić 2009:110)
Ipak, ovde nije više reč samo o modelu već o konkretnoj dominiciji dva supre sile (SAD i SSSR) , koje su iz Drugog svetskog rata izašle sa najviše kapaciteta da zadrže svoju poziciju novih polova moći u međunarodnom sistemu osnosa sa neskrivenom težnjom da njihovi uticaji imaju globalni karater. Aspiracije oba centra moći bile su višestruko dimenzionirane. To nisu bile samo velike vojne sile, iako su se kapaciteti njihove moći gradili pre svega na aspektima tzv. tvrde moći od kojih je vojna snaga najvažniji, već na sveukupnom planu od kojih je pre svega ideološki kao deo meke meći bio jako važan, a za njim su išli i drugi, privredni, finasijski, kulturni, obaveštajni, medijski i dr. Reč je pre svega bilo o sukobu dva suprotstavljena sistema vrednosti i njihovih ideoloških recepcija, gde se na bazi postojećih razlika gradila svaka druga diferencijacija. Zapadni, liberalni, atlantistički svet kapitalizma i demokratije, i sveta socijalizma, socijalne jednakosti, klasne solidarnosti, i ideokratije.
I svaki od ta dva pola moći je sistem svojih vrednosti doživljavao kao ispravan i nezamenljiv sa jasnom pretenzijom da zadobije univerzalni karakter. Ono što je posebno važno taj univezalizam se nije odnosio samo na sisteme vrednosti dva tabora, već se protezao i na sva druga važna pitanja međunarodnih odnosa što je značilo međusobno pregovaranje i uvrđivanje jasnih granica protezenja moći i hegemonije svakog od njih.
Naravno i preciznih procedura kojima se dogovori postižu i kako se kontroliše njihovo sprovođenje. „I pored trke u naoružavanju, razvoju oružja za masovno uništenje, stalnih tenzija na relaciji Vašingtona i Moskve, periodičnih kriza i ratova u zonama ‘geopolitičkog dodira’ dva aktera, čovečanstvo se možda ipak sretalo sa manjim problemima nego što je to slučaj danas“. (D. Proroković:320) Balans moći je bio uspostavljen i stvoren kakav takav osnov za mirnu koegzistenciju oba pola svetske dominacije. „Sa druge strane, ukoliko dve super sile postignu dogovor o pitanju važnom za međunarodnu bezbednost, to postaje norma u međunarodnim odnosima i ostali akteri je, voljno ili nevoljno, moraju primenjivati“. (isto:317) Stoga su mnogi zanačajni teoretičari svetske politike optirali upravo za ovaj model odnosa smatrajući ga optimalnim sa stanovišta balansa sile, i izgradnje mira u svetu.
- Monopolarnost ili jednopolarni poredak moći
Posmatrano na nivou samog modela osnovna karakteristika monopolarnog poretka moći jeste predominacija jedne svetske sile u međunarodnim odnosima. Ona potiče iz jednog centra, i difuzno se širi u međunarodnom sistemu. Dominantna supersila jedina u tom periodu vremena ima dostatne kapacitete tvrde, meke i pametne moći, da ostvari svoju punu supremaciju, odnosno da postane čak i hegemon. Ogromni resursi moći određuju ne samo nivo međunarodne već i nacionalne bezbednosti mnogih država u svetu. Dakle, reč je o tolikim i takvim resursima koji u velikoj meri određuju kako globalni nivo odnosa tako i odnosa na regionalnom ili čak i lokalnom planu.
Reč je naime o postizanju tzv. hegemonističke stabilnosti. Po zagovornicima ove teorije koji smatraju da što jedna supersila koncetriše veću moć imaće i veću mogućnost da drugima nameće gotova rešenja. A da ih istovremeno primorava da u najmanjoj mogućoj meri osporavaju njenu lidersku poziciju. Zato ovi autori vrše apologiju hegemonizma SAD, smatrajući da sila koja može da uspostavi takav poredak kakav želi, znači da može istovremeno i da garantuje međunarodni mir (Pax Americana u aktuelnom slučaju). Naravno da se ovde radi o onoj školi mišljenja koja treba da doktrinarno odbrani zadobijenu poziciju SAD i da joj kakav takav privid naučne teorije. Jedan od najgorljivijih zastupnika ovakvog pristupa je svakako i Vilijem Volfort koji ističe da je unipolarna struktura najstabilnija, jer u dugom periodu može doneti mir i prosperitet u svim delovima sveta. (D. Proroković:305)
Dominantnu poziciju monopolarnog pola moći u svetskoj politici SAD su zadobile nakon urušavanja država socijalizma na čelu sa disolucijom SSSR-a te rasformiravanja Varšavskog ugovora kao njihovog vojnog odbrambenog bloka. Tom spisku važnih temporalnih markera u međunarodnim odnosima treba dodati brutalno razbijanje SFR Jugoslavije 1991. godine i nelegalno bombardovanje SR Jugoslavije 1999. godine. Simbolično, to vreme teče od rušenja Berlinskog zida 1989. godine, ali je ono suštinski počelo onda kada je Vašington kao atlantistički geopolitički hegemon uspeo da nametne svoje interese ostatku sveta, koji je nastavio da životari na razvalinama bipolarnosti i kraja hladnog rata.
Vašington je ne časeći časa, požurio da se prevashodno teritorijalno naplati na račun starog takmaca, bez opaljenog metka i skoro bez potrošenog dolara, pripajajući zonu vitalnog teritorijalnog tkiva, Srednje Evrope (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Istočna Nemačka), Pribaltika (Litvanija, Estonija i Latvija) , i jugozapadnog priobalja Crnog Mora (Bugarska i Rumunija) koje je pre toga kontrolisao Varšavski pakt. A nedugo zatim i rušenjem SFRJ ostvario realnu kontrolu nad novonastalim državicama izuzev SRJ. Geopolitičkim rečnikom rečeno, stavio je pod svoju kontrolu izuzetno važnu zonu rimlenda, pomerajući tako vektore svoga uticaja i moći do samih granica Ruske Federacije.
Kenet Volc kao pobornik bipolarnog modela, otvoreno je kritikovao novonastalu poziciju u kojoj su SAD na sebe preuzele ulogu hegemona, smatrajući je spornom sa aspekta međunarodnog stabiliteta i ponovnog otpočinjanja trke u naoružavanju. Druge zemlje će, smatra on u strahu za svoje interese i nezavisnost, početi ubrzano da grade kapacitete svoje tvrde moći od kojih je vojna sila najznačanija. To se najpre i desilo sa Ruskom federacijom i Kinom, ali su i ostale važne zemlje nastojale da ojačaju svoju poziciju u novonastalim okolnostima svetske hegemonije. U razložnoj i utemenjenoj kritici Volc samatra da će takva pozicija i agresivna politika SAD dovesti do razvoja niza nepovoljnih procesa u međunarodnim odnosima. Kao prvo, probudiće Rusku Federaciju i Kinu u potrebi da ograniče moć SAD i razvijaće potrebu da uspostave za početak koliko toliko snošljive odnose i bolji položaj za sebe, jer će sve što dolazi od SAD doživljavati kao pretnju po svoju nacionalnu bezbednost.
Dakle, stvoriće nove izazivače a stare takmace spremne da bitno menjaju novouspostavljene odnosa pune asimetrije i disimetrije. Jer, „do uspostavljanja jednopolarnosti dolazi u periodima kada su ukupni potencijali moći jednog aktera u apsolutnoj ili relativnoj nesrazmeri sa pokazateljima ostalih učesnika“. Zato što se jednopolarnost najsnažnije iskazuje u kontekstu asimerijske pozicije slabih i disimetrije jakih odnosno najjačeg, kao što je to u ostalom bio slučaj sa SAD.
Zatim, produbiće podele u Evropi što nije dobro sa aspekta buđenja starih antagonizama još iz doba Drugog svetskog rata, naročito politikom proširenja NATO pakta prema Ruskim granicama i prostoru nekadašnjeg SSSR kao primarne zone ruskih geopolitičkih interesa. I Rusija i Kina su sasvim jasno razumele da je neligitimna agresija i vojni napad na SRJ 1999. godine, bio atak bez presedana u međunarodnim odnosima. Brutalni akt nepoštovanja međunarodnog prava i međunarodnih institucija kakav je Savet bezbednosti UN, demonstracija gole sile i direktna pretnja njihovoj nacionalnoj bezbednosti. Od te agresije stvari su počele bitno da se menjaju u svetskoj politici, i da polako ali sigurno tokove usmeravaju ka gradnji multipolarnosti u svetu. A konstruktivna kritika Keneta Volca se pokazala kao ispravna i anticipacijska.
„Asimetrija koju su pokušale da uspostave SAD preko upravljanja globalnom mrežnocentričnom strukturom nije mogla da zaustavi ovakav razvoj situacije, mada je donekle mogla da ga uspori, što potvrđuje tezu strukturnih realista. Opadanje potencijala ukupne moći SAD najpre se primetilo na političkom planu, pošto ideološka matrica i političke vrednosti više nisu imale status neupitnih“. (D. Proroković:304) DŽozef Naj je takvu disimetriju kritikovao sa tačke prekomerne upotrebe resusa tvrde moći, bez dobrog balansa i pametne stragije upotrebe tvrde i meke moći. Moć se po njemu mnogo češće trebalo koristiti u svom drugom licu u sadejstvu sa drugima pre nego protiv drugih, što je podrazumevalo mnogo više kontekstualne inteligencije nego što je ona realno primenjivana. U vremenu monopolarnosti se upravo zbog tog viška statusnog adrenalina češće negoli što je to pametno ili potrebno pristupalo argumentima sile, umesto sili argumenta. Dosadašnja praksa svetske politike pokazala je da dugoročno to nije bila isplativa strategija jer je proizvodila sve više i više oponenata i nezadovoljnika u međunarodnom sistemu odnosa. A oponenti će uprkos svoj raznorodnosti i razlikama pre ili kasnije doći na ideju udruživanja u pravcu osporavanja nametnute im hegemonije.
- Multipolarnost ili višepolarni poredak moći
Multipolarnost je takav model međunarodnih odnosa kada u njenoj realnosti imamo više od dva potentna međunarodna igrača (sile) sa relativno uporedivim ili približnim resursima tvrde i meke moći. Multipolarnost može biti shvaćena i kao sposobnost nekog aktera da utiče na ostale učesnike u kulturno-istorijskom, ideološko-političkom ili informacionom smislu. U literaturi je još moguće pronaći i izraz policentrizam koji takođe ukazuje da u konstituisanom poretku moći postoji više centara ili polova (jezgara) uticaja koji svaki u svojoj zoni dominacije utiče na dinamiku i kvalitet međunarodnih odnosa.
Često se dešavalo u istoriji da su postojala tri pola uticaja i ti poreci se u teoriji smatraju nestabilnim jer postoji težnja da se dva centra moći dogovore na račun trećeg kako bi ga izbacili iz igre i ceo sistem sveli na bipolarnost, kao njima znatno povoljnijeg međunarodnog okruženja. Tako da se za istinski policentrizam u jednom delu literature uzima postojanje četiri ili više međunarodnih centara moći. Jer se po njima povećava broj tzv. dijada (tesna veza između dva centra moći) odnosno interakcija između njih. „Najvažnija karakteristika multipolarnog poretka jeste da se u njemu uspostavlja ravnoteža snaga većeg broja velikih sila“. (D. Proroković:325)
Početak druge decenije 21. veka označio je jasnije procese izgradnje multipolarnosti u svetu. Pre svega zbog porasta moći i uticaja Ruske Federacije i Kine, ali i zemalja udruženih u organizaciju BRIKS čiji su oni osnivači i aktivni članovi. Dakle, ključni akteri izgradnje multipolarnosti su neevropske zemlje, a još preciznije nezapadne zemlje, tačnije zemlje koje pripadaju Evroaziji. Ne samo Rusija i Kina, već i Indija, Japan i Brazil koji pretenduju na status ozbiljnih sila u svetskoj politici. Primetno je stidljivo podizanje Nemačke i Francuske koje formalno deluju u okviru navodno jednistvene spoljne politike EU, a u stvari pokušavaju da se izbore za što nezavisniji status svojih nacija i država, potencirajući pre svega za njih strateške interese nacionalne bezbednosti i razvoja (osobito jasan primer Nemačke i gasnog sporazuma sa Rusijom koji značajno transcendira okvire EU i naloge Vašintona da se od njega odustane).
„Dakle, multipolarnost karakteriše to što se u strukturi svetskog političkog sistema nalazi veći broj aktera (više od dva) sa relativno približnim (ili jednakim) ukupnim potencijalima moći i nijedan od njih ne može drugima da nametne svoju volju“. (D. Proroković:326) Stoga se u poruci zemalja članica BRIKS-a iz 2015. godine jasno ističe potreba za univerzalnim poštovanjem pravila i principa međunarodnog prava, odbacujući politiku primene dvostrukih standarda i stavljanje interesa jedne države iznad drugih, što se često dešavalo u proteklih nekoliko decenija od kada su SAD bili jedina supersila i od kada su one određivale pravila ponašanja u međunarodnim odnosima. Ta vremena na svu sreću polako ali sigurno odlaze u istoriju, upravo zbog sve uspešnije izgradnje institucionalne infrastrukture multipolarnosti u svetu ali i sistemski pravljenih grešaka od strane atlantskog hegemona koji je sve teže uspevao da napravi jasnu strategiju upotrebe pametne moći i tako za sebe kupi vreme što kasnijeg prelaska na multipolarni sistem međunarodnih odnosa.
Opasnosti koje leže u budućnosti tiču se potpunog rušenja monopolarnog poretka. Do sada, istorija nam to neumoljivo svedoči, gotovo ni jedan poredak moći u međunarodnim odnosima nije se menjao na miran način. U poslednjem veku samo bilo je to nekoliko puta uz veliku ekonomsku destrukciju i civilno-vojne žrtve. Globalna destabilizacija je najčešće uvod u tektonske promene koje predstoje. Nijedan hegemon se nije dobrovoljno povukao sa svoje privilegovane pozicije. Uznemirava nas pomisao da to neće biti moguće ni sa prelaskom sa monopolarnog na multipolaran sistem odnosa u svetskoj politici koji je u toku. Evolucioni put bi za sve aktere bio najpovoljnije i najmirnije rešenje, ali se ipak plašimo da stvari sa promenom poretka moći u svetu možda neće ići tim putem. Oni koji treba da izgube najviše (zapadne elite koje globalizuju) izgleda da nisu spremne za mirnu tranziciju odnosa. Stoga je u pravu kolega D. Proroković kada konstatuje da urušavanje jednog i uspostavljanje drugog poretka retko kada prolazi mirno. Transformacije strukture svetskog političkog sistema najčešće su praćene širom destabilizacijom i izbijanjem niza regionalnih ili čak globalnog sukoba“. (isto:335)
Rusija i Kina su više puta u poslednjoj deceniji jasno stavile do zananja da postojeći monopolarni poredak moći mora da ide sa scene svetske politke. Iz godine u godinu jasno demonstriraju sposobnost da prerastaju nivo regionalnih sila i postaju aktivni globalni igrači koji hoće da se pitaju o ukupnom karakteru odnosa u svetu a ne samo o nacionalnim interesima i vlastitoj bezbednosti. NJima se sve češće priključuju sile regionalnog značaja ističući svoje interese kao vitalne i ti interesi se moraju ubuduće više uvažavati nego do sada. Stoga kolega Proroković vrlo sugestivno i sa jasnom argumentacijom poručuje da je svetski politički sistem ušao u još jednu fazu transformacije. Da je nastupila era multipolarnosti. Ne slučajno on je i svoju obimnu naučnu monografiju posvećenu istraživanju međunarodnih odnosa naslovio upravo tim nazivom – Era multipolarnosti.
Slažemo se sa njim da je trend promena nezaustavljivo usmeren u pravcu multipolarnosti, ali ostajemo oprezni kada je u pitanju njen tempo i radikalizam. Globalne elite koje su ostale maskirane iza institicionalne moći SAD, transnacionalnih korporacija i finansijskog kapitala neće, niti će, sedeti skrštenih ruku. Tranzicioni procesi ka multipolarnom poretku mogu stoga potrajati dugi niz decenija bez definitivnog ishoda. Dakle, nailazi period turbulentnih promena, nekada vidljivih a nekada ne, kada će globalni igrači morati zaigrati na kartu sve ili ništa, a to može biti ne samo opasan nego i tragičan scenario.
Za razliku od kolege Prorokovića i mene, DŽozef Naj pronalazi solomonsko rešenje smatrajući da svet nije ni unipolaran, ni multipolaran, ni haotičan, već sve to troje zajedno, odnosno istovremeno. Takvo srednje rešenje nastalo je kao pokušaj teorijskog kompromisa spora između američkih realista i idealista u nastojanju da se odrede strateške smernice daljeg razvoja spoljne politike SAD i očuvanja njenog statusa globalne sile.[1]
Literatura:
D. Simić (2009) Svetska politika, Fakultet političkih nauka, Beograd
D. Proroković (2018) Era multipolarnosti, Službeni glasnik, Beograd
[1] vidi u knjizi DŽ. Naj (2012) Budućnost moći, Arhipelad, Beograd, str.254.
Ostavi komentar