Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Aktuelna globalna epidemija koronavirusa neočekivano je nametnula potrebu za drugačijim sagledavanjem odnosa prostornog i političkog što je, podsetimo, smisao svakog geopolitičkog istraživanja od pojave ove discipline krajem 19. i početkom 20. veka do danas. Na koji način će se u godinama pred nama politika oprostoravati i šta će u uslovima očiglednog kraha dosadašnje paradigme koju je diktirala neoliberalna globalizacija biti novi geopolitički obrazac?
Jedna grupa teoretičara (Srđa Trifković, spoljnopolitički komentator američkog paleokonzervativnog časopisa Hronika) smatra da pod uticajem koronovirusne krize nastaje jedna verzija neovestfalskog svetskog poretka u čijem je središtu nacionalna država. Oni preporod nacionalne države u međunarodnim okvirima objašnjavaju kao logičnu reakciju na jednu krizu koja je egzistencijalnog karaktera. Na rizičnost modela dominacije tržišta nad ostatkom društva i posledični prekid globalizacije upozoravali su mnogi ugledni teoretičari još devedesetih godina prošlog veka. Tako je S. Hantington pisao o privremenom trujumfu Zapada u nezapadnim kulturama i isticao stanovište o neminovnom preoblikovanju svetskog poretka u civilizacijskom ključu. Ovome dodajmo da je terorističke napade u SAD od 11. 9. 2001. godine opisao kao neposrednu posledicu kraha još jedne ideološke utopije (ideologije globalizma) poput onih već viđenih u 20. veku. Konačno, jedna od Hantingtonovih hipoteza bila je ona o postojanju država – jezgara oko kojih će se okupljati manje države koje pripadaju istom kulturnocivilizacijskom modelu. U izvesnoj meri moglo bi se reći da se sadašnje stanje u međunarodnim odnosima donekle poklapa sa njegovim predviđanjima.
Veoma interesantan model oprostoravanja politike u trećem milenijumu izložio je Karlo Santoro s Instituta za međunarodna politička istraživanja u Milanu. Reč je o modelu koji se po obeležjima može svrstati između mondijalističkog optimizma Fransisa Fukujame o kraju istorije i atlantističkog pesimizma opisanog u delu Samuela Hantingtona. Smisao Santorovog pogleda na svet je u stavu o globalnim institucijama (poput UN) koje je opisivao kao nedelotvorne jer odražavaju zastarelu logiku dvopolarne hladnoratovske geopolitike. Otuda je predviđao da će se takva situacija završiti razdobljem civilizacijskih katastrofa koje će se ispoljavati tako što će najpre slabiti uloga međunarodnih organizacija, zatim će jačati nacionalizmi u zemljama nekadašnjeg Varšavskog pakta i Trećeg sveta, što će proizvesti haotične procese, potom će se desiti dezintegracija tradicionalnih blokova, raspad postojećih država i ratovi niskog i srednjeg inteziteta, a što će pogodovati stvaranju novih geopolitičkih tvorevina. Na kraju ovog scenarija različiti blokovi će uvideti neminovnost stvaranja novih međunarodnih institucija i jedne planetarne države.
Ne ulazeći ovom prilikom u detalje jednog u osnovi futurističkog scenarija, pažnju svakako privlači Santorov stav o raspadu postojećih država i uspostavi novih geopolitičkih tvorevina koju je nesumnjino pojava Kovida-19 dodatno podstakla. Posmatrajući svet iz perspektive civilizacijskih katastrofa, čovečanststvo se nalazi na korak od sveopšteg raspada postojećih država i totalnog ekonomskog kraha koji neće zaobići ni dosadašnje perjanice mondijalističke globalizacije, SAD i Kinu, gde su u toku žestoki sukobi između suverenista Trampa i Sija s proglobalističkim oponentima oslonjenim na podršku svetske zakulise. Od ishoda tog sukoba utisak je da umnogome zavisi i opstanak ovih država u postojećim granicama. Tako se predsednik Tramp suočava s otvorenom pobunom prodemokratskih guvernera s obe strane američke obale i sve otvorenijim iskazima nelojalnosti najbogatijih država, poput Kalifornije ili NJujorka. Kineski predsednik Si na sličan način pokušava da suzbije izlive nezadovoljstva koje podstiču uticajne partijske grupacije i klanovi koji stoje iza serije masovnih socijalnih protesta širom Kine, koja je od početka godine suočena sa ekonomskom krizom koja preti da iznutra destabilizuje ovu ogromnu državu. Veoma slična situacija je i u Rusiji, koja je svoju poziciju donekle stabilizovala usvajanjem suverenističkih ustavnih promena, ali uz ogromne otpore šeste kolone koja nastoji da instrumentalizuje različita nezadovoljstva unutar ruskog društva. Ništa bolja situacija nije ni u državama EU ali i regionu Zapadnog Balkana kojem preti dugoročna marginalizacija u svetskim poslovima, a što je neposredna posledica modela kolonijalne demokratije koji je ovim državama nametnut posle zločinačkog razaranja jugoslovenske države.
Na samom kraju, ali ne i najmanje važno, vredi ukazati da je scenario globalne pandemije doveo u pitanje osnovanost klasičnih geopolitičkih doktrina i njihov kvazinaturalistički karakter učinio umnogome prevaziđenim. Vreme i prostor su postali međusobno isprepleteni, što je prouzrokovalo razbijanje postojećih institucija i ideološke lojalnosti, naročito nekadašnje srednje klase, čija nezadovoljstva prete da svet pretvore u arenu permanentne anarhističke pobune. Nastaje društvo novog tehnološkog totalitarizma u okviru kojeg su svi ishodi mogući.
LITERATURA: Postkatastorfalni mondijalizam profesora Santoroa, u: A. Dugin, Osnovi geopolitike, I , Ekopres, Zrenjanin 2004; Milorad Vukašinović, Rat za duše ljude, autorsko izdanje, Novi Sad 2011; Srđa Trifković, Kontinuitet hladnog rata, Geopolitika, Beograd 2017.
Ostavi komentar